SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, February 29, 2012

Vidjeli smo karneval u Ville de Quebec

Sezona karnevala u Februaru sirom svijeta ima raznovrsno znacenje.
Kod nas su maskare i fasnik, u Brazilu veliki ples, u Kanadi izlazak iz zimskog sna, mali prekid monotone zime.
Svaki mali gradic na montrealskom ostrvu ima svoj zimski karneval. Vjerujem da je tako i sirom Kanade. U provinciji Quebec , najpoznatiji i najbogatiji karneval je u gradu Quebec (ville de Quebec). Nadaleko poznata maskota je Le Bonhomme Carnaval sa crvenom kapom i poznatim pojasom zivih boja sa motivom strele. Francuski naziv je  Ceinture de carnaval ili Ceinture fléchée, engleski naziv je Sashe. Obicaj je da posjetioci karnevala kupuju i nose ovaj pojas. Pojas je postao simbol tradicionalnog folklora Quebec-a.
U mom tkalackom klubu se svake godine napravi i proda desetak ovakvih pojaseva.   
Prosle godine negdje u septembru malo drustvo nas vremesnih zena, tkalja iz Dorvala je uz subotnji dorucak odlucilo da posjeti Quebec u vrijeme karnevala. Putovanje bi trebalo biti takozvano « studijsko ». Htjele smo malo vise saznati o karnevalskom pojasu , njegovoj istoriji . Htjele smo takodje vidjeti sta se tamo prodaje , da li je bolje nego kod nas u Dorvalu. Suzanne, kao prava sekretarica je  odmah u ponedeljak poslala e-mail da je soba rezervisana, kao i sjedista u vozu. Izgledalo je tako daleko do februara, a on je stigao i mi skoro zaboravili  da treba ici. Putovanje vozom oko tri sata kros zamrznuti Quebec je impresivno. Predivni predjeli , juzno od Montreala, sve bijelo. Vrijeme vedro . nebo plavo, sunce zasljepljuje. Temperatura oko -17 C.  U vozu kondukter pravi sale i spominje suplje stapove i cuveno pice « caribu » . Vec sam cula da i ovdje kao i u Brazilu, ljudi puno piju, jedu, plesu i luduju. Smjestili smo se u hotelu L’ Ermitage u ulici Ste-Ursule u starom dijelu grada. Stara kuca pretvorena u hotelske sobe, mami svojim sarmom.
Brzo smo se raspremile i pozurile na karneval. Ulica St-Louis nesto kao nasa Gospodska samo mnogo duza. Spusta se prema luci. Na vrhu je karnevalsko slavlje. Rijeka ljudi na obe strane, jedni dolaze drugi odlaze. Hodanje tesko kroz mjesavinu snijega i soli u nekoj formi paste.
Muzika, klizanje, spustanje na slaufima niz zaledjene piste. Prodaju se suveniri. Prave se skulpture od snijega. Umjetnici iz raznih zemalja. Marionete imaju show. Restorani pod satorima. Kupili smo suplje stapove od plastike. Trebale smo ih napuniti s picem. Cijena visoka $35 jedno punjenje, jedva pola litre. Na kraju smo odustali. Uzivali smo u italijanskom vinu za vrijeme rucka.
Pice » caribu »  smo probali na recepciji. Kuhano vino sa karanfilicima, vanilijom i jos nekim meni nepoznatim zacinima. Vratili smo se u hôtel prije ponoci. Ostali gosti su se vracali poslije tri ujutro uz prilicnu buku i skripu strarih stepenica.
Slijedeci dan smo obisli cuveni hôtel Château Frontenac, izgradjen pocetkom 20 stoljeca Izgradila ga je Kanadska zeljeznica. Ima lijep polozaj na vrhu brda , vidik na sliv St Laurent. U hotelu jedna dama predstavlja originalne pojaseve tkane prstima. Pravi umjetnicki rad. Za dobar pojas treba vise od 300 sati rada. Specijalna tehnika koristena u 18 stoljecu i ranije . U 19 stoljecu pocelo je komercijalno tkanje na tkalackim stanovima. U danasnje vrijeme oko 100 ljudi u Quebec-u zna tkati prstima. Komercijalni pojasevi se tkaju na kompjuteriziranim tkalackim masinama u Aziji. Postoje podijeljena misljena o tome ko je prvi poceo praviti ove pojaseve. Da li su Francuzi naucili od Idijanaca ili obratno. Nema mnogo pisanih podataka, ali imaju crtezi raznih slikara. Crtezi prikazuju muskarce omotane pojasom da im bude toplije, da im zastite ledja prilikom sjece sume ili da zakace oruzje. Crtezi prikazuju indijanske poglavice i francuske koloniste. Tehnika tkanja prstima je bila poznata u Nordijskim zemljama, u Japanu, u Evropi i Juznoj Americi.
Quebec pojasi plijene svojim bojama i motivom, koji je po pravilu  u obliku slova V ili W.
Zanimljive su cijene
Uvezeni iz Azije mogu se kupiti za  $15 do $20, najcesce cuvena cijena$19.99 u robnim kucama.
Rucno tkani na tkalackom stanu, u Quebec-u  su oko $50.
Pojasi tkani prstima kostaju $200do $600.
Kazu da je neki originalni vise od 100 godina stari pojas prodan prosle godine za $13500.
Evo jedan link gdej se moze vidjeti tehnika tkanja prstima
Ima vec dvije nedelje da ujutro kad idem na posao cujem kardinala . Cak sam ga  prije nekoliko dana vidjela u divnoj crvenoj odori. Kardinalova prelijepa pjesma me budi iz simskog sna , donosi vedrinu i optimizam.
Puno pozdrava svima od Dubravke

Labels:

