SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, June 29, 2011

Moj nakit

Dok sam bila mlađa nakit me nije interesovao. Nosila sam zlatni lančić, narukvicu i naušnice. Kasnije sam izgustirala zlato i prešla na srebro.

Kada mi je umrla mama ostao je njen nakit. Više se i ne sjećam kako sam ga prenjela u Hrvatsku. Kada mi je dosadno otvorm kutiju sa nakitom i razgledam. Kombiniram, prepravljam i dopunjujem novim. Kada sam se zaposlila u školi svako ljeto putovali smo u inostranstvo. Iz Turske sam donijela prekrasne bisere za mamu i sebe. Ona je od rođake prije pola stoljeća dobila divne koralje sa narodne nošnje. Jedne godine slavila sam rođendan na poslu (ja sam uvela taj običaj, koji još traje). Slavljenk časti čevapima, pićem i kolacima a ostali skupe novac i kupe neki poklon. Ja sam poželila srebreni prsten sa koralom. To sam i dobila i dok sam živa on će me potsjećati na te drage mlade ljude, koji su me zvali teta.
Tako sada imam komplet.

Mama je jedne godine iz Opatije donijela puno jantarnog nakita, koji je kupila od ruskih turista. Dosta sam tog nakita podjelila kao dar u toku rata. Mislila sam da rat neće nikad stati i ne treba mi. Ipak je ostalo dosta. Ja sam po horoskopu riba i volim nakit "iz mora": bisere, koralje, jantar. Čak mi se sviđaju imena kao što su Biserka i Koraljka.

Kada sam na F.B. vidjela da se moja učenica Jasminka Zejnilović bavi izradom nakita od poludragog kamenja i vidjela njene uzorke uslikala sam svoj nakiti postavila na facebook. U tome jako uživam, a moji muški se tome smiju. Vrlo važno, ko ih šiša (ja ih šišam godinama).

Enisa

Monday, June 27, 2011

Prijatelji stari gdje ste?

Prijatelji stari gdje ste?
Da li cu vas ikad naci?
Kazite mi sto to znaci
Kad …..

Lijepa Terezina pjesma koja budi sjecanja na lijepa stara vremena.

Bila su to vremena kada o prijateljima i prijateljstvu nismo puno razbijali glavu. Bilo je to nesto sto se samo po sebi podrazumijevalo. Prijatelji su bili tu, oko nas, druzili i vidjali smo se cesto, pa za mene ove Terezine rijeci nisu budile neke posebno osjecaje. Ko je tada mogao pomisliti da ce za mnoge od nas ovi stihovi jednog dana dobiti puno znacenje, da cemo na svojim sudbinama osjetiti o cemu to Tereza pjeva.

Kada god cujem rijeci ove pjesme pomislim na mnoge prijatelje razasute diljem svijeta, za koje su rijetki susreti prava dragocjenost, nesto cega ni sami vjerojatno nisu svjesni. Nesto sto je nekada bilo dio svakodnevnog zivota zadnjih godina je postalo nesto posebno, veoma vazno, zbog same cinjenice da je tesko predvidjeti da li ce jos biti prilike da se druzenje ponovi. Stari se, daljine su ogromne, niko ne zna sta donosi sutrasnji dan i da li ce biti prilike za neki novi susret sa nama dragim osobam.

Sa Ziskama, Aidom i Feridom, smo proveli mnoge bezbrizne dane i noci, uz mezu, pice i gitare, vec kako je to kod nas bio obicaj. Nasa druzenja nismo brojali kao sto mi nedavno pade na pamet. Nije bilo potrebe i tako bi i ostalo da se jednog dana u nekima ne probudise zvjeri pazljivo hranjene laznim pricama i mitovima pa se grad, za koji smo mislili da ga poznajemo, gotovo se preko noci promijeni i nasa cesta, bezbrizna druzenja se iznenada prekidose i sada se nova mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Docek Nove godine kod Ziska neposredno nakon 'demokratskih promjena'
Sjecam se naseg zadnjeg druzenja, doceka Nove godine u njihovom stanu, onih dana kada su ‘demokratske promjene’ vec pokazivale svoje lice. Ljepotu tog zadnjeg druzenja pokvarili su divljaci rafalnom paljbom, valjda najavljujuci sta nas uskoro ceka. Nismo toga bili svjesni jer je to bilo i ostalo daleko od naseg svijeta, u kojem nasilje, oruzje, pucnjava, armija i mitovi nisu stanovali.

Vec slijedece ljeta kuma Aida sa djecom ode ‘na odmor’, u Istru, da djecu postedi ruznih stvari u nadi da ce se situacija u gradu uskoro smiriti i da ce sve opet doci na svoje. Ali ne bi tako.

