SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, April 20, 2012

In memoriam - Zlatko Valentic


Tuzne vijest stizu jedna za drugom. Danas mi se javi Mirjana Stancic sa vijescu da je u Banjaluci umro Zlatko Valentic:

Dragi Co,

danas sam dobila zalosnu vijest iz Banjaluke.

Preminuo je jos jedan jos jedan banjalucki umjetnik, slikar Zlatko Valentic.

Mnogi posjetioci bloga poznaju Zlatka Valentica iz Prostorne tehnike iz Cajaveca.

Komemoracija i sahrana ce se odrzati u subotu, 21. 4. 2012.

Pozdrav iz prohladne i kisne Slovenije.

Mirjana Djarmati Stancic.

Zlaju znam jos iz rane mladosti. Odrasli smo u komsiluku, druzili se, studirali na Tehnickom fakultetu. Pored toga sto je bio cijenjen slikar, Zlaja je bio poznat i kao i jedan od prvih karatista naseg grada. Odlaskom iz Banjaluke nase druzenje se prekinulo i o njemu sam saznavao iz javljanja zajednickih prijatelja i poznanika.

Zlajinoj familiji, rodbini i prijateljima upucujem moje iskreno saucesce.

Co

Labels:

Thursday, April 19, 2012

Soul Fingers

Kada neko od moje generacije spomene banjalucki Dom kulture odmah je jasno da su tome razlog igranke koje su se tu odrzavale sezdesetih. Ta dva pojma, Dom kulture i igranke, se toliko ispreplicu da ih je gotovo nemoguce posmatrati odvojeno. Sve ostale manifestacije, kulturne i one druge, su se vec odavno izgubile iz sjecanja, ako su ikada i nasle svoje mjesto tu: samo su igranke jos uvijek tu, u sjecanju, kao obiljezje jednog vremena i jednog grada. Vremena su danas neka druga a i grad se promijenio. Ako je suditi po vijestima koje stizu iz grada, vremena nisu bas neka, kako su se neki nadali a i ne mogu se porediti sa onim nekada. A grad, ma kako da se na izgled izgradio, nije ni blizu onom sto je bio nekad.

O igrankama u Domu kulture je napisano mnogo toga, cak i na ovom blogu, pa se neko moze zapitati sta se o njima jos ima reci. Ni ja nisam imao namjeru da se ponovo vracam na ta lijepa vremena ali me jedna muzicka numera koju sam prije par dana dobio od Stefanaca ne ostavi ravnodusnom pa se ponovo vratih u to doba i tu salu koja je godinama bila glavno mjesto okupljanja banjalucke omladine. Omladine koja je, bar nam se tada cinilo, zivjela jedan bezbrizan zivot, lisen ruznih stvari koje se od devedesetih stalno potenciraju od pojedinaca zaslijepljenih nacijom i nacionalizmom, unistavajuci buducnost cijelih generacija.
Istina je da sam se prilikom nedavne posjete starom kraju kod Mire raspitivao za muzicku numeru kojom su zapocinjale igranke ali se ni uz moje najvece napore nisam mogao sjetiti njenog naziva: odzvanjala mi je u glavi ali ime nije dolazilo na pamet. Miro je znao o cemu govorim ali je u svom bogatom izboru pjesama nije imao. Kada mi prije par dana stize mp3 file zakacen za email, obradovah se iskreno, onako kako se samo dijete moze obradovati kada nadje dragu igracku koje je izgubilo: vratise se sjecanja na sezdesete pa ne mogu da ne odolim da se ponovo prisjetim tih dana. Vjerujem da ce i mnogim drugima pred oci doci slike tih vremena, narocito kada kliknu na play video klipa koji sam na brzinu, s brda-dola sastavio, trudeci se da slikom i zvukom docaram tu samo nama dobro poznatu atmosferu.

