Jasna Prpic - umjesto komentara

Draga Saima,

zbog velikih obaveza oko pripreme za veliki prijem povodom mog proglašenja za Zenu Evrope 2012 u Njemačkoj nadjoh tek sada vremena da komentarišem Vas prilog o "Kunti i Panti" i Vašu skeptičnost "u pogledu svega što stranci rade za Bosnu". Sada nije niti mjesto niti prilika da o tome pišem, iako bih imala puno toga reći (a ne bi bilo daleko od tog što ste i Vi napisali). Ja bih ovdje željela dati samo jedno malo pojašnjenje u vezi dodjele ove nagrade i djelokruga moga rada za ovih 20 godina od izbjeglištva iz Banja Luke i drage nam Bosne (čije državljanstvo imam još uvijek pored njemačkog i koga se nikada neću odreći).

Visoko priznanje koje dodjeljuje Mreza od preko 220 organizacija Njemačke na saveznom nivou dodjeljuje se od 1991. godine ženi, "koja se svojim volonterskim radom u društvu na poseban način angažuje za održavanje jedinstva i učvršćavanje dostignuća ujedinjene Evrope...Dobitnica ove visoke nagrade dobiva broš kao simbolični znak  – pri tom je važno priznanje i stvaranje grupe posebnih žena u njihovoj borbi za dobrobit Evrope".

Kako vidite moja nagrada se ne odnosi na bilo kakvu djelatnost u Bosni, nego moj 20-ogodišnji humanitarni rad u borbi protiv nasilja nad ženom, od Bosne preko Kosova do Irana i Meksika (ne možete si niti zamisliti koliko patnje trpe jednako kao i naše bosanske žene u nizu zemalja u kojima sam bila i koliko je težak put pravnim sredstvima postići "pravdu". Iz tog razloga sam i osnovala organizaciju "Advokatice bez granica" za koje "djelo" sam nagradjena i to mi je samo izazov za dalji rad na ovom polju.

U cilju predstavljanja onoga šta je prethodilo osnivanju ove organizacije, pod nazivom "Vorgeschichte- Kronologija" napisala sam na našoj Web stranici www.anwaeltinnen-ohne-grenzen.de  malu genezu. Na stranici ima dugme za naš jezik (Bo/Hr/Sr)

( http://anwaeltinnen-ohne-grenzen.de/bo-hr-sr/ )

gdje polako, kad nadjem vremena prevodim sa njemačkog jezika tekstove koje mislim da bi mogli zanimati i naše ljude - ne samo naše žene.

Draga Nado, hvala na Vašem ukazanom interesu, ovaj odgovor se odnosi i na Vaše pitanje. Na istoj stranici sam na našem jeziku napisala o malo poznatoj UN Konvenciji CEDAW - Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žene, pa možete pročitati.

http://anwaeltinnen-ohne-grenzen.de/bo-hr-sr/cedaw/

Opširan referat koji je u pdf dokumentu na toj stranici sam držala na 2. Kongresu naučne diaspore u Sarajevu, pa ukoliko budete imali interesa za saznati više, rado ću se ponovo javiti, ili čak možemo i internim e-mailovima da time ne opterećujem druge čitaoce stranice koje to možda ne zanima.

Draga Niskana, nisam te zaboravila i moje obećanje u vezi slika Bocarica i moga ludog doživljaja prilikom posjete Americi 2000. godine, ali malo kasnije, kad prodje ova dodjela nagrade 19. septembra, ja gotovo da i ne spavam od silnih obaveza vezanih za taj veliki dogadjaj.

Da se ponovo vratim na Vas, poštovana Saima, evo za slučaj da iz bilo kojih razloga ne mognete pročitati na našoj webstranici tekst o kojem sam govorila, ja Vam ga ovdje šaljem.

Co molim te oprosti zbog zauzimanja puno prostora, ali kako se rijetko javljam, to se nadam da mi nećeš puno zamjeriti.

 

Osnivanje organizacije

Advokatice/odvjetnice bez granica

Kronologija

Sve je počelo 1990. godine, pred početak rata koji je vodio raspadu Jugoslavije, moje stare domovine. U sred životnog puta značilo je - sve napustiti: prvo se odreći desetogodišnje sudijske funkcije, zatim zatvoriti već dobro etabliranu dvogodišnju praksu u samostalnoj advokatskoj /odvjetničkoj kancelariji. Početi sve ispočetka – kako poslovno, tako privatno. Prvo je 1992. godine uslijedio boravak u Njemačkoj sa izbjegličkim statusom, a kasnije meni i mojoj familiji ova zemlja postade novom domovinom.

