SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, September 05, 2012

U knjigama svasta pise

Do-vozd voli citati, a ocito i slusati price. E sad, price ko price, malo se doda, malo oduzme, ne treba vjerovati, ali knjige, pa jos povjesne, a tek one istrazivacke ili pak enciklopedije, tu bi moralo biti sve kako jest. Zasto bi se inace pisalo ? E jest k.....!

Pisala sam ja vec o tome kako se u familiji s tatine strane nije pricalo o proslosti, a s njima sam zivjela sve svoje doratne godine (mamini su bili daleko). Nisu oni plakali za svojim bogatstvom, sto procerdanim, sto otetim. Nisu mahali svojim partizanima, ni zivim, a o mrtvima je bilo zabranjeno govoriti. Tu i tamo bi im se nesto omaklo, a sve zbog mojih nezgodnih pitanja. Kao mala curica preturajuci fotografije ugledala sam tetku Maru u bijeloj kuti, a iza nje police sa ljekovima. Cudim se i pitam otkud tetka apotekarica, a mama rece da je bila apotekarica u partizanima i da je slika snimljena prilikom oslobodjenja Ljubije (koja slucajnost). Da je druga tetka bila partizanska kulturnjakinja saznah isto slucajno, samo nekoliko godina poslije. Vracale smo se nas dvije s jedne kazalisne predstave i ja sam se nepovljno izrazila o roli jednog glumca. "Ma on ti je partizanski glumac, k'o sto sam i ja bila partizanska pjevacica. Srecom nisam se nastavila baviti pjevanjem¨. I nema dalje. U njih je sve stalo u maksimalno dvije recenice. Mozes pitati koliko hoces, razgovor skrece na sad, na ovaj trenutak, nema ni sutra. Brzo sam ja to naucila, pa sam se pocela sluziti tehnikom blic kriga. Iz nebuha postavim pitanje. Rezultat mrsav, brzo su me skuzili. Da je baka bila glavna kuharica u toj svojoj pojma nemam kakvoj vojnoj formaciji saznah isto slucajno. Pomalo rugajuci se, u sali naravno, pitala sam baku kako joj uspijeva zaljepiti cigaretu za donju usnu. Za rad u kuci su joj trebale obje ruke, a morala je pusiti. Kako joj je uspjevalo cigaretu zalijepiti na donju usnu ni danas mi nije jasno. Na tu moju zafrkanciju tetka se obrecnu :" Te njene cigaretine su je mogle kostati polozaja glavne kuharice". "Polozaja" ? brzam ja da mi sta ne promakne. Boga pitaj kakvu je krdzu baka pusila kad je bila u partizanima, u glavnom je od te krdze jako kasljala. Posluzilo je to nekim ambicioznima da baku proglase tuberanom, nju, krsnu Hercegovku i pokusaju je maknuti iz kuhinje. A kakva je sjajna kuharica bila moja baka. Uglavnom saznah da je to svemocna tetka Mara sredila. Tako posredno saznah i da se i onda u zaru borbe i ideoloske cistoce borilo za " polozaje ", a bogme da su radile i veze i vezice. O poginulim stricevima, kako rekoh, nisam smjela ni pitati. Nisu mi rekli ni da gore na Partizanskom postoje spomen obiljezja. Slucajno sam sama na njih nabasala.

Nisam ja mirovala i kad god mi se ukazala prilika pitala sam druge ljude. Kad bi mi culi prezime ljudi bi rado pricali. Cak sam i neke fotografije dobila, da prekopiram, naravno. Pricali su mi oni iz kojih se politickih opcija formirao partizanski kadar sa Mejdana (o tome ne pise u knjigama), pricali su o ljubavi i drugarstvu, o idealima i na kraju o izgubljenim iluzijama. Saznala sam tada i da je mladji poginuo negdje iznad Jajca, a stariji na Pleternici.

Ali ne lezi vraze. Prosle godine, negdje u veljaci, opet me uhvatilo. Puno kamencica fali u mozaiku moje obitelji. Upisah njihova imena na internetu. Vidim na stranici Jasenovac Research Institute USA masno ispisano ime jednog od njih. Kao zrtve, naravno. A tako mi ozbiljno zvuci ime te institucije, pa jos iz Amerike. Odmah sam nazvala Jasenovac i ljubaznom gospodinu podastrla svoja saznanja i ovo sto sam procitala na internetu. Uz izrazenu skepsu prema podatcima JRI, rekao je da ga nazovem kroz odredjeno vrijeme, a on ce se do tada potruditi oko provjere podataka. Naravno, nije ga nasao medju zrtvama Jasenovca, ali me uputio na Institut za genocid u Beogradu, s napomenom da oni ozbiljno rade i da te dvije organizacije ( Jasenovac i Institut ) suradjuju. I zbilja i tamo mi se javi ljubazan gospodin. Opet izdiktirah podatke, a i on kao prethodnik mi rece da nazovem kroz odredjeno vrijeme. Da ne duljim, saznah da se njihovi podatci slazu sa onim sto mi je pricao covjek s Mejdana. Da, napomenuo mi je i da sve to mogu dobiti napismeno. " Nemojte se trositi ", kazem, " Poslacu sestricnu Beogradjanku do Vas". I zbilja, nakon dva tri mjeseca stize pismo iz Bekesa.

Sve u njemu crno na bijelo, samo u rubrici nacinalnost pise : Srbin. E j... ga Boze.

A vi se cudite Mili. Nije covjek kriv sto je nacitan.

Mene danas zaokuplja pitanje zasto je partizanima uopce bila potrebna ta rubrika nacionalnost ?

Nada Š. D.

Labels:

0 Comments:

Post a Comment

<< Home