I nas doceka ista sudbina pa se i mi tako nadjosmo u Hrvatskoj, pridruzujuci se velikoj grupi gradjana naseg grada koje je tada krasila jedna zajednicka osobina: svi smo mi bili izbjeglice, nepripremljene za ono sta nas ceka, naivno se nadajuci da je to nase ‘stanje’ privremeno. Rodni grad nam je bio tu na dohvat ruke i vecina nas se nadala da cemo se u njega vratiti, samo da svijet vec jednom odluci da divljanje naoruzane bagre zaustavi. i opet smo bili u krivu.

Ziske su nam ponovo bile tu u komsiluku, ponovo smo se mogli druziti, istina, malo rjedje nego prije. Izbjeglicki zivot je ipak nesto drugo: zivis od pomoci drugih, svercas se u tramvaju, snalazis se na sve nacine da prezivis. Nekadasnja bezbriznost je zamijenjena brigom sta donosi sutra. A svaki dan je donosio nova iznenadjenja i nove neizvjesnosti.

Jednog dana saznadosmo da su Aida i Ferid odlucili da pokusaju srecu u Svedskoj. Zivot izbjeglica u Hrvatskoj je bio sve tezi, kraj rata u Bosni se nije nazirao pa se Svedska cinila kao ‘dobro rjesenje’. Ova drzava je od samog pocetka rata u Bosni primila mnoge nase sugradjane i ovaj izbor se nekako cinio logican. Cak sam i ja isao na razgovor u svedsku ambasadu u nadi da ce nas Svedska primiti ali bez uspjeha.

I tako, jednog dana, ispratismo nase kumove na dalek put ni ne razmisljajuci sta to zapravo znaci. Nismo puno razbijali glavu tim njihovim putem valjda pod uticajem vlastite neizvjesnosti: ni sami nismo znali sta nas ceka, kakvu nam je sudbina namjenio onaj ciji je to posao.

Ziske se, nakom mnogo peripetija, skrasise u Norveskoj, a mi, nakon vise pokusaja (Svedska, Danska, Kanada…), zavrsismo u Americi. Rodni grad je na taj nacin za sve nas postajao sve udaljeniji, planirani povratak sve vise nekakva nasa fikcija, a nekadasnja druzenja sve neizvjesnija. Vise se ni se sjecam kako smo uspostavili prvi kontakt (mi, kao izbjeglice u USA nismo odmah imali pristup telefonima kojima smo mogli zvati izvan granica zemlje) i koliko je godina proteklo od onog momenta kada smo ih ispratili na zagrebackom autobuskom kolodvoru pa do trenutka kada smo izmijenili prve rijeci ali pouzdano znam da smo se od tada susreli samo tri puta.

Pogled kroz prozor iz trpezarije (Norveska, 2003.)
Prvi susret nakon odlaska iz Banjaluke se desio u Norveskoj, u luci malog primorskog mjesta u kojem je pristao nas trajekt kojim smo stigli iz Svedske. Iako su od naseg zadnjeg susreta prosle godine, cinilo nam se kao da smo se rastali prije par dana, kao da nastavljamo razgovor prekinut nedavno. Valjda je to tako kada se sastajes s pravim prijateljima: niti od kojih je prijateljstvo ispleteno ne daju se lako pokidati. Vjerujem da vecina zna na sta mislim.

Ziske su u to vrijeme zivjele u malom primorskom mjestu Statelle, u svom stanu iz cijeg se dnevnog boravka pruzao prekrasan pogled na obliznji zaliv. Ovaj jedan fotos vjerojatno ne moze zorno docarati ono o cemu govorim.

Proveli smo s Ziskama (i s Kusmicima) nekoliko prelijepih dana: obisli nekoliko obliznjih mjesta, kod Kusmica ‘okrenuli’ janje, skoknuli do Osla… i vrijeme nam je bilo saveznik, kao da je onaj gore znao da se stara raja sastala pa je i on htio pomoci.

Susret s kumovima na Hvaru, 2005.
Drugi susret je dogovoren na brzaka, dvije godine kasnije. Te smo godine s drugim kumovima (Srebotima, koji su Banjaluku zamijenili Ljubljanom), ljetovali u Jelsi a kako su Ziske u isto vrijeme planirale posjetu starom kraju, Aida spomenu da ce skoknuti do Hvara da nas vide. i bi tako: jedno popodne, dok smo s Marinom i Srebijem na terasi naseg apartmana pili kavu, pojavise se Ziske. Nadjose nas, kao da su imali GPS ugradjen u glavi. Ili je to mozda bio instink koji ih je doveo na pravo mjesto. i opet je bilo lijepo, i opet smo se druzili kao da nam se nista ruznog nije dogodilo.