U Dom kulture sam prvi put krocio kao srednjoskolac, jos u prvom razredu Tehnicke skole. Bio je to jedan matine, igranka organizirana za mladju raju nedeljom ujutro. Vjerujem da je tako nesto van zdrave pameti za ovu novu generaciju kojoj rano ustajanje tesko pada i radnim danima a o nedelji da ni ne govorim. A eto, mi smo tih godina znali ustati rano, ‘podacerati se’, pa pravac Dom. A tamo se nije moglo uci bilo kako obucen, kravata je bila obavezna, pa se sjecam da sam za taj prvi odlazak obukao odijelo (i kravatu, naravo) za koje se ne mogu sjetiti ni od kuda mi ni kada i kako sam ih nabavio. Bila su to vremena kada se nije imalo mnogo pa ni odijela nisu bila uobicajeni dio garderobe mladje raje.  
Svirali su legendarni Meteori, sa pokojnim Draganom Georgijevicem, mojim drugom iz razreda (od njega sam kupio prve farmerice) na solo gitari. Od postave se jos sjecam Mice, solo pjevaca, te pokojnog Gase na bas gitari. Na matine sam otisao manje zbog plesa a vise zbog muzike, jer sam vec u to doba intenzivno pratio zbivanja na svjetskoj muzickoj sceni i znao sve najvece hitove. Elektricne gitare su na svjetsku muzicku scenu uveli Shadows-i a vrlo brzo su se pojavili Beatles-i i Rolling Stones-i koji su vrlo brzo postali neprikosnoveni, uz mnogo drugih veoma popularnih engleskih grupa. I u nasoj zemlji su VIS-ovi (vokalno instrumentalni sastavi), kako smo ih mi u to doba zvali, sve vise dobijali na popularnosti, a na igrankama su se svirali najveci svjetski hitovi skidani sa Radio Luksemburga, radio stanice koja je dugo prije prvih longplay-ki bila jedini izvor svjetske muzike. Sjecam se da sam na tom svom prvom matineu bio opcinjen svirkom Meteora i zvukom elektricnih gitara, ni u snu ne sanjajuci da cu jednog dana i sam imati priliku da se nadjem na toj istoj pozornici zabaljajuci druge.

Moj prvi nastup u Domu kulture se desio 67., na prvoj gitarijadi u gradu koju je organizirao KAB (Klub akademicara Banjaluke). Skupilo se tu sve sto je u to doba nesto vrijedilo na muzickoj sceni Banjaluke, pocevsi od Meteora, koji su bili apsolutno favoriti za osvajanje prvog mjesto. Ucestvovali smo i mi, Usamljeni, a vecine ostalih ucesnika se najbolje ne sjecam izuzev Amora i Boema. Ni svirke vecine sastava se ne sjecam osim tehnickih problema Amora (neko je napravi ‘kurcslus’ pa im pojacala nisu radila), te njihovog viseglasnog pjevanja koje mi se jako svidjelo. Mi smo, izmedju ostalih, izveli i jednu nasu pjesmu (“Znam da bit ces tuzna kad odem ja”, autor muzike Srecko Sain a tekst smo ‘sklepali’ Sreco i ja ) sto je u to doba bilo nesto sasvim novo.
Na nase veliko iznenadjenje (a vjerujem i drugih), Usamljeni su osvojili prvo mjesto strucnog zirija i tako stekli pravo da ucestvuju na republickoj gitarijadi u Sarajevu.

