SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, March 03, 2012

Rani radovi


Radovi u toku
Kako vidim iz zadnjih priloga uziva se, bilo da se raja javlja iz Zagreba, Kanade, Sarajeva. Cini mi se da samo ja radim. A u penziji sam. Valjda mi tako grah pao. Ne zalim se, samo konstatiram.

Dok je vecim dijelom starog kraja ovog februara vladala prava zima sa obilinim snjeznim padavinama, kod nas u Americi se dugo ne pamti ovako prijatno vrijeme tokom zimskih mjeseci. Za mojih nesto manje od 18 godina u izbjeglistu, ili prognanstvu, ili privremenom radu u inostranstvu (neka svako izabere ono sto mu najvise odgovara), ne pamtim februar kao ove godine. Mozda je opet onaj odozgo upetljao svoje prste pa se pobrinuo da mi prelaz u penziju bude manje sokantan. U nekim svojim penzionerskim planovima taj dan sam nekako vidio pocetkom proljeca, kada trava pocne zeleniti, javi se prvo cvijece a oko kuce se ima sta raditi, a nikako u sred zime. Potajno sam se bojao da ce me prvih dana dosada ubiti jer nije lako iznenada desetak sati provedenih na poslu i u putu ka i nazad popuniti drugim aktivnostima iako su se mnoge nasle mjesto na mojoj listi “Sta raditi u penziji”. Zima je ovdje vrijeme godine kada se ne moze cesto napolje i kada se covjek, htio ne htio, zalijepi za kauc, pred televizorom, kompjuterom, ili citajuci nesto (zavisi od osobe).
Rezultat potkresivanja

Moj prvi penzionerski dan osvanu suncan uz ugodnu temperaturu, slicnu onu krajem marta ili pocetkom aprila. Izvuce me sunce navan i dan provedoh u ‘ranim dvorisnim radovima’: povrtnjak nije bio prekopan, drvece i ziva ograda na brdascu prerasli, a i lisca se nakupilo iako je u jesen bilo uredno pokupljeno. Obaveza na pretek. Ne zna covjek sta bi prvo poceo. Kako spoznaja da sutra ne moram na posao i da je preda mnom cijeli dan jos uvijek nije potpuno nasla put do odgovarajucih mozdanih celija, pomalo me hvatala nervoza kako pristupiti poslu: da li da se prvo okrenem povrtnjaku da ga prekopam prije nego sto se zima ponovo vrati ili da se bacim na potkresivanje drveca i zive ograde? Sta ako snijeg ponovo padne a lisce nije pokupljeno? A sta je sa onih par ‘stolarskih’ projekata koje bi trebalo zavrsiti prije nego sto sunce ugrije?

Povrtnjak spreman za sadnju
Nakon kraceg razmisljanja odlucih da se posvetim onom ‘projektu’ koji mi u tom trenutku najvise pase pomalo shvacajuci da cu imati dovoljno vremena da ih sve na vrijeme zavrsim. Nema vise ranog ustajanja, ispijanje jutarnje kave i dorucka prije odlaska na posao. Povratak s posla u predvecerje vise takodjer nije na dnevnom redu. Na raspolaganju mi je cijeli dan pa nema potrebe da jurcam. Treba se opustiti, raditi polagano, s cejifom, ne misliti na rokove.

Tako i bi. Cijeli februar bi prekrasan (osim dva-tri dana kada je zima pokazalo svoje pravo lice) pa se vecina posla zavrsila. Ostalo je jos nesto malo aktivnosti na rasciscavanju ali kako se lijepo vrijeme produzilo i u mart, sve ce uskoro biti spremno za proljece. Cak su i neki stalarski projekti zapoceti a na njihov zavrsetak vrijeme nema uticaja. Garaza je prostrana pa me ne brine ako je na vani snijeg do koljena.

I granje je uklonjeno
Tako eto prolaze moji prvi penzionerski dani: u ‘teskim’ radovima a ne u ‘slobodnim aktivnostima’ opisanim u predhodna tri priloga. Ali doci ce i moje vrijeme samo trebam biti strpljiv.

A kao dokaz da je sve gore napisano istina prilazem i par fotografija. Valjda mi je to postala profesionalna deformacija nakon svih ovih godina rada na pravnom fakultetu. Za sve ti je potreban dokaz inace te lako optuze da izmisljas. Znamo to iz vlastitog iskustva.

Spremni za proljece

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

E moj Milane
Dok se Ti patis uredjujuci svoj posjed, mi zgubidani uzivamo na moru, vozikamo se u kocijama, maskaramo se....
Ma znam da si se salio, pa se i ja salim...malo. Samo pazi, kad se ima previse vremena malo se sta uradi.
Vidis , ja sam iz tog odlaska u Pakostane htjela izvuci nesto pozitivno, a sam razlog odlaska je bio vrlo mucan. Naime, isla sam po tesko pokretnu i dementnu mamu koja se vise ne moze skrbiti o sebi.
Znas Milane, kad su nas prognali, nismo bili u cvijetu mladosti, ali smo ipak dobili priliku za kakav takav novi pocetak. Nasi roditelji su uglavnom tada bili umirovljenici i zbog svoje dobi nisu se mogli nositi sa statusom prognanika, narocito za to sto su bili ni krivi, ni duzni. Kod mene su umrli i svekar i svekrva, pa znam dobro kako je to pogubno bilo za njihovo mentalno zdravlje. I nema to puno veze sa materijalnim prilikama. Eto, moji roditelji su imali kucu u Pakostanima, i kakve takve mirovine, pa i okruzenje im nije bilo nepoznato. Njima je nedostajao onaj osjecaj koji su imali krajem svakog desetog mjeseca u godini da se vracaju svojoj pravoj kuci. Za njih zivot nakon prognanstva naprosto nema onaj pravi smisao.
Nada

Sunday, 04 March, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Sjećam se da je nekad davno snimljen domaći film istog naslova......ne znam o ćemu se radilo,ali paše onom što ti Co radiš.U turskoj seriji bi rekli:"RUKE TI SE POZLATILE!"UŽIVAJ U PENZIJI,ALI NE PRETJERUJ SA RADOVIMA.iZ SLIKA SE VIDI DA SI "tehničar" jer je svo ko po špagi.(ne zamjerite blogeri što su se pomješala slova)
Puno pozdrava Enisa

Wednesday, 07 March, 2012  

Post a Comment

<< Home