Izmedju drugog i treceg susreta je proteklo dosta vremena, mnogo vise nego smo planirali. Obostrane obaveze su ucinile svoje pa se susret svake godine odgadjao. Ove godine, medjutim, konacno se ukazala prilika. Davor se preselio u Dablin, mi smo, naravno, odlucili da ga posjetimo, a Ziske su, na brzaka, odlucile da nam se pridruze. I tako se drugi put nadjosmo na neutralnom terenu (Dublin nakon Jelse) iako tako nismo planirali. Medjutim, ponekad je nemoguce sloziti sve kockice pa se moraju traziti rjesenja koja su moguca.

U restoranu u Kilkeniju, Irska 2011.
Iako nam je u omanjem dublinskom stanu bilo potijesno (spavanje na zracnom duseku i sofi u dnevnom boravku), a i vrijeme u Irskoj nije onakvo na kakvo smo navikli (promjenjivo, s dosta kise, vjetra, prohladno), ponovo smo proveli nekoliko izuzetno prijatnih dana lutajuci ulicama lijepog Dublina i jos interesantnijeg Kilkenija, svracajuci u restorane i kavane da nesto prezalogajimo, popijemo espresso ( uz obaveznan kolac),kada bi nam se prohtjelo, sjecajuci se proslih vremena i pricajuci o novom zivotu, planovima za buducnost, djeci, unucadi… Vremena je bila malo a puno toga za ispricati.

Ispratili smo Ziske na put njihovoj novoj kuci a i mi smo se, nakon nedelju dana zaputili nazad nasoj, puni utisaka, uz nadu da do slijedeceg druzenja nece proteci toliko vremena kao do ovog zadnjeg. Sa ovih druzenja pored sjecanja ostadose i mnogobrojne slike koje ostaju da svjedoce o sudbinama mnogih prijateljstava koja su neljudi na silu pokusali da prekinu. One su dokaz da u svojim namjerama nisu uspjeli i da nikada nece uspjeti jer prijateljstvo je jace od mrznje i nikakva sila ga ne moze unistiti. Znaju to svi oni koji djele nase sudbine i kojima nikakve daljine ne predstavljaju prepreku da se ponovo druze kao sto su to nekada cinili.

Labels:

Saturday, June 25, 2011

Iz knjige Ricky Gerways - nastavak

Duhovnost i religija

Pitanje duhovnosti je odvojeno od pitanja religije. Kao ateista ne vidim nista “lose” u vjerovanju u boga. Ne vjerujem da bog postoji, ali vjera u njega nikome ne skodi.

Ali bi bilo bolje kada, na primjer, ne biste ubijali ljude koji vjeruju u drugog boga. Ili kada ne biste kamenovali do smrti nekoga samo zato sto u vasim pravilima pise da je njihova seksualnost nemoralna. Cudno je da neko vjeruje, da bi najmocnija, sveznajuca sila, odgovorna za sve sto se desava, takodjer zeljela da sudi i kaznjava ljude zbog onog sto jesu. A najgore od svega je biti ateista. Prve cetiri bozje zapovjesti to jasno pokazuju. Postoji bog, ja sam taj bog, niko drugi nije, ti nisi dobar koliko i ja i nemoj to da zaboravis. (Nemoj nikoga da ubijes se ne spominje do broja 6).

Kad god se sretnem sa nekim, ko sa ovakvim prezirom gleda na moj nedostatak vjere u boga, ja mu kazem: ”Takvim me bog napravio”.

Ali za sta ustvari optuzuju ateiste?

Definicija boga u rijecniku kaze da je on “nadprirodni stvaralac i nadzornik univerzuma”. U ovu definiciju spadaju sva bozanstva, bogovi i nadprirodna bica. Od pocetka pisane historije prije oko 6.000 godina, kad je sumerska civilizacija izmislila pismo, historicari su popisali vise od 3.700 natprirodnih bica, od kojih se 2.870 mogu smatrati bozanstvima.
Slijedeci put kad mi neko kaze da vjeruje u boga ja cu ga pitati :”Stvarno, a kog tacno? Zevsa? Hada? Marsa? Odina? Tora? Krisnu? Visnu? Ra?.......Ako on kaze “samo u boga, vjerujem u jednog boga ”skrenut cu mu paznju da je onda u istoj mjeri ateista koliko i ja. Ja ne vjerujem u 2.870 bogova, a on u 2.869.

Nekad sam i ja vjerovao u boga, onog hriscanskog.

Volio sam Isusa. On je bio moj heroj. Vise nego pop zvijezde. Vise nego nogometasi. Vise nego bog. Bog je po definiciji bio sveznajuci i savrsen. Isus je bio covjek. On je morao da se trudi. Bio je izlozen iskusenjima, ali je uspio da pobijedi grijeh. Bio je hrabar i imao je integritet. Ali je on bio moj heroj, jer je bio dobar. I bio je dobar prema svakome. Nije popustio pod pritiskom svojih suvremenika, pred tiranijom ili okrutnoscu. Nije ga zanimalo ko ste vi. On vas je jednostavno volio. Kakav tip. Zelio sam da budem bas kao on.

