SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 19, 2011

Grbavica - osnovna skola "Bratstvo i Jedinstvo"

Nekoliko dana vec "otpuhujem" tj bolujem od sjecanja na naseg Boru. Sve sto napisaste vratilo je sjecanja na to andjeosko stvorenje, pa se onda vrati sjecanje na Jasminu Dedic, Muhameda Seranica i Milenu Gataric. Pa onda sjecanja na nase dane, na nase druzenje u skolskim danima, na nasu mladost, Banja luku.

A onda sve to nestane u surovoj stvarnosti danasnjice. Prosla sam kroz Banja Luku do Bosanske Gradiske privatnim poslom i prespavala u svojoj kuci i bila navece kod Muje (zna se na cevapima).

Onda sretnem neke Banjalucanine u Sarajevu koji kazu da im na pamet ne pada da idu tamo. Na svakom cosku crkva. To slusam vec godinama i onda dodje trenutak kad to vise ne mogu podnijeti. Zato pisem ovaj prilog "o dzamiji na svakom cosku".

U prilogu saljem sliku.

GRBAVICA – OSNOVNA SKOLA “BRATSTVO I JEDINSTVO” (skola oba moja sina.)

Sekretar za Mjesne zajednice Opstine-opcine Novo Sarajevo, donjeo odluku da se pored skole napravi vjestacko brdo za sankanje,

Za djecu iz obliznjih zgrada. Grbavica je ravna a brda podaleko. Zvao se Avdo Pekmez, bio i slikar. Danas zaboravljen covjek. Bio strog ali pravedan.

Brdo je davno sruseno, djecje graje nema, sve utihnulo.

Napravise dzamiju. Pridjem da vidim koje podigao. Pise "sagradjena uz Alahovu pomoc" vjerovatno i narodne pare. Otisla danas da vidim ima li vjernika - petak je. Mozda unutra i ima neko. Promasena investicija. Koliko skola u povratnickim selima se moglo sagraditi. A kazu da i u Kuranu pise da Alah vise voli one koji poducavaju od onih koji grade(tako nekako).

Ja sam skontala da se to radi na obe strane da se utvrde teritorije. Mnogi ne zele ni u snu da stanuju u blizini ni jednog sakralnog objekta koji nije "njegov". A mnogi tvrde da su veliki vjernici i da je Bog jedan. Pa neka im je ako im je tako lijepo.

Zato ovaj prilog zavrsavam zadnjim listom iz Radmiline knjige.

Brigadir proviri kroz prozor.
"Ama drugovi sta je ovo napolju?"
Svi se sjurise do prozora.
Suvonjavi popravi kapu na glavi i izidje.
"Ko ste vi?" upita masu.
Mi smo druze penzioneri iz cjelog Vilajeta. Evo donijeli smo i one sto ne mogu ni hodati, izgladnjele i bolesne”
“Sta radite ovdje”
“Mi smo suznji koje mori glad”
Najstariji istupi.
“Druze nama ne daju ni da pricamo, u blentitetu SRA je jedne godine, kad smo samo izisli da protegnemo noge do tadasnjeg vraca, bilo vise policije nego nas. A od kada napravise onaj toranj stvari su jos gore.
Cuju se povici i komesanja iza.
Suvonjavi se prope na prste.
“Koji ste sad vi?”
“Mi smo ratni vojni invalidi. Rekose da ce sve narod pozlatiti i prevarise nas drugovi. Mi gladujemo. I nasa djeca su gladna.
“A ko su ti iza vas sa koferima?”
“Mladi koji ne znaju sta da rade ovde, nasa mladost, nasa nada, koja bi da otputuje u jednom pravcu, samo kad stignu oni bifokalni, ovaj geometrijski, mislim pirometrijski, to jest biometrijski pasosi... I svi mi sto smo ostali i zaostali.” Oglasi se neko.
Suvonjavi povika koliko ga grlo nosi.
“Hocemo li drugovi melezi?”
“Hocemo”
“Mozemo li drugovi melezi”
“Mozemo”

“Babo, babo kad ce sloboda umjeti da pjeva, kao sto su suznji pjevali o njoj”.
Huso pogladi dijete po glavi.
“Jednog dana sine, jednog lijepog dana kad Vilajet probehara.”
“A kad ce to biti babo.”
“Kad se melezi probude sine”
“A sta sad rade melezi babo.”
“Bude se sine bude.”

Banja Luka juni 2009(knjiga izisla iz stampe)

PS. A februara 2011 pred zgradom vlade u Sarajevu protestovali otpusteni vojnici zajedno sve tri komponente (tako zovu i srpske i hrvatske i bosnjacke vojnike). Komponente na ulicu. Visak. Bez plata, baz ista. Sad Zajedno. "Ko bi reko cuda da se dese da Miljacka mostove odnese."

Puno pozdrava od Saime koja ne odustaje.

Labels:

Sunday, February 13, 2011

Ovih dana na TV BN

Ima tome podosta kako sam se zbog punca pretplatio na dva bosanska TV kanala (BN i Hayat) ali ih ne pratim, valjda sto me vise privlace prenosi sportskih dogadjaja kojih je u zadnje vrijeme na pretek (americki fudbal je, istina, zavrsio sezonu ali hokej je u punom zamahu, kao i evropski nogomet). Nije da nisam ponekad provirio na kanale 1777 i 1778 ali se na njima ne bih dugo zadrzavao. Sve mi to izgleda prilicno jadno i neprofesionalno. Ponekad cak nekako tuzno. Mozda me sjecanja na onih nekoliko nekadasnjih (drzavnih) TV kanala varaju (bilo je to nekako drugacije, profesionalnije, sa vise stila) ali ova danasnja takmicenja amatera pjevaca, neke nove serije, te razgovori sa ‘umjetnicima’ ne privlace moju paznju. Mozda tu ima uticaja i ovih zadnjih petnasetak godina zivota u Americi gdje sve gledas nekim drugim ocima. Poznata je stvar da mediji imaju ogroman uticaj na ljudsko ponasenje, razmisljanje i postpuke, pa nije neobicno sto su se moji ukusi oblikovali prema planovima nekih koji sve rade s odredjenim ciljem. U to smo se najbolje mogli uvjeriti i onih godina pred i za vrijem rata. Valjda to ne moram detaljnije objasnjavati jer svi znamo o cemu pricam.

Malo me ova moja razmisljanja o medijima odvede od teme jer, zapravo, nisam mislio pisati o nasim TV programima vec o necem drugom. Naime, u nasem gradu se u zadnjih nekoliko dana desavaju neke zanimljive stvari pa me to navede da birac kanala par puta prebacih na kanal 1777 (BN) da vidim o cemu se radi. Na Hayat nisam htio ‘skakati’ jer nisam htio da padnem pod uticaj ‘neprijateljske propagande’ koja stalno siri lazi o voljenom vodji i manjem blentitetu. O desavanjima u gradu i blentitetu sam doznao sa ono nekoliko sajtova koje redovito pratim (a koje nisu pod kontrolom vlasti) pa sam tako vec znao da se grupa nezadovoljnika prosetala gradom noseci plakatima, izvikavajuci parole neuobicajene za tu sredinu. Nije ih bilo bas puno, ali su ipak predstavljali neku prekretnicu u gradu koji vec godinama suti: ‘gradjani’ se valjda umirili od dobrote pa jedva disu.

Na Internetu procitah i o problemi sa isplatama penzija, vozovima koji staju, lopovlucima raznih vrsta, korupciji... Sve me to malo zagolicalo da neku vece, iako je u toku bila utakmica Pingvina iz New York-a, ‘skocih’ na BN kanal da vidim sta ima na dnevniku.

Kad tamo, ima sta za vidjeti i cuti.

Na pocetku, istina, ‘dobra’ vijest. Predsjednik se dogovorio sa borcima ‘oslobodilackog i otadzbinskog rata’ tako da ce boracki dodaci biti isplaceni. Svi se smjeskaju, cak i predsjednik boracke organizacije. Predsjednik, vidim, grli nekoga. Znaci, dobro je: dogovor je postignut, nece biti protesta i blokada puteva.

Samo sto se prilog zavrsi, nova vijest: predsjednik boracke organizacije iz Dervente osuo drvlje i kamenje na predsjednika ‘drzave’ i predsjednika boracke organizacije. Koriste se teske rijeci: ratni profiteri, dezerteri, korupcija, itd. Slusam, ne mogu da vjerujem. Provjeram da mozda nisam na krivom kanalu (Hayat) ali vidim da nisam. Mislim u sebi, mozda je to neka zajebancija, mozda umjesto dnevnika gledam ‘bosanskog’ Montija Pajtona ili nesto slicno (znam da su nasi prihvatili sve popularne emisije iz svijeta pa kako nase kanale ne pratim pomno, ne bi me iznenadilo da su ‘uveli’ domaceg Montija). Mozda ce na kraju, na odjavnoj spici, pisati kako se radi o igranoj seriji, ili tako nesto.

Gledam dalje: strajk na zeljeznici (koliko mi je poznati, imaju par lokomotiva i nesto malo vise vagona pa mi bas nije bilo jasno zasto je strajk tako vazna vijest). Zaposleni traze neisplacene plate. Kazu, zeljeznica (ili vlada) im duguje cetiri plate jos od 2001. Gubici zeljeznica se mjere u milijunima KM. Kazu, zadnjih godina se zaposljavalo “i po babu i po stricevima” pa sada ima na stotine radnika viska po vagonu.

U jednom opet drugom gradu manjeg blentiteta zaposleni bili primorani da budu ziranti vlasnici preduzeca: stavljali svoje potpise na ugovore o kreditma, neki na vise njih. Preduzece u medjuvremenu otislo u stecaj pa ziranti sada moraju otplacivati kredite.

Slijedeci prilog stize iz Bileca: ucenik pretukao profesora. Prikazuju skolu: zalost i tuga. Vidim, ‘jako puno se ulaze u znanje’ i mlade generacije koje bi sutra trebale biti okosnica nacije. Poredim to sa zgradom vlade koja bljesti u svoj svojoj raskosi, sva u staklu (istina, par je vec otpalo a ovih dana neka pucaju pa se moraju mijenjati), na svakom stolu mikrofon, laptop (ne vidjeh to ni u americkom kongresu), itd. Obiljezja ‘drzave’ na svakom koraku, podijumi za govore kao da si u Bijeloj kuci.

Dnevnik se zavrsi a ja ostah zbunjen i zatecen mnostvom pitanja. Jos koliko jucer sam mislio da je za sve probleme manjeg blentiteta kriva ona druga strana koja je htjela da prigrabi sve sebi. U tu grupu ubrajam sebe i sve one protjerane, jer mi smo bili krivci za ugrozenost nasih sugradjana i njihov neravnopravan polozaj. Pa zar se nije protiv nas borilo, ljudi gubili zivote, ostajali invalidi. Odkud sad da borci prosvjeduju, pa zar nisu oni ti koji su se izborili za svoju ‘drzavu’?

Otkud sada problemi? Nas vise nema, ‘drzava’ je zaokruzena, nema vise opasnosti.

Pa jos do jucer sam citao izjave predsjednika koji kaze kako je u njegovoj ‘drzavi’ situacija stabilna (istina, na jednog zaposlenog ima jedan koji radi), kako oni drugi (iz Sarajeva) nastoje da uspostave monopol, kako oni hoce da im odredjuju sta ce i kako ce. Otkud odjednom gubici u budzetu (a pokralo se sve sto se moglo pokrasti od onih koji su protjerani, vecina preduzeca je rasprodana), kriza i lopovluk, bas sada kada su samo oni na vlasti i kada nema nikog drugog da se krivi? Kako to da se ne isplacuju place, kako je moguce da oni koji rade primaju plate kada se vlasniku firme cefne, zar nije protuzakonito ne uplacivati u penzione fondove godinama (cujem u Cajavecu zaposlenima nisu uplaceni doprinosi za penziju godinama), itd, itd. Sta je sada razlog? Drzava je tu, svi smo svoji, vlast je u nasim rukama, imamo cak i zgradu vlade koje se ne bi postidjeli ni ovdje u Americi, a sada se tamo neki bune. Nesto tu ne stima!

Mora da su opet krivi oni koje smo protjerali pa sada rade u nekoj Svedskoj, Norveskoj, Americi, i kojima plate lijezu redovito a oni ne uplacuju u penzioni fond nove drzave. Ili su mozda krivi oni iz Holandije kojima tamosnje vlasti nude solidne dozivotne penzije i zdravstveno osiguranje ako se odluce za povratak u stari kraj.

Cini mi se da ovaj put voljeni vodja nece moci okriviti one koje je protjerao ili one iz drugog blentiteta za probleme koji su konacno poceli izlaziti na vidjelo. Cini mi se da ce oni koji su se borili da nas istjeraju malo po malo shvatiti realnost. Zivotu na racun pokradenog je dosao kraj. Treba zivjeti od svog rada a posla nema. I nece ga skoro ni biti, jer oni na vlasti su pokrali sve sto se pokrasti mogli pa nema vise. Od trgovine ne mogu svi zivjeti. Mora se stvarati neka nova vrijednost a za to trebaju pametni, skolovani ljudi, i vlast koja te stvari razumije. A sirovine koje su godinama na vlasti i kojima je osnovni razvojni program baziran na nacionalizmu ne znaju drugacije. Oni se njega moraju drzati kao pijan plota jer im je to jedina nada da ce ovce zadrzati pod kontrolom.

Hoce li i koliko ce biti onih koji ce se odvojiti od stada je tesko predvidjeti. Dok ih se ne okupi dovoljno, nece moci nista promijeniti. A ako je suditi po odzivu nasih sugradjana na protestnu setnju, nema ih mnogo. Nije ih bilo ni onih dana kada smo pokusavali da se setnjama za mir izborimo protiv rata pa ih vjerojatno nece biti dovoljno ni ovaj put.

Na sve to mogu reci jedino ono sto ponavljam stalno: sto ste trazili, dobili ste. I sada snosite posljedice jer nema nikoga drugoga da sada okrivite za vase nevolje. Oni koje biste mogli okriviti su sada daleko i zive zivote u mjestima gdje glavna kvalifikacija nije nacija. Jer od nje se ne zivi i nikada se nije moglo. Naravno, ovo ne vrijedi za one na vlasti!

Tuesday, February 08, 2011

Promocija knjige "Kad utihnu Melezi" u Sarajevu

Desilo se to vec nekoliko puta da se prilozi o nekim dogadjanjima ili osobama nekako ‘skoncentrisu na malo prostoru’, kao sto se to evo opet dogadja. Tek sto mi je Nada iz Zagreba poslala vijest i link o Radmilinom gostovanju na televiziji, stize mi Enisin prilog o promociji Radmiline knjige u Sarajevu. Kada sam vec bio spreman da prilog objavim, javi se i Saima emailom sa svojim opisom istog dogadjaja.

Da ne bih puno filozofirao, evo oba javljanja na jednom mjestu, protkane fotografijama sa promocije koje je Enisa dobila od Milosa Pekica, njenog prijatelja i novinara.

Dragi blogeri, veoma me obradovala vijest da su Radmila i Saima uspješno obavile svoju misiju.

U subotu 5. februara u lijepom ambijentu u foajeu Narodnog pozorišta u Sarajevu promoviran je drugi roman Radmile Karlaš "Kad utihnu melezi". Naša Saima Rak bila je moderator a promotori su bili Gradimir Gojer - direktor Narodnog pozorista i Burić Ahmet - novinar. U prisutnosti seamdesetak posjetitelja i pohvale autorici da je knjiga "krležijanska" (Gojer) i "orvelovska" (Jovo Dijak), moj prijatelj i novinar Milan Pekić (sarajlija koji je dio života proveo u B.L.) napravio je nekoliko fotografija koje docaravaju atmosferu promocije. Žao mi je što nisam bila prisutna tijelom, ali duhom jesam pa želim da vam ovaj događaj prenesem iz razgovora sa Saimom.

Uz srdacne pozdrave Eni Bah-Niskana

Dragi moji blogeri

Evo stize kompjuter sa opravke nakon 17 dana. Ekran se zacrnio, pregorila lampa ekrana, a ja rekla isto ko Bosna sa ovim pregovaracima - nepregovaracima.
Stigla lampa nova, ekran "sljasti" a i moje raspolozenje takvo.

Radmilin boravak kod nas u cetiri dana i pozivi sa svih strana, vracaju nadu da Sarajevo mora biti prvo, i mi Bosanci - Bosnjaci najbrojniji u njemu, moramo biti nosioci evropskih vrijednosti za dobro svih ljudi koji ovde zive.

Promocija nije isla lako, trajalo je tri mjeseca. Nudila sam knjige raznim intelektualcima, ali odbijanje je uvijek bilo umotano u celofan. Shvatila sam da neki ne znaju kakve ce biti reakcije pa se suzdrzavaju, kod nekih otvoreno osjetim strah jer imaju dobre pozicije, pa ne znaju hoce li "skoditi" i onda sam zakljucila da je strah na svim stranama. Ja ga razumijem, ne moze se junak praviti od gline. Junak se pravi od srca. Nikom nisam rekla ko su ti ljudi. Samo oni i ja znaju.

Onda se primio gospodin Buric Ahmet, novinar Radija BH1 i gospodin Gradimir Gojer knjizevnik, novinar i direktor Narodnog pozorista. Divni ljudi. Gojer sve organizovao i datum i vrijeme i prostor.

Ni sa moderatorom nije islo bolje. Onda Radmila rece: "Budi ti moderator, elokventnija si od mnogih koje ja znam". Na moje pitanje: "pa kako cu, sta cu reci"? ona odgovori: "Reci sta god hoces". Ja prihvatim, stanem pred skup i ugledam sve divne ljude ispred sebe i krenem. Sad ne bi znala ponoviti sta sam rekla ali sam cula aplauz na kraju. Znam da sam spomenula Coov blog i rekla da je nase poznanstvo nastalo zahvaljujuci njemu i mailu Enise iz Zagreba. U Franjevackom samostanu na Bistriku je bila promocija prve knjige "Cetverolisna djetelina."

Onda je gospodin Buric procitao odlomak i rekao da knjigu mogu razumjeti samo obrazovani i nacitani ljudi na sve tri strane, oslobodjeni nacionalistickog ludila. Gospodin Gojer je rekao da knjiga ima u sebi dosta krlezijanskog. Poslije se iz publike Javio gospodin Jovo Divjak koji je procitao knjigu i rekao da ona u sebi sadrzi i nesto Orvelovsko (iako je puna satire i ironije) te ako se ovo danasnje poloiticko zlo ne iskorijeni - lose nam se pise.

Sad kad sam na blogu i kad sam vidjela kako Nada ima znanje da nam odmah na blogu stigne ovaj intervju presretna sam sto na blogu imamo svih vrsta sveznalica i sretna sam sto sam njegov saradnik. To mogu samo Bosanci i Hercegovci.(Kad u Hrvatskoj i Srbiji osjetim da nas mrze pojedinci ja uvijek kazem mrze samo boljeg od sebe.)

Ja i Radmila smo ova dva dana u porukama. U jednoj njenoj pise "Dobivam mejlove i cestitke od Aljaske i Australije", a nisu imali prilike da cuju u cetvrtak naveca Ahmeda i Radmilu u njegovoj radio emisiji "izobilje i oskudica" i Radmilin interviju u jutarnjem programu BHTV1. Bilo je predivno.

Meni po obicaju elektronika zataji u najvaznijim trenucima. Baterija foto aparata prazna pa nemam ni jedne slike.

Voli vas Saima








Sunday, February 06, 2011

Bosna je moja velika bol

Ne znam koliko druge zanimaju dogadjaji u starom kraju (mislim na one koji do novosti dolaze posredstvom elektronskih medija), ali ja svaki dan citam vijesti nadajuci se da cu naslutiti promjene na bolje. Potajno se nadam da ce se konacno formirati ta kriticna masa normalnih cije ce razumno rezonovanje uhvatiti korijenja na onom nasem tlu gdje korov raste evo vec dvadesetak godina.

Moram biti iskren da tu i tamo poneko iskoci iz bezlicne mase ali je to tako rijetko da gotovo nije vjerno spomena. Svaki pokusaj da razum pobijedi veoma brzo gubi dah jer vecina suti. Sute oni kojima je dobro, i to je logicno, ali zasto sute oni kojima nije, tesko je objasniti. Gdje je granica povijanja ne znam ali mora je biti. Nemoguce je da toliko naroda ne vidi o cemu se radi. Za one mladje, rodjene krajem osamdesetih mogu naci opravdanja jer ih cijelo vrijeme truju nacionalizmom i oni na bolje nisu navikli. Cudim se onima koji su poznavali neka druga, bolja vremena. Sta se desava s njima, sta oni cekaju? Zar je ono malo sto se sacuvalo od materijalnih vrijednosti vrijedno ponizavanja koje im nova vlast svakodnevno nudi. Zar pored svih izvora informacija koja su svakom dostupna jos uvijek vjeruju onima koji ih lazu dan za danom, prodavajuci im sarenu lazu kao maloj djeci kojoj se u prvim godinama zivota moze mnogo stosta prodati.

Znam da onima koji ne misle tudjom (vodjinom) glavom nije lako i zbog toga se divim Radmili Karlas koja svojim primjerom iskace iz one bezlicne mase u nasem gradu. Zalosno je to za grad velicine Banjaluke da se niko ne stavlja na njenu stranu. Ako je suditi po onome sto Radmila prica, cak i oni koji su nekada bili na njenoj strani se povlace. Ta situacija mi je poznata i Radmilino kazivanje me ne cudi. Ljudi su spremni u masi istomisljenika pricati svasta ali kada se nadju u situaciji u kojoj trebaju braniti svoje stavove sa onima suprotnog misljenja, vecina se povlace. Tako oni koji ne mogu da se pomire sa nepravdom ostaju usamljeni u svojoj borbi za pravdu.

Radmila ostaje dostojna sama sebi jer drugacije ne zna. U to se mozete uvjeriti ako pogledate njen razgovor sa Senadom Hadzifejzovicem. Dokle ce imati snage da se bori sa rogatima, ne znam. A ni mi joj ne pomazemo bas previse i pustamo je samu na milost i nemilost mocnicima koji svoju moc stekose na nesreci mnogih koji i danas, 15 godina od prestanka rata, sute kao da se nista nije dogodilo.

Saturday, February 05, 2011

Steeler Nation

Za razliku od sumornih vijesti koje svakodnevno stizu iz starog kraja (korupcija, problemi sa penzijama, ponistavanje diploma fabriciranih na novokomponiranim fakultetima, ponovno iskopavanje kostiju poginulih u ovom zadnjem ratu, nezamislivi zlocini o kojima se cutalo sve do ovih dana, poneki protest, itd), ovdje u mom novom kraju, iako ekonomska kriza jos uvijek ne popusta, atmosfera vesela. Pittsburgh, grad koji je prosao kroz mnoge krize i kojeg su napustili mnogi (istina, dobrovoljno, iduci trbuhom za kruhom, a ne pod prijetnjama i pritiscima, kako se to nama desilo), zadnjih godina malo, malo, stize na naslovne strane americkih novina i Internet stranica. Razlog? Sport. Steelers-i i Penguins, dva tima koja se zadnjih par godina nalaze u vrhovima americkog sporta.

U petak smo kod mene na fakultetu ponovo imali Superbowl parthy. Za ovo godina od kada sam ovdje ovo je vec treci put. Steelers-i u nedelju igraju za prvaka Amerike (i kako to amerikanci znaju reci, svijeta!) i cijeli grad je u crno-zlatnim bojama. Na radio stanicama se vrte pjesme o njima, u skolama i firmama se proslavlja jos jedan uspjeh tima koji vec sada ima najvise osvojenim pehara (sest) uz realne sanse da osvoji jos jedan. Prije dvije godine smo proslavili sestu titulu, nadamo se sedmoj.

Znam da kod naseg svijeta vlada uvjerenje kako se samo mi znamo zabavljati, kako su samo nase zabave one prave, kako je sve ostalo izvjestaceno, bez duha, suhoparno… Moje iskustvo je potpuno suprotno. Ovdje se obican narod zaista iskreno veseli uspjesima lokalnih sportskih klubova i cijeli grad zivi za njih. Pittsburgh bi bio potpuno drugi grad da nema Steelers-a i Pingvina. O njima se prica, o njima se pjeva, zbog njih se zaboravljaju svakodnevni problemi. Za Steelers-e navijaju svi: crni, bijeli, zuti, starosjedioci i oni koji su stigle izbjeglice iz Sudana i drugih drzava Afrike, iz gradova Rusije, i Ukrajine, Juznoamerikanci, profesori i oni bez skole, mladi i stari. Svi oni su dio ‘Steeler Nation’, koja se rasirila po cijelom svijetu (za jednog u Irskoj znam sigurno, a citam o zadrtim ‘Steelers nacionalistima’ u Londonu, Meksiku, i drugdje), za razliku na situaciju u Bosni gdje postoje samo muslimani, Srbi i Hrvata a oni koji to nisu ili im je to manje bitno gotovo ne postoje: tako je to u ustavima blentiteta, skorijenim po mjeri nacionalista (i onih na vlasti, i onih obicnih ljudi, koji ne vide dalje od vlastitog nosa pa im se sav svijet zavrsava tu, na svojoj naciji), tako je to u ljudskim mozgovima.

Utakmice Steelers-a se igraju pred rasprodatim stadionima (karte za one koji nisu godisnji pretplatnici su prava dragocjenost), gdje su black and gold jedine boje, i gdje se terible towel vijori na sve strane.

Na pocetku naseg slavlja je dekan procitao ‘molitvu’ za uspjeh tima u predstojecem mecu (koju je sam napisao za ovu priliku) a nakon toga smo prionuli na klopu. Razne vrste pizza su dio standardnog jelovnika, a ovaj put je neko od kuce donio rostilj pa je bilo i jela po narudzbi. Ja sam bio zaduzen za ‘entertaintment’ pa sam cijelo jutro skidao pjesme o Steelers-ima sa Interneta: ima ih toliko da mi je trebalo prilicno vremena da izaberem 15-tak i sprzim ih na CD.

Kako sam po funkciji zaduzen za sve sto je vezano za tehnologiju, veoma cesto fotografski posao pada na moja ledja. Uvaj put se nisam posebno trudio tako da sam napravio samo dvadesetak snimaka. Uspio sam se i ja nekako ugurati na jedan pa ga koristim kao dodatak prilogu. Uz mene je jos jedan ponosni pripadnik Steeler Nation, kao sto su to i svi drugi koje sam ugurao u graficki kolaz.

Bilo je veselo, kao sto to uvijek biva, i za trenutak sam zaboravio na vijesti iz starog kraja gdje se spremaju da penzionerima umanje penzije, gdje se vlada na nivou drzave ne moze formirati jer se muslimani, Srbi i Hrvati ne mogu sloziti ko je pravi pripadnik ovih nacija, gdje ljudi rade a ne primaju plate, gdje popovi propovijedaju o bogovima koji ljude razdvajaju, gdje si izdajnik ako se ne slazes sa onim sto tvoj vozd kaze, gdje je nacija centar svijeta.

I vodje u Pittsburghu se ovih dana sve vrti oko nacije: one, kojoj i sam pripadam od onog dana kada sam stigao ovdje.

I u to ime: Goo Steelers!!!

Wednesday, February 02, 2011

Nezaboravna godina 1991/92

Pozivi za rezerviste, pucanja i neredi u Hrvatskoj. Banja Luka, grad nade za izbjeglice.

Novi djaci u nasoj Elektro skoli. Dolaze iz Slavonije. Pricaju nam nam da su sela gdje su zivjeli pomijesani Srbi i Hrvati skoro pa potpuno unistena. U isto vrijeme nepomijesana sela su ostala netaknuta. Nepovjerenje medju ljudima je uzelo danak. I u moj razred je dosao jedan ucenik. Cijela porodica je pobjegla. Imali su neku dalju familiju u Banjaluci i kod njih se smjestili. Otac je odmah poslan u vojsku.

Nije mu trebalo puno vremena da se snadje u skoli., ali je imao problema udomaciti se kod rodjaka. Tudja kuca , tesko je dijeliti prostor i hranu. U tim teskim vremenuma, niko ti se ne raduje. U skoli je imao puno izostanaka, posebno ponedeljkom. Preko vikenda je odlazio negdje prema Skenderu, gdje je zivjela neka njemu draza familija, gdje se bolje snalazio. Autobusi su tad vozili neredovno tako da je cesto ponedeljak bio potrosen za transport nazad u Banjaluku.

Cesto i dugo sam s njim razgovarala o njegovim ocjenama, o ucenju, o zivotu u Banjaluci. Razgovori su desavali u kafeteriji ispred zbornice.. Jedna koleginica mi je dala primjedbu. Cudila se je kako mogu tako dugo pricati sa jednim ucenikom.

Jednom je dosla prijava od djece iz razreda da je novi ucenik crtao na tabli nacionalne simbole kao 4C sa orlom. Ponovo razgovor. Objasnjavala sam mu da razumijem teskoce kroz koje on prolazi, ali da je Banjaluka drugacija sredina, da kod nas nema nacionalnih isticanja, da se mi svi postujemo. Stvarno sam tako mislila i svim srcem pokusavala da tog izgubljenog mladica ubijedim u isto. A on se trudio da mene ubujedi da je on ustvari imao dobre namjere i rekao je : nisam ja crtao samo cetiri « es » , crtao sam i polumjesec sa zvijezdom i ostale. Mladost voli pravdu, vjeruje u nju, ali gubi kompas. Objasnila sam da je najbolje ne crtati i ne isticati nista.

Moj novi ucenik nije imao blistave ocjene, ali je uspio zavrsiti godinu. Poslije toga je odmah pozvan u vojsku, tako da nije dosao po svoju diplomu.

Puno se toga dogodilo tog proljeca i ljeta. Mnogi banajalucani odletili zadnjim avionima sa aerodroma u Laktasima, a oni koji su promasili avione isli su autobusom preko "koridora".

Ako be neki ucenik prestao dolaziti u skolu djeca bi rekla « nagulio ».

Pocele mobilizacije. Banjaluka nije vise bila mjesto gdje svi zive u miru i medjusobnom postovanju kao sto sam ja vjerovala i objasnjavala mladicu iz Slavonije. On je ustvari vec bio dobar korak ispred mene, na svojoj kozi je osjetio posljedice etnicke polarizacije.

Jednog dana u septembru kad je pocela nova skolska godina, rekli su mi da me neko trazi. Ja izasla u hodnik a tamo moj ucenik Slavonac u vojnickoj uniformi. Sad smo razgovarali kao dvije odrasle osobe . Predala sam mu svjedocanstva i diplomu i onda je slijedilo pitanje: Profesorice, imate li VI problema u ovoj skoli? Ako vam iko pravi problème samo mi kazite?

Zastitnicki ton ovog pitanja bio je impresivan .

Mladic je u dobu koje je idelno za ispiranje mozga. Ispiranje mozga, s moje strane, i ispiranje mozga u vojsci. Ne znam da li je moje pobijedilo ali vidim da nije bilo uzalud. On je u medjuvremenu shvatio da bi i ja mogla biti nepozeljna osoba u novoformiranoj okolini. Vjerovatno je od nekog saznao za moju etnicki pomijesanu familju. On je sad vojnik, ima oruzje i zeli da se ja osjecam sigurno. Jasno je bilo iz njegovog pitanja da je odrastao i shvatio da su moje price o Banjaluci bile zaista samo price . Uloge su se promijenile, ja njemu vise ne mogu soliti pamet, a on je u poziciji gdje moze uticati na zivotne okolnosti nas « ostalih » .

Sve u svemu meni je bilo prijatno saznati da je razumijevanje pobijedilo, mrznja se nije uselila u mlado bice. Mlado bice u uniformi i s puskom na ramenu, ceka raspored.

Po nekim prirodnim pravilima trebao bi da nastavu uciti , da slusa muziku, da se veseli zivotu. Ne znamo sta je poslije bilo s njim, gdje je zavrsio. Posto je postao junak ove moje bajke, zeljela bih da je do danasnjih dana sacuvao svoju pravdoljubovost ma gdje bio.

Imali smo primjedbu od nekoga na blogu da se manimo prica iz tih dana, proslo je puno godina. Tacno je da je proslo puno godina i svi mi polako zatvaramo stranice tih knjiga.

U isto vrijeme moramo priznati koliko moze biti obesharabrujuca sama pomisao na sve mladice i djecake koji bas u ovom trenutku, sirom svijeta jurisaju s puskom ili negdje leze mrtvi ili ranjeni. Samljeveni u politickoj masini, zrtvovani. Sada i u svakom ratu u proslosti u svakoj vojsci kroz dugu ljudsku istoriju.

Ja sam ovu moju malu pricicu ispricala mnogim prijateljima i svojoj djeci a vjerovatno cu i svojim unucima. To je jedna stvarna, mala crtica « sa terena ».

Neka bude posvecena svim onima koji su previse mladi da uzmu sudbunu u svoje ruke, a u isto vrijeme prévise dobri za ispiranje mozga. A sreca im je okrenula ledja.

Pozdrav od Dubravke

Stay calm soldier
Do not panic
Stay calm soldier
And think of what you were taught
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Run soldier
From the danger ahead
Run soldier
Don't be brave
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Fight soldier
The enemy that fights you
Fight soldier
And make it though the day
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Come home soldier
I miss you terribly
Come home soldier
To me and your family
You're too young to die
My soldier
Don't ever leave me

Only Yours

Labels: