SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, July 22, 2011

Ruza za osobu za stolom

Jucer ujutro, nedjelja, prilicno rano. Tek za ponekim stolom pred Dubrovnikom netko ispija svoju prvu kavicu.
Sve je isto kao onog jutra prije sesnaest godina kad sam prolazeci Gajevom ugledala muskarca i na trenutak se skamenila od silnica koje su me tjerale da zastanem. Tanka crna majica odavala je skladno musko tijelo, a lice, i zamisljeno i mirno, osobu koja je donijela odluku i sad smislja kako je provesti. Kakav muskarac.
Pomislih, i prvi i zadnji put u zivotu, da bih pristala biti i necija sjena samo kad bi mi zivot dao takvog.
Sigurno ceka najljepsu zenu na svijetu, zakljucih i nevoljko krenuh dalje. Svako malo sam zastajkivala sa zeljom da se vratim i jos ga jednom pogledam, ali nisam. Danas mi je drago da nisam, jer drugi pogled je uvijek analiticniji i pitanje je sta bi ostalo od snaznog dojma koji je stalno prisutan u meni.
Sad znam da su moje tadasnje misli bile misli tipicne zenskice zarobljene machizmom jednog muskarca, a sigurna sam i to da su njegove misli bile zauzete necim daleko znacajnijim od razmisljanja o zeni.
Cesto mislim na njega. Imam osjecaj da je taj dan za njega bio vazan, puno vazniji nego za mene, govorio je to izraz njegova lica. Ili samo umisljam ?
Sada ga sutaju ili uzdizu do bozanstva, ovisno o tomu kakav je ciji interes. Interes kazem, jer sa stvarnoscu to nema nikakve veze. Nece imati ni u buducnosti kad se sve slegne. Ne zalim ga, jer odrastao je covjek i znao je u sta se upusta. Iskreno se nadam da je cist pred sobom. Samo tako se moze nositi sa nedacama koje ga prate.
Znam da cu ga jednog dana opet sresti. Bit ce mi zao ako budem morala izbrisati sliku koju nosim u sebi, bit ce do njega, ne do mene. Kako rekoh ranije, nema bezuvjetne ljubavi.
..... A kad sam prolazila Gajevom, prije sesnaest godina, u isto lijepo nedeljno jutro, nisam imala pojma koga sam ugledala.
Nada Š. D.

Labels:

Thursday, July 21, 2011

Uz hapsenje Gorana Hadzica

Politika je kurva. Poznata je to istina koja se iz dana u dan potvrdjuje. Evo, jucer, u srijedu 20. jula 2011 citam da su u Srbiji uhapsili Gorana Hadzica, magacionera koji je svojim predanim radom napredovao do visoke pozicije ratnog zlocinca. U onim nasim krajevima takav status nije bas nesto neuobicajeno. Mnogo je takvih, a samo neke je  ruka pravde dostigla.

