SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 29, 2011

Mladić

Vijest o hapsenju saznah na putu, dok sam uzivao u ambijentu prelijepog Irskog gradica Kilkenny, na ulici prepunoj svijeta, od jednog momka iz nasih krajeva koji nam pridje kada je cuo nas jezik. Nakon par izmijenjenih rijeci upita nas da li smo culi vijest da je uhapsen Mladic. Bili smo iznenadjeni iako sam prije polaska na put negdje procitao da ce ga uhapsiti prije 6-tog juna. Procjena je, ocigledno, bila pogresna, samo ovaj put je greska bila u datumu a ne u samom aktu.

Dakle, vlasti u Srbiji su konacno odlucile da ga izruce Hagu jer su shvatile da od Evrope nece biti nista ako se to ne desi. Igre (politicke) ponovo u punom razmahu. Vode ih oni na vrhu, onako kako njima odgovara, kao sto se to desava na onim nasim prostorima vec dvije decenije. Politicari vode glavnu rijec a obicna raja reagira k'o ovce.

Cujem, u Banjaluci se sprema skup podrske trenutno najvecem ratnom zlocincu na svijetu. Siguran sam da ce se na njemu pojaviti mnogi rodjeni godina kada je rat u Bosni vec bio poceo. Jos jedan dokaz da je kultura laznih mitova jaca nego ikada. Od vremena Marka Kraljevica se do danas malo toga promijenilo. Za Marka bih mogao naci opravdanje jer tada nije bilo masmedija pa se lagati moglo koliko se htjelo, ali danas! Za ovce sve tehnologije svijeta nisu dovoljne. Ovcama je mozak ogranicen pa je kolicina informacija koja se u njega moze pohraniti minimalna. Drugog objasnjenja nema. Bar za mene.

Marko od turskog vazala posta junak a za Ratka se jos nisu dogovorili oko 'titule'. Nije vazo ni sto se prilikom privodjenja, kako kazu, uneredio. Kako dani i godine budu prolazile njegovo 'junastvo' ce rasti i ko zna sta ce neke sadasnje i buduce mame i tate, dede i bake pricati svojoj djeci i unucima. A nece manjkati ni pjesama jer 'junaci' i pjesme idu zajedno vec decenijama.

Drago mi je da me ove godine put odvede u prekrasnu Irsku umjesto u rodni grad. Umjesto da gledam rulju koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, uzivam u gostoprimstvu domacina na svakom koraku. Ni ovaj prilog nisam planirao ali odlucih da vijest zabiljezim dok cekam na ostale da se spreme za odlazak na bluz festival koji se odrzava u obliznjem parku. Znam da cu na njemu sresti raju iz cijelog svijeta koja o naciji mari koliko o proslogodisnjem mrazu.

A tamo u rodnom gradu ce 31-og maja atmosfera biti drugacija. Ako je suditi po kometarima onih koji se javljaju na raznim forumima, bit ce i pjesme, ali drugacije. Srecom, do mene njeni zvuci nece doprijeti. Ja cu u to vrijeme uzivati u miru i tisini malog obalnog mjesta Howth.

Saturday, May 21, 2011

...kad ce se, gore, Stijeni

Kad ce se, gore, Stijeni, na raskrscu jugoistocno od Kulmahale malo uvucena u putic bijase namjestena mala kucica u parteru pod mansardom. Na dvije vode jednostavnog Bosanskog stila vjesto plasirana u ambijent odslikavala je jednostavnost filozofije stanovanja na pocetcima moderne. Harmoniju i mirnocu jednostavnog oblika nacetog zubom vremena, razbijao je po koji novi „biber“ nevjesto podbacen u „redak“, valjda drugih dimenzija. Ubacen drveni izlog koji je trebao potencirati da je iza „Zema“ bijase osmisljen kao vecina izloga „starih carsija“ tih godina.
Okupacione vlasti u Gradu su pocetkom zadnje decenije stoljeca komandirale da se svi javni nazivi imaju imentovati cirilicno pa sam ja od restlova crvene samoljepljive tapete svetosavskom cirilicom ispisao „Fazna“. Iza sobe-Zeme, Tina je namjestila cetiri kafanska stola prekrivena kafazali-stoljnacima. Na zidu je visio kalendar sa slikama stare Banjaluke i fotogafijama Vrbasa te uz skiljavo svjetlo starih cilindar-lampi na gaz, „Fazna“ bijase ugodan kutak do pred policijski sat koji je Okupator sluzbovao u Glavnom Grdau. Uz „Hercegovinu“ bez filtera jeftinu Benkovacku lozu, mi, intelektualno, ekonomski i konfesionalno sarolioko drustvo okupacione dane podnosismo lakse. Cesto se ostajalo i iza zabrane, znalo se i prenociti a bez obzira na „kontrolisani“ telefonski saobracaj nase su familije znale gdje smo, tako da sekiracije nije bilo. Redovno je stizala dojava o rutama „crvenog kombija“ pa nas je vecina skrivana na tavan „Fazne“ penjuci se montaznim basamcima preko maskiranog tavanskog poklopca u kuhinji.
To sto si na tavanu mogao vec zateci komsije u maskirnim uniformama i pod oruzjem lako je bilo objasniti kao sto i meni jednom rekose,
...Grofe, jebes pjesmu uz koju se ne mogu dici tri prsta a dzaba i pjesma, moj prst ne poteze horoza, niti ce....
Povelik „smederevac“ iz kuhinje zagrijavao je „Faznu“ a Tina je u komotnoj rerni rezervnog sporeta „bosanca“ pekla ukusnu pogacu ciji se miris uz miris kuhanih starih kuruza sa ciste gusane plate sirio „Faznom“. Vise „bosanca“ na kao snijeg cistom bijelom sifonu vjeste ruke neke stare bake-nane izvezle su u plavoj svili par biljnih vinjeta i tekst na „cemer“, „kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori“.
Jede, koga ima....plati ko sta dadne...uglavnom, nakupi se, bez obzira sto je na ulazu pisalo, „nema djabe ni u stare babe“ ...
Vrijeme je prolazilo, lose vjesti sa Pala a jos mracnije sa Bihaca, pogorsavale su situaciju za vecinu. Zene su vadile potvrde za napustanje Grada jer nas vecina nije posjedovala „papire o hodanju“. Banjalucanke su na pijaci snasama rasprodavale bunde, gardine, kristal... Nestajali smo planski organizovanim karavanima preko Save. Vitezovi „od Svetog Save“ su se sastajali u Hotel Bosni i Kastelu pijuci pokradeni viski, naravno iz rakijskih servisa.
Sirotinja koja je izvrsavala „otadzbinske obaveze“ odlazila je, neki se nisu ni vratili a i oni koji su stizali opet su navracali u „Faznu“.
.....znali su dugo cutati. Ni loza nije pomagala....
U Julu zadnje godine stize Bojko. Sjeo je do meine... iza, u dvoristu.
-...dobro je Grofe. Neka si ovdje...sakrivaj se. Jebaji ga...u mene je tako i ja drugacije ne umijem. Kazu, „geni“...
Spustio je glavu...kao da spava. Onda se trze i rece,
-Grofe, ja moram osint...u zrak.
-Nemoj Bojko, dodje policija, govorimo.
-Grofe, moram.
-Moras li Bojko?...moras... osin, odgovaram.
...i Bojko otkoci kalasnjikov, otpusti dug zaglusujuci rafal prema nebu.
Ponovno odluta u samo njemu poznate cikme kojima ga vjesto vodise, nerazumne vodje lazno-genski nafilovane epskom lirikom i ....a glavu lagano nasloni na moje rame i zaspa kao da sam mu najrodjeniji....
Nisam bio siguran, da li je Bojko znao da „gen“ hipotetski podrzava naslijedne karakteristike....

