Raja s posla




S direktorom uz 'ice i pice'



Nakon sto sam 93. morao napustiti rodni grad, sudbina me preko Zagreba dovela u Ameriku, drzavu o kojoj nikada nisam razmisljao kao mjestu moga boravka i koja me, moram biti iskren, nije posebno privlacila. Americke metropole sa downtown-ima slicnim jedan drugome k’o jaje jajetu, guzvama na putevima i kapitalizmom u njegovom pravom znacenju, nisu bile na spisku mojih zelja ali covjek ponekad ne moze birati. Izmedju zivota pod stalnim strahom za sigurnost familije, u okruzenju punom mrznje prema onima koji nisu njihovi, bez posla i ikakvih primanja, birala se povoljnija opcija: u mom slucaju, Pittsburgh, Pennsylvania, grad nekad poznat po nebrojenim celicanama i zagadjenom vazduhu, a danas kao mjesto koje se bori da ‘prezivi’ u konkurenciji gradova na zapadnoj obali, te jugu drzave, koji su postali zivotne destinacije mnogih amerikanaca. 

 

Danas sam htio da napisem nekoliko rijeci o osobama iz mog ‘drugog zivota’, kako nazivam ove godine provedene u Americi (nakon sto sam ’drugarski’ bio ‘ispracen’ na put bez povratka od strane bivsih sugradjana o kojima bi sada svi bez iznimke trebali pricati sve najljepse u ime neke buduce ljubavi a i zbog ‘mogucih trauma’ mlade generacije u rodnom gradu za cije smo probleme u ‘duhovnom razvoju’ mi odgovorni jer neprestano sirimo mrznja za razliku od ‘dobrih’ vibracija ljubavi koje se iz njega sire) iako sam ih vec u nekim ranijim prilozima pominjao. O mom direktoru, profesoru Liu, njegovom pomocniku, gospodinu Rau, ili o direktoru Public Services Tsegaye Beru-u, s kojima dijelim dobar dio zivota zadnjih 15-tak godina nisam napisao gotovo nista iako su oni vec duze vremena dio moje svakodnevnice: sa njima suradjujem, donosim odluke ili sukobljavam misljenja, rjesavam probleme, idem na strucne konferencije, pomazemo jedni druge kada je to potrebno, ukratko, zivimo zivot daleko od rodnih gradova i zemalja koje smo napustili zbog razlicith razloga.

 

Moj direktor, professor Liu, je Kinu napustio jako davno, jos dok je bio dijete, bjezeci sa svojom mamom i ostalim clanovima familije pred politikom strogog komunistickog rezima koji je u ta vremena vladao u Kini. Prva stanica im je bila Tajvan gdje je zavrsio fakultet a onda su se obreli u Americi, koja je za mnoge ljude iz tih krajeva krajnji zivotni cilj. Profesor Liu se u novoj domovini snasao vise nego dobro, zahvaljujuci, prije svega svojoj upornosti koja je, cini mi se, svojstveni vecini onih koji stizu iz najmnogoljudnije nacije na svijetu. Svoju uspjesnu karijeru ce vjerojatno zavrsiti u biblioteci pravnog fakulteta, ciji je uspjesan direktor vec mnogo godina. Ovaj snimak sa nedavne zabave koju biblioteka organizira svake godine za studente zavrsne godine koji rade za nas je, u stvari, bila povod za ovaj prilog. Caskajuci uz jelo i pice (u ruci mi je Yuingling, pitsburski Nektar, proizvod najstarije pivare u Americi) saznao sam da se sprema u posjetu Tajvanu, prvi puta od kako je dosao u Ameriku.

Zivotni put zamjenika direktora Rao-a je bio drugaciji. U Indiji, u kojoj je rodjen, je zavrsio fakultet i magistrirao, te stigao do pozicije direktora biblioteke jednog od univerziteta ali se ipak odlucio na odlazak u Ameriku na nagovor brata koji je u novu domovinu stigao prije njega. Zivot u Americi ga nije mazio jer je morao poceti iz pocetka: radio je slabo placene poslove (ponekad dva u isto vrijeme), uz istovremeno studiranje na fakultetu za bibliotekare. Nakog diplome mu je trebalo jos mnogo godina da se izbori za poziciju na kojoj je sada. Dugo je radio partime job u nasoj biblioteci za veoma malu placu ali mu se to na kraju isplatilo. Dobio je stalni posao, a nakon izvjesnog vremena, zbog svog znanja i predanog rada, postavljen je za zamjenika direktora. Veliki je drug, prava je raja, omiljen od svih, i na njega se mogu osloniti kad god mi nesto zatreba. Zadnjih godinu-dvije provodimo dosta vremena zajedno i veoma cesto planiramo penziju za koju se obojica spremamo u skoroj buducnosti.

Tsegaye Beru je imao slican zivotni put kao Rao iako su razlozi odlaska iz Etiopije malo drugaciji. Univerzitetski obrazovan jos u Etiopiji, obreo se u Americi djelomicno kao posljedica promjena u bivsoj domovini, djelomicno zbog zelje za uspjehom u obecanoj zemlji. I ovdje je zavrsio fakultet (pravni) i zaposlio se u biblioteci napredujuci od privremenog radnog mjesta do sadasnje pozicije.

Ja sam u biblioteku dosao zadnji, sa drugog kraja svijeta. O Bosni se ovdje (prije devedesetih) malo znalo sve do ovog zadnjeg rata koji nas je stavio na kartu svijeta tako da ostalima nisam morao objasnjavati odakle ja to dolazim i zasto: vijesti iz nasih krajeva su se vrtile svakodnevno na svim televizijskim stanicama prikazujuci sve uzase rata koji je ostavio na desetine hiljada mrtvih i stotine hiljada protjeranih.

Tako se eto sticajem okolnosti na jednom mjestu nadjosmo nas cetvorica, iz cetiri zemlje svijeta, na neki nacin slicnih sudbina, u cijim je rukama biblioteka jednog americkog fakulteta. Nas cetvorica imamo znacajan uticaj na sudbinu ove institucije zadnjih 15-20 godina. Za veliko cudo, biblioteka se za sada ‘dobro drzi’ iako nije u rukama domacih. Mozda je tako upravo zbog te cinjenice: znamo sta se desilo u nasem gradu sa velikim firmama (a i fakulteti nisu u boljem stanju) nakon sto su ih 'preuzeli' 'provjereni' domaci kadrovi.

U ovoj prici o raji sa posla zanimljiva je jos jedna cinjenica: sva trojica sa velikim postovanjem pricaju o bivsoj Jugi i njenom bivsem predsjedniku, Josipu Brozu Titu. Tsegaye sa odusevljenjem prica o Titovi posjetama Etiopiji i njegovim susretima sa carem Hajlaselasijem. U Etiopiji su dani posjete naseg predsjednika proglasavani drzavnim praznicima. Rao se sjeca pokreta nesrvstanih i Titove uloge u njenom formiranju (zajedno sa predsjednikom Indije Nehruom i Egipta, Naserom) a cak i professor Liu o njemu govori pozitivno uprkos njegovom losem iskustvu sa komunistickom vlasti u Kini.

O popularnosti bivse nam domovine govori i jedan dogadjaj sa jedne party koju professor Liu organizira svake godine u svojoj kuci za vrijeme redovitih posjete kineskih profesora nasem fakultetu. Jedne godine je medju prisutnim bio i jedan profesor (sljedbenik Konfucija) koji je pokazao veliki interes za mene kada je saznao da sam stigao iz Bosne. U razgovoru tokom vecere profesor je postavljao mnoga pitanja u vezi situacije u bivsoj Jugoslaviji o kojoj je ocigledno znao dosta toga, te s postovanjem pricao o Titu. Kada sam mu u jednom momentu spomenu film ‘Valter brani Sarajevo’, za koji sam cuo da je postao veliki hit u Kini, toliko se odusevio da me je to prosto iznenadilo. Pricao je sa odusevljenjem o Valteru koji je za mnoge Kineze postao nacionalni heroj. Pokazalo se da su price koje sam cuo istinite i da je popularnost toga filma u Kini bila ogromna.



Tsegaye, moja malenkost i Rao

Prekjucer svratih u direktorovu kancelariju da se pozdravim jer se obojica spremamo na put: on u Kinu (a nakon toga u Tajvan), a ja u Irsku. Iduci nazad prema svojoj kancelariji razmisljao sam o nasim sudbinama: obojica smo prezivjeli jedan tezak period, pun neizvjesnosti, ali se na kraju za obojicu sve dobro zavrsilo. Sudbina nas spoji u jednom gradu u Americi, uz jos dvojicu cije su zivotne price slicne. Nadjosmo se tako nas cetvorica u istoj 'firmi', iz cetiri zemlje, razlicitih boja koze i religioznih ubjedjenja i nista nam to ne smeta da se osjecamo kao dio jedne porodice. A dole u starom kraju, u Bosni, te na mnogobrojnim Internet forumima, raja iz istog grada, komsiluka, firme, jos uvijek lome koplja, ubjedjujuci jedne druge kako ne mogu zajedno.

I bit ce tako jos dugo, dugo, dok god krivce za rat i stradanja ne stigne zasluzena kazna (sudska i moralna) i dok jednog dana svi ne shvatimo da neke ne mozemo osloboditi te krivnje samo zato sto su 'nasi' ili zato sto su to i 'oni drugi' radili. Valtera izgleda jos uvijek nema i legenda o njemu ce polako padati u zaborav kako godine prolaze a oni koji ga se sa sjetom sjecaju nestaju sa lice ove zemlje.

A pjesma koju cujete u background-u nema nikakve veze ni sa rajom s posla, ni sa Valterom, ali mi nekako sjede danas dok u Pittsburgh-u kisa pada vec danima.