Dovidjenja do oslobodjenja

Rjesenje o prestanku radnog odnosa

Jucer smo proslavili 8. mart, medjunarodni dan zena i red bi bio nastaviti u slavljenickom stilu. A ja, kao sto je to vec obicaj, vrtim neki drugi film u glavi u kojemu su, istina, glavne uloge imale zene, nase supruge, majke, sestre, ali taj film ne spada u isti, slavljenicki zanr. Bilo je to takodjer doba slavlja, samo malo drugacijeg. A ‘pokloni’ nisu bili namjenjeni svim zenama kao sto bi to trebao biti red, vec samo odabranim.

Bilo je to dobrih dvadeset godina ranije, u dane kada su pripadnice ljepseg spola naseg grada umjesto crvenih karanfila dobijale crvene kartone: otkaze s posla zbog neodazivanja na mobilizaciju (proglasenu od tadasnje nelegitimne vlasti) bracnog druga ili clana familije. S tim ‘poklonima’ se, istina, zapocelo mnogo ranije, kako je kome pao grah, i dijeljeni su masovno. A istina je da nije bilo ni onih, u nasim firmama, poznatih slavlja, kada smo svi skupa mezili, pijuckali i pjevali u nasim kancelarijama ili bi to slavlje bilo organizirano u nekom od gradskih restorana. Neki su vjerojatno slavili ali se to cinilo iza zatvorenih vrata, u odabranom drustvu, samo sa svojima…

Rjesenje o obavezi razduzenja

Sjecam se k’o danas tog dana kada mi je supruga negdje pred Novu godinu 92. dobila ‘cestitku’ iz Profesionale:  rjesenje o otkazu i poziv da dodje da se razduzi u firmu. Radila nije vec duze vremena a sada je stigao ferman da sve mora biti po zakonu pa kako je taj zakon prekrsen (poziv na mobilizaciju za supruga na koju se nije odazvao), sljeduje joj otkaz.  A prema pravilniku Profesionale (a vjerojatno je to tako bilo i u drugim firmama), ni otkaz ne moze biti pravosnazan dok se ne prikupe potpisi odgovornih lica da doticna osoba koja se otpusta s posla firmi nista ne duguje. Oni koji su radili u Profesionali znaju da je vecina bila zaduzena za instrumente koje smo koristili u radu, a bilo je tu i strucnih knjiga posudjenih iz fabricke biblioteka. Vlast se, dakle, u to vrijeme bezakonja potrudila da sve bude po zakonu. I uz to da zaradi koju paru, jer ako otpustena osoba ne prikupi sve potpise slijedi joj novcana kazna. Prosjecno inteligentnoj osobi je jasno da je to bio jos jedan nacin ponizavanja onih koji nisu prihvatili nacionalisticku politiku novih vlasti i koji nisu htjeli biti ucesnici u prljavom ratu koju je ta vlast vodila. Da ne spominjem apsurdnu situaciju da neko ko mjesecima nije imao pristup fabrici i svom radnom mjestu sada mora da prikupi dokaze da se uredno razduzio, nemajuci kontrolu nad sredstvima za koje je bio zaduzen. Ako uz ovo dodam i cinjenicu da otpusteni mjesecima nisu imali nikakvih prihoda, sva apurdnost situacije i eventualne kazne jos vise dokazuje kakve su bile namjere naredbodavaca.

Elem, za taj dan “D”, Nera se dobro pripremila. Spakovala je ‘misnu’ odjecu, cak sesir, pa biciklom (tada jos jedinim prevoznim sredstvom koji nam je ostao prije nego su gume potpuno otkazale) pravo do stana roditelja u Ante Jakica. Tamo se presvukla, nasminkala, pa pjesice zaputila ka glavnoj kapiji Profesionale. Propustili su je bez problema (iako nije imala dokumenata). U bivsoj kancelariji atmosfera gotovo uobicajena. Vecina se pravila kao da se nista ne desava, kao da je gubitak posla (i sredstava za zivot) nesto sto je tako normalno I svakodnevno da se o tome nema sta pricati. Raja s kojom je godinama radila, slavila 8. martove, 22. decembre, Nove godine, rodjendane, vjencanja i rodjena, odlazila na sahrane i dijelila tugu, sada nijemo prelazi preko cinjenice da je njihova donedavna radna kolegica sada osudjena da se bori da prezivi i da, vjerojatno vise nikada nece prekoraciti prag Profesionale, niti bilo koje druge firme u rodnom gradu. Njena jedina krivica je bila sto joj se suprug nije odazvao na nelegalnu mobilizaciju. I sto ne pripada odabranoj naciji.