Koliki je i kakav je Goran Hadzic zlocinac to ce prosuditi oni u Hagu i njegov slucaj me posebno ne interesira. Srbiji je trebalo hapsenje zbog nekih ‘visih ciljeva’ i ono se dogodilo, inace bi Goran do kraja zivota zivio bezbrizno negdje tamo u zemlji iz koje je sve zlo u nasim krajevima pocelo.
Mene muci nesto drugo.
Mene muce oni nasi, lokalni, ratni ‘zlocincici’ koji slobodno setaju nasim gradom bez bojazni da ce ikada odgovarati za svoja djela. Mnogi su nam poznati jer je svako imao priliku da ih onih ratnih godina prepozna u svom okruzenju: komsiluku, radnom mjestu, skoli... Oni su bili ti koji su planove onih koji sada trunu po raznim zatvorima Evrope ili ocekuju pravdu u Hagu provodili u djelo.
Sta je sa onim iz crvenog kombija? Sta su oni radili tokom rata po Banjaluci? Zar oni ne trebaju odgovarati?  Sta je sa ostalim, koji su pljackali stanove ili bacali bombe u dvorista i na kuce nepodobnih (uz sporadicna ubistva), da li je njih stigla ruka pravde? Sta je sa onima koji su davali otkaze onima koji se nisu odazvali na poziv u ‘odbrambeni i oslobodilacki’ rat? U koju kategoriju oni spadaju? A sta je sa onima koji su isli u operacije ‘ciscenja terena’? Sjecamo ih se kada su se vracali iz Kozarca, Ljubije, Kotor Varosi. Oni su svoj posao temeljito odradili jer je prostor tada tako dobro ociscen da u ovih 15-tak i kusur godina nije bilo potrebe za njihovim uslugama. Spisak se ne zavrsava na broju cetiri ali ne bih dalje da nabrajam: svi mi to vrlo dobro znamo.
Vlast imena zna ali se nista ne poduzima. Evropa za njih nije posebno zainteresirana pa ih ruka pravde zbog toga zaobilazi. A i ne moze se protiv ‘heroja rata’ – oni su svojim (ne)djelima stvorili ono cime se oni na vlasti danas ponose i sto im omogucava lagodan zivot. Oni se slave kad god je prilike. Narocito su popularna slavlja vezana za ‘odbrambeni i oslobodilacki rat’, kada ih oni na vlasti u svojim govorima uzdizu do nebesa.  Jer oni su se ‘branili’ od nas koji smo, onako naivni, dozivjeli da sada, neko cesce a neko rjedje, svrati u rodni grad na par dana ili nedelja iz dalekog svijeta. Da se sretne sa ono malo rodbine i prijatelja koji su ostali, da obidje groblja i upali svijece za umrle, da se bar na trenutak prisjeti nekih boljih vremena.
Sve se zna ali niko ne cini nista. I tako ce vjerojatno ostati zauvijek. Najgore je sto mira i srece nece biti dok se stvari budu zataskivale i nazivale laznim imenima. Jer lazi ne doprinose pomirenju. Znaju to oni koji se lazima sluze ali im takvo stanje odgovara. Pitam se, dokle?

Wednesday, July 20, 2011

Jedna mala Ena

Ena McCann Prpic

Nakon dvije tuzne vijesti koje mi stigose iz starog kraja, evo jedne radosne. U Irskoj, rodila se jedna mala Ena. Od majke Ane i oca Naila (nisam siguran da sam ime oca pravilno spelovao ali to za ovu vijest i nije toliko bitno).

Vijest nam je stigla iz Njemacke, od Jasmine Prpic, koja je eto tako ovih dana postala baka ili majka, kako kome vise odgovara.

Vec duze vremena se spremam da o nasem susretu sa Anom i Nailom napisem jedan mali prilog ali kako je stiglo lijepo vrijeme, manje vremena provodim za kompjuterom. Zao mi. Priloge obicno pisem uvece a kako su u ovih zadnjih mjesec dana od naseg povratka iz Irske veceri predive, u kucu ulazim poslije 10 pa se nema vremena za pisanje. Danas (ponedeljak), kada mi je stigla ova radosna vijest, ne mogu naci opravdanje za nepisanje pa evo radim to na preskok. Poslije podne je, napolju je prilicno toplo, pa svako malo ukljucim laptop da provjerim emailove, vidim sta je na facebook-u, i napisem par recenica. Nadam se da cu prije spavanja staviti na papir ono sto mi je na umu i da ce ova vijest stici do nase raje, one koja jos uvijek navraca na ove stranice.

Anu i Naila smo upoznali jedno junsko vece u restoranu jednog od mnogobrojnih hotela u lijepom irskom gradicu Kilkeniju. Ovaj gradic od nekih 25-30 hiljada stanovnika je bio na spisku mjesta koje smo planirali posjetiti za vrijeme naseg boravka u Irskoj. S kumovima Ziskama iz Norveske smo se dogovorili da zajedno skoknemo u ovaj gradic na dan-dva, da obidjemo njegove znamenitosti, uzivamo u nekim od mnogobrojnih kavana, restorana, slasticarni, s obaveznim stolovima na ulici, jednostavno da se opustimo u lijepom ambijentima Irske, poznate po gostoprimstvu i dobrom, prijateljskom narodu. Kako se, sticajem okolnosti, desilo da se Ana sa svojim muzem Nailom skrasila u blizini ovog mjesta, bila je to idealna prilika da se vidimo i da provedemo par sati zajedno. Anu sam prije puta vidio samo na slikama a iz ‘price’ sa njenom mamom znao sam da ocekuje bebu.

