...kad ce se, gore, Stijeni

Kad ce se, gore, Stijeni, na raskrscu jugoistocno od Kulmahale malo uvucena u putic bijase namjestena mala kucica u parteru pod mansardom. Na dvije vode jednostavnog Bosanskog stila vjesto plasirana u ambijent odslikavala je jednostavnost filozofije stanovanja na pocetcima moderne. Harmoniju i mirnocu jednostavnog oblika nacetog zubom vremena, razbijao je po koji novi „biber“ nevjesto podbacen u „redak“, valjda drugih dimenzija. Ubacen drveni izlog koji je trebao potencirati da je iza „Zema“ bijase osmisljen kao vecina izloga „starih carsija“ tih godina.
Okupacione vlasti u Gradu su pocetkom zadnje decenije stoljeca komandirale da se svi javni nazivi imaju imentovati cirilicno pa sam ja od restlova crvene samoljepljive tapete svetosavskom cirilicom ispisao „Fazna“. Iza sobe-Zeme, Tina je namjestila cetiri kafanska stola prekrivena kafazali-stoljnacima. Na zidu je visio kalendar sa slikama stare Banjaluke i fotogafijama Vrbasa te uz skiljavo svjetlo starih cilindar-lampi na gaz, „Fazna“ bijase ugodan kutak do pred policijski sat koji je Okupator sluzbovao u Glavnom Grdau. Uz „Hercegovinu“ bez filtera jeftinu Benkovacku lozu, mi, intelektualno, ekonomski i konfesionalno sarolioko drustvo okupacione dane podnosismo lakse. Cesto se ostajalo i iza zabrane, znalo se i prenociti a bez obzira na „kontrolisani“ telefonski saobracaj nase su familije znale gdje smo, tako da sekiracije nije bilo. Redovno je stizala dojava o rutama „crvenog kombija“ pa nas je vecina skrivana na tavan „Fazne“ penjuci se montaznim basamcima preko maskiranog tavanskog poklopca u kuhinji.
To sto si na tavanu mogao vec zateci komsije u maskirnim uniformama i pod oruzjem lako je bilo objasniti kao sto i meni jednom rekose,
...Grofe, jebes pjesmu uz koju se ne mogu dici tri prsta a dzaba i pjesma, moj prst ne poteze horoza, niti ce....
Povelik „smederevac“ iz kuhinje zagrijavao je „Faznu“ a Tina je u komotnoj rerni rezervnog sporeta „bosanca“ pekla ukusnu pogacu ciji se miris uz miris kuhanih starih kuruza sa ciste gusane plate sirio „Faznom“. Vise „bosanca“ na kao snijeg cistom bijelom sifonu vjeste ruke neke stare bake-nane izvezle su u plavoj svili par biljnih vinjeta i tekst na „cemer“, „kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori“.
Jede, koga ima....plati ko sta dadne...uglavnom, nakupi se, bez obzira sto je na ulazu pisalo, „nema djabe ni u stare babe“ ...
Vrijeme je prolazilo, lose vjesti sa Pala a jos mracnije sa Bihaca, pogorsavale su situaciju za vecinu. Zene su vadile potvrde za napustanje Grada jer nas vecina nije posjedovala „papire o hodanju“. Banjalucanke su na pijaci snasama rasprodavale bunde, gardine, kristal... Nestajali smo planski organizovanim karavanima preko Save. Vitezovi „od Svetog Save“ su se sastajali u Hotel Bosni i Kastelu pijuci pokradeni viski, naravno iz rakijskih servisa.
Sirotinja koja je izvrsavala „otadzbinske obaveze“ odlazila je, neki se nisu ni vratili a i oni koji su stizali opet su navracali u „Faznu“.
.....znali su dugo cutati. Ni loza nije pomagala....
U Julu zadnje godine stize Bojko. Sjeo je do meine... iza, u dvoristu.
-...dobro je Grofe. Neka si ovdje...sakrivaj se. Jebaji ga...u mene je tako i ja drugacije ne umijem. Kazu, „geni“...
Spustio je glavu...kao da spava. Onda se trze i rece,
-Grofe, ja moram osint...u zrak.
-Nemoj Bojko, dodje policija, govorimo.
-Grofe, moram.
-Moras li Bojko?...moras... osin, odgovaram.
...i Bojko otkoci kalasnjikov, otpusti dug zaglusujuci rafal prema nebu.
Ponovno odluta u samo njemu poznate cikme kojima ga vjesto vodise, nerazumne vodje lazno-genski nafilovane epskom lirikom i ....a glavu lagano nasloni na moje rame i zaspa kao da sam mu najrodjeniji....
Nisam bio siguran, da li je Bojko znao da „gen“ hipotetski podrzava naslijedne karakteristike....

Grof