Keminim stazama (revolucije)

Znao sam da je Pennsylvania puna nacionalnih parkova koje je vrijedno obici ali sam taj ‘posao’ ostavljao za kasnije, kada se bude imalo vise slobodnog vremena. Evo stigoh u ‘pemziju’ a slobodnog vremena, cini mi se jos manje (kuhaj, cisti, peglaj, pokosi travu, podskrati siblje i drvece, zalij cvijece, poberi mahune…). Negdje grijesim samo ne mogu da uhavizam gdje a starost stize pa me pomalo hvata panika da od mojih planiranih obilazaka nece biti nista. Cini mi se da previse planiram a premalo realiziram. Nesto slicno mi se desilo u starom kraju kojeg nisam obilazio ako se izuzmnu ljetovanja i najpoznatije turisticke destinacije uglavnom u zapadnom dijeli bivse nam domovine. Na istocnu stranu gotovo nisam zakoracio tako ostah prikracen za mnogo toga a sada, u ova vremena i s ove daljine, izgleda da ce tako i ostati.

Mozda bi i posjeta obliznjem nacionalnom parku ostala za neka ‘bolja vremena’ da na facebook-u ne naletih na prekrasne slike naseg banjalucanina Keme Bajagilovica koji mi, malo-malo, uljepsa dan prizorima uhvacenim okom njegove kamere. Obilaze Kemo i njegova supruga Pennsylvania-u i obliznje nam ‘bratske republike’ veoma cesto, ponekad nekoliko puta mjesecno i sa tih obilazaka donose prekrasne slike uvala, vodopada, brzaka, kanjona… Kemo je, kako sam se licno uvjerio, pravi profesionalac  u izboru uglova snimanja, vodeci racuna o odnosu svijetla i tame tako da njegove fotografije docaravaju svu ljepotu ove nase ‘republike’ koja je nekako nepravedno  potisnuta  u stranu u ovoj velikoj ‘Jugi' kao sto je to bio slucaj sa nasom Bosnom. Nakon Keminog nedavnog obilaska jednog od mnogobrojnih parkova u okolini Pittsburgh-a donesoh odluku: ako ne cesce a onda bar jednom mjesecno krecem ‘putevima nase (nove) domovine’ u duhu one nase poznate ‘upoznaj domovinu da bi je vise volio’. Ili mozda bi bolje pristajao naziv ‘Keminim stazama (revolucije)’.

Danas evo prvog javljanja: McConnell’s Mill State Park je djelomicno ‘osvojen’. Lociran nekih 65 km sjevero-zapadno od Pittsburgh-a, smjesten oko obala Slippery Rocks potoka (ja bih rekao manje rijeke jer kod amerikanaca vaze neke druge mjere), s nekoliko staza za setanje (od kojih neke zahtijevaju pravo umijece profesionalnih penjaca), gustom sumom, brzacima i drugim pripodnim ljepotama, park svakodnevno privlaci prilican broj posjetilaca. Na mjestu za piknik, smjestenom odmah do oveceg parkinga iznad McConnell’s mlina zatekli smo poveci broj ljubitelja prirode. Mi smo se odmah zaputili ka mlinu (nesto je malo veci od Lendrinog) do kojeg se dolazi strmim serpentinama. Od mlina staze za hodanje vode na obe strane. Prvo smo izabrali tezu, koja ide lijevom obalom potoka do jednog od nekoliko mostova a onda se  drugom obalom vraca nazad do mlina do kojeg se stize preko prekrivenog mosta. Dan je bio prijatan, sunce i oblaci su se izmljenivali tako da je ponekad u gustoj sumi bili prilicno mracno. Cijelim putem su nas pratile ogromne stijene kroz koje se potok provlacio stvarajuci mnoge brzake. Nasu paznju je privlacilo drvece koje na nekim mjestima prakticno raste is stijene: u nekim slucajevima zile bi se pruzale niz stijenu po metar-dva prije nego bi pronasle zemlju. Primijetilo smo i razlicite vrste gljiva koje ocigledno niko ne bere. Mozda branje nije dozvoljeno a mozda se amerikaci drze one poznate da su “sve gljive su jestive ali neke samo jednom”!

Prva ‘setnja’ je trajala jedno dva i pol sata a onda smo se nakon kraceg odmora kod mlina zaputili na drugu stranu. Ambijent je bio slican samo je teren bio laksi za hodanje. Na kraju ove druge staze smo ugledali interesantan mali vodopad: iako u ovo doba godine nije bilo mnogo vode, cijeli ambijent je izgledao veoma privlacno.

Vratili smo se istim putem nazad pa serpentinama do parkinga. Prostor za piknik je sada bio mnogo puniji, svi stolovi su bili zauzeti hranom koju amerikanci u ovakvim prilikama tamane u velikim kolicinama. Na stazama nismo sreli mnogo setaca tako da zakljucujem da je vecina u park dosla zbog jela a manje zbog rekreacije.

Nakon vise od cetiri sata setnje, pentranja, kratkih predaha uz potok i ponekog zalogaja, zaputili smo se nazad ka Pittsburgh-u s namjerom da park ponovo posjetimo. Ostalo je jos nekoliko interesantnih dijelova koje vrijedi vidjeti (kanjon, za koji se treba posebno pripremiti, jedan veci vodopad…). Za pocetak smo polozili prijemni i nas prijatelj Kemo moze biti ponosan na nas. Do novog ‘izvjestaja’ prilazem nekoliko slika tek kao dokaz da sve napisano nije samo zbog pisanja.