Odgovor za stolom

Jednog dana, kad sam imao 8 godina, sjedio sam za stolom i crtao raspece za domaci zadatak iz vjeronauke. Volio sam i umjetnost i prirodu. Volio sam cinjenicu da je bog stvorio sve zivotinje. One su takodjer bile savrsene. Bezuvjetno lijepe. Bio je to jedan ocaravajuci svijet.

Zivio sam u siromasnom radnickom naselju Riding, sezdesetak kilometara zapadno od Londona. Moj otac je bio fizicki radnik, a majka domacica. Nikad me nije bilo sramota siromastva. Siromastvo je bilo nesto skoro plemenito. Osim toga svi ljudi koje sam znao zivjeli su u istim uvjetima, a ja sam imao sve sto mi je bilo potrebno. Skola je bila besplatna. Moja odjeca je bila jeftina, ali uvijek cista i ispeglana. I mama je uvijek kuhala. Kuhala je i tog dana kad sam crtao raspece.

Sjedio sam za kuhinjskim stolom u trenutku kad je moj brat dosao kuci. On je bio 11 godina stariji od mene, sto znaci da je tada imao 19 godina. Bio je vrlo pametan ali i drzak. Na sve je imao komentar i zato je upadao u nevolje. Ja sam bio dobar decko. Isao sam u crkvu i vjerovao u boga – kakvo olaksanje za jednu majku iz radnicke klase. Tamo gdje sam ja odrastao, majke nisu isle tako daleko da se nadaju da ce njihova djeca izrasti u doktore. One su se samo nadale da njihova djeca nece zavrsiti u zatvoru. Znaci odgojite ih tako da vjeruju u boga i bit ce dobri i postovat ce zakon. To je savrsen sistem. Skoro savrsen. 75% Amerikanaca su bogobojazljivi hriscani, 75% zatvorenika su bogobojazljivi hriscani. 10 % Amerikanaca su ateisti 0,2 % zatvorenika su ateisti.

Ali nema veze. Dok sam ja zadovoljno crtao mog heroja, moj veliki brat Bob me je upitao: “Zasto vjerujes u boga?”. Postavio mi je samo to prosto pitanje. Ali moja mama je pocela da panicari. ”Bobe” rekla je tonom koji je znacio “Usuti”. Zasto je to bilo pogresno pitanje? Ako postoji bog i ako je moja vjera jaka, nije vazno sta ljudi govore.

Ali cekajte malo. Bog ne postoji. On to zna. I negdje duboko u sebi i ona to zna. I bilo je zaista tako jednostavno. Poceo sam da mislim o tome i da postavljam pitanja. I poslije samo sat vremena sam postao ateista.

Uau, bog ne postoji. Ako me je majka lagala o bogu, da li me je lagala i o djeda mrazu. Da naravno, ali koga je za to briga. Pokloni su i dalje pristizali. A isto je bilo i sa poklonima moga novostecenog ateizma. Poklonima istine, nauke, prirode. To je istinska ljepota ovog svijeta. Ucio sam o evoluciji - teorija koja je tako jednostavna, da je samo najveci engleski genije mogao da je smisli. Evolucija biljaka, zivotinja i nas – sa mastom, slobodnom voljom, ljubavlju, humorom. Vise mi nije potreban razlog za moje postojanje, vec samo razlog da zivim. A masta, slobodna volja, ljubav, humor, zabava, muzika, sport, pivo i pica su dovoljno dobri razlozi.

Ali zivjeti posten zivot - za to vam je potrebna istina. To je jos jedna stvar koju sam naucio tog dana. Istina koliko god da je sokantna ili neugodna na kraju vodi do oslobadjanja i dostojanstva,

Sta pitanje ‘Zasto ne vjerujes u boga “ stvarno znaci? Mislim da kad neko postavi ovo pitanje, on u stvari preispituje svoju vjeru. Na neki nacin on pita “Sta tebe cini tako posebnim?” “Kako to da tebi nije ispran mozak kao svima nama?” “Kako se usudjujes da kazes da sam ja budala i da necu ici u raj, j---- se.!”

Hajde da budemo iskreni - da samo jedan covjek vjeruje u boga, ljudi bi ga smatrali prilicno cudnim. Ali samo zato sto je vjera u boga veoma popularna, to je veoma prihvaceno. A zasto je vjera u boga toliko popularna? Odgovor je ocigledan. U pitanju je vrlo privlacna ponuda. Vjeruj u mene i zivjet ces vjecno. Jos jednom ponavljam - da je u pitanju iskljucivo duhovnost, sve bi bilo u redu.