Kratko po okončanju izbjegličkog puta saznadoh za masovna silovanja u Bosni i Hercegovini. Pred Internacionalnim sudom za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (ICTY) osnovanim 1993. godine sa sjedištem u Den Hagu, započeo je prvi proces u kojem je silovanje definirano kao ratni zločin protiv čovječnosti i po prvi put od strane jednog internacionalnog suda donesena presuda radi počinjenog seksualnog zločina – veliki istorijski dogadjaj. Prvi put u istoriji humanitarnog prava protupravni seksualni akt nad ženom nije prihvaćen kao nužna popratna pojava rata, nego priznat kao ratni zločin i kao takav sudski gonjen i osudjen. I pored tog normativnog napretka - kodificiranja seksualnog nasilja nad ženom kao zločin, broj dosada osuđenih zbog počinjavanja ovog djela je više nego jadan. Razlozi leže prije svega u teškoćama oko prikupljanja dokaza za pokretanje sudskih postupaka – posebno radi vrlo malog broja žena koje su spremne pojaviti se pred sudom u svojstvu svjedokinja. Međutim i u slučajevima kada za to postoji dovoljno dokaznog materijala, nedostaje politička volja za dovodjenje  počinilaca ovakvih djela pred sud.

Razmjere i posljedice ovakvih zločina u Bosni i Hercegovini i posebno na Kosovu sam imala priliku vidjeti i doživjeti za vrijeme mog trogodišnjeg rada za organizaciju Medica mondiale iz Njemačke. Do očaja me je dovela velika patnja ovih žena. Posebno me zaboljela činjenica, da su žene koje su silovane ili seksualno zlostavljane ne rijetko poslije bivale odbačene od vlastite familije kao „obešćašćene“ te prezrene u društvu. Medjutim, na Kosovu se nisam bavila samo seksualnim zločinima nad ženom. U toj vrlo konzervativnoj sredini sa već stoljećima uvriježenoj vladavini muškarca nad ženom sam se u praksi susrela sa slučajevima krvne osvete, prisilnog sklapanja braka, ubistvima žena zbog povrede časti i ugleda familije, bigamije, te sa vrlo rasprostranjenim kućnim nasiljem nad ženom.  Za vrijeme mog rada na Kosovu sam imala priliku učestvovati na raznim konferencijama  na temu „prava žene kao ljudskom pravu“ koje su se održavale u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Turskoj...

Kasnije me je put sa raznim delegacijama advokatica i advokata na internacionalnom nivou odveo za Iran i konačno za Meksiko kada sam postala svjesna kolika je potreba za jednom organizacijom koja pod svojim krovom okuplja advokatice /odvjetnice iz raznih zemalja – sa poznavanjem prava raznih pravnih sistema, sa različitim maternjim jezicima i različitim kulturnim iskustvima. Po uzoru na organizacije IWRAW iz USA i IWRAW Asia Pacific shvatila sam da na području Evrope nedostaje organizacija koja će si posebno dati u zadatak da se još uvijek malo ponzata Konvencija Ujedinjenih nacija o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženom - CEDAW (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women) učini poznatijom i primijene njene odredbe koje su obavezujuće za sve države koje su je ratificirale, a to su u ovom momentu 187 zemalja, tj. gotovo svih 192 zemlje članice UN-a. (Konvenciju nisu ratificirale samo: USA, Iran, Somalia, Sudan i male pacifičke državice: Nauru, Tonga, i Niue, te Vatikan).

Zajedno sa jos jedanaest kolegica iz različitih zamalja osnovala sam 6. novembra 2007. godine organizaciju Advokatice/odvjetnice bez granica u Njemačkoj – Freiburg, koja si je prije svega dala za cilj učiniti poznatijom gore pomenutu UN CEDAW konvenciju i primjenom pravnih propisa se boriti protiv uklanjanja nasilja i bilo koje vrste ugrožavanja i nejednakosti žene.

Jasna Prpić