SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, May 31, 2010

Drugi sastanak

Draga moja Saima.

Obecasmo si prosli put da cemo se redovitije sastajati. Dogadjaji koji su slijedili odgodise nas sastanak cak punih sedam godina nakon zavrsetka rata. Odbijam ici i ako me privlaci jedna lijepa prica koju sam cula u medjuvremenu. Kolegica me uvjerava da bih ipak trebala doci jer me netko zeli vidjeti.

Popustih iz znatizelje. Zasto bas on?

Kolega iz Zapresica i ja kasnimo na razredni sat. Cekali su nas s prozivkom. Nema vise dnevnika, pa profesor proziva nasumce, prvo zene. Po obicaju treba kratko ispricati svoj zivotopis. Njih dvije prije mene cvrkucu: moj muz, moja djeca s titulama, moj stan, moja kuca, moje racunalo.... Kad mene prozva, rekoh da nisam spremila gradivo. Neka mi sad da jedinicu, pa mozda slijedeci put izaidjem na popravni.
Zbunjeni profesor inzistira : Reci bar gdje si.
U Zagrebu, odgovorih i sjedoh. Tonovi malo splasnuse.

Otisli smo nakon toga poloziti cvijece na grob razredne kolegice. Na putu do groblja i natrag do restorana zmirim. U restoranu se naoruzah Vojkanom i Perom s ljeve i desne strane. Tako mogu biti sigurna i nepovrjediva.
Opet mi prilazi onaj moj iz prve price. Pitam gdje je?
" U Sarajevu ", kaze.
" Bas u Sarajevu ?"
" Bas ".
Laknulo mi, mogla sam ga nastaviti voljeti.
Pojavi se i onaj sto je kao dosao zbog mene, ali me samo zagrli i poljubi i ode daleko od mene. Nista mi nije jasno.
Uz dobru sopsku salatu i casu crnog cavrljam s mojim Lijevim i Desnim, a kolegicama preko puta upucujem komplimente.
Jedna od njih je bila najljepsa, a druga najpametnija u razredu. Cuje to moja kuma, koja je sjedila malo po dalje, pa vice:
" A ja, a ja ? "
Rekla sam joj da ona ima najbolje noge. Buni se sto joj to nisam prije rekla. Ma zenska glavo sta mene briga za tvoje noge, rekao mi je to Arif na proslom sastanku.

U toj prici dotakosmo se i onog mog sto je iz SA. Pita nas kolega znamo li kako je postao ministar.
Osmijeha koji plijeni, i pogleda koji zraci toplinom, ali nemust u izrazavanju isprica nam kako je otac onog mog iz SA nakon srednje skole odveo na njivu i dao mu da radi teske poslove.
" I tako je on postao ministar ", zakljuci kolega. Zbunjeno smo ga gledali, i ja tek nakon nekog vremena svatih da je ispricao jednu prekrasnu haiku pricu. Svako malo odlazim do prozora i gledam Vrbas. Nikad mi se prije nije cinio tako mocan i zelen.

Kad su nastupili pjanski sati, odvazih se i odoh do onog sto je dosao zbog mene. I protestiram, naravno.
Objasnjava mi da sam preblizu omrazenom mu profesoru zbog cijeg je cjepidlacenja izgubio pravo na skolovanje.
I onda prica drustvu : " Moja Nada, moja dama, ucila me plesati. Nije se sramila mene seljaceta u opancima.
I kad god plesem sa svojom zenom sjetim se tebe. Ne samo da se sjetim, nego i kazem zeni : Da nije bilo moje Nade, mi sad ne bismo plesali."
Nisam znala da mu je to toliko znacilo, ali to mi je jedan od najljepsih komplimenata u zivotu.
Obecah sama sebi da cu bar jos jednom zaplesati s njim.
Prigovori mi tu vece jedan kolega da sam se pri dolasku sa svima poljubila osim s njim, a kolegica me spotala sto ne pozovem onog sto kruzi oko mene ko maca oko vruce kase. Nisam se pravdala.

Znaju oni.


Nada Stefanac

Labels:

Sunday, May 30, 2010

Pismo Saimi ili price o maturalnim obljetnicama


Draga moja Saima.

Vrijeme je maturalnih obljetnica, te sam htjela pisati nesto o tome. Hocu, necu, i na kraju: necu. Tvoj tekst me ipak vratio temi, samo ovaj put iz drugog kuta.
Vratila me zapravo Tvoja misao kako su nas uvjeti pod kojima smo odrastali odredili da budemo takvi kakvi jesmo.