“Ne cini drugima ono sto ne zelis da tebi cine” je dobar opci princip ponasanja. Oprastanje je vjerovatno jedna od najvecih vrlina koje postoje. Ali ona je bas to – vrlina. Ne iskljucivo hriscanska vrlina. Niko nije vlasnik prava na dobrotu. Ja sam dobar, samo ne vjerujem da cu za to biti nagradjen odlaskom u raj. Moja nagrada je sada i ovdje. Ona je u tome sto znam, da se trudim, da cinim ispravne stvari. Da sam zivio dobar zivot. Tu je vjera skrenula sa pravog puta, kad je postal batina: ”Uradi ovo ili ces gorjeti u paklu!”

Necete gorjeti u paklu, ali ipak budite dobri.

RICKY GERVIS

U Bosni ima jedna divna; “Pametnom je i isaret dovoljan.”

Pozdrav Saima

Tuesday, June 21, 2011

Iz knjige Ricky Gerways

NECETE GORJETI U PAKLU, ALI BUDITE DOBRI !

Ljudi me stalno pitaju zasto ne vjerujem u boga i ja uvijek pokusavam da im dam prihvatljiv i razlozan odgovor.To obicno bude dug, neprijatan i besmislen razgovor. Ljudima koji vjeruju u boga nije potreban dokaz da on postoji. Zadovoljni su onim u sta vjeruju. Izgovaraju fraze “to je za mene istina” i “takva je vjera.” I pored toga ja im nudim logican odgovor, jer vjerujem da je neuctivo i povladjivacki ne biti iskren. Zato je ironicno da recenica “ Ne vjerujem u boga zato sto ne postoji apsolutno ni jedan naucni dokaz njegovog postojanja, a na osnovu svega sto sam saznao, sama definicija boga je logicki nemoguca u poznatom univerzumu”, zvuci i neuctivo i povladjivacki.

ZASTO VJERUJETE?

Arogancija je cesta optuzba protiv ateista. Ona mi djeluje posebno nepravedno. Nauka traga za istinom. Ona ne diskriminira. Kakav god bio ishod, nauka tezi da istrazi stvari. Nauka je smjerna. Zna ono sto zna i zna ono sto ne zna. Svoje zakljucke i stanovista zasniva na dokazima. – dokazima koji se stalno obnavljaju i nadogradjuju. Ne vrijedja se kad na vidjelo izbiju nove cinjenice. Ona rasirenih ruku prima svako znanje. Ne postuje srednjovjekovne obicaje, samo zato sto su tradicija. Kad bi to bio slucaj, ne biste dobivali injekcije pencilina, vec biste stavili pijavicu na kozu i pomolili se bogu. Kolika god da vam je vjera, ona ne moze biti djelotvornija od medicine. Vi mozete da kazete “na mene djeluje” ali to je slucaj sa placebo. Hocu da kazem da bog ne postoji. Ja ne tvrdim da ne postoji vjera. Znam da postoji. Prepoznajem je svuda oko mene. Ali to sto nesto vjerujete ne cini ga stvarnim. To sto se nadate da je nesto istina, ne cini ga istinom. Postojanje boga nije subjektivno. On ili postoji ili ne postoji.To nije stvar misljenja. Mozete imati svoje misljenje. Ali ne mozete imati svoje cinjenice.

Zasto ne vjerujem u boga? Ili jos bolje, zasto vi vjerujete u njega? Pa valjda teret dokazivanja pada na onog ko vjeruje. Vi ste sve ovo zapoceli. Kad bih vam prisao i rekao vam “Zasto ne vjerujete da ja mogu da letim?” odgovor bi bio: “A zasto bih vam vjerovao". Onda bih ja rekao “Zato sto je to stvar vjere”. Kada bih vam nakon toga rekao: “Dokazite da ne mogu da letim”. Eto vidite da ne mozete da dokazete.?”, vi biste se sigurno okrenuli i otisli, mozda pozvali osiguranje, ili biste me izbacili kroz prozor i proderali se :”sad leti, ludjaku jedan”.

Nastavit ce se ……

Pozdrav od Saime koja je procitala svasta u zivotu ali nikad me se nista tako nije dojmilo kao ovaj tekst gospodina Rickija Gervijasa.To cuvam i cesto procitam, razmisljajuci kako negdje u svijetu, covjek s drugim nacinom zivota, drugim jezikom, posjeduje misli i stavi ih na papir, onako kako ja citav zivot mislim, ali nisam u stanju da to ikad ovako napisem. TEKST VAM SALJEM S NAMJEROM DA SAMO SVAKO NADJE SEBE U NECEMU STO POSTOJI NA SVIJETU I U STO ISTINSKI VJERUJE I STO GA CINI SRETNIM I DOBRIM. ONDA JE TO ZA MENE IDENTITET I INDIVIDUALNOST. JEDINO TAKO MOZEMO ZIVJETI SRETNO SVAKO SAM SA SOBOM BEZ TUDJIH MOZGOVA I UTJECAJA .