Tuesday, February 28, 2012

Nesto malo o Pakostanima

Pakostane
Kada sam polovinom sedamdesetih dosla na visoravan zvanu Krc poznatu samo po tome sto je stanovnistvo Pakostana tu napasalo svoje koze, zaljubila sam se na prvi pogled u crnike, hrastice, zutiku i smilje. Gledala sam u urbanisticko rjesenje buduceg naselja obiteljskih kuca i nadala se samo da ce novi stanovnici znati sacuvati bar dio te samonikle flore, sto je i bila preporuka inace vrlo zahtjevnih urbanisticko tehnickih uvjeta. Prednost za kupnju parcela su imali borci, pa oficiri JNA i na kraju ostali gradjani Jugoslavije. Kako su nasi ljudi bili skloniji divljoj gradnji, ako nista, a ono iz financijskih razloga, tata je dosao u priliku kupiti vrlo lijepu parcelu s koje je pucao pogled na otoke Sv. Justinu, Veliki Skolj i Vrgadu.
Kolibe od slame
Silazak u selo (ja Pakostane i danas zovem selom, ali ne u pezorativnom smislu)  bio je malo razocaravajuci. Neuredna dvorista puna traktora, koza , kokosiju i, sto me posebno iznenadilo, pataka, otuzno su izgledala, a iz njih se sirio zestok smrad. Pakostanci se na srecu tada nisu bavili turizmom, nego,  radi vrlo kvalitetne zemlje, uglavnom poljoprivredom i nesto stocarstvom. Kazem srecom, jer je tako izbjegnuta betonizacija obale, a danas mislim da za to vise nema sanse.
Riva u sumrak
Silazak na obalu je ucinio da brzo zaboravim smrad jer ljepseg predjela, a Jadransku obalu s ove strane sam upoznala od Kopra do Ulcinja, nisam vidjela. Do tada sam najvise volila Brela, ali me ovo more zarobi svojom bojom, bistrinom i mirisom, odusevi svojim pjeskovitim plazama koje su se izmjenjivale sa kamenitim. A uz svaku, zastor od bogate borove sume.
Kako sam ja vrlo radoznala osoba iznenadila sam se kad sam saznala za vrlo burnu povijest Pakostana, koja se nastavila i u zadnjem ratu. Puno bih vam mogla pricati o tome, kao i o porijeklu stanovnistva i za mene tada neobicnim prezimenima koje nose. Mogla bih vam pricati i o tome da tada tamo nisam srela ni jednog zgodnog muskarca, o tome da je najsrdacniji susret svake godine bio sa mojim mladim slasticarom, o dida Stipinom bajamu, o Vranskom jezeru, o stokilaskim somovima.  Ali moram vam priznati da ja ovaj prilog pisem uglavnom zbog Made, a posto znam koliko on voli more, posveticu se malo vise plazama.
Malo romantike
U Pakostanima je cak  pet uredjenih plaza: Pilatuse, Buzakovina, Punta, Janica 1 i 2.  Mi, kao i svi dosljaci iz neznanja smo ih krstili po svome: Uvala, Francuska plaza, Kamp. Jedino je Janica nosila svoje krsno ime.  Nasa djeca su, kad su bila mala, preferirala Francusku plazu, a poslije Kamp, jer su tu mogli skakati na glavu i preplivavati razdaljinu izmedju Kampa i V. Skolja. Za mene je Francuska plaza bez konkurencije, a nazvana je tako jer je tu prije rata bio klub Meditrane. 
Bila sam par dana u Pakostanima, ali nisam imala vremena obici sve plaze. Za to Ti Made saljem samo nekoliko slika rive i te moje plaze ljubimice.
Francuska
Francuska
Nada Stefanac
Zagreb, 25.02.2012.

Niskanin fotos:

Labels:

Sunday, February 26, 2012

Hallo!!!

Stize email bez teksta.

Samo ‘Hallo!!!’ u ‘Subject’ liniji i zakacena slika.

Osobu sa naocalima prepoznajem pa odmah odgovorim: “Hvalis se, a?”

Stize’ Reply’. “Pa naravno”.

I nista vise.

‘Momak’ sa slike, ni kriv ni duzan, podsjeti me na mladost, mog druga Izu i disko veceri u Pozegi.

Bilo je to pocetkom sedamdesetih, studiralo se, a boga se molilo da se ne diplomira. Zivot bio drugaciji, manje kompliciran, nije trebalo puno. Nije bilo kredita za fakultet kao sto je to sada. Zivjelo se kod roditelja, za hranu nikad nije bilo problema, a za ostalo se nekako snalazilo. Tako smo moj kolega Izo i ja jednog ljeta drzali disko u restoranu hotela u centru Pozege. Restoran je duze vremena bio zatvoren jer se, prema nekim pricama domacina, prije par godina tu desilo nekakvo ubistvo pa obican svijet nije htio da u nju svraca. Hotel je dvoranu duze vremena drzao zakljucanu a kako je Izi palo na pamet da je iznajmi za disko ne znam. Ali, dobro se sjecam kako smo te godine svake subote i nedelje tovarili disko opremu u bratovog Austin Maxi-ja pa ravno u Pozega.

Spavali smo u hotelu a hranili se u gradskim restoranima. Sjecam se odlicne klope u restoranu Grgin Dol, posebno je odlicna bila ‘natur snicla’, uz ‘pomfrit’. I naravo, pivo. Nedelje smo provodili na bazenu u Velikoj. Zarada od diska nije bila velika ali bi se skupilo dovoljno da se pokriju svi troskovi i da ostane nesto pride.

Za ‘komandnim’ pultom smo se smjenjivali nas dvojica. Birali smo muziku prema nasim afinitetima iz izbora longplejki koji nije bio bas prevelik. Uz dobro pojacalo i zvucnike, te reflektore raznih boja koji su titrali u ritmu muzike, atmosfera nije bila losa. Raja bi dolazila u dovoljnom broju da se ‘biznis’ isplati. Ni njima nije trebalo mnogo, samo malo prostora i dobra muzika za ples. Vrijeme bi prolazilo brzo i dok si se okrenuo, vec bi stigla ponoc i vrijeme za razlaz.