Grof

Labels:

Thursday, May 19, 2011

Raja s posla



S direktorom uz 'ice i pice'

Nakon sto sam 93. morao napustiti rodni grad, sudbina me preko Zagreba dovela u Ameriku, drzavu o kojoj nikada nisam razmisljao kao mjestu moga boravka i koja me, moram biti iskren, nije posebno privlacila. Americke metropole sa downtown-ima slicnim jedan drugome k’o jaje jajetu, guzvama na putevima i kapitalizmom u njegovom pravom znacenju, nisu bile na spisku mojih zelja ali covjek ponekad ne moze birati. Izmedju zivota pod stalnim strahom za sigurnost familije, u okruzenju punom mrznje prema onima koji nisu njihovi, bez posla i ikakvih primanja, birala se povoljnija opcija: u mom slucaju, Pittsburgh, Pennsylvania, grad nekad poznat po nebrojenim celicanama i zagadjenom vazduhu, a danas kao mjesto koje se bori da ‘prezivi’ u konkurenciji gradova na zapadnoj obali, te jugu drzave, koji su postali zivotne destinacije mnogih amerikanaca. 
 
Danas sam htio da napisem nekoliko rijeci o osobama iz mog ‘drugog zivota’, kako nazivam ove godine provedene u Americi (nakon sto sam ’drugarski’ bio ‘ispracen’ na put bez povratka od strane bivsih sugradjana o kojima bi sada svi bez iznimke trebali pricati sve najljepse u ime neke buduce ljubavi a i zbog ‘mogucih trauma’ mlade generacije u rodnom gradu za cije smo probleme u ‘duhovnom razvoju’ mi odgovorni jer neprestano sirimo mrznja za razliku od ‘dobrih’ vibracija ljubavi koje se iz njega sire) iako sam ih vec u nekim ranijim prilozima pominjao. O mom direktoru, profesoru Liu, njegovom pomocniku, gospodinu Rau, ili o direktoru Public Services Tsegaye Beru-u, s kojima dijelim dobar dio zivota zadnjih 15-tak godina nisam napisao gotovo nista iako su oni vec duze vremena dio moje svakodnevnice: sa njima suradjujem, donosim odluke ili sukobljavam misljenja, rjesavam probleme, idem na strucne konferencije, pomazemo jedni druge kada je to potrebno, ukratko, zivimo zivot daleko od rodnih gradova i zemalja koje smo napustili zbog razlicith razloga.
 
Moj direktor, professor Liu, je Kinu napustio jako davno, jos dok je bio dijete, bjezeci sa svojom mamom i ostalim clanovima familije pred politikom strogog komunistickog rezima koji je u ta vremena vladao u Kini. Prva stanica im je bila Tajvan gdje je zavrsio fakultet a onda su se obreli u Americi, koja je za mnoge ljude iz tih krajeva krajnji zivotni cilj. Profesor Liu se u novoj domovini snasao vise nego dobro, zahvaljujuci, prije svega svojoj upornosti koja je, cini mi se, svojstveni vecini onih koji stizu iz najmnogoljudnije nacije na svijetu. Svoju uspjesnu karijeru ce vjerojatno zavrsiti u biblioteci pravnog fakulteta, ciji je uspjesan direktor vec mnogo godina. Ovaj snimak sa nedavne zabave koju biblioteka organizira svake godine za studente zavrsne godine koji rade za nas je, u stvari, bila povod za ovaj prilog. Caskajuci uz jelo i pice (u ruci mi je Yuingling, pitsburski Nektar, proizvod najstarije pivare u Americi) saznao sam da se sprema u posjetu Tajvanu, prvi puta od kako je dosao u Ameriku.