Godinu dana kasnije nadjoh se na istoj pozornici, ovaj put kao clan sastava Pro at Contra koji je zabavljao banjalucku raju na u uvodu spomenutim igrankama subotom i nedeljom na kojima se okupljala omladina iz grada ali i blize i dalje okoline. Kako sam dosao u priliku da postanem clan grupe, ne sjecam se. Predpostavljam da je u to svoje prste upetljao Miro Stefanac koji je u Pro at Contra svirao bubnjeve.  Sastav su cinila cetiri pjevaca, tri duvaca, solo i bas gitarista, orguljas i bubnjar. Iz tih prvih dana se sjecam pjevacke postave: Sandra Kulier, Nada Barucija, Caja (Zlatko Basic) i ja. Svako od nas je imao svoj stil, repertoar i svoju publiku pa se tako na igrankama naslo za svakog po nesto. Udarni dio postave su cinili duvaci, na celu sa Corom (Ekremom Nanicem): Rudi Sarkotic je svirao saksofon a Cisko (Josip Skocibusic) trombon. Solo gitaru je svirao Vojo Stajcic, na basu je bio Zlaja Kujda, a Muri (Muradif Misirlic) je svirao orgulje. Za bubnjevima je bio vec pomenuti ‘krivac’ za ovaj prilog, Miro Stefanac. Igranke su uvijek bile jako dobro posjecene, ponekad bi se skupilo toliko naroda da se tesko moglo disati a kamo li plesati. Kod muske raje je posebno popularan bio balkon sa kojeg su momci imali odlican pregled na ljepsi dio publike. Plesalo se i u foajeu na balkonu. U ljeto 68. smo svirali u basti KAB-a, jos jednom popularnom druzenja banjalucke mladosti,  smjestenoj izmedju Narodnog pozorista I Doma kulture. Bio je to poseban ugodjaj koji je u lijepe tople ljetnje veceri privlacio veliki broj omladine, od kojih su mnogi cijelu vece provodili izvan baste koja nije mogla da primi sve zainteresirane. Svirka se cula nadaleko pa se znalo i zaplesati preko puta baste, ispred samackog hotela Rudi Cajavec.
Originalna postava grupe se mijenjala pa se sjecam da je na Cajino mjesto dosao Omer Popaja. Miru je zamijenio Kid (ime I prezime sam mu zaboravio) a Murija, Braco Skopljak. Grupa je promijenila ime u Eight Band a sviralo se i u sali hotela Rudi Cajavec, a ljeti na njegovoj ljetnoj terasi. 

Zastitini znak igranki je bila pjesma Soul Fingers kojom su zapocinjale sve igranke, sto je u neku ruku bilo i razumljivo jer su poseban ton igrankama davali upravo duvaci. Iako mi je ta pjesma odzvanjala u glavi sve ove godine, nikako se nisam mogao sjetiti niti njenog imena niti izvodjaca pa je nisam mogao pronaci na Internetu. Miro mi je, kao sto to napomenuh ranije, pomogao da konacno dodjem do nje. Vjerujem  da ce se momci I djevojke iz moje generacije koji su sada vecinom bake I djede prisjetiti te posebne atmosfere u tom hramu banjalucke svirke koja se nije mogla osjetiti niti na jednom drugom mjestu u to doba.
A sta je sa Domom kulture danas, kakva je sudbina zadesila raju iz benda, gdje su i sta rade.

Dom kulture od pocetka devedesetih to vise nije: promijenio je ime a glavna funkcija mu je bila da smjesti organe novouspostavljene vlasti. Sa njegove fasade su se devedesetih vijorile ratne zastave, sa njenih balkona su se drzali vatreni govori, u njegovim prostorijama stvarali planovi za progon nekadasnje banjalucke mladosti kojoj je nacionalziam bio zadnja rupa na svirali. Taj hram je tako od mjesta okupljanja mladosti na kojem su rodjene mnoge ljubavi postao mjesto mrznje. A muzicari, koji su nekada u njegovoj sali okupljali  banjalucku mladost su, vecinom, razasuti sirom svijeta.
Neke informacije o sudbinama aktera opisanih dogadjaja su mi dostupne, pa da podjem redom, pocevsi od duvaca. Coro je u Ceskoj, pronasao sam ga slucajno preko facebook-a. Rudi je u Svedskoj (jednom davno mi se javila njegova supruga Dina) a Cisko je ostao u Banjaluci. Od Stefanaca cujem da obavezno navrati kod njih kada dodje u posjetu Zagrebu. Vojo je ostao u Banjaluci. Na vise mjesta sam procitao ponesto o njemu a vidio sam i neke fotografije. Znam da se do zadnjih dana druzio sa pokojnim Midjom: cesto su znali zasvirati zajedno. Miro je u Zagrebu i vec se dobrano priblizio penziji. Braco Skopljak zivi u USA i par puta smo se vidjeli. Za Murija sam cuo da zivi u Rijeci i da se bavi svojim starim poslom. Kid zivi u Pakracu (tamo je rodjen), u zasluzenoj je mirovini i kako mi Miro javi, uziva u svom vrtu.

