SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, April 09, 2011

Stairway to heaven

April je mjesec, proljece je vec odavno sluzbeno pocelo (groundhog iz susjedstva prognozirao rano proljece) ali mu se nekako ne da. Sunca, istina, ima, ponekad: jednom se cak temperatura digla do 70 ovih nasih prekobarskih stepeni, ali se ponovo vrati na dole. Ponekad malo zasnijezi, pa tako u krug. Ako je suditi po ovih nekoliko zadnjih priloga vidim da je u starom kraju vec odavno otoplilo pa sam postao pomalo ljubomoran na sve ove fotografije cvijeca i ljepote. Istina, ‘proljetnih’ slika iz mog dvorista iz predhodnih godina imam na pretek (spremam se da jedan album ‘bacim’ na facebook) ali nije to to: htio sam i ja da se malo pohvalim mojim cvijece ali nista ne moze na silu. Treba biti strpljiv i cekati.
Da ne bih potpuno ostao izvan trenda (proljece, cvijece, ptice i ostale lijepe stvari) pade mi na um da napisem par rijeci o betonskim stepenicama iz mog backyard-a. Vise je to zbog ove lijepe pjesme Led Zeppelin-a nego zbog samih stepenica ali i da se malo odmorim od priloga koje nekima nisu po volji (kojih ce, naravo, biti jos).
Prvih dana (i godina) kada smo se uselili u nasu kucu (od toga dana je proslo vec vise od petnaest godina), na stepenice iz ove price nismo obracali paznju. Bile su tu, u backyadu, vodile na nase ‘privatno brdo’ koje onog dana kada smo isli da gledamo kucu gotovo nismo ni primijetili. Dvoriste nam se svidjelo, biloje lijepo odrzavano, s njegovanom travom: kasnije smo saznali da ga je odrzavao prvi komsija Geri. Padina do terase na brdu je bila zasadjena cvijecem (koje nije zahtijevalo puno rada), a bilo je tu i ukrasnog siblja, istina posadjenog u redove, kao da se radi o nekakvim vojnicima. Prema Gerijevom pricanju, bivsi vlasnici su rijetko izlazili iz kuce i dvoriste ih nije posebno zanimalo. On ga je redovito odrzavao (to mu je posao) tako da je sve bilo uredno, kako to vec zna biti u naseljima u kojima zivi americka srednja klasa: to su oni koji nisu ni siromasni, ni bogati i zive u pristojnim kucama sa uredjenim dvoristima koja samo ponekad koriste. Kod nasih bivsih vlasnika sve je bilo ‘po redu i zakonu’, uredno, ali je ocigledno da u lijepom dvoriste nisu uzivali a ‘stepenicama u nebo’ se vjerojatno nikada nisu popeli. Bile su tu jer je to tako trebalo biti.

S nasim dolaskom, stvari su se pocele mijenjati. Mnogo smo toga premjestili, dosadili, napravlili. Istina, postepeno i s nekakvim osjecajem krivice jer je dugogodisnji izgled backyarda nekoliko susjednih kuca, koji je izgledao kao jedna cjelina, nasim aktivnostima poceo mijenjati. Backyard je mijenjao izgled, samo su stepenice godinama ostale iste. Napravljene od betonskih blokova i teskih kamenih ploca, tokom vremena su gubile prvobitni izgled. Ploce su se pomjerale od silnog koristenja, betonski blokovi takodje. Svako njihovo koristenje je bilo popraceno lupom betona na beton. Koristili smo ih svakodnevno: da sam brojao koliko sam puta isao gore, dole, i da sam za svako koristenje dobio po jedan dolar sada bih vec bio bogatas. i vjerojatno bih bio negdje drugdje, tamo gdje bogatasi vec idu kad imaju dovoljno para pa ne moraju misliti na stepenice koje su svaka vodile svoju politiku. A one su bile tu, onako krive i neugledne, i nisu mogle izbjeci pogledu kada se odmaralo ili rucavalo na nasem patiju ispod nastresnice.
Nera mi godinama prebacuje sto nesto ne ucinim po pitanju stepenica a ja, zauzet drugim poslovima, stalno pronalazim opravdanje. A, zapravo, nije mi se radilo. A znao sam i da nece biti lako ukloniti sve te betonske blokove, ili ih, ako nista drugo, ono bar malo dovesti u red. U glavi sam pravio razne kombinacije kako da ih zamijenim necim drugim. Cak sam vec bio donio odluku daumjesto njih napravim drvene stepenice koje bih napravio od tretiranog drveta ali mi se ni to rjesenje nije cinilo najboljim: problem je bio kako ukloniti one teske ploce i betonske blokove im gdje ih ostaviti a da se ne narusi ljepota dvorista.
Jednog dana, kako mi se to obicno desava, sinu ideja: zamijeniti betonske blokove na kojima su ploce postavljene ciglama i tako rijesiti problem. Visak blokova mogu uvijek iskoristiti za nesto drugo, a teske ploce cu morati samo pomjeriti u stranu da mi ne smetaju a onda ih vratiti na isto mjesto.
 I bi tako. Prije dvije nedelje, kada se temperatura nije dizala iznad 45 stepeni farenhajta (istina, cijeli dan je bio suncan pa je vrijeme bilo veoma pogodan za ‘teze zemljane radove’), prihvatih se posla. Pomjerih teske ploce na stranu, povadih betonske blokove, vecinu iskoristih kao osnovu na koju ce se ploce oslanjati, a ispred blokova poredah cigle. Potrudih se da stepenice budu istih dimenzija i da su vodoravne. I nakon cijelog dana napornog rada rezultat nije izostao. Obnovljene i ‘ispravljene’ stepenice su tu, uz nadu da se nece pomjerati ili srusiti od silnog koristenja. Uradjene su na moj poznati bosanski nacin, ne vodeci racuna o americkim standardima i pravilima gradjenja. Srecom, kosmija Geri nije izlazio iz kuce cijeli dan pa nije mogao komentarisati moj rad. A da je dosao da vidim sta to radim, ja bih mu odgovorio na moj poznati nacin: tako to mi u Bosni radimo makar to ne bilo istinito. Geri nikad nije bio u Bosni a vjerojatno nikada nece ni ici, pa se ne trebam bojati da ce saznati da li govorim istinu ili ne.
Evo napisah cijelu pricu o stepenicama a neba nigdje. A naslov priloga je “stepenice do neba”.  Nebo je, cini mi se, prilicno nedefiniran pojam. Za neke je to mjesto gdje se nadaju da ce otici nakon ovozemaljskog zivot. Mnogi se tome nadaju ali malo ih je koji ma ce to uspjeti. Bit ce to tesko, narocito onima koji su se boga prihvatili dolaskom ‘demokratskih promjena’. Jer prije nego se dobije ulaznica za nebo treba doci bogu na ispovijed (tako bar ‘pravednik’ Corba pjeva). A bog  zna (i vidi) sve. A kako bi uz to trebao biti strog i pravedan, sanse da stignu na ovu zeljenu odrednicu za mnoge nisu bas sjajne. Mozda ih, u najbolju ruku, zapadne cistiliste, ako se bas prije ‘osvjescenja’ nisu previse ogrijesili. Neki pokusavaju da se ‘ociste’ evo vec neko vrijeme pa misle da je to dovoljno. Ali zive u laznoj nadi.
A ja, da budem iskren, o nebu ni ne razmisljam. Ja se zadovoljavam ovim svojim brdascem i hladnjakom kojeg sam napravio pri vrhu brda. To je moje nebo i moje cistiliste. Narocito za toplih ljetnjih dana kada zvizgan uprzi a erkondisni prorade punom parom. Gore, na brdu, gdje vjetric pirka po cijeli dan, osjecam se kao da sam na nekom drugom mjestu, daleko od buke svakodnevnog zivota. Tamo gore citam novine, ponekad knjigu (ne bas tako cesto), pijuckam popodnevnu kavu, ili samo odmaram i razmisljam o zivotu. I sklapam slicice iz proslosti pokusavajuci ih povezati u neku logicnu cjelinu kako bih mogao shvatiti sta se to svima nama dogodilo. I pri tome nastojim da ne budem opterecen pripadanju jednoj naciji, da ne  upadnem u kandje nacionalizma i da u svom vidjenju budem pravedan koliko se to u mojoj situaciji moze biti. A slicica ima mnogo, samo ih treba pazljivo posloziti kako bi se dobila prava slika koju treba sacuvati za mlada pokoljenja kao protutezu onima koji cijelo vrijeme proturaju mitove i lazi, prodavajuci ih pod ciste istine.

Eto, ovo je moja prica o mojim stepenicama u nebu. Ako vam se nije svidjela, mozete je zaboraviti. Ali se barem nadam da ste uzivali u zvucima ove prekrasne pjesme i da ce vam ona ostati u glavi.

7 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi Co,razbio si ustaljenu tematiku proljeće,cvijeće i sl.što nas nježne ženskice okupira nakon hladne zime.Ti si pravi domaćin,koji uživa uređujući svoju okućnicu.Stepenice si lijepo napravio i crvene cigle unijele su živost u lijepi vrt tj.bašću.Dobro su ti došle za održavanje "linije" jer kako kažeš puno puta se penješ gore u u svoj svijet.Jedne godine došli nam rođaci iz Švedske.Njihov 19-sto godišnji sin navikao vježbati u cilju održavanja vitke linije,pa je nekoliko puta dnevno išao pješice ngore-dole na deveti sprat.Odlićna ideja.
Interesuje me Gerijev komentar na tvoje stepenice..Kad si rekao da u tom svom lijepom čardaku razmišljaš o prošlom životu sjetih se da ja uopće o tom ne razmišljam.Kao da je to davno bilo i samo me fotografije na to potsjete.Eto dok sam otvarala strnicu ugledah sliku svoga dragog oca kako nosi moga sina u naramku i to me rasplaka.Deda je umro prije 12 godina,onj mali Zlatko sada ima 30-tu godinu,nema curu ni posao i brine me njegova i naša budućnost.Tada mislim šta bi bilo da nije bilo ono što nam se desilo.Pitanje bez odgovora.Enisa

Saturday, 09 April, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Co dao sam nam odlicnu ideju za drvene stepenice koje vode da Vrbas iz nase baste.Pravio ih nas otac i vec su istrule.Vice napravio neku inprovizaciju pa povezao debeli strik izmedju drveca.To je zamjena za alpsko penjanje.Ovo tvoje bi se moglo napraviti jer bi bila jeftina varijanta.
Draga Niskana nemoj se brinuti puno za buducnost.Zivi od dana do dana uljepsavajuci ovako svaki, kako znas lijepo pisati i razmisljati.Ne isplati se na duze misliti i kriviti proslost na ovim prostorima.Sitnih lijepih stvari se moze svaki dan napraviti.

Moj Zlatko je u 30-toj zivio od socijale i bio sam.Danas u ministarstvu za soc.pitanja radi u komjuterskom centru, zivi u lijepom kupljenom stanu(na kredit) sa dobrom zenom i sinom. Kad vjerujes u rad uspjesi sami dodju.
Pozdrav Saima

Sunday, 10 April, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Nisci moja
Odusevljena sam Tvojim trudom. Ovaj put si pazljivo i do kraja procitala clanak, ha, ha ha...

Sunday, 10 April, 2011  
Anonymous Komentar said...

Mislim da bi Co trebao razmisiti da napise knjigu. Ima lijep i razgovjetan stil i govori iskreno iz duse, sto nalazi vrlo lako put do osjecaja citatelja.

Dobro bi doslo takvo stivo u danasnja zamrsena i ujedno povrsna vremena. Bez osjecaja iskrenosti i duse.

Sunday, 10 April, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Udruženjeradoznalih pita opet:"ŠTA JE REKAO GERI" tajnica udruženja Eni Bach

Tuesday, 12 April, 2011  
Blogger co said...

Evo da odgovorim "udruzenju". Gerija nisam posteno vidio evo vec dvije nedelje. Slabo izlazi iz kuce: valjda sto se vrijeme proljepsalo!

Tuesday, 12 April, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co,komšija ne izlazi 2 nedelje iz kuće,a ti se ne brineš da nije bolestan.Znaš kako su nas naši stari učili"Pogledaj prvo u Sunce a onda u komšiju"pozdrav Enisa

Tuesday, 12 April, 2011  

Post a Comment

<< Home