Zivotni put zamjenika direktora Rao-a je bio drugaciji. U Indiji, u kojoj je rodjen, je zavrsio fakultet i magistrirao, te stigao do pozicije direktora biblioteke jednog od univerziteta ali se ipak odlucio na odlazak u Ameriku na nagovor brata koji je u novu domovinu stigao prije njega. Zivot u Americi ga nije mazio jer je morao poceti iz pocetka: radio je slabo placene poslove (ponekad dva u isto vrijeme), uz istovremeno studiranje na fakultetu za bibliotekare. Nakog diplome mu je trebalo jos mnogo godina da se izbori za poziciju na kojoj je sada. Dugo je radio partime job u nasoj biblioteci za veoma malu placu ali mu se to na kraju isplatilo. Dobio je stalni posao, a nakon izvjesnog vremena, zbog svog znanja i predanog rada, postavljen je za zamjenika direktora. Veliki je drug, prava je raja, omiljen od svih, i na njega se mogu osloniti kad god mi nesto zatreba. Zadnjih godinu-dvije provodimo dosta vremena zajedno i veoma cesto planiramo penziju za koju se obojica spremamo u skoroj buducnosti.

Tsegaye Beru je imao slican zivotni put kao Rao iako su razlozi odlaska iz Etiopije malo drugaciji. Univerzitetski obrazovan jos u Etiopiji, obreo se u Americi djelomicno kao posljedica promjena u bivsoj domovini, djelomicno zbog zelje za uspjehom u obecanoj zemlji. I ovdje je zavrsio fakultet (pravni) i zaposlio se u biblioteci napredujuci od privremenog radnog mjesta do sadasnje pozicije.

Ja sam u biblioteku dosao zadnji, sa drugog kraja svijeta. O Bosni se ovdje (prije devedesetih) malo znalo sve do ovog zadnjeg rata koji nas je stavio na kartu svijeta tako da ostalima nisam morao objasnjavati odakle ja to dolazim i zasto: vijesti iz nasih krajeva su se vrtile svakodnevno na svim televizijskim stanicama prikazujuci sve uzase rata koji je ostavio na desetine hiljada mrtvih i stotine hiljada protjeranih.

Tako se eto sticajem okolnosti na jednom mjestu nadjosmo nas cetvorica, iz cetiri zemlje svijeta, na neki nacin slicnih sudbina, u cijim je rukama biblioteka jednog americkog fakulteta. Nas cetvorica imamo znacajan uticaj na sudbinu ove institucije zadnjih 15-20 godina. Za veliko cudo, biblioteka se za sada ‘dobro drzi’ iako nije u rukama domacih. Mozda je tako upravo zbog te cinjenice: znamo sta se desilo u nasem gradu sa velikim firmama (a i fakulteti nisu u boljem stanju) nakon sto su ih 'preuzeli' 'provjereni' domaci kadrovi.

U ovoj prici o raji sa posla zanimljiva je jos jedna cinjenica: sva trojica sa velikim postovanjem pricaju o bivsoj Jugi i njenom bivsem predsjedniku, Josipu Brozu Titu. Tsegaye sa odusevljenjem prica o Titovi posjetama Etiopiji i njegovim susretima sa carem Hajlaselasijem. U Etiopiji su dani posjete naseg predsjednika proglasavani drzavnim praznicima. Rao se sjeca pokreta nesrvstanih i Titove uloge u njenom formiranju (zajedno sa predsjednikom Indije Nehruom i Egipta, Naserom) a cak i professor Liu o njemu govori pozitivno uprkos njegovom losem iskustvu sa komunistickom vlasti u Kini.

O popularnosti bivse nam domovine govori i jedan dogadjaj sa jedne party koju professor Liu organizira svake godine u svojoj kuci za vrijeme redovitih posjete kineskih profesora nasem fakultetu. Jedne godine je medju prisutnim bio i jedan profesor (sljedbenik Konfucija) koji je pokazao veliki interes za mene kada je saznao da sam stigao iz Bosne. U razgovoru tokom vecere profesor je postavljao mnoga pitanja u vezi situacije u bivsoj Jugoslaviji o kojoj je ocigledno znao dosta toga, te s postovanjem pricao o Titu. Kada sam mu u jednom momentu spomenu film ‘Valter brani Sarajevo’, za koji sam cuo da je postao veliki hit u Kini, toliko se odusevio da me je to prosto iznenadilo. Pricao je sa odusevljenjem o Valteru koji je za mnoge Kineze postao nacionalni heroj. Pokazalo se da su price koje sam cuo istinite i da je popularnost toga filma u Kini bila ogromna.


Tsegaye, moja malenkost i Rao

Prekjucer svratih u direktorovu kancelariju da se pozdravim jer se obojica spremamo na put: on u Kinu (a nakon toga u Tajvan), a ja u Irsku. Iduci nazad prema svojoj kancelariji razmisljao sam o nasim sudbinama: obojica smo prezivjeli jedan tezak period, pun neizvjesnosti, ali se na kraju za obojicu sve dobro zavrsilo. Sudbina nas spoji u jednom gradu u Americi, uz jos dvojicu cije su zivotne price slicne. Nadjosmo se tako nas cetvorica u istoj 'firmi', iz cetiri zemlje, razlicitih boja koze i religioznih ubjedjenja i nista nam to ne smeta da se osjecamo kao dio jedne porodice. A dole u starom kraju, u Bosni, te na mnogobrojnim Internet forumima, raja iz istog grada, komsiluka, firme, jos uvijek lome koplja, ubjedjujuci jedne druge kako ne mogu zajedno.