Zenski dio 'ekipe'
Kratki sastanak sa Anom i Nailom je prosao u zivom razgovoru, uz obavezni Guinness. Dok je zenski dio drustva imao svoje teme, mi muski smo smo opet imali svoje. Ana i Nail zive izvan grada i kako vidim takav zivot im se svidja. Zivot u Irskoj je toliko drugaciji od zivota u Americi, cini mi se mnogo lezerniji, s manje stresa, tako da mogu zamisliti kako im je lijepo. Kada god cujem ili vidim kako se nasa ‘mlada raja’ dobro snalazi, bude mi nekako toplo oko srca, valjda zbog cinjenice da im je bila namijenjena drugacija sudbina. Ali nas mladi narastaj se ne da, bori se, uci, napareduje, jednostavno, osvaja svijet.

Nakon prve ture pica u restoranu hotela, skoknuli smo sa nasim domacinima u jedan od mnogobrojnih pubova. Atmosfera je vec bila na nivou, raja u stimungu, uz obavezni Guinness i zivu irsku muziku. Iako je bio radni dan, pub je bio pun. Cini se da se niko ne zuri na spavanje iako je sutra radni dan. Valjda je to tako u Irskoj jer smo isti stimung osjetili na svakom koraku.

Davor i Nail uz obavezni Guinness
Prica se nastavila, istina uz dosta poteskoca zbog glasne muzike, ali nam sve to nije smetalo da provedemo nekoliko prijatnih sati u Aninom i Nailovom drustvu. Na rastanku smo obecali jedni drugima da cemo se opet vidjeti, cim se za to ukaze prilika.

I tako, evo danas, dva dana nakon sto sam poceo sa pisanjem (lijepo vrijeme me zaista odvlaci od kompjutera) i vise od mjesec dana od kada smo se vratili iz Irske, zavrsavam ovaj prilog uz najljepse zelje mami Ani, tati Nailu i baki/majci Jasni, te maloj Eni, uz zelju da ih prati dobro zdravlje i sreca u zivotu. Uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti, bilo u Irskoj, bilo na nekom drugom mjestu ovog naseg dunjaluka koji nam je, cini mi se, postao malo pretjesan. A vala i neka je.

U pabu uz irsku muziku i, opet, Guinness

Labels:

Monday, July 18, 2011

Iz moje e-biljeznice na dan Gangijeve sahrane

Kaharli sam. Danas je sahranjen jos jedan dugogodisnji prijatelj, Drago Domazet - Gangi.

Bio nam je dobar drug tolike godine. Sasi vec od kratkih hlaca i igranja lopte na sirokim livadama ondasnje Nove Varosi. Poslije vremena lopte, dosla skola, posao, izlasci, zabavljanja (kad smo se drustvu prikljucile Natasa i ja), zenidbe, djeca i na kraju odvratne devedesete i izbjeglistvo.

U nekim divnim mladim danima smo se druzili svakodnevno da bi nas kasnije obaveze razdvojile i druzenja su bila rijedja. Devedesete su nas na kraju potpuno odvojile, naravno, samo geografski. Ne samo da smo zivjeli u dvije drzave nego i na dva kontinenta. Ipak, kako to biva sa pravim prijateljima, ostali smo u vezi pa ni jedan odlazak u nase krajeve nije mogao proci bez vidjenja s Draganom i Natasom. Pravi prijatelji se i prepoznaju po tome sto za njih vrijeme nema uticaja, nastavljaju tamo gdje su jucer stali.

U Banjaluci je Dragan vazio za jednog od najboljih servisera za ves masine i frizidere. Posebna specijalnost su mu bile one talijanske ves masine sto su se masovno kupovale poslije zemljotresa. Radio je u Energomontu (ako se jos dobro sjecam imena firme) a poslije podne obicno popravljao masine rodjacima, prijateljima i prijateljima prijatelja. Bio je zaista odlican majstor - kvalitet, brzina, odlicno uradjen posao a obicno bi sve doveo u red kako je bilo i prije njegovog dolaska. Usluge je rijetko ili nikako naplacivao. Tako se jednom desilo da je popravljao masinu jednoj bakici - necijoj tetki, komsinici, baki, ko zna – davno bilo. Kad je zavrsio posao, bakica je bila sretna da je sve opet u redu pa sa odusevljenjem pohvali Dragana i onda mu rece da ona nazalost nema nikakvog pica s kojim bi ga mogla pocastiti. Kad je on odgovorio da nije bitno i da on i onako ne pije, ona mu rece “onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu”. Ovo je bila jedna od najdrazih Draganovih nagrada koju je uz osmjeh cesto prepricavao. Ostala je ‘piva’ s nama zauvjek.