Caja je zavrsio u Australiji iako vidim da je cesto u Banjaluci. Sandra Kulijer vjerojatno zivi u Zagrebu u koji je otisla jos prije rata. Ako je suditi na osnovu informacija na Internetu, zakljucujem da se i dalje bavi muzikom, iako je, cini mi se promijenila zanr. O Omeru Popaji ne znam nista od momenta kada sam ga, kada je u Bosni vec poceo rat, jedan dan sreo ispred moje zgrade a Starcevici. Znam da mi se zalio da je jedno vrijeme bio ozbiljno bolestan. Gdje je sada i sta radi nemam pojma.
O Nadi sam nasao neke informacije, opet na Internetu. Vidim da je u medjuvremenu napredovala i da je danas direktorica muzeja manjeg blentiteta. Cini mi se da je njen rad cijenjen pa ne mogu grijesiti dusu i vezati taj uspjeh sa novouspostavljenom vlascu. Ne znam koliko je na sve to utjecao njen suprug Ljubo koji se onih lijepih, bezazlenih dana sezdesetih cinio finim momkom. S dolaskom demokratskih promjena i Ljubo se promijenio. Ostao mi je u sjecanju onih ratnih dana, kada bi sa sajkacom na glavi lagano grabio ulicom Djede Kecmanovica: ruzno je to bilo vidjeti jer je za vrijeme naseg druzenja u Domu kulture odavao kulturnog momka iz dobre familije. Vidim da je sve ovo ratno i predratno vrijeme veoma politicki aktivan u nekakvoj stranci koja sa nekadasnjom Banjalukom ima veoma malo veze. Za mene ce zauvijek ostati tajna sta je to sto ljudima odredjuje sudbine i koji su razlozi da neko odabere zlo.  Nekada sam bio siguran da obrazovanje ima velikog uticaja na ljudski izbor u ruznim vremenima ali me mnogi kao sto je to slucaj i sa Ljubanom dematirase. Bit ce da je ipak do familije.

Eto tako stvari stoje nakon nesto vise od 40 godina. U Banjaluci su igranke davno nestale, jos mnogo prije ovog zadnjeg rata ali ja ih se sa sjetom prisjetim veoma cesto. Jos uvijek znam sve i jednu pjesmu iz tog doba, iako vise ne pjevam. Vrte se one u mom domu veoma cesto, bilo za zimskih dana kada se sjedi u kuci, bilo ljeti, kada se razbacim u backyard-u za lijepa vremena. A kada cujem neku pjesmu koja je odzvanjala Domom kulture sjetim se onog stiha iz Balaseviceve “Jesen stize Dunjo moja”:
Al’ nekad porucim pice i tako to krene…

Za mene su to pjesme iz tog vremena koje me vrate u ta davna, lijepa vremena…


Dodatak: Miro Stefanac mi posla link na pjesmu koja se svirala kao odjavna spica. Moram priznati da se toga uopce ne sjecam pa mi je drago da se Miro potrudio da me osvjezi pamcenje.

Pro at Contra su svirali ovu pjesmu u instrumentalnoj verziji:

Labels:

Sunday, April 15, 2012

Proslog tjedna za Uskrs


Po nasem starom lijepom obicaju i ove godine smo proslavili Uskrs, bas kao sto smo to radili i u neka davna vremena. Istina jedan dan ranije ali necemo biti cjepidlake. U nasem backyard-u se okupilo malo drustvo da uz rostilj i pice provedemo jedno prelijepo popodne kojih je ove godine u Pittsburgh-u cini mi se bilo vise nego u sva nasa proljeca do sada ovdje u USA.
Tradiciju proslave Uskrsa odrzala je Nera da se ne bi prekinula jos jedna veza sa starim krajem u kojem se Uskrs u mojoj familiji proslavljao od kada znam za sebe. Kod moje mame bi se nedeljom sakupila sva familija na svecanom rucku pa su tako i moja djeca bila u prilici da osjete tu atmosferu okupljanja za vrijeme glavnih katolickih svetkovina koje su u nasoj kuci proslavljane onako kako je to bilo nekada: bez velike pompe, skromno, familijarno. Nisu se od toga pravili spektakli niti su svi morali znati da smo vjernici (a to u to doba bas i nije bilo posebno popularno, iako to 'obicnim smrtnicima' nije branjeno), kao sto je to ovih dana najvaznija stvar na svijetu. A nije to u to doba bilo niti popularno kod nekih, narocito zbog cinjenice sto su se vjera i pozicije u drustvu medjusobno iskljucivale. Danas su vremena druga: slave svi, a bivse (lazne) komunjare najvise (cast rijetkim izuzecima). Sto si veci vjernik, vece su ti sanse da ces uspjeti u zivotu. Dokaza je na sve strane i svi znamo o cemu pricam!

Dolaskom u Ameriku Usrks se nastavio slaviti, istina ne kao nekada i ne u krugu familije. Dosli bi prijatelji, oni koji dijele nase sudbine proganika iz grada koji je danas sav u bogomoljama u kojima oni koji su nas otjerali pokusavaju da operu dusu pred bogom. Ali dusu (i obraz) je tesko oprati osim u slucaju da i onaj koji o tome odlucuje nije i sam ucestvovao u svemu. A izgleda da jeste jer se toliki uzdaju u njega.

Prvih dana izbjeglista kcer Sanja je na sebe preuzela posao farbanja jaja a ta tradicija se odrzavala sve do, cini mi se, ove godine. Odlaskom djece trbuhom za kruhom taj posao je preuzela Nera jer ja bas nisam najpoletniji kada se treba nesto raditi u kuhinji.  Ove godine smo prvi put docekali goste bez sarenih jaja pa neznam koja me kazna ceka. Mozda onaj gore bas ne vidi sve pa nam to oprosti. Medjutim, to nam nije bila prepreka da se lijepo druzimo I da uzivamo u prekrasnom aprilskom popodnevu.

Kamera je, kao po obicaju, radila pa sam za ovu priliku odabrao nekoliko slika da docaram atmosferu jos jednog druzenja bosanske raje u novoj nam domovini.
Raja tek stigla
Zagrijvanje
Mina i dida Dane

I Reks je slavio
Stiglo je i Lasko
Prijatelj Haris iz Sarajeva i Izet u razgovoru
Nera barata oko rostilja
Jasna i Mina
'Curice' na okupu
A evo i 'momaka'
Klopa je spremna (salata iz vlastitog povrtnjaka)
Za trpezom
Musko drustvo
Uzivanje u podnevnim zrakama sunca
Izet i Jasna
A evo i kavice
Nema se vremena za pricu
Jasna i prijateljica Aida iz Sarajeva

Labels:

Saturday, April 14, 2012

Humanitarna kafica

Danas se u Pittsburgh-u sastase nase zene bosanske a sve u cilju druzenja i skromne podrske emisiji "NASA REALNOST". Organizatori, Adriana i Izeta.

Bosanke se skupise kod Izete, a kako vrijeme nije suradjivalo (prvi put nakon jako dugog perioda lijepog vremena zapada slaba kisica), morale su se ograniciti na terasu s koje se pruza prekrasan pogled na komsiluk. Lijepa je okolina Pittsburgh-a, jako podsjeca na Bosnu pa se mi, izbjeglice, osjecamo nekako prijatno, kao da nismo hiljadama kilometara daleko od domovine.

Ako je suditi po slikama, bilo im je lijepo. Neka od lica na slikama prepoznajem, a ima i meni nepoznatih osoba tako da ovaj moj 'izvjestaj' nece biti potpun. Bilo je tu, kako cujem, 'raje' iz svih krajeva Bosne, mladjih i starijih. U ovih nekoliko slika koje slijedi moze se osjetiti prijatna atmosfera druzenja, za koje rekose da nece biti i posljednje.



Labels:

Wednesday, April 11, 2012

ja pred...

„ja pred Boskom i nosim gitaru
kuma misli sti´go Elvis Prisli...?

...u oci Ilin-dana lane, nadjem se u Petrovcu. Onom sa, Bosanski. Glavno mi je da posjetim Zoravu i poslije kratke detekcije dobijem informaciju da je nova Farma podno Kolunica. Nadjem, lako. Nova ograda, zicana, nategnuta, utegnuta, pretegnuta...rekose poklon UN i da iza ograde vecinu krava oplodjava Ban-ki-mun...vidio sam telad. Pretpostavljam da je sperma Karla Bilda, poklon iz Svedske. Jedna sarena kravica neobicn me podsjeti na Bilju, druga vise simental na Anu Koracu. Napravljena je slicna Farma u „genocidnom slogu“, ali vise za pelcovanje paprika pa Staklena, na Titinom-drumu u Banjaluci. Nije od UN, premda je djubri Jasusi-hakasi a nepregorjeli djubar -balage stize od ove Doris Pak sto stanuje tamo preko Rajne a to je za nas Badnere, balegarska Savezna pokrajina nesto kao „neupitni Entitet“.
Zorava je mirno prezivala, tu odmah uz gelender. Zovnem,
-...Zorava...nista, -...Zoki...bez reakcije.
-...Zoki-zorule...kurva se okrenu, pogleda me i muknuu u altu.
-halo, slikar. Veli ti da te se ne sjeca. Provela je u Banjoj Luci dosta vremena. Slucajno je naisla kraj Banjalucke gimnazije, upravo kada je Gimnazija slavila skolsku slavu Savin dan. Bez obzira na medalje koje Zorava nosi o vratu reakcije nije bilo. Kokarda je ostala trend...a i „glavni drzavni orden“ je –„Orden mrtvacke glave sa dvije oglodjane kosti PC“.
6-og April je u Banjaluci ucestvovala u programu Slave grada, Spasovdanu. Sluzbeno.
Pa su Zorku predstavili djeci na Festival decije pesme „Deca pevaju Djurdjevdanu“.
Na gradskom vaseru Prva truba Guce u Banjaluci, jedna je od atrakcija a na kampovanju „Ravna Gora pobijediti mora“ (Manjaca, dvije noci) imala je slobodno...
Nismo jedino stigli u pozoriste na Gostovanje Zvezdara Teatara i predstavu „Dobro dosli u Srbiju“, ima vremena. Bice i to...
-...a vi ste?
-...animator higijene. Rodjen sam ja ovdje.Radim za UN ali sam na terenu imam kucu u Banjoj Luci .Zarobio sam ja devedest i druge...ulica je Bolnoga Dojcina...ti znas.
A Zorava je na kraju prisustvovala sajmu Stoke i Rajka Vasica, Banja Luka...Borik i trg Krajine, Boska. Lakse se pobalega...kasnije je sajam prebacen iza Ankare (Mahovljani) prema Aleksadrovcu pod logom „Mrcajevci open air“ a to ti je kao, na poljani...
-...a to je to...zato se Zorava mene ne sjeca. Tamo je izgleda opsta skleroza. Niko se nista ne sjeca. Ni Lajko ni Bole. Ni Vito sto Kejinu kuhinju pripe na zid...pa i Zorava empatisana, upala u amnezija. A od prefiks GT bjeze kao djavo od krsta...avaj. GT Republika Srpska (zasticeno autorsko pravo imena, presuda-`ag, GT=genocidna tvorevina) sve je cesci logo i znak prepoznavanja.
-...bas mi je zao. Toliki predjen put...
-...tamo u Banjoj Luci i pred Boskom, na Sajmu...izgleda navikla na govore, musiku...pire, tamburaju. Pa ako vi u nesto udarate mozda bi pomoglo. Ono, voli dasa kumu ispod pasa..
-..imam. Crna. Ozmond sa jednim magnetom. Pojacalo „marsal“...nije Titino. Sta je u tim muzickim krugovima, hit...popularno? I kako sviraju?
-... nije kao ono nekada. Dur pa prst ravno. U tri prsta neki a neki sve prazno...
...a to.Vecinom „ruski stim“. Prazno, to ti je „otvoreno g“ najblize tamburici za „ojkaca blus“.
-...cuj ovo.
„ja pred Boskom i nosim gitaru
snajka misli sti´go Elvis Prisli...?
-...kako potrevi...kolje ti jebem...kao da sam u Monetu...nisi valjda i ti iz Sjutresnjice?
Zorava, muknu.
Animator higijene iz „GT Republika srbska“, prevede.
-...evo te prepozna, nazva Grofom. Muzika je kaze interesuje manje ali bi htjela cutu tvoju prognozu, pita, hoce li Sanader u bukagije...?

Grof

Monday, April 09, 2012

Uz godisnjicu pocetka opsade Sarajeva

Pocetak opsade Sarajeva mi je u glavi evo vec punih dvadeset godina i htio sam o tome nesto na godisnjicu njenog pocetka napisati ali nije mi islo. Jos uvijek sam pod uticajem velikog dubitka i nekako nemam volje ni za sta. A materijala ima i ne bi trebalo odustajati. Narocito ovih dana kada veliki manipulatori na celu sa vozdom iz Laktasa postaju sve glasniji u ubjedjivanju puka da ono sto smo vidjeli vlastitim ocima nije istina. Kada imaju hrabrosti da prekrajaju istoriju u vremenima kada su cinjenice svima dostupne, lako je shvatiti od kuda toliki mitovi o ‘pobjedama’ od prije 100, 200, 400 godina. A bili smo šopani tim ‘istinama’ na casovima istorije a mlada, poslijeratna generacija ne zna nista drugo od te njihove istine. Za njih nista drugo ne postoji osim borbe njihovih oceva i rodjaka u ovom zadnjem ‘odbrambeno-otadzbinskom’ ratu. U ratu u kojem je sve oruzje bivse JNA bilo usmjereno na goloruk narod, razdijeljeno jos davno prije nego je opsada Sarajeva pocela (podjecam vas na mog ‘prijatelja’ i radnog kolegu, ‘pjesnika’ i bivseg direktora u Profesionali Slobodana Boskovica koji je jos 91. organizirao dotur oruzja nasim ‘prijateljima’ i poznanicima kada smo mi jos uvijek naivno vjerovali da rata u Bosni nece biti).
Izlazak naroda na ulice Sarajeva u nastojanju da prekinu njegovu blokadu (uspostavljenu od onih koji su vec bili spremni za gore navedeni rat) sam pratio na TV kao i mnogi drugi, nadajuci se da ce razum prevladati. Pratio sam povorku koja je rasla svakim trenom jer su joj se pridruzivali mnogi koji su isto razmisljali. Da sam bio tamo sigurno bih se pridruzio, kao sto sam uzaludno hodao Gospodskom na nasim setnjama za mir (sada mi postade jasno zasto sam tog istog Slobodana Boskovica zapazio te jedne setnje, kako, sa ‘teniskim’ nanulama na nogama, sa trotoara u blizini njegovog stana kod kina Kozare, posmatra setace za mir smjeskajuci se, u drustvu svojih istomisljenika koji su vec tada znala da je nas trud samo puko gubljenje vremena).  Vidio sam dogadjaje ispred skupstine, sjecam se prvih pucnjeva i zrtava, kamera je uhvatila spodobe pod fantomkama koje su sa obliznjih brda pucala po golorukom narodu, sve u cilju da se ‘zastiti’ od te iste miroljubive mase. Sjecam se nekih poznatih lica koji su se nasli u toj masi. A cini mi se da je kamera u jednom trenutku uhvatila i moju skolsku kolegicu Saimu jer se sjecam kako sam Neri to rekao.
Sta se desavalo nakog tih dogadjanja znamo i o tome je mnogo napisano. Oni koji se ne boje istine to znaju i za njih cinjenice ne treba ponavljati. Brinu me oni omadjijani lazima svojih vodja koji pune forume na Internetu, pokusavajuci nas ubijediti da nismo vidjeli ono sto smo vidjeli i da nismo dozivjeli ono sto nam se dogodilo. Zbog njih ne treba sutjeti. A i zbog onih malobrojnih koji nisu prihvatili filozofiju tora sto jedino slijede svoje cobane. i njima je potreba pomoc, vise nego nama.
Saima, nasa sugradjanka, koja je jos davno prije rata udajom postala Sarajka, prezivjela je cetverogodisnju opsadu grada u zgradi na samoj liniji razdvajanja. Zgrada (Loris)  u kojoj je zivjela (I u kojoj i sada zivi) je pretrpjela velika ostecenja, od koji su neka vidljiva i ovih dana. U to sam se uvjerio za vrijeme kratke posjete Sarajevu prije nesto vise od tri godine. Ona je ta koja iz prve ruke moze pricati sta se u Sarajevu dogadjalo i kako se taj odbrambeno-otadzbinski rat vodio.
Par nekoliko dana, na dan pocetka opsade,  stize me email od Saime i link na video klip. Evo sta mi Saima pise:
Dragi Milane