I bit ce tako jos dugo, dugo, dok god krivce za rat i stradanja ne stigne zasluzena kazna (sudska i moralna) i dok jednog dana svi ne shvatimo da neke ne mozemo osloboditi te krivnje samo zato sto su 'nasi' ili zato sto su to i 'oni drugi' radili. Valtera izgleda jos uvijek nema i legenda o njemu ce polako padati u zaborav kako godine prolaze a oni koji ga se sa sjetom sjecaju nestaju sa lice ove zemlje.

A pjesma koju cujete u background-u nema nikakve veze ni sa rajom s posla, ni sa Valterom, ali mi nekako sjede danas dok u Pittsburgh-u kisa pada vec danima.

Monday, May 16, 2011

Zivot u proslom vremenu

Od povratka iz Sibenika spremam ovaj prilog, ali nedelja koja je prosla do ovog dolaska u Holandiju je proletila kao jedan dan.

Kad smo posli u Sibenik, imali smo 2000 kuna kod sebe, zaostale od martovske svadbe. Obzirom da sam imala zaostale hrane od proslog ljetovanja, rekla sam sebi, da cu to sve iskoristiti, zbog mogucnosti da tome svemu istekne rok. Imajuci ratno iskustvo da je jedna flasa ulja trajala i mjesec dana i da se od "nista" spravljao rucak, ja sam se vratila u to vrijeme.

Bilo je lijepo vrijeme, a puno radova oko cvijeca i dvorista, tako da se u kucu ulazilo samo na spavanje. Jednom sam otisla na pijacu zbog kupovine zelenisa i jednom u granap u susjednom selu 5 km po pivo i mlijeko. Kruh sam kuhala, bilo je dosta brasna, palacinke za susjede, i nista nam nije nedostajalo. Kompjuter iskljucila, TV nismo gledali. Stalno mi je bilo u sjecanju, kad sam prvi put prije cetrdeset godina dosla u selo, kako je Vicin deda reagovao na kupovinu televizora. Kada bi on bio izvan kuzine a mladi gledali, a on bi ulazeci samo rekao: "gasi to". Nije bilo pogovora. Zvao je to dzavoljskom stvari. Danas poslije 40 godina, mislim da je bio u pravu, jer ta vrsta medija i, mogucnost propaganda, jest ubitacna.

Vratili smo se, ja 3 kg mrsavija, Vice 5, psihicki odmorni i zadovoljni, i ja za trinaest dana sa 1000 kuna ostatka. U Sarajevu je nemoguce skoro ni jedan dan da prodje da se nista ne potrosi, jer nekako takva je organizacija zivota i moja i okoline u kojoj se nalazimo. Nemoguce je izici u setnju i ne sjesti negdje u neku kafanicu i odmoriti se.

Danasnji danu u Hagu - odlazak u grad, buka, guzva - automobili sve to u nasim godinama zaista vise ne predstavlja zadovoljstvo.

Mozda ovim prilogom nisam pogodila reci ono sto osjecam, ali saljem sliku iz koje mozete malo oslusnuti mir i tisinu i idilu u koju Vice i ja osjecamo.

Pozdrav Saima

Friday, May 13, 2011

Bijelo Polje - Kolasin to je nasa meta...