Friday, June 17, 2011

Balkan, Balkan, Balkan...

Evo me u Sarajevu i danima ocekujem inspiraciju za ovaj prilog. Kako me atmosfera oko izbora vlasti, Reisova prijetnji oko vjeronauke u skolstvu, kritika susjeda u Rakovom selu, sve vise dovodi u stanje ocaja, zbog moje sudbine da zivim na Balkanu, tako i potreba da sjednem za kompjuter i izbacim to iz sebe, dovede do pisanje ovog teksta.

Pocecu od nekoliko crtica iz proteklog perioda.

U Sibeniku a i u svim ostalim mjestima gdje se nadjemo dani i datumi nam nisu nesto pri pameti osim ako nemamo zapisanu neku obavezu na vidnom mjestu.

U nedelju, prilikom posjete pape Benedikta Hrvatskoj, poslije 18 sati, Vice je slagao kamenje za prostor koji hocemo da izravnamo za parking. Neki susjed je naisao i napao Vicu sto radi, i zar “ne zna da je danas sveta nedelja” i da je sveti otac u Hrvatskoj. Vice je odgovorio da ne zna, ali da ”zna da i Bog voli vise radnike nego neradnike”. Otisao je bez rijeci a mi i ne znamo ko je to. Balkan. Balkan.

U Sarajevu kupim “Slobodnu Bosnu” i odusevi me crtica iz Senadovog dnevnika.

“NEDELJA 5. JUNI

Gledam svetu misu pape Benedikta sesnaestog na zagrebackom Hipodromu i buduci da mi je jako dosadno, upustim se u bezazlenu statistiku na osnovu koje egzaktno utvrdim: papa Benedikt, po minuti govora pominje “ljubav, mir, pomirenje” u istim intervalima kao Haris Silajdzic “genocid, entitetsko glasanje, drzavnu imovinu.

Sta hocu reci?

Nista, osim da je to brate mili dosadno.”

Juce u tramvaju Vice zapocinje razgovor sa djecakom od oko tri godine, kojeg dvojica mladjih ljude drze za ruku. Djecak, veseo, komunikativan, odgovara na pitanja. Vice ga pita “Ko ti je tata” misleci na jednog od njih dvojice. Kako djecak ne odgovara jedan od njih kaze: “Pita ciko ko ti je babo?” Mali pokaze na jednog od njih. Mi zakljucimo da ga niko nije naucio da neka djeca ni ne znaju, kako se otac jos moze zvati na ovim prostorima. Nije ni cudo kad glavni vjeroucitelji “pjene o krizi identiteta” i zabrani muslimanima da se tako predstavljaju. Balkan. Balkan.

Ima jedno pet godina od kako sam pronasla clanak Rickija Gervaisa (genijalnog britanskog glumca, reditelja i scenaristu) pod naslovom "ZASTO SAM ATEISTA- NECETE GORJETI U PAKLU, ALI BUDITE DOBRI” i cuvam ga i danas.

Mislim da sam se tu potpunao pronasla od rodjenja pa do danasnjih dana. Od sutra u nekoliko nastavaka cu ga prepisati na blog. Mislim da bi bilo korisno, jer ovde na Balkanu neki vjerski sluzbenici jako negativno djeluju na neobrazovane ljudske mozgove. Da bi se sami prosvjecivali nemoguce je. Oni knjige ne citaju a kompjuteri su im nedostupni.

Mislila sam koju sliku da stavim uz ovaj prilog i zakljucila da je meni najbolja ova na kojoj Vice od kamenja i raslinja oplemenjuje prstor, koji ce biti oplemenjen benkovackim kamenom.

Pozdrav Saima

Monday, June 13, 2011

Maslačak (taraxacum officinale)- ljekoviti korov

Već ranije imala sam namjeru pisati o ljekovitom bilju-korovu,kao što su: kopriva, bokvica (trputac), menta, kamilica, preslica, gavez, stolisnik itd. Kada mi je Nada jučer poslala ovaj ORIJAŠ ili KAPITALAC, kako ga je nazvala, odlucila sam napisati o ovoj ljekovito biljci.

Svi znamo za maslačak još od malih nogu. Brali smo njegove žute cvjetove i ukrašavali njima stol ili puhali u njegov lampion, da vidimo hoće li nam se želja ispuniti. Ovaj Nadin primjerak je čudo prirode. Očito da je došla do "mutacije gena" kako to obicno kažu naucnici.

Maslačak ima u narodu puno imena: milosavka, žutenica, mlječnjak, radić, popina pogaćica, kravlja gubica, talijanska salata itd. Cijela biljka maslačka je ljekovita. Sirove stabljike dobro je jesti kod kronične upale jetre, kod žučnih kamenaca, kod gihta i reume, šećerne bolesti, kod kožnih obolenja (svrbež, osip), kod bolesti slezene, žutice itd. Ljekovito djelovanje bazira na čiščenju krvi i uklanjanju poremečaja metabolizma.

Korijen maslačka u obliku čaja pospješuje probavu, znojenje, olakšava izmokravanje, sprečava grušanje krvi itd. Od cvjetova maslačka u proljeće pravi se sirup koji je veoma zdrav kao i med. Tko želi recept za pravljenje neka se javi.

NA ZDRAVLJE! Enisa

Saturday, June 11, 2011

Strawberry Fields

Radni vikend u mojoj bransi nije rijetkost, pogotovo u ovo doba godine. Moj protekli bio je strasan.
Kolegica nazvala u petak navecer. Hitno joj: "samo temelji", u stvari "samo iskaz", "da naruce armaturu".

Kao da pricam s nekim iz slabe ili jake struje, a ne s kolegicom iz struke, koja sigurno zna da se iskaz radi kad je posao doveden do kraja. Unaprijed znam sta me ceka, hrpa fajlova s manjkom podataka ili proturjecnih podataka, pregovori, dogovori, njene suze, molbe. U subotu sam provela bar cetrnaest sati za racunalom i na telefonu. Tek u nedjelju oko 21h imam sve sredjeno i mogu zapoceti svoj dio posla. Koga briga, ma cijela noc je preda mnom. Stici cu do 8h ujutro. Nisam stigla, bila sam gotova u 10 h. Ona pirlita od zadovoljstva, a ja nestajem. Nemam joj snage ni zaprijetiti da joj drugi put necu uzeti nepripremljen posao. Ma zaprijetila sam joj vec sto puta, ali joj uvijek popustim. Do sada je korektno placala, pa je valjda i to razlog.

Trebala sam poslije leci, ali znam da ne vrijedi, ne mogu zaspati kad sam preumorna. Trebala bi i raditi drugi objekt ciji me rok takodje zestoko stisce, ali znam da bi to bilo mrcvarenje i sebe i posla.
Uputih se uz moj potok, to ce me sigurno relaksirati, a mozda uberem i koju sumsku jagodu tamo gdje pocinje blagi uspon na Medvednicu. Za svaki slucaj u dzep trpam malu vrecicu i podsmjehujem se sama sebi.

Do sada nikad nisam ubrala vise od sacice jagoda. Da nada ima ikakvog osnova ponjela bih staklenku. Na samom pocetku uspona ugledah pokosenu livadu obrubljenu strnjikom i grabovima. Tu bi moglo biti jagoda.
I ukazase se, onako malo, nista za vrecicu, tek za moja usta. Mami me susjedna livada, nepokosena, zapustena. Strah od zmija me paralizira, ali zelja za branjem jagoda je veca.
"Masala, sta ih je" izgovorih naglas recenicu koju sam valjda zadnji put izgovorila kao osmogodisnja curica iz ljubijskih dana. Sad vec jagode idu u vrecicu. Ni nasta ne mislim osim da cu kad dodjem kuci neoprane jagode posuti sa trun cukra i u slast pojesti. Nista slag ni druge budalastine, to samo razvodni stvar.

A onda mi lice pomilovase njezni plavi zvoncici i obuze me moja Ljubija do daske. Dugacka i uska poput zmije, stjesnjena brdima uz potok reguliran sa dva visoka kamena zida bila je raj za nas djecu. Za tren oka smo mogli izbjeci roditeljskoj kontroli skrivajuci se u borovoj sumi, na platou zvanom Sisin hrast, u kestenjaru, na nekoj livadi iza sume ili na jezeru uokvirenom zeljeznim brdima.
U rano proljece smo se znali uputiti u selo Ljeskare (podaleko je to bilo) po cvijece za herbarij. Tamo je rastao najkrupniji ljutic zlatno zute boje. Brali smo i mlade koprive. Moja mama je to spremala kao spinat, a najvise zbog toga da ne obezvrijedi moj trud. Ja bih kusala tek mrvicu i odustajala svaki put. Vrijedno smo skupljali i listove mladog maslacka koji vi ameri tako zdusno tamanite da mene hvata jeza. Od tih listova mama je pravila ukusnu salatu. Mi smo taj lijepi maslacak zvali radic. Ovdje u Zagrebu radicem zovu jednu sasvim drugu biljku od koje se isto radi vrlo cijenjena salata.

U branje jagoda se islo sa onim emajliranim kanticama za mlijeko, plavim ili crvenim na bijele tufne.
A jagoda je bilo najvise na osuncanim padinama gdje je rasla visoka bujad (paprat). Ljeto smo, ako nismo bili na bazenu ili jezeru, provodili u haranju jabuka, krusaka i kukuruza koje smo cesto bacali uz put jer ih nismo smjeli donijeti kuci. Nekad bi se uputili na jedno jezovito mjesto iznad Nove ceste, uz zarasto sumski potocic.

Svi smo se kleli da smo jednom tu culi, ali ne i vidjeli, muskarca koji je lezao i vikao: "Daj moju krv. "
Kako li smo samo znali da je lezao kad ga nismo vidjeli, nego samo culi? Napeto smo iscekivali da cujemo tu strasnu recenicu, a kad je strah stigao do vrhunca sjurili bi se u mjesto. Netko hrabar bi se odvazio reci da ju je cuo, a onda bi mi svi to potvrdjivali. Ja sam cak svojoj teti rekla da sam ga i vidjela i cula, a ona je to, sva ozbiljna, slusala kao da je istina.

"Ima li jagoda ?" doviknu prolaznik s puta. Ucini mi se bosanski naglasak pa odgovorih:
"Masala, ima ".
On se nasmija i odmahnu rukom u znak pozdrava.

Vracajuci se kuci zasladih se i tresnjama i ubrah ove njezne ruzice sa slike.
Jagode su ipak otisle Filipu i Dominiku.

Nada Š. D.

Labels:

Wednesday, June 08, 2011

Izvjestaj iz Rijeke sa promocije knjiga Radmile Karlas

Vise informacija sa promocije knjiga Radmile Karlas u Rijeci mozete naci ako kliknete na sliku ispod:

Wednesday, June 01, 2011

Nesto za Bosno-Hercego-ljupce

U proslu srijedu sam se vratila iz Holandije, a u prosli petak otisla u BL, a sanoc dosla iz BL, a danas idem za Sibenik.Tempo je ubitacan, ali tako se poslagalo. U BL morala otici zbog ispravke slova u prezimenu. Mi smo u skoli ucili tvrdo i meko dj i tvrdo i meko c (sa kvacicama). Onima koji su nas upisivali u knjige, to im je  bilo isto, pa su upisivali  istoj familiji razna slova u istom prezimenu. Sad za novi pasos to se ispravlja i procedura je “jako jednostavna i brza”. To je mojoj sestri i jednoj  prijateljici, koje trenutno ne mogu otici u BL, pravi problem pa sam ja to zavrsila. Frane je stigao sa djevojkom Ruskinjom, u proslu subotu pa danas idemo 10 dana na more. Mozda ce vam ovo glupo zvucati, sta se koga tice moj raspored zivota, ali pisem ga zbog toga sto je na blogu bilo divnih priloga i inspirativnih za komentare, ali ja jednostavno nisam bila u mogucnosti. U BL nemam internet, u Sibeniku se dopunjuje bezzicni kao mobitel a “uzimaju lopatom” pa sam disciplinovana, a u Holandiji svaki trenutak posvecen maksimalno, Zoi, Zlatku i Thomasu.  

U Banja luci sam se vidjela sa Radmilom.Organizovana joj je promocija knjige u Rijeci.

Obzirom da je to za mene najbolji grad na Balkanu, po svim osobinama ne pripada ovom prostoru, koristim ovaj jutarnji predah da vam posaljem pozivnicu.

Neko je nas blogere jednom nazvao “srbomrzcima” a ja mislim das mo mi samo “bosno-hercego-ljubci” i da je to mnogo ljepsi osjecaj. Neko je nekad rekao “Kad te neko voli ti si mu uvijek u srcu, a kad te neko mrzi ti si mu uvijek na pameti”. Ovima drugima je mnogo teze i gore, jer su stalno nesretni, a Radmila u svojoj okolini ima, brat-bratu sigurno 80 posto ovih drugih.

Budite zdravi i lijepo pozdravljeni od Saime

Promocija knjiga Radmile Karlas u Rijeci

Iako sam u frci (kasno je uvece a ujutro rano se spremam na put u Galway), zelio bih da obavijestim nasu banjalucku raju u Rijeci i okolini da se u petak, 3. jula u 18 sati u Gradskoj vijecnici Grada Rijeke, Korzo 16, odrzava promocija knjiga knjizevnice iz Banjaluke Radmile Karlas.

Svi oni kojima je Banjaluka u srcu a obraz cist bih preporucio da odvoje par sati za ovaj kulturni dogadjaj na kojem ce se naci u drustvu osobe koja zasluzuje svo nase postovanje. Siguran sam da ce na ovom skupu sresti mnoge koje je zadesila ista sudbina i koji dijele iste zivotne vrijednosti.

Isto tako bih preporucio da vijest prenesete svojim prijateljima i poznanicima koji bi mogli biti zainteresirani za ovu prezentaciju.