SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, December 24, 2010

Bozic iz sjecanja

KOD KUME MARKOVICE

Najranija sjecanja na Bozic sezu u doba ranog djetinjstva. Obavezno se na bozicni rucak islo kod kume Markovice. Kod nje je bor bio najljepse okicen. Kuglice su bile sastavljene od zicane potke omotane prozracnim muslinom pastelnih tonova, protkane zlatnim nitima. Meni su se najvise svidjale male bjele pticice od perja, koje su bile poredane po rubovima borovih grancica. Kumini kolaci su bili najbolji na svijetu, prelijepi za oko, a ukus nemjerljiv s bilo kojima koje sam jela.

Svaki bozicni rucak za odrasle je pocinjao casicom domace sljivovice, a djeca su morala ispiti malo vecu rakijsku casicu domaceg desertnog vina od nekog voca iz kuminog vrta, uz obaveznu napomenu da je to dobro za krv. Dok su se druga djeca mrstila, ja sam sa zadovoljstvom ispijala svoju casicu. One godine kad sam krenula u prvi razred osnovne skole odvazila sam se i zamolila kumu jos jednu casicu, jer eto, ja sam sad velika curica. U ocima svoje mame sam vidjela zaprepastenje, a ni kuma nije smatrala da to dolikuje finoj curici, pa je uputila upitan pogled prema mom tati koji se od srca nasmijao i dao mi za pravo. I veseli kum Marko je bio na mojoj strani, tako da je zenskom svijetu ostalo samo da nevoljko ispuni moju zelju, dok im se na licu jasno oslikavala zabrinutost za buducnost ovog djeteta koje stalno izletava iz strogo zadanih okvira.

BOZIC 1970.e


Te godine pocela je tradicija proslave Bozica kod Mirine bake Juste u Marticevoj 23. Ambijent u kojem se slavilo bio je neobican za svakog, osim za banjalucane tog doba. Naime, zgrada u kojoj su zivjeli se sanirala, pa je spavacu sobu glumila prikolica u dvoristu, a kuhinju i dnevni boravak karoserija starog autobusa. Borove
grancice pricvrscene uz prozore, i na njima sarene kuglice pricale su pricu o skromnom Bozicu. Ipak hrane je bilo u izobilju. Meni, tada mladoj zeni to nije bilo neobicno, tek danas se pitam gdje i kako su to uspjeli prirediti. U to doba nije bilo keteringa u Banjoj Luci.


PRVI BOZIC U ZAGREBU
Taj Bozic nikad necu zaboraviti. Tkalciceva 36. Skroman potkrovni stan. Prvi put u zivotu osjecam strah od nadolazeceg. I premda sam tek pocela trositi ustedjene novce, ne usudjujem se potrositi puno. Par borovih grancica okitila sam orasima prespricanim srebrnom bojom, za rucak spremila juhu, patku s mlincima i samo jedan kolac, londoner. Jedina raskos na stolu je bila boca Zlatnog plavca. Nikad do tada nisam osjetila takvu povezanost u obitelj , zapravo mislim da sam jedino tada osjetila pravi duh Bozica.

Pisala sam vec na ovim stranicama da sam zivjela u obitelji gdje se nije mahalo ni krizevima ni crvenim knjizicama, a ja sam tada ucinila nesto sto si ni danas ne mogu objasniti. Nasla sam dvije suhe grancice od vinove loze, zicom ih povezala u kriz i objesila ga na zid. Valjda sam nesvjesno trazila milost od Onoga koga nisam priznavala. I sada visi iznad mog radnog stola dodatno okicen jednom krunicom nadjenom na cesti.

Nada Š. D.

Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home