.... gradicemo autoput jos ovoga ljeta.
Tog ranog proljeca vozeci se iz pravca Trebinja obilazimo Rijeku Dubrovacku. Nas tri sestre na zadnjim sjedalima fice, tata vozi, mama kraj njega. Ogromna hrpa drvene gradje uredno slozene pored puta izazva
mog tatu da se upita cemu je namjenjena. Meni kroz glavu prodje prica koju sam cula u skoli o autoputu kroz Crnu Goru koji ce se graditi tog ljeta i bit ce spojen na Jadransku magistralu. Iznosim svoju pretpostavku da bi to moglo imati veze s tim kao i da ce na dionici Bijelo Polje - Kolasin biti organizirana savezna ORA.
" Bil' ti isla ? " pita tata, a ja bez zadrske odgovaram da bih.
" Mihajlo, pobogu... pa zensko dijete" buni se mama. Tata suti. Ona jos jednom pokusava pricom da sam jos dijete. Tata i dalje suti, a ja sam znala, budem li i dalje zeljela, put mi je otvoren.
1. kolovoza te godine nadjoh se na osuncanoj visoravni iznad Tare. Nitko me nije pripremio na ono sto me ceka, a ne znam ni sta sam ja ocekivala s obzirom da sam imala saznanja da je to akcija viseg standarda od prethodnih, sto je znacilo bolju hranu i smjestaj. Pogled na hrpu duseka naslaganih ispred barake iz kojih je vonjao Di Di Ti me sokirao. Rasporedise nas po barakama, opskrbise kefama, vodom i sapunom i naredise da ribamo podove. Nakon toga rucak. U blagovaoni vec sve servirano. Nakon juhe donesose przeni krumpir i meso. Svi jedu, ja ne. Na pitanje zasto ne jedem, rekoh da nemam vilice. Svi oko mene se grohotom nasmijase. Tek tada primjetih da se ostali sluze zlicama. Imali smo i sastanak na kome su nam rekli da je disciplina vojnicka, da je ustajanje u cetiri sata kad se radi u prvoj smjeni, u sest kad radimo drugu.
Dorucak, uzina, rucak vecera, dezurstva... sve po pravilu. Kad se nije na trasi, bavimo se slobodnim aktivnostima.
Tecaji sivanja, sport, kultura, a imamo i ambulantu, zlu ne trebalo. U baraci smo morali biti naj kasnije u 22 h.
Tko zakasni dezura po kazni.
Nasa brigada se sastojala uglavnom od starijih ucenika Tehnicke skole i Gimnazije. Nas nekoliko jos zvaljavih je, mislim, sluzilo kao rasad za buduce akcije. " Rukovodeca " mjesta su bila u rukama nasih,
Traser sa AG odsjeka, a komadant brigade i politicki sa masinskog. Ovog politickog vi blogeri iz generacije poznajete, bio je predsjednik skolskog Komiteta u nase vrijeme.
Sok prvog dana je brzo zaboravljen. S pjesmom iz sveg glasa odlazilo se na trasu, lopata nam nije bila teska, a hrana nam se cinila sve ukusnijom. S puno domisljatosti smo krsili nametnuta pravila. Razradjena je strategija kako odvuci paznju dezurnog i uvuci se u baraku nakon 22h i ostati bez kazne, kako se okupati u hladnoj Tari, a da to glavni ne primjeti. Jedna cura se hrabro odlucila skinuti brigadirsku bluzu i raditi u grudnjaku. Nitko joj nije prigovorio, vjerovatno za to sto je bila jako zgodna.
Navecer smo imali sastanke na kojima smo dobijali izvjesca o postignutim rezultatima tog dana nase i ostalih brigada. Na pocetku 10, 20, ponekad i 40 % prebacaj norme. S vremnom se u nas pocela uvlaciti nelagoda.
Vrijedno radimo, ali postizemo ucinke manje od nekih brigada koje se dice sa 70, 80, pa i 90 % prebacaja.
Nije proslo dugo, i nase brojke pocese bivati sve masnije i masnije na opce zadovoljstvo.
A onda, jedno vece, pred kraj, sok, pravi. Ozbiljna lica nase trojke ne slute na dobro. Otkriveno je da je nas traser lazirao rezultate. Usput je receno da to rade i drugi, samo eto, nas su provalili. Od tog momenta samo sam prizeljkivala da se vratim u udobnost obiteljskog doma i najedem knedli sa sljivama.
Vratili smo se u Banju Luku k'o pokisle kokosi, bar ja. Ne sjecam se da smo ikad vise spominjali nasu ORA-u. Sve lijepo sto smo imali pomuceno je tim ruznim dogadjajem.
Iluzija je zauvjek rasprsena.

" Ide, nastupa, ne boji se rada, M.... R..... najbolja brigada" zvucalo je tako licemjerno, a ja vise nisam isla na radne akcije. Ni autoput nikad, koliko ja znam, nije spojen na Jadransku magistralu, kao ni onaj nas sto nije spojen na Autoput bratstva i jedinstva.

Nada Š. D.

Napomena : Ova moja prica sigurno izaziva korekcije suvremenika, ali mome sjecanju je zabiljezena ovako.

Labels: ,

Monday, May 09, 2011

Radmila Karlaš - PRIČA O BAMBINU LEMIJU

U dijelu svijeta koje putopisci nazivaju Lemijeva nedođija, jedan bambino pokušava da izmjeni sudbinu svoje zemlje. Tačnije, reljef. Naime, gdje on dječijim traktorom marke DAF prođe, tu trava ne raste. Jer, on nije bilo kakav dječak. Geografsko porijeklo, te odlučujući DNK njegovih roditelja, ovog dežmekastog juniorčića trenutno čine interesantnijim za naučno izučavanje od, svojevremeno, ovčice Dolly. „Ne poredite me s tom kozom“, odbrusio je novinarima rezignirano, mrdajući laktovima što mu je bio tik od rođenja. „Mislite s ovcom“, ispravio ga je novinar. „Ja sam vam ovan Lemi, i ako mi još jednom spomenete tu kozurinu...“, ostatak rečenice je nestao u dječakovoj pljuvački, a novinar je propisno izudaran na opšte veselje i ciku dječakovih roditelja, za koje se primjećuje da više no ikad prate svog bambina u javnim pohodima.

Istovremeno, javnost nestrpljivo iščekuje hoće li bambino Lemi dobiti ukor razrednog starješine zato što ga je neko vidio kako svojim razrednim drugovima i drugaricama drpa mobilne aparate marke Sony Ericsson. Mada i dalje poriče, instaliranje luna parka u njegovom dvorištu mnogi povezuju s dobiti koju je dobio prodajom aparata. S druge strane, Nastavničko vijeće smatra upitnim njegov ostanak u školi zbog širenja netrpeljivosti između đaka suprotnog pola. Bambino se dovodi u vezu i sa pojačanom stopom anoreksije kod đaka, jer su ga nadzorni video snimci detektovali kako krišom krade užinu iz školske kuhinje. Upitan, kazao je kako to jamačno nije on i da video snimci nesumnjivo lažu.

Avanture bambina Lemija već su ušle u usmene legende. Predanja o njemu, naročito u zabačenim planinskim selima dokle ne može da se probije ni ljudska stopa, predmet su interesovanja naučnika iz cijelog svijeta. To je razlog što izdavačka kuća „Zavisne novine“ ubrzanim tempom štampa publikovanu biografiju ovog vražička u nekoliko miliona primjeraka. Knjiga će biti prevedena na sve ruske jezike, uključujući i srbijanski. Uspjeli smo doći do rukopisa ove biografije i sada prenosimo njene najekskluzivnije djelove.

EKSKLUZIVNO: Insert iz biografije

Bio jednom jedan dežmekasti dječak. U svemu je podsjećao na razigranog, veselog vragolanka, ali bi tek pažljivije oko u stisnutim dječijim usnicama prepoznalo naznaku posvemašnje naopake naravi. Naime dječarac, bezmalo već momak često je upadao u jarosnu viku koja se pretvarala u vrijeđanja i pljuvanja njegovih drugara. Možda on i ne bi bio tako jarostan da ga u stopu nije uvijek pratila njegova mama. Šta reći, do majka je majka. Uživala je kada bi njen sin primjenjivao silu, i to najviše prema slabijem protivniku. Jer, i mama je bila poznata po tome što je stajala na lageru s kamenicama i prva gađala prozore na komšijskim kućama ili, što je još gore, glave komšija. Tako je u jednom periodu svog života bila zaratila s cijelim komšilukom. Više nije bilo kuće kojoj ona nije razbila prozore, niti jednog komšije kojem nije rascopala tintaru. U istoriji je to ostalo zapisano kao njegovanje dobrosusjedskih odnosa na miran način. Sina je odgajala kako uvijek mora da štiti pravo na sopstvenu silu. Dječak je upijao svaku riječ i gledao je s obožavanjem. Njegovi zamrljani rumeni obraščići sjajili su se od sreće kada bi šamarao djecu iz okruženja, a mama pazila da mu ova ne uzvraćaju. Kad je bio manji, pratila bi ga u vrtić da zagovara drugu djecu, dok bi ona vješto džeparila dječije novčaničiće. Kada su već napunili svoje kasice-prasice, iz čiste navike, dozvolila mu je da sada sam potkrada sve oko sebe, tako da je njegov rani školski uzrast obilježila maestralna krađa mobilnih telefona, ali se mališa nije zaustavio na tome. Zarada od pokradenih aparata je bila tolika da je majka dozvolila sinu da u dvorištu ispred kuće napravi luna-park. I sreći nikad kraja. Dječak je vrišteći i pun neizrecivog zadovoljstva gurao sve one koji bi otvorenih usta zastali da pogledaju sva ta čuda. Od silnih udaraca, oba lakta su mu bila zamotana. Majka je od njegovih malih nogu primjetila da su udarci laktovima poseban specijalitet njenog sina. Zato ga je uvijek vodila sa sobom kad je išla na tržnicu, vješto bi joj krčio put kroz gomilu. Kada je njen mali dežmekasti dječak jednom izdžepario cijeli razred, odlučno je otišla direktoru škole i odalamila mu šamarčinu. Nakon što ju je zabezeknuti čovjek upitno pogledao, popravljajući rajf na razbarušenoj kosi, rekla je da je to unaprijed, kako se ne bi usudio da njenog sineka ikad optuži za neku krađu. A ona je čula da se upravo sprema.

Sinu je uvijek naglašavala da je sila njegovo apsolutno pravo zagarantovano Debilskim sporazumom ili interno, Sporazumom s đavlom. Naime, tada se žestoko parila s njegovim ocem, s kojim je bila u grešnom odnosu. Morala je priznati kako je taj grijeh ipak rascjepio njenu dušu. Tako je svog malog sineka naizmjenično i mrzila i volila. Istinsku harmoniju osjećala bi tek ponekad, kao kad je onomad u šetnju sokakom pošlo njihovo malo trojstvo. Javna je tajna da ju je njen ljubavnik opčinio još dok je bila u čukunbabi. Davala bi mu se bez glasa, dok bi on po njoj pomamno upražnjavao pozu broj 342, koju je ona pobožno nazvala „kazačok.“ Nije se obazirala na činjenicu što je on bio manje sentimentalan, pa je to nazivao tucanjem u mozak. Mada joj je stalno stavljao do znanja da je obična bjednica, kakvih on na tuce može da nađe u prvom moskovskom metrou, jednako ga je gledala s obožavanjem. Da se za nju zainteresuje takva ličnost, nekad je bio samo pusti san. Premda ju je ostavljao kad bi joj bilo najteže, uvijek joj se vraćao i u znak svoje neobične sklonosti, nastavljao je kinjiti. Naravno, nije smjela biti na kraj srca i prepustiti se malodušju. Tako bi, za njegovih dolazaka u njen sokak, uzimala sineka za ručicu, pa bi ga turala između njih dvoje. Činili su čudan prizor od kojeg bi ljudi sklanjali pogled ili se pak cerekali. Jednom je lopatom izudarala neku grupu turista koji su se pri pogledu na njih cenuli od smijeha. Druge je opet poštedila, jer su ih uslikali u njihovoj blagdanskoj šetnji na Ušću. I sad čuva tu fotografiju kraj starog špigla na natkasni. Ona u kućnom haljetku s hladnom trajnom poskakuje na jednoj nozi, jer joj je drugu tokom „kazačoka“ maltene otkinuo (i sad se zacrveni i na samo sjećanje na tu noć), mali liže sladoled, već za glavu viši od nje, ljubi ga majka i njen slatki mali dorogoi čirilično, okrenut iz poluprofila. To jutro je bio zadovoljan, jer su njih dvoje mnogim dorogoima poklonili brod. Autentični, rafinerijski. Manje je važno što taj brod i nije bio njihovo vlasništvo i što je bilo i puškaranja dok ga nisu prisvojili. Bio je sretan, a slutila je, noć će ponovo biti puna „tucanja u mozak.“