Pocetkom devedesetih je sve krenulo naopako. Lijepom zivotu dosao je kraj. Sin jedinac je upravo bio zavrsio vojsku kad se pocelo zakuhavati. Njega su Dragan i Natasa odmah ‘izbacili’ iz Banjaluke jer je bio u najvecoj opsanosti da ga samo pokupe na ulici i ponovo uvale u vojsku kojoj njihovo dijete nije pripadalo ili da ga odvedu u mali logor na prevaspitavanje. Dijete iz mjesovitog braka bi to prevaspitavanje sigurno platilo i vise nego drugi. Nakon nekoliko mjeseci su iz Banjaluke otisli i njih dvoje. Poslije pokusaja da ostanu u Hrvatskoj, zavrsili su u Italiji, u Udinama, a sina je sudbina odvela u Bec.

U nasim krajevima, razdvojena porodica je postala uobicajena pojava od pocetka devedesetih na ovamo. Tako se ni nasi prijatelji vise nikad nisu za stalno sastali sa svojim sinom. Oni u Italiji, sin u Austriji. Povremena kratkotrajna vidjenja za vrijeme godisnjeg odmora ili praznika i to je sve. U medjuvremenu se sin ozenio, dobio dijete, a nasi Domazeti dobili unuka koji je bio voljen kao cini se ni jedno drugo unuce na svijetu.

Radilo se, borilo za opstanak i sanjalo o danu kad ce se penzionisati i skrasiti. Samo gdje? Banjaluka vise nije dolazila u obzir. Domazete je sudbina dovela na Pag. Nazalost, nije se posrecilo. Poslije samo godinu , dvije, Dragu je napala opaka bolest s kojom su se on i njegova Nada borili dvije godine. Na kraju je bolest pobijedila.

Napustio nas je jos jedan divan drug. Ode tiho i mirno kao sto je i zivio. Bio je divan covjek koga su mnogi znali i cijenili. Da je bilo kao sto nije, mnogi Draganovi prijatelji i poznanici bi danas bili na sahrani, skupili bi se da progovore o svojim sjecanjima na njega, da utjese njegove najmilije, da se sjete zajednickih lijepih druzenja… a ovako raseljeni… svi smo sami sa svojom tugom.

Mozda, da nije bilo ratova, da nije bilo protjerivanja – da nije bilo tolikih pocetaka u kojima je covjek sagorijevao mozda bi nas prijatelj bio i danas ziv i zdrav. Samo jedno veliko MOZDA i hiljadu upitnika.

Uzalud sva nova tehnika kad nas zadesi nesto ovako. Ne moze se zagrljaj i blago tapsanje po ramenu prenijeti ni zicom, ni Skype-om, ni pismom. Zato je tuga jos veca.

Nazalost, ostaje i gorcina sto je sve tako kako jeste i sto je tako moralo biti.

Sigurna sam da Drago, kakv je dobar bio, ne bi dao da ovako zavrsim ovo svoje pisanje, radije bi bilo ono bakicino “ Onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu” da se malo nasmijemo i nasalimo.

...Kao da je bilo jucer kad smo igrali table na manje, kao da je bilo jucer kad nam je svako jutro donosio svjeze ubrane smokve iz dvorista da pojedemo prije kafe. Kao da je bilo jucer kad je pravio planove sta mu je sljedeci posao oko kuce, kao da je bilo jucer kad je s ponosom pokazivao slike svog unuka.. Sjecanja i tuga.. Zbogom prijatelju.

Emira

Labels:

Sunday, July 17, 2011

In memoriam - Zdravko Suhajcek - Rus

Kada sam zapoceo ovaj blog nisam mislio da ce priloga kao ovaj danas uopce biti, nadajuci se, valjda, da je najgore iza nas. Medjutim, stvarnost me je demantovala, kao mnogo puta do sada.

Veceras mi stize email od Emire kojoj se iz Banjaluke javio nas skolski kolega Suki. Vijest, tuzna:

Dragi školski drugovi-drugarice.
 
Danas smo ostali bez još jednog školskog druga, Zdravka Suhajčeka - Rusa, koji je posle kratke i teške bolesti preminuo juče a danas sahranjen na groblju sv. Marko u Banjaluci uz prisustvo rodbine i prijatelja kao i školskih drugova radovana,drenke i željka.
 
Pozdrav svima gdje vas ima dragi školski drugovi i drugarice

Suki

Rusa nisam vidio godinama jer nas je zivot odveo na razlicite strane. A proveli smo jako puno vremena zajedno. Zdravko je onih nasih srednjoskolskih godina zivio na Malti pa smo svaki dan, bez obzira na vrijeme (nije nam smetala ni kisa, ni snijeg, ni vrucine), s skolskim torbama ispod miski, zurili ulicom Mladena Stojanovica prema Tehnickoj skoli u kojoj smo sticali znanja koja su nam dala kruh u ruke. Veoma cesto smo pri povratku, onih dana kada smo imali casove poslije podne, svracali do Mujine cevapcinice na sindikalnu. Jeli smo je usput, polako, ne zureci se nikud, jer je to bilo doba kada je vrijeme nekako sporije oticalo, valjda zbog nase mladosti i bezbriznosti.

Na zadnjim maturantskim susretima nisam bio (skupili su se vecinom oni koji su ostali u Banjaluci) pa tako nisam bio u prilici da se s Rusom vidim i cujem, da se prisjetimo tih nasih skolskih dana kada nam nije bilo tesko svakodnevno pjesaciti nekoliko kilometara na nasem puto do skole i nazad. Slijedece prilike, nazalost, nece biti. Tako nam je grah pao.

Zdravkovoj familiji upucujem moje iskreno saucesce. Rus ce mi zauvijek ostati u lijepom sjecanju, kao veliki drug i dobar covjek.

Labels:

In memoriam - Drago Domazet

Dragi Banjalucani

S tugom vas obavijestavam da je 06.07.2011 god u Zadru preminuo nas sugradjanin Domazet Drago.

Sahranjen je u Zagrebu. Nada je supruga, moja komsinica, moja prijateljica, sestra od moje najdraze prijateljice. Divni ljudi jedni od onih “moji su drugovi rasuti biseri….” Brak iz ljubavi koja je trajala do zadnjeg daha njegovog zivota. I danas ovi nasi “vladri zivota i smrti” govore da su “mjesani brakovi” bozji grijeh. Oboje Bosanci, nije im religija nikad bila prioritet, a ne vrati se u nasu Banjaluku ni ziv ni mrtav.

Pozdrav Saima

Labels:

Sunday, July 10, 2011

Od Tolstoja, do Richard Feynman-a

Nastavak na Saimin prilog o religiji

Moj pisac broj jedan je Dostojevski sa svojim romanom Zlocin i kazna. Ali knjiga broj jedan ikad napisana je Ana Karenjina od Tolstoja. Kazu da je sam Dostojevski izjavio da je Ana Karenjina remek djelo, perfektno napisan i neki zapadni pisci su primjetili isto. Anu Karenjinu sam citala 3 puta. Za lektiru u srednjoj skoli, drugi put poslije rodjenja moje prve kcerke, kad sam imala skoro 30 godina. Treci put u toku ovog zadnjeg rata. Svaki put sam knjigu drugacije dozivjela. Interesantno je zadnje citanje. Primjetila sto mi vjerovatno prije nije bilo tako znacajno da je popularni grof Vronski zbog kojeg se Ana bacila pod voz na kraju otisao da se bori na strani Srbije u srpsko turskom ratu. I on sam je bio samoubilacki nastrojen, odan alkoholu i kocki, razocaran. Njegov izlaz iz zivotnih problema je bio izgubiti se u metezu rata. Pitala sam se koliko takvih ima u bilo kojem ratu na bilo kojoj strani. Druga stvar koja je privukla moju paznju je ispovjest grofa Levina prije vjencanja. Levin je bio mlad, visoko obrazovan u evropsom duhu, pokusavao da unaprijedi feudalizam u Rusiji krajem 19 vijeka. Bio je uvijek otvoren i direktan. Kad se trebao zeniti tradicija je bila da ode kod popa i proba rascisititi sve svoje licne grijehove, probleme i konflikte prije zenidbe. Kad je dosao kod popa rekao mu je : “oce ja vam moram nesto priznati, ja ne vjerujem”. Mudri pop mu je odgovorio. U redu to je tvoje osobno ubjedjenje, ali razmisli malo u kakvom okruzenju zivis, kako mislis imati djecu, krstiti djecu, kako ce te ispratiti kad umres. Moras se uklopiti u sadasnjost. Levin je odslusao pridiku i zavrsio posao s popom. Kad je izasao napolje, gledao je prema suncu. I onda je razmisljao. Ako gledam odavde izgleda mi kao i svim drugim ljudima da se sunce krece. Ja znam da je sunce nepomicno u centru i da se zemlja krece. Dozvolicu sebi da se pridruzim vecini koji prihvataju objasnjenje crkve i misle obrnuto, i zivjeti s njima.

Hegel, cuveni ucitelj Karla Marksa je tvrdio da religija ogranicava ljudsko razmisljanje.

Einstein je rekao da je personifikacija boga djetinjasta.

Jedan noviji americki fizicar Richard Feynman je izjavio da je nasa teorija o bogu koji je stvorio svijet previse lokalna poredeci nasu poziciju sa svemirom u kojem zivimo.

Ljudi koji se bave filozofijom i literaturom znaju da su biblija i ostale stare knjige neizmjerno vrijedan dio ljudske kulture. Svaki narod koji je znao pisati imao je nesto zapisano o moralu, medjuljudskim problemima, duhovnosti. Oni koji nisu imali pismo , imali su usmena predanja, narodne price.

Oni koji su koristili te bisere ljudske kulture za manipulaciju i dominaciju nad obicnim svijetom su napravili ovo sto je stiglo do nasih dana. Biblija je prevodjena kako je kad trebalo, u istoriji su te prevodioce zvali kompilari.

Ja licno mislim da je dobro sto vise toga procitati, makar i prevod, upoznati sto vise narodnih prica sa svih starna svijeta. Idealno bi bilo znati svaki jezik i citati u originalu.

Cim imas prevodioca izmedju tebe i knjige, manje ili vise toga je izgubljeno.

Ne uciniti nikome nesto sto ne zelis da drugi ucine tebi je stara formula za one koji ne prihvataju vjerovanje kako ga danas vecina praktikuje, ali se ipak jos uvijek malo boje pakla.

Najvaznije je stalno razmisljati i postavljati pitanja. I kad to radis, shvatis koliko je svijet kompleksan i naravno osjecas se prilicno glup.
Razmisljanja koje nam je Saima proslijedila su jako interesantna. Pitanje zasto nekoga plasiti paklom da bi bio dobar. Ljudima se desavaju “grijehovi”, najcesce sasvim slucajno.

Kako to prevaizici i nastaviti zivot, veseliti se zivotu? Koliko covjek treba da plati za svoj grijeh? Gdje je granica? Gdje grijeh postaje kriminalno djelo? Puno pitanja za diskusiju?

Postoji veliki broj snimljenih razgovora sa fizicarem Richard Feynman na yutube, vrlo su intersantni. Ovdje je jedan link.

http://www.youtube.com/watch?v=QkhBcLk_8f0&feature=related

Takodjer link za “Symphony of science, we are all connected”.

Fyneman je pisao pjesme i svirao nekoliko instrumenata. Niposto ne zelim praviti nekog “boga” od njega, ali mogu ovu pjesmu slusati milion puta, kako su mnogi rekli na youtube. Iz nje zraci ljubav prema prirodi, ljudima, neka smirenost koja dolazi iz svijesti da ima jos puno neobjasnjenih pitanja i da uvijek stizu nova.

http://www.youtube.com/watch?v=XGK84Poeynk&feature=related

Puno pozdrava svima od Dubravke

Friday, July 08, 2011

Prijateljstvo ili povjerenja - povjerenje ili prijateljstvo??????

Kad sam polazila iz Sarajeva za Sibenik poslala sam Milanu prilog “zasto sam ateist” iz tri puta. Ujedno sam mu napisala, da ako misli da treba da ga stavi na blog, dajem mu odrijesene ruke, da sam odluci. On je odgovorio “Samo ti Saima pisi”.