PRVI SASTANAK

Moj razred se prvi put sastao kad je obljetnica nosila visoki broj. Imalo je to svoju prednost. Vec tada smo bili rasuti po republikama Jugoslavije, zemljama Evrope, Afrike i Azije i zato se se nismo vidjali. Sad smo svi u blagom soku.

Zene ko puske, a muska celjad koje smo se u vrijeme zavrsavanja skole sjecali kao ni djece ni muskaraca, sad odjednom pravi. Ma imas sta vidjeti. Ostvareni zivoti. Zakljucio je to jedan od nasih razrednika nakon prozivke i nasih kratkih prica o sebi.
Svi se naravno prikazujemo u najboljem izdanju, a cini mi se da tada i nismo imali sta ruzno ispricati.
Cjelodnevno druzenje, prekinuto samo kratkom poslijepodnevnom pauzom potrebnom da bi se presvukli i jos vise zasjali, zavrsavamo vecerom u hotelu Bosna. Stize i kolega koji kasni nekih osam sati.
I dok smo nakon vecere, stalno izmjenjujuci raspored sjedenja, cavrljali, na moje veliko iznenadjenje pridje mi taj kolega, njezno me zagrli i jos njeznije pogleda.

"Ljepotice moja (ovo uzmite s velikom rezervom), da samo znas kako sam cesto mislio na tebe".
Ispricao mi je da mu se zena zove kao i ja, da se bavi znanstvenim radom na jednom SA institutu, a da ga je najvise usrecilo kad mu je kcer dobila prvu nagradu na nekom literarnom natjecaju Radio Sarajeva.
Nikad prije, a ni poslije nisam srela tako ambicioznog covjeka. Bio je dijete sa sela, krsan, grubih crta, prodornih plavih ociju. Vec od prviog razreda, na pocetku svake skolske godine nametljivo se javljao da odgovara i tako, dok je gradivo jos bilo lagano, kupio petice, i to samo iz strucnih predmeta. Za one ostale snaci ce se vec nekako. Ne znam je li i jednu knigu procitao. I mada je medju nama stalno vladao neki antagonizam, cesto sam mu pisala lektire i pismene zadace iz SH. Radila sam to i drugima, ali njemu bih znala reci da ce on sigurno jednog dana biti inznjer, ali nikad nece znati ni citati, ni pisati.

E, to je razlog sto me se moj kolega cesto prisjecao. Sada se bavi naukom, pa treba nesto i napisati, a njemu bas ne ide. Rekao mi je to te veceri.
I ja njega sad gledam grugim ocima. Drago mi je sto je ostvario svoje ambicije, ali mi je zao sto je propustio nesto, sto bi mu, ako nista drugo, a ono pomoglo da bude jos uspjesniji.

Nada Stefanac

Labels: , ,

Thursday, May 27, 2010

Sto te majka nauci...

...to se nikad u zivotu ne zaboravi.

Gledam sliku jasmina u Nerinom i Coovom dvoristu, udisem miris divljeg jasmina u svom dvoristu, koji sam posadila prosle godine. Lijepa majska primorska noc uz sve mirise budi lijepe uspomene. A medju njima je prvenstveno misao o majci. Co rece da mu je ljubav prema cvijecu ostala od majke. Ljubav prema svijetu oko nas najvise dobijemo od majke.

Sjecam se svoje. Voljela je citati, nije voljela hodati po komsiluku i kafama, imala nas troje i muza koji kao i svi muzevi u ono vrijeme nisu bili "kucni ljubimci". Birtija je bila omiljeno mjesto vecini. Na zeni je bilo sve. Nije bila omiljena medju zenama u komsiluku zbog tih svojih osobina. U ulici bila Fatija. Stanovala u malim kucicama Afganovog dvorista. Imala predivnog vanbracnog sina Mehu. Zavrsio uciteljsku skolu. Vjerovatno zivot i sluzenje na begovom imanju je ostavilo traga na njen psihicki zivot. Svima je nesto zamjerala ili napadala. Mama je u to vrijeme nosila naocale, pa je Fatija zbog te njene zatvorenosti znala reci "Metne naocale pa se pravi da je duktorica.

Juce smo bili u selu udaljenom od nas 40 km. Kad je Slovenac bio u bolnici, upoznali Marka-pacijenta-cimera.

Imao je samo zenu koja se sama borila sa stokom i seoskim poslovima. Bila u teskoj situaciji. Mi smo se organizovali pa mu pomagali oko administrativnih zamrzlama (vadjenje raznih uputnica u Drnisu itd), donosili voca i kolaca i stvorili jedno lijepo prijateljstvo.

Sada je relativno dobro. Juce bili u selu, zove se Kostreno. Pomagali im skupljati travu. Nema im ko pomoci jer su svi zaokupljeni svojim vlastitim poslovima. Tu sam napravila par slika sela i dobila inspiraciju za ovaj tekst. Selo i danas ovako izgleda a iz njega su i poznati politicari i uglednici.

Razmisljam sta su djeca u ovakvom okruzenju mogla nauciti od svojih majki. Teret zivota, glad i nedostatak vode svakodnevnica. Kakve knjige, kakvo citanje, kakve setnje, kakva briga o drugima. Samo borba za licni goli zivot. Necu dalje.

Razmisljajte i sami da li je i to jedan od razloga koliko je postotak onih koji "brinu" o svojima iz ovakvih sredina.

Pozdrav Saima

Saturday, May 22, 2010

Ponekad s proljeca...

Proljece je vec uveliko uzelo maha ovdje u Pennsilvania-i pa se u dvoristu, po kojem se vrtim, svaki dan ukaze neki novi cvijet. Kako mi je kamera uvijek pri ruci, tu i tamo uhvatim poneki detalj s namjerom da sve te fotografije jednog dana slozim u albume, ni sam ne znam za koga. Familija i prijatelji su daleko, rijetko se vidjamo, pa i onda kada se to desi, nema se vremena ni za posten razgovor a kamo li za slike iz jednog dvorista iz nekog tamo Carnegie-a.

Da trud ne bi bio potpuno uzaludan izdvojih ovaj jedan fotos iz dvorista da se 'pohvalim' da i kod nas u Americi ima onog istog cvijeca i ukrasnog zbunja kakvog sam vidjao u avlijama rodnog grada, dok me sudbina ne odvede na drugu stranu svijeta. Kuce, ulice, komsiluci i dvorista ovdje u Americi, istina, nisu isti, ali se slicnosti mogu pronaci ako to pozelimo.

Oko kamere je jucer uhvatilo jasmin u punom cvatu, koji se ove godine iscvjetao, cini mi se, vise nego ikada. Zao mi je sto ove nove tehnologije jos nisu omogucile da se prenese onaj poznati opojni miris koji se siri na sve strane, od ranog jutra do kasne veceri.

Podsjeca me ovo dvoriste na ono u kojem sam odrastao a u kome je od prvih proljetnjih dana pa tamo do duboko u jesen uvijek nesto cvjetalo, pod vrijednom rukom moje majke. Ljubav prema cvijecu i zivotu izvan kuce sam valjda naslijedio od nje pa mi ovaj zivot u zemlji udaljenoj od rodnog kraja hiljadama kilometara ne pada tako tesko kako bi neko mogao pomisliti. Jednostavno zamisljam da sam staro dvoriste (o kojem se sada vise niko ne brine), prenio preko okeana i smjestio u jedan kutak jednog od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a. Ovdje se vec dugo osjecam prijatnije i mnogo smirenije i sigurnije nego da se nalazim u rodnom gradu u kojem vladaju neka druga zivotna pravila na koje nisam navikao, i gdje komsija nije ono sto je nekada bio. I ma koliko se mnogima razasutim diljem svijeta cinilo da ih njihove nove sredine ne prihvataju, da im nove komsije nikada ne mogu zamijeniti one stare, ostaje cinjenica da su zbog tih istih komsija tu gdje jesu.

Ovaj jasmin u punom cvatu je dokaz da se dio one ljepote iz starog kraja moze ponijeti sa sobom ako se to zeli. Jer sta ima ljepse nego popiti kavu u rano predvecerje, sjedeci u hladu rascvjetanog jasmina, uzivajuci u njegovom mirisu.

Tuesday, May 18, 2010

Bosna je u meni kao krvotok

Dragi blogeri.

Danas mi je uljepsao dan moj profesor Sirbegovic sa divnim tekstom na faceboku. Mi ucenici pamtimo sve profesore ali je lijepo kad i profesori poslije 40 godina pamte i svoje ucenike. DRAGO MI JE DA SU SVI U NJEGOVOJ PORODICI USPJELI I DA SU PORED KONTINENTALNE RAZDVOJENOSTI SVI ZIVI.

Njegova zadnja recenica "da im je tamo lijepo" ali da "Amerika nije zemlja za nas Balkance" me inspirisala da se opet javim.

Vec 15-tak dana sam u Sibeniku. Ponijela sam "Slobodnu Bosnu" od 29.04.2010 god. i na tanane je citam u ovom zelenilu, miru i tisini.

