SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, May 22, 2012

Posveceno generaciji kojoj su neljudi ukrali mladost


Pjevalo se o Banjaluci stoljecima, pjeva se i sada, pjevat ce o njoj i neke buduce generacije ali cini mi se da ce malo ko opjevati Banjaluku kao moj bivsi komsija iz Djede Kecmanovica. Koliko god mi je srcu prirasla "Aj od kako je Banjaluka postala" koju smo pjevali svi, bez obzira na godine, vjeru, naciju, muzicke afinitete (pouzdano znam da su je pjevali i najokorjeliji rokeri), jos vise to mogu reci za pjesmu "Banjaluka 1993+10" nastalu u Svedskoj, u tudjini, u progonstvu, daleko od rodnog grada, pjesma koja oslikava osjecaje jedne generacije kojoj je ukradena mladost koju smo mi imali.

O Banjaluci i nasim sudbinama razmisljam cesto, obicno u trenucima kada prckam po vrtu, sadim povrce, prosijavam kompost, jer tada mogu "pustiti mozak na pasu". Na pamet mi dolaze stari, nemocni, otrgnuti od rodne grude i gurnuti u bijeli svijet u trenucima kada su trebali uzivati plodove postenog rada. Umjesto uzivanja u krugu porodice, igre s unucadima, kavendisanja sa komsijama, setnji, nadjose se u nepoznatom svijetu, nemocni da pod stare godine uce nove jezike, da se uklapaju u nove sredine, da zive miran penzionerski zivot kao sto je to bilo godinama u nasem drustvu prije rata. Mislio sam da je njima najteze, da je prema njima ucinjena najveca nepravda.

Onda se sjetim moje generacije, u naponu snage, tek se stabilizirala, stvorila familije, rijesila stambene probleme, spremna da svoje najbolje godine ulozi u napredak drustva koje smo svi stvarali. Ali ne bi tako. Zivot se prelomi, sve se moralo zapocinjati iznova. Borba za posao, teskoce sa jezikom, novim zakonima i nacinom zivota. Bilo je trenutaka kada sam mislio da smo mi najveci gubitnici, da je nama nanesena najveca nepravda.

A onda me pogodi ova pjesma. I shvatih da sam jednu generaciju potpuno zaboravio. Onu mladu, za koju sam mislio da joj je gubitak grada najlakse pao, da su se najbolje snasli u novim sredinama, da im novi jezici i kulture nisu predstavljali problem kao nama starijim. Shvatih da godine zivota ne igraju bitnu ulogu u nasim tragedijama i da je ovaj rat na svima nama ostavio teske posljedice kojih postajemo svjesni svakim danom koji dolazi. Znam ni da onima koji su nas otjerali nije bolje jer ne moze se zivjeti od have a jos manje se buducnost moze graditi na tudjoj nesreci. Za njih me, zapravo, nije briga, jer su dobili ono sto su zasluziti. A i buducnost im nije blistava ako je suditi kakva ih bagra vodi.

A pred nasom mladosti, ovom protjeranom stoji buducnost, u sto se uvjeravam svaki dan. Svakodnevno stizu novosti o zavrsenim fakultetima, magisterijima, doktoratima, za njih, hvala boga ima posla pa ne kradu bogu dane i ne sicaju od roditelja za koje pice, putuju i obilaze svijet, stizu u mjesta o kojima smo mi stariji samo mogli sanjati... Iako im nije lose, znam da mnoge muci proslost, da jos uvijek ne shvacaju koja je njihova krivica da su morali napustiti rodjeni grad.

Pjesma "Banjaluka 1993+10" je, zapravo himna ove generacije jer odlicno oslikava njihova osjecanja.

Murisu, Amiru i drugom Amiru cestitam na ovom, za mene, izuzetnom muzickom (i literarnom) djelu i bio bih sretan kada bi nas iznenadili sa jos kojim.


Kroz Banjaluku ne pjevaj!
Udijeli pogled praznom nebu iznad grada...
Ni so na rani, ni mržnja, ništa ne daj da te svlada...
Preleti crnu sjenu iznad zgrada, miris sjećanja i nada...
Ispod smeća možda nađeš stari sjaj
.