Juce je bilo dvadeset godina od pocetka rata i napada na Sarajevo. Ja vec 15 godina imam ovaj material. Ovo je snimio mladi sarajevski novinar Vedran Persic. Odmah nakon mira tj Dejtonskog sporazuma. Ovo smo uspjeli snimiti na staru video kasetu, kad je prikazan na  nezavisnoj  TV 99, a vidjeli su ga samo centralni djelovi Sarajeva jer je prijem bio vrlo “uzak”.

Ovo je nas zivot u zgradi “Loris”. Kad smo gledali protjerivanje stanovnista ispod nase zgrade i culi sve price, sta se tamo desava, mi stanari (koji nismo otisli iz svojih stanova), napravili smo granicu 15.05.92 godine. Nije bilo nikakve vojske a 23. juna iste godine dosla je omladina sa tadasnjeg Trga Pere Kosorica a danas Trga Heroja (svih nacija) zatvorili ulaze u zgradu, namjestajem, starim stvarima i sta se god moglo naci da se ulazna vrata ne mogu otvoriti. Poslije su nakon dvije godine dosli razni likovi i proglasili se Armijom BIH i pokupili razne cinove i danas uzivaju u mnogim privilegijama. A prvi branioci se vratili svojim domovima, vecinom u 40-tim godinama mnogi  bez posla.

O ratnim danima smo pricale na ovom filma: Alma Zivkovic – otac Jelisije i majka Hajra. Kuzmanovic Stoja – udovica i kcerka Slavica i moja malenkost. Postavljena su nam ista pitanja ne znajuci jedna za drugu. Valjda se tako radi na nezavisnim TV.

Ako mislis da se ovo treba postaviti na nas blog, a ja mislim da znanje imas, onda bi bilo dobro da se zna da sam sretna i zbog ovog iskustva  i pored licne tragedije – ranjavanja mog sina.Bilo je ljudskosti, sloge i nesebicne brige jednih o drugima. A danas ?????????

Puno manje ima gorcine u nama koji smo ovo prosli nego kod mnogih koji su izabrali lakse puteve u tom periodu. Zato ne zelim vise nista ni pisati ni citati o svim ovim trovacima ljudskih mozgova koji su danas gori nego 92-ge, a zanimanje im je politika. Svi oni koji misle da ce lazima i ne priznavanjem istine o svemu sto se dogadjalo docekati sretne dane, gadno se varaju.

Mislila sam ranije pisati ali muzika uz tuznu vijest o smrti Zdravka je prekidala svaku volju. Moralo je proci ovo vrijeme.

Ovo pisem iz Rakovog sela u kojem sam vec sest dana i uzivam u radovima sadnje cvijeca u vrtu. Zao mi je sto juce nisam bila u Sarajevu.

Pozdrav svima - Saima