Vece kod Marinkovica

Kao sto vec rekoh, u Banjaluci me ne zanimaju ni zgrade, ni ulice, ni novi restorani, vec ljudi, u pravom smislu te rijeci. Zbog toga su moji boravci sve kraci i kraci jer je broj onih koji se mogu svrstati u tu kategoriju sve manji. Vecina su ovih dana (a korijeni se vuku od pocetka devedesetih) samo Srbi, Hrvati i muslimani. Dos'o takav vakat kad covjeka moras svijecom traziti.

Drugi dan uvece Davor i ja zavrsismo na Starcevici kod Jasne i Srdje. Srdjo nas pokupi u Rosuljama (vec je uveliko pao mrak) pa preko Tranzitnog caskom stigosmo do njihovog stana. Uz put smo malo toga vidjeli, a cak nisam primijetio kada smo se provezli pokraj naseg stana.

Kod Marinkovica lijepo, toplo, kao sto je uvijek bilo. Srdjo mi reci da ce doci i Huzeir, nas zajednicki kolega s posla. S Huzom sam isao na isti fakultet pa se znamo jos iz tog doba. Bilo je to u doba popularne TV serije Dugo toplo ljeto, kada su Klara i Ben Kvik bili najpopularnije licnosti u staroj Jugi. Sjecam se da sam znao s korza juriti kuci kako ne bih propustio novu epizodu. Ben Kvik je najvecu popularnost dozivio u nasoj zemlji i sjecam se kada je dosao u posjetu kako ga je docekala masa obozavatelja (posebno obozavateljica). E',  mog kolegu Huzeira smo zvali Ben Kvik jer je jako licio na taj popularni lik. Huzeir je svoj sarm zadrzao sve do sadasnjih dana sto je vidljivo na 'zakacenom' fotosu.

Hjuz se, kao sto rekoh, i dan danas dobro drzi, a sta se desilo sa glumcem koji je glumio Ben Kvika nemam pojma. Bilo bi interesanto kada bih negdje mogao iscackati kakvu njegovu sliku pa da ih uporedim.

Hjuz

Uz mezu i pice (zapazio sam da Srdjo ima veoma bogat bife), te odabranu muziku, vece prodje brze nego sto sam to ocekivao. Pricalo se o sadasnjosti, o staroj raji, o planovima za buducnost. Srdjo se jos uvijek bavi tenisom iako je nedavno zvanicno postao penzioner. I Huz je penziju zaradio jos prije par godina. Za lijepih dana Jasna i on odlaze na vikendicu i kako mi rekose Srdjo je glavni u njenom odrzavanju. Kosi travu, sadi vocke, dogradjuje. Sjecam se kako je tamo prije rata tu ulogu 'igrao' njegov zet, Slovenac, koji se pocetkom rata vratio u svoju domovinu. Godine nosi svoje, cini mi se da se s njima radja i ljubav prema obicnim stvarima pa poslove koje smo u mladosti izbjegavali sada nam cine zadovoljstvo.

Srdjo je jedan od onih rijetkih pravih prijatelja koji je u gadna banjalucka vremena kada je odjednom najvaznije bilo koji si i ciji si (situacija ni sada nije puno bolja), obavezno stao kraj naseg balkona da vidi kako smo i poprica, iduci kuci s posla. Preko njega smo saznavali sta se u 'gradu' desava, kakve su novosti u firmi, itd. Puno je to znacilo u vremena kada su drugi okretali glavu na drugu stranu kako ne bi morali pozdraviti. A njegova Jasna je pravi heroj o kojem malo ko govori. Kada su u preduzecu trazili da se odluci ko je i sta je, ona je ostala ono sto je uvijek bila, i sto je u to doba bilo veoma tesko: COVJEK. Odbila je da potpisuje otkaze koji su se po banjaluckim preduzecima dijelile nepodobnim. I platila za to veliku cijenu, za razliku od nekih koje poznajem a kojima je glavna odbrana za njihovo prihvacanje metoda koje su se u Evropi primjenjivale samo za vrijeme nacisticke Njemacke, da nisu imali izbora. Kao da smo ga mi koji smo morali otici imali. Ako pod nasim izborom ne podrazumijevaju izbor da sacuvamo vlastite glave uz cijenu gubitka vecine onoga sto smo do tada stekli. Kod Jasne dileme nije bilo.

Banjaluku smo napustili slijedeci dan, zureci se da obidjemo jos nekoliko prijatelja do kojih nam je bilo stalo. Kada slijedeci put 'skoknem' do rodnog grada, nadam se da cu imati malo vise vremena i da nas susret s Marinkovicima nece biti sveden samo na nekoliko sati. Mozda budem u prilici da se licno uvjerim u Serdjine 'poljoprivredne' vjestine.