Izgori vatrom!
Prekasno saznah šta mi znače tvoja svjetla,

Osno
vna škola "Kasim Hadžić" i Studenac,
svaki pedalj zelenih aleja, ona koje više nema,
Ferhadija, moja sramota, sav moj bol.

Zagrli me dah, lak i plav, k'o cura s Mejdana,
kao da je onaj maj baš samo ružan san.

Sanjao sam
Vrbas u krilu Kastela, da u grad
sa starih razglednica
vrate se draga lica,
prognana jata ptica,
do ulica djetinjstva.

Budi se grad!
Kolona mrtvih duša vraća se tad
u neka tuđa jutra.
Nikome nebu ne da
b'jelo sidro od kamena,
trešnja sa Šehitluka.

O, Banjaluko!
Prva ljubav i prvo pivo poslije škole...
Kup maršala Tita osamdeset osme...
Svaki tren sa sobom svuda nosim, ne zaboravljam...
Još mislim na te, lijepa Safikaduna!

Sanjaću, znam,
vitke munare, Sahat-kulu, svoj grad,
gdje god mi sutra svane...
Uzdahe kako mame
i zovu me u akšame,
samo korak od neba.

Dalje ću sam,
uz refren stare pjesme što ponavljam
dok spava Banjaluka...
Ne, nisam izdaleka,
moje sunce, moja rijeka,
tužna bajko bosanska!

Labels:

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

LIJEPA I MUZIKA I TUŽAN TEKST,O NAŠOJ SUDBINI.DRAGO MI JE DA OVI MLADI LJUDI MISLE O TOME I NE ZABORAVE NA "OTETI GRAD"ENISA

Thursday, 24 May, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Kada spominjes tu mladju generaciju, zanima me Co na koja godista mislis.

Istina je da su se oni uglavnom snasli vani, a da se i oni tako osjecaju nisam pretpostavljao. Sudeci prema slikama sa Fejsbuka i drugdje djeluju (bar prema van naizgled) sretno i zadovoljno, uglavnom nasmijeseni

Thursday, 24 May, 2012  
Blogger co said...

Generacije o kojim govorim su oni rodjeni izmedju 75 i recimo, 82-83. Oni malo stariji su, naravno, imali vise sanse da osjete nekadasnji zivot nego oni mladji, ali svima je njima ostao u sjecanju taj grad koji su izgubili ni krivi ni duzni, mnogi nesvjesni sta se oko njih dogadja. Muris spada u grupu onih malo starijih kojima je grad vec postao dio njih pa je njegova veza time cvrsca.

A sto se tice facebook-a, istina je, mladi izgledaju sretni, u stvari oni to jesu jer zive uglavnom dobro zahvaljujuci onome sto su u zivotu postigli. Ako covjek ne trazi oprevise, normalan zivot, dobar posao, okruzenje koje te prihvata itd su dovoljni da neko bude sretan, nasmijan, medjutim to u isto vrijeme ne znaci da se ono sto se dogodilo u nasem gradu zaboravilo. Murisov tekst je za to najbolji dokaz. On je svoje sjecanja na onu nekadasnju Banjaluku opisao mnogo bolje nego mnogi drugi koji su o toj istoj Banjaluci napisali tone, ukljucujuci autora ovog bloga.

Zao mi je sto je ova pjesma prosla relativno nezapazeno jer po mom licnom misljenju zasluzuje mnogo vise od jednog slusanja. Ne ulazeci u diskusiju o kvalitetu same izvedbe, sve ostalo je vise nego odlicno i sa njom se ne mogu porediti hopa-cupa pjesmice nekih drugih banjaluckih autora koje mozemo naci na youtube-u ili facebook-u. "Banjaluka 1993+10" zasluzuje da bude himna prognane Banjaluke i ja se iskreno nadam da ce to postati.

Thursday, 24 May, 2012  

Post a Comment

<< Home