Jedna od pjesama koju sam cesto pustao je i ova koja se cuje u ‘bekgraundu’:  Supestition, Stevie Wonder-a. Stevie je tada bio mlad, mi smo isto tako bili mladi, zivot je bio lijep i bezbrizan, kao sto to moze biti kada si mlad, zdrav i neopterecen raznim glupostima .

Cetrdeset godina kasnije Stevie jos uvijek pjeva, moj prijatelj Izo vec godinama zivi u Zagrebu i vidimo se svakih 5-6 godina a ja se evo javljam iz nekada tako daleke Amerike. Da se iz Banjaluke stigne do Pozege danas treba pasos, a Grgin Dol je sada lijepo uredjen hotel. Pivo sve rjedje pijem a da li su ‘natur snicle’ u Grginom Dolu jos uvijek kao sto su bile prije cetrdeset godina nemam pojma. Da nije bilo kao sto je bilo, Izo i ja bi se cesce vidjali, ne bismo bili tako bezbrizni kao nekad ali vjerojatno bi jos uvijek bili neoptereceni glupostima, a moja kcer vjerojatno nikada ne bi bila u prilici da mi posalje ovu sliku. Ali zivot je nepredvidljiv i niko ne zna sta donosi sutra.

Tuesday, February 21, 2012

Strankinja... ili jedna banjolucka noc

Ana, Jovana i Dejan

"U Kosovke djevojke 7a ", kratko izdajem nalog taksisti dajuci mu sto manje mogucnosti za procjenu jesam li domaca ili strana. Kad prosisasmo skretanje prema Banjaluckom polju svatih da sam ga podcijenila. Ja i dalje sutim, a on samo nervozno kasljuca. Prezivjecu ja tih nekoliko maraka vise, ali mi se ne voza po gradu cije obrise u tamnoj zimskoj noci vise ne prepoznajem, a znam i da svako moje kasnjenje kod sestre izaziva stres.

Ana pozira
Na izlasku iz auta samo mu rekoh da bi preko Banjluckog bilo blize. Zaustio je nesto reci, ali ga je moja prilicno osorno ispruzena ruka zaustavila.

Sestra je vec nerovozno setkala ispred zgrade. Gore u stanu docekase me razdragana djecurlija. Curice uredjene kao za Bozic. Priznajem, bila sam polaskana. Maze se, pitaju za Filipa i Dominika, stalno me drze za ruku i njezno spustaju glavice na moje rame. Moj sutrasnji rani odlazak, kao i njihove obaveze natjerase nas oko ponoci u krevete. Utihnuli djeciji glasovi odnesose sa sobom i osjecaj pripadanja. Odjednom je, inace ugodna soba, u mom dozivljaju postala neka slucajna hotelska bez ikakve obostrane korelacije. Pogled s prozora dolje prema gradu upucujem vise iz radoznalosti hoce li u meni izazvati neki osjecaj. Nista. Ni ljubavi, ni sjecanja, ni gadjenja. Kao da nikad tu nisam bila. A mama me vodila po tim brdima kada je po njima bila tek po koja sirotinjska kuca, u nadi da ce svjezi zrak procistiti moje disne kanale.

Dejan je vec veliki decko
Jutros smo uranili prema autobusnoj stanici. U prolazu pokusavam pogoditi koji je bio Nerin balkon. Bezuspjesno. Ljudi moji ne znam ima li na na svijetu jos tako ruznih mjesta kao sto je taj kolodvor i njegovo okruzenje ? Nemam volje ni da slikam. Prilazim salteru da bih cekirala povratnu kartu. Smjeskam se jer znam unaprijed reakciju sluzbenice. Na moje "dobar dan" i ne podize pogled, ali kad je na karti procitala "Zagreb" pretvorila su sustu ljubaznost i zazelila mi sretan put. Dogadjalo mi se to i ranije.

U Slavonskoj aveniji iz autobusa slikam protest mljekara malo podalje od Dukata. Vracam se Zagrebe tebi. 

Jovana pozira

Nada Stefanac Zagreb 20.02.2012.

Labels:

Monday, February 13, 2012

Kod Štefanaca

Od dana kada sam napustio rodni grad (a bilo je to prije nesto manje od 19 godina), Miru Stefanca, mog prijatelja iz onih lijepih muzickih dana, sam vidio samo tri puta. Prvi put je to bilo 93., kada smo i Miro i ja bili novopecene izbjeglice u Zagrebu. Koliko god se trudio da se sjetim kako smo tada uspostavili kontak, ne polazi mi za rukom. Zagreb je u to doba bio privremeno odrediste za mnoge banjalucane i vrlo cesto bih nabasao na nekog prijatelja ili poznanika, lutajuci gradom za eventualnim poslom, obilazeci agencije za pomoc izbjeglicama ili obijajuci pragove ambasada raznih zemalja trazeci onu koja bi nas htjela primiti. Iako se pvog susreta ne sjecam, zadnji susret mi je dobro ostao usjecanju. Miro je bio taj koji nas je svojim kombijem odbacio na parking odmah do autobuskog kolodvora s kojeg smo zapoceli nase putovanje preko bare.
Nas slijedeci susret je bio prije tri godine. Nasli smo se na Trgu bana Jelacica, ispred njegovog spomenika, tom poznatom mjestu sastajanja mnogih. Susret je bio kratak, tek par sati, dovoljan tek da se popije koje pice, pregledaju neke fotografije iz mladih dana, pojedu cevapi kod Rubelja…
 Ovaj put je pao dogovor da ga posjetim u njegovom stanu: bilo je to par dana poslije Nove godine, nakon mog povrtaka iz Slovenije.
Zagreb je veliki grad, prosirio se na sve strane, tako da mi je za putovanje od moje sestre koja zivi na jednoj strani grada, do Stefanaca, koji su se udomili na drugoj, trebalo ravna dva sata. Za mene je to bila prilika da malo bolje razgledam dijelove grada kroz koje sam se vozio, sto autobusom, sto tramvajem. Vecinu dijelova sam poznavao iz mojim mnogobrojnih posjeta Zagrebu jos od doba kada sam bio dijete. Jedina mi je nepoznat bio onaj dio nakon Maksimira, kuda me je vozila cetvorka. Na zadnjoj stanici, u Dubcu, cekao me je Miro. Kako je taj dan vrijeme bilo lijepo, odlucili smo da do stana prosetamo, sto je za mene bila dobra prilika da malo ispruzim noge nakon silnog sjedenja u tramvaju.
Kao sto sam i predspostavio, Nada me je docekala s punom trpezom. Ne znaju ljudi da ja nisam poguzija i da ne mogu puno pojesti, ali tako ti je to kada te gosti nasa raja. Jeo sam i pio koliko sam mogao. Nakon rucka, kolaci, a nakon toga kava. Pricalo se, prisjecalo i lijepih i ruznih dana kao sto je to obicaj kada se sretnes s nekim iz strarog kraja koga dugo nisi vidio. Svi mi nosimo svoje price u sebi i trebale bi nam tone papira da ih sve zapisemo. Zao mi je sto ce mnogo toga zauvijek biti zaboravljeno kada odemo sa ovog svijeta. A imamo toliko toga reci.
Negdje predvece u posjetu stize i Niskana. Nas dvoje se prije rata nismo poznavali, iako mi je njen brat Sejo bio kolega sa fakulteta i korza. Blog nas je zblizio pa smo sada prava raja, kao da smo se poznavali godinama. i opet prica, opet nove sudbine. Teme neiscrpne.
Od Stefanaca se oprostih kasno uvece, hvatajuci tramvaj nazad ka Savskoj. Do Maksimira mi je drustvo pravila Niskana a onda ostadoh sam. Putnika je bilo malo, sjedalo je imalo ugradjeno grijanje pa me je tramvajsko truckanje gotovo uspavalo. Kroz glavu mi je prolazilo mnogo toga. Razmisljao sam o nasim sudbinama, zivotima izbacenim iz ustaljene kolotecine, pa se prisjetih da sam kod sestre na regalu vidio knjige Eriha Marije Remarka koje su mi nekada davno pribrizile taj svijet rata, izbjeglica, ljudi bez domovina, svijet kojeg su mnogi od nas manje ili vise osjetili na vlastitoj kozi. i o nasim sudbinama bi se mogli napisati tomovi romana, samo bi ih trebalo sakupiti i uobliciti u prigodnu formu.
Sa druzenja s Stefancima i Niskanom sam izabrao par fotografija, a kao muzicku podlogu izvanrednu interpretaciju pjesme “I will always love you” tragicno preminule Witney Huston.

Labels:

Saturday, February 11, 2012

Umjesto komentara na "Jedanaest negativnih"

Jos prije par dan mi Enisa posla par fotografija napravljenih u Maksimiru kao komentar na Nadine slike.

Tih dana vrijeme je kod nas u Pittsburgh-u bilo prekrasno. Kako se to poklopilo sa mojim prvim penzionerskim danima, dnevna rutina se promijenila. Umjesto odlaska na posao i vracanja u sumrak, sada su na 'programu' druge aktivnosti, u koje spada i obavezna setnja do obliznjeg parka, koji, istina, nije onaj Maksimirski ali 'nije za odbaciti': dobro posluzi za odrzavanje kondicije, narocito u ovim godinama.

Jutros me, pak, doceka snijeg. Evo ga pada onako kako se toga sjecam iz djetinjstva. Temperatura je ispod nule pa je jutarnja setnja sa Reksom bila pravi uzitak. Cak je i Reks zivnuo i pratio nas cijelo vrijeme. U zadnje vrijeme obicno zabusava i ceka da 'odradimo' nasu turu.

Friday, February 10, 2012

Godisnjica braka


Zdravo Co i svi blogovci.

Povodom 25-godisnjice naseg braka saljem vam par slika i malu pricu.

Kako se sve to desilo?

Kada smo Brana i ja odlucili da se vjencamo, mi se usutimo kao da nebi niko znao i nagulimo za Dubrovnik. Tamo smo planirali vjencati se, naci kumove na ulici (nekoga pitati), ostati jednu sedmicu na odmoru i vratiti se kuci. To je bio plan. Isto tako bio je plan da sve sto je potrebno od garderobe za vjencanje, kupicemo u Dubrovniku. I vjencanje smo htjeli za osmi mart ali je odrzano 7. marta (subota) 1987.

Po dolasku u Dubrovnik, obidjemo butike ali sve prazno. Kada smo pitali zasto je tako ? kazu nam da je karneval cvijeca i tako se sve rasproda… Na to nismo uopste racunali… To isto vece bez rjesenja malo cugnemo i dodje nam ideja da posudimo narodnju nosnju u LINDJI. Ja sutradan odem u Lindju, nadjem garderobera (on nam preporuci i izabere Dubrovacku narodnu nosnju) i tako zaposjednemo Knezev dvor…..

Ali nase drustvance je posebna prica. Zasto to kazem? Cuju svi od nasih roditelja gdje smo, naravno odmah se ubacuju u auta i u petak uvece nas zovu sa recepcije da imamo posjetu. Kad tamo nasa raja, ( kao da su radili u Cajevcu, ukljuce radare i pronadju te) uz “kritiku i zajebanciju”. Proveli smo super, nezaboravan vikend.