Nakon kratkog zadrzavanja u kancelariji, Nera se zaputi da prikupi potrebne potpise. Medjutim, nije to islo lako kao sto je ocekivala. Sreto Puzigaca, njen bivsi profesor a tadasnji direktor Sluzbe instrumenata se strogo drzao ‘propisa’: nema potpisa dok se zaduzeni instrumenti ne vrate. Kao da ih je odnijela kuci pa ih tamo koristi da razvija nove uredjaje. Ni u biblioteci nije bilo lako, iako joj je Sule rekao da on nista ne zna, kada mu je rekla da ce njegov potpis falsificirati (drugim rijecima, dao joj je do znanja da joj on nece praviti problema).  Tako i bi. Kako je jedna od radnih kolegica koja nije imala zaduzenja vec imala sve potpise, Nera ih prekopira i tako rijesi taj problem.

Na kraju svega svrati ponovo u kancelariju da se po zadnji put pozdravi s radnim kolegama I kolegicama. U kancelariji radna armosfera: vecina je izgledala jako zauzeta poslovima, sem par izuzetaka. Oprostaj bi kratak. Na odlasku Nera ih pozdravi rijecima “Dovidjenja do oslobodjenja”. Neki se iznenadise ali niko ne reagova.

Iz zgrade NIC-a se zaputi put kapije na kojoj srete Sopena koji joj, vidljivo iznerviran situacijom rece: “Zar su i tebe otpustili, majku im …”?

Eto tako, danas, dvadeset godina od tih dogadjaja jos uvijek ponekad razgovaramo o tim danima, o raji, njihovom ponasanju u tim gadnim vremenima, o ljudima i onim drugim. Jos uvijek ne mozemo da shvatimo sta je to sto odredjuje kako ce se neko u odredjenim trenucima ponijeti. Da li su to geni, kucni odgoj, nezinteresiranost ili nesto drugo. Cesto razmisljam kako bih ja reagirao da sam bio u slicnoj situaciji. Koliko god pokusavao da nadjem objasnjenja i opravdavanja za reakcije pojedinaca, tesko mi to uspijeva. Jer, siguran sam, da ja licno ne bih mogao mirno gledati nepravdu nanesenu nevinim. Zbog toga mi tesko pada cinjenica da je broj onih koji su bar na najmanji nacin pokazali da se ne slazu sa onim sto se u nasem gradu desava veoma mali. Ja bih ih mogao izbrojati na prste. I jos bi ih (prstiju) bilo viska.

Jucer, ovdje u dalekoj Americi proslavismo Nera i ja (i dida Dane je bio tu) 8. mart u Olive Garden-u, u prijatnoj atmosferi, uz dobro jelo i bocu vina. Nema istina vise onih velikih proslava u firmi, mezetluka, opijanja, ‘viseglasnog pjevanja’. Nema vise one ‘drugarske atmosfere’ za koju smo svi mislili da je iskrena, bez zadnjih namjera i u koju su se mnogi kleli (I jos uvijek to cine). Nema vise ni Profesionale kakvu smo poznavali. Rat je zavrsio i oslobodjenje je u nase krajeve stiglo jos davno. Ostali su oslobodjeni, svako na svojoj strani, I svako sa svojim krizem. I nosaju ga svo ovo vrijeme.

Moj, srecom, nije tezak. A kako je onim drugim, ne znam. Ali znam da ni za kakve pare na svijetu ne bih zelio biti u njihovoj kozi.