Njena podvojenost je za takvih dana gotovo u potpunosti jenjavala, da bi gotovo iščezla kada je njen dragi pristao da s njihovim sinekom obiđe luna-park. Znala je šta to znači za psihički razvoj djeteta, koji ovaj put nije morao da koristi svoje laktove kako bi pokazao nasrtljivoj prjavoj dječurliji ko je ovdje gazda. Nema veze što će njen dorogoi ćirilično već sutra otići i što će se ukazati tek kada to njemu bude po volji, vrijedilo je. Začepila je usta zlim jezicima, koji je iza leđa nazivaju bludnicom, a njeno čedo malim bastardom, ali sad su svi vidjeli da ona ima svog čovjeka, a njeno djete oca. A kako je mali bio ponosan. Gledala je kako ga djeca zadirkuju da nema tatu, doveli su u pitanje čak i njegov opstanak. Koji roditelj može ostati hladan na to. Uhvatila je kamerom momenat kada je njihov dežmekasti sinek, gledajući oca odozgo u njegovu dragu ćelu (volio je da otima hranu od druge djece, pa je već porastao) razmišljao o onom što mu je mama u dugim noćima pričala o tati. Kako je bio nadaleko poznat po cinkarenju. Upravo, stišavala bi glas dok je on svoja obla koljena grijao u njenom krilu, bio je najbolji. Znao je šta se priča čak u drugom gradu. Dječak bi obično zinuo od čuda, a onda zaspao sav u suzama radosnicama. Još nije mogao da vjeruje da je od svih baš on imao sreću da nastane od njegovih izlučevina. Tačnije, „tucanja u mozak“, stišavao bi svoje misli, jer je znao šta njegova majka misli o ovom terminu. Njemu je bilo svejedno, jer napokon javno ima oca koji s njim lagano šetka po luna-parku. Čak mu je u jednom momentu šapnuo kako mu se sviđaju boje neona. Kao u Las Vegasu. Imali su iste vizije. Jednog dana kad oćelavi još će mu više sličiti. Što se tiče cinkarenja ili prisluškivanja, taj gen je u sebi s ushićenjem prigrlio. Tu noć se upiškio u krevetu od sreće. Majka mu je ujutro odmah odalamila šamarčinu, jer ju je dobrano zapišao, ali šta mari.

A onda su počeli dječiji strahovi. Dječakovo zapomaganje obično bi započelo u ranu zoru.

„Mamaaa, tataaa....“, vrištao bi maleni, dok mu se čelo rosilo znojem.

„Sine, mama je ovdje, ne boj se“, tek bi tada u punoj mjeri shvatala šta je samohrana majka, proklinjući svog dorogoja čirilično i njegovu kurvanjsku narav, koja ga je uvijek odvodila daleko od njih.

„ Mama, hoće da mi otmu luna park.“

„Ma ko sine. Ti kopilani, e neće moći. Nije mama hranila svog junaka da poraste da bi ga sad neko tlačio.“

„Majko, ne seri, znaš da i sam umijem oteti hranu za sebe.“

„Slušaj ti kopilane, umiješ, ali dok ja pazim da te niko ne ometa prilikom otimanja.“

„Eto, i ti kažeš da sam kopilan. Kao i oni što pričaju da nemam ni majku, ni oca.Ajooooj....“

„Ajde smiri se, moraš slušati svoju mamu. Ti si moje čedo, mama je malo bila ljuta, ali samo kad ne slušaš. Sine, otac je nekad kolac, ali mama je uvijek tu, zapamti. I kad nisam tu, zapravo jesam.“

„I kad nisi tu zapravo jesi. I kad nisi tu zapravo...“ glas mu se sve više gubio.

Sljedeći noći, vrisak je uslijedio nakon što je mališan došao iz škole sav uplakan. Nastavnici su nekako saznali da je luna park nastao kao posljedica maloljetne delikvencije. Optužili su ga da je kao tek propupali pubertetlija aktom nezakonitog otuđivanja mobilnih aparata od svojih vršnjaka upriličio sebi dobit od koje je napravio luna park, a ostatak pohranio u kasicu-prasicu. Nastavnici su problem iznijeli pred Visoko nastavničko vijeće, gdje je odlučeno da se mališan prije upućivanja u popravni dom mora podvrgnuti detaljnom pregledu kod kliničkog psihologa. Izgledalo je da je njen sinek to dobro podnio, ali se tokom noći opet prolomio vrisak.

„Tata, hoću tatu, taata...“

„Sine, sine moj.“

„Mama, tu si, mamice...“

„Tu sam čedo mamino, a i otac će ti ako bog da stići.“

„Mamice, ti kao garant mog dolaska na svijet i saučesnik mog otuđivanja mobilnih aparata moraš polupati stakla na toj školi kako bi im jasno stavila do znanja da mene niko ne može optuživati, a pogotovo slati školskom psihologu. Hoćeš li mamice, hoćeš li...“

„Ne brini, neće mama dozvoliti da taj sukob eskalira, niti da ti bilo ko nameće svoju volju. Ukinućemo školu, nećeš se više ni osvrnuti na nju.“

„Tata, hoću svog tatu. Oni smatraju da je razlog moje delikvencije taj što potičem iz nesređene, vanbračne zajednice narušenih odnosa gdje se ne zna ko je mati, a ko otac. Hoće li doći tata i garantovati da sam ja plod njegovog jebanja u tvoj mozak.“

„Ne balavi, rekla sam ti da to nije jebanje u mozak, već kazačok. Uostalom, još si mali da bi razumio neke stvari. Doći će tata, ne može on bez mamice, ma kakve ga bjelosvjetske fufice spopadale. Njemu kazačoka na moj način nikad dosta, ma šta on pričao.“

Obujmivši punačke ručice oko majčinog vrata, pokučavajući da odagna strepnju, dječak je zaspao. Te noći je sanjao kako stješnjen između roditelja na svom traktorčiću pobjeđuje u Nedođija trophy. Kada se okrenuo iza sebe, krajolik je podsjećao na površinu Mjeseca. Bio je sretan kao nikad do tada.