Raja, hvala vam jos jednom. Ja naravno ne spominjem imena, neka se svako prepozna, kako je izgledao prije 25 godina.


Mnogo pozdrava svima, Sega i Brana iz Holandije

Labels:

Thursday, February 09, 2012

rente

Dragi Co,
od srca sretno.
Dida Danu na celo, Neru oko pasa djecu, dodaj...lako je. Dva forverc, pa ´op, jedan zurik.
...ja sam se uvjek cudio, djecu uce Bacha a sargije nema.
Veliki Austrijski pisac boem Sauter, covjek koji je vijek proveo po beckim kafanama
napisa na spomeniku:
"mnogo osjecao, nista stekao, zivio radosno i umro,
s lakocom i bez napora."
a moji Zemljaci pjevaju, ...
"kolika je da je, neka dugo traje."
Da sam ti napisao bilo sta drugo, ono onako kako inace uviscena sikarija misli
ovakom prilokom a ja to znam, vjeruj mi nebi bilo iz duse...

Grof

(fotografije su lijepe. Ja debelih kolegica kolje ti ne jebem.)

Tuesday, February 07, 2012

Penzija, mirovina, retirement

Sa dekanom i direktorom
Vec duze vremena sam razmisljao kako ce to izgledati. Sa kolegom s posla, Raom, zadnjih godinu dana izmjenjujem misljenja, pravimo planove, pronalazimo dobre i lose strane, kalkuliramo. Pretrazujem Internet kako bih saznao sta me ceka. Amerika je to, sve je mnogo slozenije nego je to bilo nekada kod nas. I onda, iznenada, stize pismo UPS-om (United Postal Service). U subotu. S fakulteta. Posebna koverta. Poveca. Licno isporucena. Neobicno. Otvaram ga pazljivo (ne sjecam se da sam prosle godine u ovo doba godine dobio ista s posla, mada se to ponekad desava). Iznadjenje. U prvom momentu, sok. Nevjerica. Ponuda za ranu penziju. Kazu, nude godisnju placu. Kazu isto tako da imam sedam dana da promijenim odluku ako se odlucim da je prihvatim. Kazu i da je sve ‘strogo povjerljivo’ i da ne smijem pricati o ponudi nikome. Cak ni sa svojim sefom, iako on zna da sam na listi onih kojima je ponuda dostavljena.

I Nera je stigla
Zovem Rao-a. Prijatelji smo vec godinama. Dane i dane smo proveli zajedno. Oslanjamo se jedan na drugoga kada nam treba neka pomoc. Kazem mu sta sam dobio i naglasavam da se radi o tajni. On iznenadjen kao i ja. Nema pojma da se nesto sprema. Kontam. Znam da je ekonomska kriza svuda, znam da je i univerzitet u manjoj financijskoj krizi (broj studenata se smanjuje) i potez mi se cini logicnim. Ali zasto ja? I tu nadjoh logiku: u godinama sam, placaju me dobro a univerzitet ima ljude koji me mogu zamijeniti. Cini mi se logicno. Govorim to Rao-u. Ne vjeruje da je to razlog. Kaze, dekan i direktor se ne bi slozili sa takvim rjesenjem. Osta na tom.

Nera i ja kontamo sta raditi: prihvatiti ponudu ili cekati sta ce donijeti naredni dani. Sjecam se kako sam Rao-u vise puta rekao da bih ponudu za odlazak u penziju uz godisnju placu prihvatio bez razmisljanja jer sam vec ranije bio odlucio da radim jos do decembra dvanaeste. Sada ponuda stigla, moja zelja se ostvarila a ja u dilemi. Nera kaze da prihvatim. I ja nalazim stotine razloga za to: stari se, zglobovi pocinju otkazivati, zdravlje nije kao nekada, bore se navukle na celo, stamak cesto zaziga kada se iznenada pojavi problem kojeg treba hitno rijesiti, svakodevna voznja na posao i nazad uz ceste guzve na cesti. S druge strane, konacno cu imati vremena da se posvetim nekim stvarima koje volim (rad u dvoristu, povrtnjaku, mnogobrojni projekti u kuci i oko kuce za koje nemam vremena, blog, pisanje knjige, itd) a za koje nikada nisam imao dovoljno vremena. A volio bih i putovati, obici mnogobrojna mjesta koja me posebno zanimaju. Ali opet, pomisao da cu se udaljiti od struke, da cu brigu o buducnosti informacionih tehnologija u Law School prepustiti drugom, da cu se odreci putovanja na razne strucne konferencije i seminare i odsjedanja u najskupljim hotelima, da ce sve ono sto sam stvarao zadnjih 15-tak godina pomalo pasti u zaborav, da necu osjecati zahvalnost onih kojima pomognem kada imaju problema, da nece biti susreta sa dragim ljudima koji su me prihvatili kao svog rodjenog, da cu se udaljiti od mlade raje koja svakodnevno uci u biblioteci i koja mi pomaze da se i ja osjecam nekako mladjim, sve to utice da se odluka ne donosi na precac.

Nera i ja vazemo sve i donosimo odluku. Prihvatam. Proucavam formulare, pravim zabiljeske, pripremam pitanja za kadrovsko. Amerika je to, mnoge stvari su komplicirane pa covjek mora biti oprezan. Sta je sa zdravstvenim osiguranjem, taksama, penzijom? Moze li se novac od otpremnine uloziti u penzioni fond? Sta sa neiskoristenim danima odmora? Kako se spremam na put u stari kraj a rok za prihvatanje ponude pada u tom periodu, ne znam da li mogu potrebne formulare poslati emailom!

