SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 18, 2012

In memoriam - Mujo Filipovic



Preko facebook-a saznah da nas je napustio jos jedan nas sugradjanin kojeg su poznavali mnogi. Muju mnogi poznaju kao strastvenog ribolovca, neki ga se sjecaju iz Medicinskog centra Banjaluka u kojem je radio, a moje druzenje sa Mujom je vezano za VIS "Usamljeni" i Kasino (oni stariji znaju o cemu pricam) u kojem smo svirali sezdesetih pod menadjerskom paskom pokojnog Muje. Bilo je to u doba kada je pojam menadjer bio gotovo nepoznat u onim nasim krajevima, u doba kada je muzicka scena Banjaluke bila u svojim povojima.

Mujina smrt me je razalostila jer smo izgubili jos jednog starog banjalucanina koji je svoje zadnje dane prozivio u Norveskoj, drzavi u kojoj su novi dom nasli mnogi protjerani.

Familiji i prijateljima upucuje moje iskreno saucesce.

Labels:

4 Comments:

Anonymous Emira said...

Co, sjecam se bas tog vremena koje spominjes kad ste pocinjali kao 'Usamljeni', sjecam se da smo dolazili cak i na vase probe jer nam je bilo blizu i jer je to bilo nesto novo za nas. Bila nam je nova i rijec 'menadjer'.
Sjecam se i kako je Mujo uvjek bio stalozen i miran, valjda po struci. Poslije ga vise nisam vidjala, osim ponekad u bolnickom krugu. Onda, opet, zahvaljujuci Mersi i njegoj knjizi i ribolovu pojavi se Mujo , prijatelj prijatelja ..
Kako ona nasa stara pjesma kaze - Rahmet mu veliki, golemi
Iskreno saucesce Mujinoj familiji i prijateljima.
Dzindici

Friday, 18 May, 2012  
Anonymous Miljenko Bokan said...

Sve ovo vrijeme vjerovao sam i nadao se da ćemo se negdje sresti i obnoviti zajedničke uspomene kada smo tako zdušno i uporno radili na razvoju skijaškog sporta i rekreacije u Banja Luci.

Filip, kako smo ga u Ski Klubu “Starčevica“ zvali, bio je motorna snaga svih naših aktivnosti, uporan i vrlo kritičan ako netko nebi obavio zadatak koji je dobio ili prihvatio od Kluba. Izuzetan animator da roditelje i mlade zainteresira za skijanje, pa je tako i mene i mog sina doveo u klub. Savjestan i odgovoran u brizi za najmlađe skijaše, koje smo mu povjeravali znajući da je on garancija za dječiju sigurnost na skijalištu. Vrstan organizator i voditelj škole skijanja ponajprije za najmlađe uzraste (4-8 g.) te uz suradnju ostalih učitelja skijanja i instruktora iznimno je zaslužan za generacije novih skijaša.
Redovan učesnik u organizaciji republičkih takmičenja na Vlašiću, koja su uvjek od strane tehničke komisije Saveza ocjenjivana kao uzorne.

Sjećam se zadnjeg republičkog takmičenje svih kategorija na Vlašiću 21. i 22. februara 1992. Dan prije početka takmičenja počeo je padati gust (gotovo mećava) snijeg i napadao više od 80 cm. Prekrasna slika koje ću se uvijek sjećati. Ali to je i veliki problem za kvalitetu takmičarskih staza.
Cijelu noć s radnicima Centra Vlašić, Filip i Mujo Dervišić (glavni tehniko kluba) ratracima su pripremali staze da bi sutradan osvanuo prekrasan sunčan i prohladan dan. Održano je, prema riječima tadašnjeg Saveznog glavnog inspektora staza i organizacije takmičenja, najbolja utrka ikad održana u BiH.
Prekrasni vremenski i snježni uvjeti i vrsna organizacija (čini mi se da smo tada već imali elektroničke uređaje za mjerenje rezultata !) uveliko su tome doprinjeli.
Na večernjim okupljanima tada je bio prisutan i naš česti i vrsni kolumnista (ili ti “bloger“) Mladen Zorić. Pamtim ga dobro raspoloženog i raspjevanog uz njegovu gitaru.
Po završetku takmičenja u nedjelju navečer pokupili smo opremu, utovarili u kombi i napustili Vlašić. Sutradan je na Vlašić ušla JNA.

To je ujedno bio naš zadnji skup članova i aktivista Kluba, vidjeli smo se još nekoliko puta a onda tokom ljeta počeo je egzodus na sve strane. Tek mnogo vremena kasnije, 2-3 godine, saznao sam da je s familijom našao utočište u Norveškoj. Vjerujem da je imao samo jednu utjehu, dovoljno snijega.

Postojala je jedna anegdota o Mujinoj mladici koja je zaista bila ogromna (nisam ribič pa se ne usudim odmjeriti) i prijateljski komentar Muje Dervišića, također strastvenog ribiča, da je to isti primjerak koji Filip svake godine pokazuje kao ulov vadeći je iz zamrzivača!!

Prijatelju neka ti je laka ta tuđa zemlja.

Obitelji i prijateljima iskreno saučešće!

Miljenko i Nataša Bokan

Sunday, 20 May, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Nisam licno poznavala ni jednog od navedenih Banjalucana, jer sam u Sarajevu 41 godinu.Ovi komentari su nesto divno, jer je licno, jer su se dobri ljudi druzili i postovali sa dobrim ljudima, u dobrim vremenima.Dobro je sto se ovako nesto moze ostaviti generacijama da mogu znati istinu koju pisu ljudi koji su to dozivjeli i prezivjeli.
Uvijek se sjetim jednog starog Dalmatinca koji je na moje pitanje "kako se desilo da je vase selo kompletno otislo u
partizane, a susjedno u ustase?"On je polako i mudro rekao."Covjek ti je kao voda, gdje joj iskopas kanal, ona tu tece."
A moj susjed Slovenac kaza"Kad je bolesna glava, trpi cjelo tjelo."
Mi sada imamo bolesne glave a trpe mnoga tjela.A kanale kopaju samo od izvora do svojih svojih dvorista.
Pozdrav Saima
Nikad se necu pomiriti s tim da je u moje vrijeme sve bilo lazno a nije ni danas.Ovakvi komentari me uvjeravaju u to.
Saucesce svima koji su ga znali i voljeli.Oni drugi kojih sigurno ima nek pate u svojoj ogranicenosti.

Monday, 21 May, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Obitelji i prijateljima nasa iskrena sucut.
Nada i Miro Stefanac

Wednesday, 23 May, 2012  

Post a Comment

<< Home