Poslije prvog nastavka tekst je dugo stajao, ni komentara ni nastavaka. Pet - sest dana sam bila opterecena i uznemirena, svasta mi je padalo na pamet. Bojala sam se da nema problema zbog mog teksta i komentara, jer ja sam uvijek na ovim prostorima bila usamljena nakon ovakvih diskusija. Vrlo cesto u drustvu svojih radnih kolegica bilo bi samo jedno “Sajmooooo” sto je znacilo isto kao kod “Booobe” ili u prevodu “Usuti”. Naravno ovo se desavalo poslije rata od velikog broja novokomponovanih vjernika.

Taman kad sam si rekla da se moram javiti Milanu, nastavak je stigao.

Draga Djulijana, tvoj kratki komentar mi je jako dobro dosao iI ohrabrio me za ovaj tekst.

Moze neko misliti das am skrta, ali mislim da sam boraveci nekoliko puta u Holandiji, naucila da se skrtost i racionalnost strahovito razlikuju. Ovde sve sto turisti koriste, od bezzicnog internet do mobitela ima veliku cijenu i ja to sada nazivam “hohstapleraj”. Ide se protiv ljudskih emocija. Juce je i EU donjela odluku da se rooming mora uciniti jeftinim u EU. Znaju da ljudi koji vole svoje bliznje ili koji brinu o svojim bliznjima, nemaju izbora da biraju i onda im se otima na sve moguce nacine. I ja tada napravim priorirete iI prema svojim mogucnostima se uklapam u to.

Milanov tekst “Prijatelji stari gdje ste?” me naveo na razmisljane opcenito o prijateljstvu. Mi smo izgleda svi taj pojam pogresno razumijevali. Bili smo zadovoljni u sistemu, svak je mogao odrediti sta mu je prioritet, pa sa pojavom plus – minus na tekucoj platnoj kartici, moglo opredjeljivati. Druzenja, teferici, derneci kod kuca i u prirodi su nam predstavljali prijateljstvo. Ja sad mislim da je samo povjerenje u odredjene osobe znak prijateljstva. U najtezim momentima nije ga bilo, ni danas ga nema, a vjerujem da ga jos dugo nece biti. Jedni su se sutke priklanjali svojim vodjama, drugi sutke odlazili, a na kraju smo svi jednako propadali. Neko duhovno, neko materijalno. Na kraju su mnogi dobri ljudi postali pasivni. Ogroman ih je broj. Losi postali aktivni i neumorni. Onda se zna sta uspijeva. Ako se uzme u obzir da su na Balkanu glavne poslovice “dobar i budala dva brata”, “sto jedna budala napravi sto pametni ne ispravi” i “pomozi sirotu na svoju sramotu” sta onda ocekivati da se moze promijeniti. Canak na svom blogu kaze “da je ljude vjerovatno uhvatila fjaka”. Ne vjerujem, ali se istinski divim i njemu i Milanu na ustrajnosti u ovom poslu. Mislim da je sigurno da oba bloga citaju isti ljudi i meni je isto pisati obojici ali obzirom da je Milan moj skolski drug onda mu dajem prioritet. Vazno mi je da ono sto osjetim da moram napisati – napisem.

Uz ovaj prilog sam odlucila poslati dvije slike, na putu do Banja Luke. Jajce i Travnicku kucu na mjestu prije skretanja za BL preko Skendera. Put od Jajca do Banja luke je poluprazan. Putuju samo Slovenci i Hrvati jer im vjerovatno Internet da je podatke da im je blizu do juga na more. Jajce u Federaciji, Bl u RS. Komunikacija skoro nikakva. Zamislite to ludilo. Ono divno Jajce, herojsko, antifasisticko, starobosansko. Ima li igdje takvog ludila ???????

Tolike ljepote koju Bosna nudi na svakom koraku, rijetko se gdje moze vidjeti.

Koristim da se javim ovim prilogom i da Nadi cestitam rodjendan sa malim zakasnjenjem, i pozelim samo zdravlja, a ona se za mnogo toga zna sama pobrinuti, da Enisi pozelim ugodan boavak na moru i divljenje za njen nakit i osobinu da cuva iI voli sve ono sto njenje zlatne ruke naprave, bez obzira sta drugi mislili o tome.

Usput se javljam i da sam ziva i zdrava i da se uskoro vracam u Sarajevo. Cesto razmisljam o svim blogerima, a nejavljanje Ranka vec dugo vremena samo pojaca brigu za njega.

Puno pozdrava iz Sibenika na 35 stepeni celziusa.

Pozdrav Saima