Ekipa iz Main Office
Na bozicnoj zabavi (jednoj od nekoliko) koju je organizirao fakultet za svoje zaposlene (i mi iz IT odjeljenja smo ukljuceni), dekan mi ne prilazi. Pomislim, ne smije, jer zna da sam na listi. Sekretarice k’o sekretarice, izmedju sebe sapucu. Cujem, pricaju o ponudi. A kazu da je tajna. Vecina ih ne moze prihvatiti jer im to zivotne prilike ne dozvoljavaju. Ja ucestvujem u diskusiji ali mudro sutim kada me pitaju sta je sa mnom. Slikamo se. Dvije dame iz Law Clinic hoce da se slikaju sa mnom. Kazem, ok, mozda vise nece biti vremena. Odjednom, panika. Osjetile su o cemu se radi. Pojurise za mnom a ja pobjeze niz stepenice u svoj ured. Bi mi nekako zao. Nisam ocekivao takvu reakciju. Nisam znao da su moje radne kolege u ovoj bezosjecajnoj Americi ljudi sa srcem jer na stotine strana cujem da nema raje kao sto je bila nasa. A ja zavrsih u Americi!

Ispred kancelarije
Vrijeme prolazi, blizi se odmor za Bozic, spremam se za put. Ugovaram sastanak sa direktoricom kadrovskog kako bih mogao povuci posljednji potez. Razjasnjavam nejasno, potpisujem nekakve dokumente da preusmjerim zadnje place u penzioni fond. Sve je spremno za konacnu odluku. Na dan jos jedne bozicne zabave predajem potpisani document kojim prihvatam ponudu za prijevremenu penziju u kadrovsko. Gotovo je. Nema nazad. Ili mozda ima!

Na zabavi primjecujem da me dekan ponovo izbjegava. Mezi se, pijem pivo, razgovaram sa nekima koje rjedje vidjam. Pred sam kraj zabave prilazi mi dekan i tiho kaze da je obavijesten da sam ponudu prihvatio, da je tuzan zbog toga i da bi htio da razgovaramo. Pokusavam da mu na brzaka objasnim svoje razloge ali sve ostavaljamo za slijedeci dan. Sutradan, petak, nakon vise pokusaja s njegove strane, konacno se nadjosmo u njegovoj kancelarije. Ubjedjuje me da promijenim odluku. Vidim da je iskren i da mu je iskreno zao sto sam odlucio da prihvatim ponudu univerziteta. Nije mi lako. Pokusavam da mu objasnim moja razmisljanja. Na kraju, dogovor da razmislim tokom nedelje, da ponovo Nera i ja razgovaramo i da se ponovo vidimo u ponedeljak. Pristajem iako znam da odluku necu promijeniti.

Moja ekipa (nedostaje Michael)
Slijedece dan (subota), dezuram zbog ispita, kad zazvoni telefon. Moj direktor, profesor Liu, dosao na posao s namjerom da razgovara sa mnom. Ulazi u kancelariju i s vrata mi kazem da odustanem. Da promijenim odluku i da ostanem bar jos tri godine, dok ne prodjemo slijedecu akreditaciju. Dajem mu isto objasnjenje kao i dekanu uz napomenu da bi mi bilo veoma nezgodno da ponovo idem u kadrovsko da povucem odluku. On je uporan: kaze, on ce sve to obaviti samo ja trebam pristati. Moli me, hoce da klekne a ja mu ne dozvoljava. Hoce da zove Neru a ja mu objasnjavam da to nece promijeniti stvar. Kaze mi da postavim uvjete, da odaberem titulu koju zelim (direktor IT-a, pomocnik dekana za IT, …). Ja pokusavam da mu objasnim da za mene titule u ovom momentu ne znace mnogo a i da ni ranije nisam bio time opterecen. Ostade u kancelariji vise od dva sata. Na kraju mu obecah da cu ponovo razmisliti o svemu i da cu svoju odluku reci dekanu u ponedeljak.

Sa Joel Fishman-om i Rao-m
U nedelju me zove Rao koji je po funkciji zamjenik direktora pravne biblioteke. Ubjedjuje me da odustanem. Znam da mu je zao sto se necemo druziti svaki dan ali osjecam da je dobio zadatak da me pokusa ubijediti da promijenim odluku. Ponavljam mu razloge koji su mu poznati iz nasih cestih razgovora. Ostaje na tome da cu odluku reci dekanu.

Nakon razgovora razmisljam o ovih zadnjih par dana. Zasto je ovim ljudima toliko stalo da ostanem? Ljudi dolaze i odlaze, cak i oni na najvisim pozicijama, a svijet ide dalje. Otkud tolika zelja da me ubijede da promijenim odluku? Mene, koji sam  prije nesto manje od osamnaest godina stigao iz neke jebene Bosne o kojoj prije zadnjeg rata nisu znali ni da postoji, a koja im je od tada poznata po stravicnim zlocinima koje su dojucerasnje komsije cinile jedni drugima i o kojoj su se nagledali scena kakve se mogu vidjeti samo u najgorim filmovima strave i uzasa. Znam da sam svoj posao radio posteno i trudio se da sve stima, da sam uvijek imao rezervno rjesenje ako bi se pojavio kakav iznenadni problem, da sam poslu prilazio malo drugacije nego sto to rade amerikanci, ali sve to ne bi trebalo biti razlog takvih reakcija. Osjecao sam da im je iskreno zao zbog moje odluke i bilo mi je veoma tesko ostati pri njoj. A nisam je imao namjeru mijenjati.  Vec sam se vidio u dvoristu kako kosim travnjak, sadim cvijece, obrezujem drvece, farbam, dok mi lagana muzika dopire do usiju. Tu je negdje i povrtnjak, pun paradajza, paprika, mrkve, mahuna… Vidim se kako prelistavam dnevne novine, polako, uzivajuci na toplom suncu… Uvece citam neku dobru knjigu, opet uz laganu muziku (ljetnje veceri su ovdje izuzetno prijatne i tesko se covjeku ide na spavanje). A i kompjuter je tu: novi, brzi, na kojem ‘reziram’ svoje video klipove koristeci bezbrojne fotografije i video snimke. A i planova za putovanja ne manjka: obilazim Machu Pichu, Irsku takodjer (ponovo), kod Sanje u L.A-u uzivam na obali okeana, s kumovima obilazim Norvesku, s Ekom Evropu… Kako se sada ponovo vratiti u sadasnjost, rana ustajanja i voznju autom na posao…?
Sa direktorom Admissions ureda i Klifom
U ponedeljak sam se ponovo sreo sa dekanom kako bih mu rekao konacnu odluku. Da ne bi izgledalo da nisam razmisljao o drugacijem rjesenju, predlozio sam mu da me angaziraju na projektima kojih ce biti, znajuci da univerzitet to nece dozvoliti. Nije mu bilo pravo ali je na kraju prihvatio moju odluku uz nekoliko mojih prijedloga za buducnost.