(Dio iz opsežne biografije bambina Lemija)

Friday, May 06, 2011

Sretan Djurdjevdan

Provjeravam datum za neko pismo vidim.  6 maj, djurdjevdan.
Javljam se svima onima koji se sjecaju. Kod mene je memorija kao red slika svaka slika bljesak.
Veseli brijeg, svilene haljine, bijelo okrecene male kucice, muzika, cvijece. Prodaju se raznorazne djidje, slijepljeni kitiri, neke kuglice od krep papira sa piljevinom unutra. Svezane na gumu pa onda postane loptica skocica.

Djurdjevdan je a ja nisam….. tamo na licu mjesta. 

Veseli brijeg je davno izasao iz mode, moja sjecanja su jos uvjek svjeza.

U Montrealu treba cekati za djurdjevak jos najmanje dvije sedmice. Slika je kopirana sa interneta.

Sretan djurdjevdan i veliki pozdrav svima.

Dubravka

Thursday, May 05, 2011

TITO

4. maja bila je godišnjica smrti druga TITA. Njegova smrt me jako pogodila jer sam ga doživljavala kao najrođenijeg.

Trideset godina je prošlo i ljudi ga se rado sjećaju i spominju naročito ovih teških kriznih godina. Naročito ga često spominju penzioneri i govore: "E da je Tito živ ne bi bilo ovako teško živjeti i sastavljati kraj sa krajem"

U Titovo doba živjeli smo bezbrižno. Nije bilo krađe i lopovluka, bogaćenja na tuđi račun i sl. Da, to je bio SOCIJALIZAM.
I bilo je većini ljudi dobro. Ipak neki ga nisu voljeli i za vrijeme rata su ga ružno psovali i krivili za sve što im se ružno desilo.

Uskoro će 25. maj, Titov rođendan, kada će se u Kumrovcu okupiti mnogobrojni ljudi kojima je Tito u srcu i pokloniti mu se. Nadam se da će život biti dovoljno dug da mi se ostvari želja da odem u Kumrovec. Valjda
će doći bolja vremena.

Uz sjećanje na Tita pozdravlja vas Anka-partizanka-Niskana!

Tuesday, May 03, 2011

1. maj u Maksimiru

Kao što sam obećala šaljem slike iz Maksimira sa proslave 1. maja.

Oko 11h. stigla je kolona ljudi na čelu sa limenom glazbom. Ja sam otišla malo kasnije i zatekla park pun ljudi svih uzrasta, ali ipak bilo je najviše penzionera. U rukama su nosili karanfile. Sa bine se orila pjesma a sa druge strane livade nadglasavali su je govornici. Malo niže bila je kuhinja gdje se iz kazana djelio grah. Kao što se vidi sa slika jelo se stojeći uz improvizovane stolove a neki su sjeli na travu. Iako je propadavala kiša ljudi se nisu dali smesti. Uživali su u nesvakidašnjem pikniku koji je organizirao grad Zagreb. Iako je već 18h. još se čuje pjesma i počinje pljusak.

Enisa

Labels: ,

Sunday, May 01, 2011

Garibeti butum vilajeta scucurite se!

Proleteri svih zemlja ujedinite se!

Danas je praznik rada tj. 1. maj.

Doživljavamo ga u drugačijem ozračju, sa drugačijim osjećajima, na drugačijim mjestima na Zemljinoj lopti.

Prije ove krize, prije ovog rata RAD je bio nužna neminovnost, kada si završio neku školu ili fakultet, kada si želio da se osamostališ, da imaš svoj "Dinar", da nisi više roditeljima na grbači ili se želiš oženiti ili udati. Gotovo svi sposobni za rad radili su u tom SOCIJALIZMU (koga mnogi popljuvaše), radili su i uživali u poslu koji su odabrali. Nije ništa ljepše nego raditi ono što viliš, a nema veće tlake raditi ono što moraš.

Ja nisam studirala da budem profesor, ali uvijek sam voljela podučavati prijateljice, pa kada sam igrom slučaja dobila posao u školi, radila sam ga sa velikom ljubavi. Volila sam pomagati učenicima da uče i završe školu, a naročito siromašnim ili sa sela. Isto tako pomagala sam onima koji su "posrnuli na putu" (droga i sl.)

Stigla od Nade
U Hrvatskoj nisam imala prilike raditi u struci. Radila sam na "crno" kod zemljaka" iz Srpca u proizvodnji biljne drogerije. Uživala sam u radu jer me sve to jako interesovalo. Osim toga bilo je dobro društvo mladih ljudi (dosta bosanaca, ali i zagoraca) gdje smo se uz rad uvijek zezali. Uz 1. maj gazda je djelio crvene karanfile a ja bih zapjevala: "Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad!" Društvo bi prihvatilo i često smo pjevali tu staru proletersku pjesmu onako.

Kompjuter mi pojede dio teksta, pa ću završiti. Uskoro idem u Maksimir, gdje će se okupiti zagrepčani na prvomajski grah.

Živio 1.maj!

Enisa

P.S. - Posto mi Enisa nije poslala nikakvu sliku uz ovaj prilog, skocis u kisni backyard-a i uslikah ovih par tulipana koji su jos ostali u zivotu. Ostale su jeleni sredili.