U Sarajevu se vodi medijska hajka o Mesi Selimovicu. Svojataju ga Srbi, svojataju ga Bosanci, ljudi si daju za pravo da ulaze u najintimnije djelove njegova zivota, da blate njegov brak sa drugom suprugom Darkom, sa kojom je dozivio najljepse trenutke u zivotu a to se iz svega sto je o njoj napisao da osjetiti. Vecinom diskutuju ljudi koji o Mesi ne znaju nista a mnogi nikad nista nisu ni procitali. Zbog toga te molim Milane ako ovaj tekst nece biti neprimjeren onima koji nisu za iskreno pisanje o svemu sto neko osjeca, a postoji mjesto gdje to moze i da objavi, da mi to ucinis

Polako se smiruju emocije sa putovanja po zapadu i nakon 15 dana boravka ovde naidjem na ovaj Mesin clanak koji me se toliko dojmio i nakon profesorove konstatacije osjecam potrebu da vam moram to prepisati. Tako skoro identicno sada i odavde i ja osjecam Bosnu.

Bosna je u meni kao krvotok

"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo i moje. Vidjena iz vana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i s ljubavlju koju zasluzuje, ona je ljudski bogata, iako u sebi nesazdana potpuno.

NI S KIM NIJE ISTORIJA NAPRAVILA TAKVU SALU KAO S NAMA kaze jedna licnost u "Dervisu" o Bosancima. JUCER SMO BILI ONO STO DANAS ZELIMO DA ZABORAVIMO. ALI NISMO POSTALI NI NESTO DRUGO. STALI SMO NA POLA PUTA. ZABEZEKNUTI. NE MOZEMO VISE NIKUD. OTRGNUTI SMO A NISMO PRIHVACENI. KAO RUKAVAC STO GA JE BUJICA ODVOJILA OD MAJKE RIJEKE I NEMA VISE TOKA NI USCA. SUVISE MALEN DA BUDE JEZERO, SUVISE VELIK DA GA ZEMLJA UPIJE.

Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen istorijom kao Bosanac,"

Mi cemo zivjeti u praistoriji sve dotle dok nama vladaju mrznja i strah. Zivimo u tvrdjavama, licnim, grupnim, nacionalnim, drzavnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se s vremena na vrijeme, prenoseci mrznju potomcima. Sto moze da ucini pisac, sve nemocniji u ovoj histeriji. Moze samo da ukaze na tu kob ljudsku, moze da obnovi prastaru nadu u neko drugacije vrijeme, vrijeme ljubavi. To su cinili juce, to cine danas, cinice nazalost i sutra. I s tom nadom, koja je sve zivlja, uvijek je aktuelna.

Ovo bi mogao biti dovoljan tekst da shvatimo i zasto nam ne ide, zasto tapkamo u mjestu, ne priznajemo dobrima da su dobri, losima ne govorimo direktno u lice da su losi, da se sposobnima divimo sto su sposobni i da sve to radimo i kao pojedinci i kao kolektiv.

U prilogu saljem sliku koja je svakodnevno u mom vidokrugu, ne odlazim cesto u Sibenik, jer ovde se zivi mirno i jeftino. Nisam vjerovala da mi tako prija nepostojanje potrosackog ludila.

Lakse mi je sto sam ovo sve stavila na "papir", pardon ekran, iako ne ocekujem neke komentare i zbog toga sto su mnogima licni problemi i licne preokupacije svim i svacim prioritetne. A valjda je to i normalno.

Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, May 01, 2010

1. Maj

Danas je 1. maj, međunarodni praznik rada.

Ne doživljavam ga tako, jer sve je nekako drukcije. Danas radi većina prodavnica, radnici velikih gradova, Zagreba, Osijeka, Rijeke, Pule, Splita, imali su prosvjede protiv vladine politike nezaposlenosti i siromaštva. "ILI BOLJE ILI DOLJE" moto je mitinga. Nažalost odaziv građana je bio slab. U Zagrebu jem nakon mitinga, gradonacelnik organizirao podjelu porcija graha, bez ikakvih politickih govorancija, jer ljudima je dosta lažnih obećanja. Jedino su na ulazu u park Maksimir djeljeni tradicionalni karanfil.

Dan je neuobicajeno topal i miran. Zatišje pred buru. Veceras se igra utakmica Dinamo-Hajduk, a tada obicno ima nereda. Stanujem blizu stadiona i tada ne izlazim iz kuće, jer je vrlo rizicno.

Da je mjesec maj jedino me potsjeća priroda i nisam mogla odoliti da vam ne pošaljem slike ovog divnog cvijeća.

Uz pozdrave i dobre želje - Enisa