Konacno sam odahnuo. Odluka je konacna. Nema vise dilema.

Jos nekoliko narednih dana mi nije bilo lako prihvatiti novu realnost jer su me svi oni koje sam sretao ubjedjivali da odustanem. Medjutim, rok za promjenu odluke je prosao i nisam se vise bojao da ce me neko odvratiti od nje. A i emocije su se polako stisale kao sto se to obicno u zivotu desava.

Sa Tracey iz Law Clinic
Cijeli januar provedoh zavrsavajuci projekt koji sam zapoceo ranije pa jedva imah vremena za par oprostajnih zabava i ruckova. Zamolio sam svog asistenta da se zabavi kamerom pa mi tako osta ovih nekoliko slika kao uspomena na zadnje dane na poslu, ovdje u Americi, daleko od rodnog grada kojeg nisam planirao napustati. Iz vlastitog iskustva sam se uvjerio da dobrih ljudi ima svugdje u svijetu i da pripadnost nekoj naciji ili drzavi automatski ne garantira srecu. Vjerujam da ce se sa ovim sloziti mnogi koji dijele moju sudbinu.  

A prvi februar, prvi dan mog penzionerskog zivota osvanu suncan. Ovaj put je onaj gore odlucio da stane na moju stranu iako s njim nisam u najboljim odnosima.

Samo da zdravlje polsuzi!



Movi clip, onako pride.

Monday, February 06, 2012

Jenanaest negativnih

Mostic preko smrznutog potoka
Prevarilo me sunce. Do Maksimirskog parka sam stigla za petnaestak minuta, ali to je bilo dovoljno da vise ne zateknem nijednu zraku. Napravih par fotki i brzo kuci. Minus jedanaest obogaceno sjeveroistocnjakom za mene je ipak previse. Pola litre vruceg kapucina i topla kupka vratise me u normalu.


Paviljon Jeka iza smrznutog jezera

A svugdje oko nas kijamet. Na dalmatinskim rivama se djeca sanjkaju. Kod mame u Pakostanima visina snijega dvadeset centimetara. otoci se bijele. Pucaju vodovodne cijevi i elektro kablovi. Bas kijamet.

Prema Vidikovcu

Nada Stefanac Zagreb, 06.02.2012.

Labels:

Friday, February 03, 2012

TV serije - sapunice - moja razbibriga

Mobitel, televizor i kompjuter su mi najbliži prijatelji. Uz njih ostvarujem veze sa cijelim svijetom, saznam i još uvijek nešto novo naucim. Uz televizor iskljucim se iz svakodnevnog života, zaboravim na probleme i svakodnevne brige i živim neki drugi život - život likova iz tv-serije.

Sjećate li se naših prvih serija iz sedamdesetih kao što su "SERVISNA STANICA" sa ČKALJOM I MIJOM ALEKSIĆ, "KAMIONĐIJA" sa P. VUJISIĆEM i ČKALJOM, a da ne govorim o stranim serijama: "GRADIĆ PEJTON", "KARIGTONOVI", "DUGO TOPLO LJETO" pa "MARISOL" "ROBINJA ISAURA", "OTIMAĆICA" ... itd, itd. Onda se HTV dosjetila da bi i sami mogli snimati "sapunice" pa su angažirali meksicku režiserku i tako je otpočela era snimanja hrvatskih sapunica.


Većina tih serija je dobra, a pogotovo ove novije, jer su ispekli zanat. Zadnje dvije godine u svim zemljama bivše Jugoslavije prikazuju se turske sapunice i moram priznati da su izazvale veliki interes gledatelja. Prva se pojavila "ŠEHERZADA" i svi su poludili za ŠEHERZADOM I ONUROM, glavnim likovima serije. Tajkun TODORIĆ, vlasnik KONZUMA, angažirao je ove glumce za snimanje božićne reklame uz spektakularne susrete sa gledateljima i sl. Ovom serijom upoznali smo se sa savremenim životom turskih bogataša i mnogi su razbili dotadašnje predrasude o TURCIMA. Nagledali smo se ljepota Istambula, upoznali patrojarhalni nacin života u velikim porodicama, glavnu ulogu majke u kući i poštovanje djece prema roditeljima. Saznali smo da je glavno piće ČAJ koji se pije litrama u specijalnim staklenim ćašicama. Kafa se pije rijetko i nema kafendisanja kao kod nas.

Poslije Šeherzade slijedila je najezda turskih serija. Skoro svaki TV studio emitira po nekoliko turskih serija zaredom tako da besposleni imaju zabave. Prije sedam dana završila se prekrasna serija "LJUBAVI KAZNA". U ovoj seriji upoznali smo još jedan nepoznati aspekt turskog života. To je krvna osveta među plemenima na ćijem čelu je aga. Savaš je mladi aga, koji pokušava iskorijeniti ovaj obićaj, kao i trgovinu drogom, kojom se bavio njegov otac. Na kraju i uspjeva, jer pobjeđuje pamet i ljubav. Smiješno mi je oslovljavanje "ŽIVOTE MOJ" između onih koji se vole: muško dijete zovu "LAVE MOJ", nanu zovu baba, a ožalošćeni nose crninu. Imena si im čudna, ali ima puno koja ima i kod nas, kao i "naših "turcizama: amdža, dajđa, ajde, avlija i sl.

Dok gledam seriju iskljućim se iz svakodnevnice, koja nije baš ružićasta. Ne obazirem se na primjedbe NEKIH da to ne gledaju jar nije njihov intelektualni nivo. E pa ja gledam, pa nek misli ko šta hoće.

Pozdrav Enisa

U privitku su slike glavnih junaka setije "LJUBAV I KAZNA"

Wednesday, February 01, 2012

U Sloveniji kod kumova

Nakon kratke posjete Banjaluci i jednodnevnog zadrzavanja u Zagrebu, produzih u Sloveniju, u posjetu kumovima s kojima sam proveo nezaboravne dane prilikom zadnje posjete starom kraju tri godine ranije. Od Zagreba do Ljubljane sam putovao vozom: putovanje udobno, nesto malo duze od dva sata.

Na stanici u Ljubljani docekase nas Andrea i njen Karlo. Put do kuce Srebota, koju su kupili izmedju nasa dva susreta,  prodje brzo, kroz poznati lijepi slovenacki krajolik koji me uvijek odusevljavao. Slovenija je uredjana zemlja gdje zive ljudi s dugom kulturnom tradicijom i to je vidljivo na svakom koraku. Kada poredim nove kuce i ostale gradjevine pune kica koje su nikle nakon ovog zadnjeg rata na putu izmedju Banjaluke i Gradiske sa slovenackim naseljima i skladnim kucama, po stoti put se uvjerim da smo mi u Bosni zivjeli u okruzenju kojemu ce trebati desetine godina da dostigne neke evropske standarde. I ranije mi je bilo jasno, a sada jos vise, da je zlo koje nas je u Bosni snaslo duboko usadjeno u sama nasa bosanska bica. Mnoge od malena uce nekim drugim vrijednostima koji za rezultat imaju unistavanje vlastite zivotne sredine bilo kroz ratove, bilo divljom gradnjom objekata koji nagrdjuju prirodnu ljepotu kojom je Bosna bogata kao i sve ostale nase bivse republike. Uz novu vlast i obrazovanje koje je, em spalo na niske grane, em se zasniva na nacionalnim osnovama, proci ce jos vjekovi da se izvucemo iz tamnog vilajeta u kojem zivimo.

Sreboti su se iz centra Ljubljane preselili u malo mjestasce nedaleko Domzala. Kuca Srebota se nalazi van glavnog puta, izgradjena na malom brdascu, zajedno sa jos nekoliko gradjevina istog tipa. Projektirana Iiizgradjena sa puno ukusa, onako kako to Slovenci umiju. Za razliku od nas, cijela familija je na okupu: sin Kreso Iisnaha ‘zauzeli’ prizemlje, Marina i Srebi su na prvom spratu a Andrea i zet Karlo u potkrovlju, koje je sve prije nego potkrovlje kako ga mi poznajemo.

Kako smo stigli nekako za rucak, nakon kratkog obilaska kuce, okupismo se u trpezariji. Uz Davora i mene i vec gore ‘pobrojane’, tu su i dva najmladja clana: unuk Tijat i unuka, Saida – Anka, koja je na svijet dosla prije nekoliko mjeseci. U trpezariji zivo kao sto je to uvijek kod kumova. Jede se, pije, prica. Svako ima svoju. Tako je to kada se prijatelji okupe nakon duzeg vremena. Poslije obilnog rucka, kava. I opet isto: prica. Davor i Kreso imaju svoje teme, mi rjesavamo svjetsku krizu. Tijat nestasan, pentra se po namjestaju, a unuka, nakon sto je isla iz ruke u ruku, spava snom pravednika. Eh da mi je biti tako bezbrizan: ne pamtim kada sam mogao zaspati tokom dana.

Vrijeme leti, vece je, novogodisnje. Marina i Andrea ponovo pripremaju trpezu. Opet se jede i pije. Na TV novogodisnji program: u Zagrebu se okupila poznata raja. Vidim i Kemo (Monteno) je tamo. Plese se. Nekako pred ponoc javi se Nera preko Skype-a. Docekasmo Novu godinu zajedno, onako na daljinu. Poslije ponoci gledamo program ljubljanske televizije. Pjevacica, kazu popularna a meni potpuno nepoznata, pjeva pjesme s Evrovizije. Prepoznajem gotovo sve. Za razliku od nekih drugih stvari, mozak pjesme ne zaboravlja. Valjda zbog toga sto smo ih slusali nebrojeno puta pa se tako memoriraju u neki poseban dio miozga koji se ne brise.

Ne znam kada smo otisli na spavanje a ustajanje je bilo negdje oko devet. Davor i ja smo planirali da se u Zagreb vratimo brzim u dva ali nas kumovi ubijedise da uhvatimo onaj kasniji, negdje poslije pet popodne. Nakon rucka, skoknusmo malo do Kaminka. Uz put vidim raju kako seta u relativno toplo januarsko popodne. Svratismo na pice u jedan lijep restoran a nakon toga nas Andrea i Karlo prebacise na zeljeznicku stanicu.  Voz stize na vrijeme: osjeca se miris Evrope.


Sa ovog lijepog druzenja ostade mi nesto slika koje sam slozio u ovaj kratki film. Nadam se da ce ih na ovom blogu ubuduce biti jos. Bit ce vremena za racunar, uskoro. Stvari se u zivotu desavaju brze nego sto smo toga svjesni.

Labels: