SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, February 26, 2010

Crna rupa ili nacionalno o(NE)svijescen (3)

ili Banjaluka - grad koji je umro od stida

Ovaj prilog vec dugo lezi u ladici (istina ne potpuno zavrsen), jos od onih dana kada nas je vjeko (sjecate ga se, onaj iz Toowoombe, Australija) odusevljavao svojim javljanjima. Vjeko se, nalazost, povuce, a mene cijelo ovo vrijeme nesto tjera da se javim i kazem nekoliko rijeci o istoj temi. Obecao sam to vjeki u telefonskom razgovoru jos jako davno, jos onih dana kada nisam slutio da ce se iznenada povuci. A kako se situacija u medjuvremenu sve vise kristalisala, vrijeme je da kazem ono sto mi vec dugo lezi na srcu dok jos nije kasno.

Puno sam vremena proveo razmisljajuci ima li ikakvog smisla objavljivati ga sada kada autor vise nije (aktivno) medju nama ali me ono napisano cesto ‘proganja ‘pa sam svoja razmisljanja morao staviti na papir. Trebat ce mi za to dosta ‘papira’ ali on je danas jeftin pa me to nece puno kostati.

Lijepo vjeko pise, nema sta. Pokusava da nas koji smo zlopamtila okrene na drugu stranu, da zaboravimo devedesete, da prekrizimo jedan dio zivota koji je, htjeli mi to priznati ili ne, imao najveci uticaj na nase sudbine (osim rodjenja), jer te godine nam odredise nasu sadasnjost i buducnost, a jos vise nasoj djeci, i djeci nas djece. I nije vjeko usamljen. Vjekinih istomisljenika je dosta, pokazuju to ove (i druge) stranice. Pisanje o lijepoj proslosti godi mnogima jer nam olaksava da zaboravimo ruzne stvari. I da zivimo zivot, ne osvrcuci se na ono sto nam je taj zivot usmjerilo vise nego bilo sta drugo.

Mozda je vjekin pristup ispravan, ne znam, nisam siguran. Vjerojatno jeste, jer se vecina slaze s njim. Vjerojatno sam ja taj koji najvise vuce na drugu stranu i kvari atmosferu. Uvijek su mi govorili da sam pesimista pa su moje reakcije valjda zbog toga takve. Mogu ja toga puno prihvatiti i razumjeti ali meni, koliko god se trudio, nikako nije jasno kako covjek moze od cijelog zivota da jednostavno izbrise jedan dio, kao da nije postojao, i da prica samo o onome prije i onome poslije. A o onom izmedju da cuti. Da se pravi da ima amneziju, a nije bolestan. Cini mi se da bi to bilo neposteno prema mnogima koji su platili previsoku cijenu a nije posteno ni prema onima koji dolaze jer bi ih zbog neznanja mogla zadesiti ista sudbina koja je zadesila nas jer nam niko nije govorio kako je to bilo nekad, dok se jos nismo bili rodili. A svi znamo da je historija uciteljica zivota. A ja bih dodao i da je ne treba uljepsavati jer cemo napraviti greske koje su napravljene prema nama koji smo naivno zivjeli u uvjerenju da su svi ljudi isti i da svi razmisljaju slicno kao mi.

Mozda bih ja to i mogao (pricati samo o lijepim stvarima), kada ne bi bilo ovih novih tehnologija i kada me djavo ne bi svakog dana ‘nagovorio’ da ‘skoknem’ u one nase krajeve da vidim sta se tamo desava (i prica). Mozda bih ja to i mogao, ponavljam, kada bi i oni drugi bar pokusavali da urade to isto (da ne pricaju) ali svaki dan me dogadjanja sa onih nasih krajeva, a posebno ona vezana za nas grad, vrate u ta vremena koja bih trebao zaboraviti. Kako covjek da se ne vrati u proslost i ne pocne razmisljati o onome sto nam se dogodilo kada u tim nasim krajevima lazi svakim danom postaju sve vece ‘istine’, kada se zlocini slave kao velike pobjede za ocuvanje svoga naroda, kada ratni zlicinci bivaju docekivani kao narodni heroji, kada lopovi na vlasti krcme imovinu koju smo godinama svi skupa stvarali, kada oni isti koji su se ubacili u redove naivnih sada slave ‘pobjede’ svojih a zaboravljaju da ima i onih drugih sa kojima su nekada dijelili i dobro i zlo i koje su svjesno varali znajuci sta se desava i kako ce se stvari zavrsiti.

Za ovih svojih 15-tak godina u ‘izbjeglistu’ jos nisam cuo nikoga od onih iz onih nasih krajeva (pri tom mislim na Banjaluku) koji su se veoma brzo okrenuli ‘svojima’ koji bi bar pokusali da iskreno kazu sta se to u tom nasem nesretnom gradu dogodilo, da pokusaju objasniti kako ih je to vrijeme ponijelo i da, eventualno, zamole za oprost, makar to bilo i lazno. Zasto bismo se sada samo mi koji smo platili visoku cijenu nasoj naivnosti morali praviti da nicega nije bilo i pricati samo o lijepim stvarima? Evo i ovdje na ovim stranicama ponekad se jave neki koji koriste priliku da izvrnu istine i da nadju opravdanja za ono sto nam je napravljeno. Jadno je sto se javljaju anonimno jer nemaju petlje da se predstave punim imenom i prezimenom. To me podsjeca na one dane kada smo imena i prezimena znali, zivjeli smo zajedno, druzili se, isli na posao, ali nismo znali ko se krije iza tih imena i prezimena, i sta nam se radi iza ledja. Oni su ti koji su cijeli zivot pricali samo lijepe stvari, javno, a druge price su ostavljali za uski krug, onih odabranih (i za svoju familiju i potomke).
Nije vjeko prvi koji mi pokusava reci da zaboravim devedesete (ocigledno je da je njegov prilog odgovor na moje koji ponekad govore o ruznoj proslosti) i da se okrenem lijepim stvarima ali uz sve moje pokusaje ja ne mogu shvatiti u cemu je to moja greska. Valjda grijesim sto uporno pokusavam da kod nekih probudim osjecaj krivice sto su nam zivote zauvijek prekinuli a nasoj djeci ukrali djetinjstvo koje smo mi imali. Da li bi bilo bolje da ovdje na blogu jedino pisem o lijepim stvarima (ima i toga, nisam ja toliko crn) a da ruzne ostavim za krug istomisljenika i naravno za svoju djecu? Ako bih cinio tako, ne bih se razlikovao od onih koji su cijeli zivot do devedesetih javno glumili bratstvo i jedinstvo, gurali se u prve redove partije radi licnih interesa, a tajno, u krugu porodice slavili one koji su devedesetih isplivali na povrsinu. Da nije bilo tako kako bi se moglo desiti da jedan desetogodisnjak, iz ‘ugledne familije’, (da ne spominjem ‘partjasku’ jer sam vec s tim pretjerao), jedan od onih sto su do jucer bezazleno trckarali parkingom i uzivali u igri sa svojim vrsnjacima, odjednom zavoli pjesme od kojih se nama, ostalima, ledila krv u zilama? Pitam se odkud mu te pjesme, ko mu ih je nabavio, ko mu ih je pustao i kako ih je naucio? Gdje su tu roditelji i kakva je njihova uloga bila u svemu tom? Sta sam tek mogao ocekivati od njih kada su sina uspjeli usmjeriti u ‘pravom’ smjeru? Da li je taj tada desetogodisnjak danas jedan od onih koji nosi one grozne transparente na nogometnim utakmicama? U kojim su oni kucama odrasli? Gdje je tu moja greska?

Spominje vjeku Radu (Serbedjiju) i njegovo vidjenje nasih sudbina. Ako su oni iz Radinih sjecanja bili neobrazovani i ako im nista drugo nije preostajalo nego da pricaju ko je kome koga ubio u onom proslom (2. svjetskom) ratu, ovi nasi su, bar na papiru, bili obrazovani, empacipirani, mnogi zavrsili fakultete, s vise nego solidnim primanjima, na istaknutim mjestima u drustvu, i uz to ‘zadojeni bratstvom i jedinistvom’.

Oni su ti koji su pricali iza zatvorenih vrata i jos uvijek pricaju iste (ruzne, i kao sto to svi znamo, lazne) price a mi bismo trebali da pricamo o ljepoti (ili mozda ljubavi!). I da ne spominjemo nista. I nikoga. Nisam siguran da je to put kojim se treba ici i koji ce pomoci da se stvari poprave. To mi dodje kao da lazemo sami sebi. Kao da nam nije bitno sto nam se dogodilo. Kao da smo mi krivi za sve.

Vidis li vjeko (ako jos dolazis na ove stranice) kakve su bile reakcije na istine o kojima sam pisao. Anonimne. I ne javi se niko da me pobije niti da odgovori na moja pitanja vec da me napada kao da sam ja taj kojeg treba kriviti za sve zalo koje se u nasem gradu desilo. A pitanja imam jos. Evo nekih: sta smo mi koji smo pripadali grupi oni drugih mogli ocekivati od mame, sudije, koja je sina svoga u svojoj kuci ucila pjesme ‘svojih’ dok su moji slusali (i jos uvijek slusaju) Beatles-e, Dugme, Merlina? Da li sam ja mogao ocekivati neku pravdu od takve kada njeni dovrse posao? Sta je moj kolega i komsija mogao ocekivati od svog (obrazovanog) kolege i komsije, I, ‘prijatelja’ koji mu je, onako pripit (a takav je bio vecinu vremena) rekao da ga voli kao brata ali da bi pucao na njega ako mu ‘njegovi’ tako kazu? Kako bi tu pomoglo moje zataskivanje stvari? Da li je bolje otvoreno razgovarati ili neke stvari presuckivati?

Ima onih koji govore da treba prvo ‘pomesti ispred svoga praga’, misleci valjda pri tome na ‘svoj’ narod. E vidis vjeko, ja upravo to radim: cistim ispred svog praga, jer moj prag je Banjaluka, moj komsiluk, zgrada, radno mjesto, skola. Nakupilo se vjeko tu previse smeca koje nitko godinama nije cistio pa nas je to smece zagusli. Zagusilo nas je jer nitko nije htio da cisti prepustajuci taj posao nekom drugom. Ako se to smece ne ocisti, ako ga mi svi ne budemo zajednicki cistili, nas bivsi (za neke jos uvijek sadasnji) grad ce se u njemu ugusiti. Ako se to vec nije dogodilo. Uprkos cinjenice da na izgled blista. Mnogo je tamo novih, lijepih fasada i za nekog ko ne zna sta se dogadjalo devedesetih ovo moje pisanje o smecu moze izgledati bez veze. A napisano stoji, jer moralno smece se hodajuci gradom ne vidi iako bi mnogi zeljeli da se sada sakrije iza novih fasada.

Pisao bih ja vjeko i o lijepim stvarima iz onog ruznog doba jer ima i takvih a’l jos nije vrijeme. Pisao bih i o onima koji su kao tvoj djeda znali izabrati sta je dobro a sta zlo ali ne smijem. Ne zbog sebe, nego zbog njih jer takve stvari jos nisu dobro dosle u nasem starom kraju. Napisao bih ja istinu o mojoj prijateljici koja je (jedna od rijetkih) izabrala da bude covjek (u stvari, ona to nije birala, ona je to uvijek bila, za razliku od nekih koje sam na ovim stranicama spominjao) kada je natjerana da bira izmedju ‘svojih’ i onih drugih. Pisao bih i o nasem zajednickom znancu i radnom kolegi koji je otisao iz grada (a mogao je ostati) jer nije zelio da ga se djeca stide (vjerojatno se toga sjecas). Nesto malo sam napisao o jednom dobrom covjeku koji nazalost vise nije medju zivima koji se cijelo ovo vrijeme pravdao, ni kriv ni duzan, za zlo koje nam je ucinjeno a da niko to od njega nije ocekivao jer on u tome nije ucestvovao. Mozda jednom svane i taj dan da i o tome mogu pisati ali bojim se da ga ja necu dozivjeti.

Zbog toga si dajem za pravo da ponekad napisem i nesto ruzno, nesto sto neki ne vole cuti jer bi neki da to sada svi zaboravimo. To mi jedino preostaje jer za one koji su pocinili ratni zlocin je nadlezan Hag a za hiljade onih drugih koji su bili kotacici u toj groznoj masineriji sud ne postoji. Osim moralnog.



Vidis vjeko ovu mapu koja mi vec dugo ne da mira. Pogledaj je, zumiraj je, nadji svoju kucu, svoju zgradu, svoj stan, i sjeti se ko je tamo zivio prije onih vremena o kojima ne treba pricati a koliko ih sada tamo zivi. Koliko ih je otislo i zasto? Vec se jako dugo vremena bavim mislju da napravim ‘site’ za koji bih iskoristio ovu mapu na kojoj bih stavio tacku za svakog onoga ko je prije devedesetih zivio tamo a sada srecu trazi u bezbrojnim gradovima svijeta. Bio bi to mukotrpan posao jer crnih tacaka bi bilo toliko da se mapa grada ispod njih ne bi ni vidjela, ma koliko bi je ti vjeko zumirao. Ako bi se nacrtale sve tacke, vjeko, Banjaluka bi postala jedna velika crna tacka na mapi bivse mi domovine. Banjaluka bi, vjeko, bila isto sto i crna rupa u svemiru o kojoj si sigurno ucio u skoli, koja guta sve zivo sto joj se priblizi.

Eto vjeko zasto ja ponekad pisem o ruznim stvarima, nadajuci se da cu potaci jos neke da se pridruze akciji ciscenja. Ali malo ih je(iako ja cijelo ovo vrijeme zivim u ubjedjenju da ih ima mnogo vise). I tesko i kasno se bude. Onih nekoliko koji su se pridruzili, nije dovoljno da se nakupljeno smece ocisti jer ga se nakupilo jako puno. A i svaki dan ga je sve vise vise jer je u tom nasem gradu jako puno onih kojima je jedini zadatak da ga i dalje prljaju.

Ocekujem vjeko da ovo moje pisanje shvatis kao razgovor medju prijateljima koji o nekim stvarima imaju razlicita misljenja i koji do istog cilja nastoje stici razlicitm putevima. Jer dobro je da razgovaramo, ovako javno, pa makar nam se misljenja ne slagala. Jer ne bi bilo dobro da se opet zatvorimo u neke svoje krugove gdje smo svi ‘svoji’ (kao sto rece radna kolegica moje supruge u ona vremena, ‘najbolje je da je svako sa svojima!’) i gdje mozemo reci sta nam je na scru znajuci da ce se i ostali sloziti. Jer ce nam se historija opet ponoviti. A i djeca ce nam ostati uskracena za mnoge istine koje bi neki sada da zaborave.

P.S.

I na kraju da dodam jos nesto, nesto sto sto nije bilo planirano kada sam jos tamo prije nekoliko mjeseci pisao ovaj tekst, nesto sto se nekima nece svidjeti i Mislim da je vrijeme da nase druzenje u ovoj ‘kafani’ privedemo kraju i da se preselimo u drugu. Ima ih danas dosta, nude bolji komfor, a i konobari nisu neljubazni pa stalno nesto prigovaraju. Proslo je vec dosta vremena od naseg prvog sastanka, neki su se naljutili i promijenili lokal, mnogi su se povukli u coskove i nista ne porucuju vec samo prate sta ostali rade, a i drustvo je prilicno saroliko i tesko je zadovoljiti sve ukuse: neki bi htjeli samo sokove, ima onih kojima pivo vise odgovara, nekima opet pase samo vino, a poneko trazi i nesto zestoko. Tesko je sve zadovoljiti, trazi to puno i vremena, i zivaca, i odricanja. A postoje u ovom virtualnom svijetu mnoga mjesta gdje se ljudi druze i gdje svoje drustvo biraju, ne dolazeci u situaciju da se jedni s drugim konfrontiraju. Jer to nam najmanje treba i siguran sam da se vecina u tome slaze. Facebook je pun nase raje, druzenje je mnogo jednostavnije i svako moze veoma jednostavno da kaze (i pokaze) ono sto hoce i koliko hoce, bez koristenja posrednika koji namece neke svoje teme i dileme.

Dakle, ovo je posljednji prilog na ovom blogu koji je odigrao svoju ulogu i kojemu je sada mjesto u historiji. Nova vremena traze nove nove nacina komuniciranja i tome se tesko odupirati. Svim dobronamjernim posjetiocima se zahvaljujem na druzenju a posebnu zahvalu dugujem aktivnim ucesnicima koji su doprinijeli da je ovaj blog opstao sve ovo vrijeme (onima cije priloge nisam stigao objaviti se posebno izvinjavam ). Znam da ce neki biti razocarani ovom mojom odlukom (kao sto su to bili kada sam nekoliko puta u proslosti imao iste namjere), ali ako malo bolje razmisle shvatit ce da je tako za sve nas najbolje. Za ovakav nacin druzenja facebook je mnogo prihvatljiviji pa ocekujem da cemo se ponovo okupiti tamo, kao sto smo se nekada davno u nasem gradu znali okupljati u razlicitim lokalima.

A onima koji na ove stranice zalutaju po prvi put preporucujem da ih prelistaju (koristeci Arhives na lijevoj strani stranice ili Labels ispod priloga) jer ce na njima naci mnogo poznatih lica, te podsjetiti se na mnoge ljude, mjesta i dogadjaje iz grada koji je dozivio zalosnu sudbinu koju bi neki sada pokusali sakriti.

P.S.1

Bora ne zasluzuje da se nadje na ovim stranicama ali mi se ova njegova pjesma nekako uklapa u ono sto pokusavam reci

55 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi Milane
U potpunosti prihvatam tvoju odluku.Nije se ni moglo zavrsiti drukcije.Budi sretan i zivi ponosan na sebe jer si BAR POKUSAO NESTO, ULAZUCI I SVOJ TRUD I RAD I POSTENJE DA OSTAJE ZA SVA VREMENA.
Ovde sve sto je pozitivno, sto pokusava vratiti nadu, napraviti bolje vrijeme za sviju, propada pa je moralo i ovo.
Budi sretan da je bilo i divnih blogera koji su zajedno s tobom pokusavali.
Nemam svoj facebuk, ali bi voljela sa nekim blogerima odrzavati e-mail vezu, pa cu te ubuduce moliti za adrese, da bar na taj nacin osjetim da sam zivila u istom divnom gradu sa divnim ljudima.

Dovidjenja, bog i alahimanet.
Pozdrav Saima

Pitanje: Postoji li nacin kopiranja ovih priloga i komentara.Ako postoji molim uputstvo.Za nasu djecu da ne moraju kao mi traziti komadice iz nase porodicne proslost, jer dodje vrijeme kad se za tim osjeti strasna potreba.

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co, bojim se da te ne razumijem.

Da si napisao da si se umorio, da ti je blog oduzeo previse vremena i energije, sto ne cini dobro ni tvom zdravlju ni obitelji, razumjela bih tvoju odluku i u potpunosti te podrzala. Bila bih i sigurna da ces se za izvjesno vrijeme javiti - odmoren, osnazen i prociscenih misli.

Ovako, razlog koji si naveo ne mogu prihvatiti, jer nisi u pravu sa zakljuccima.

Nitko od onih koji su se javljali na blogu nije nikad spomenuo da zeli zaboraviti zlo koje nas je zadesilo, niti da prasta onima koji su do njega doveli.
Mi to cak i da hocemo, a necemo, ne mozemo. To je duboko u nama, to je ostavilo duboke tragove na nasu psihu, na nase zdravlje. Mi jednostavno ne zelimo da i dalje unistavamo sebe, pisat cemo o tim danima samo onda kad osjetimo potrebu, kad spoznamo da to ima ciljanu svrhu, ali nikako da to bude jedina tema o kojoj cemo razgovarati.

Zeljeli smo pisati i pisali smo o nasim mukotrpnim putevima u izbjeglistvu, uspjesima nasim i nase djece, o nasem zivotu, o nasoj vitalnosti, jer time pokazujemo sebi i onima koji su nas prognali da smo sposobni, da smo nepobjedivi.
Mi smo postali gradjani svijeta, a oni su izabrali tor, i neka ih tamo, jer drugo nisu ni zasluzili.

Ja ne zelim plakati za onom Banjalukom, jer nje nema, ona je iseljena, a plakati za proslosti takodjer ne zelim, jer se proslost nikad ne moze vratiti, ni da smo ostali u miru. Radujem se prisjecati se lijepih dana, zasto da ne, jer znam da sam zivjela.

Niti jednog trenutka ne sumnjam da svi koji su doveli do naseg izgona s kucnih ognjista nece biti kaznjeni, kad tad i na razne nacine.

Kazes da nisi zadovoljan blogom, da nije ono sto si zelio da njime postignes.
A ja vidim upravo suprotno, vidim sugradjane koji su morali otici, koji su se borili i ustrajali prvo u savladavanju stranog jezika, prilagodjavanju novoj sredini, trazenju posla, borbi da prezive, da skoluju djecu, da osiguraju egzistenciju u starosti, da sacuvaju zdravlje, vitalnost i da sacuvaju ljubav i radost u svojim srcima. Na blog su se javljali prijatelji, poznanici, istomisljenici i neistomisljenici i u tome je njegova vrijednost. Nije vazno koliko ih se javlja, vaznije je da se zna, a zna se, da ih dvostruko vise cita.
S kojim pravom trazis da se javljaju na blog nasi dojucerasnji kolege ili poznanici iz BL, s rijecima osude rezima, kad i sam znas da je tamo jos uvijek na vlasti nacionalisticka i fasisticka opcija, da ne smiju reci svoje misljenje osude, jer ih to moze stajati posla, nazalost i glave. S kojim pravom da to trazimo od njih, kad smo iz gotovo istih razloga mi napustili Banja Luku.
Od koga da trazimo rijeci isprike?
Oni koji su protivnici rezima, nemaju se za sto ispricavati, jer su i oni prognanici, ali u vlasitom gradu.
Onima koji su uzrok svemu ne pada na pamet ispricati se, oni bi da nas uniste do kraja. Bili bi najsretniji da smo u tudjini propali. E njima ne dam gusta, niti mi njihova isprika ista znaci.

Pisimo o cemu god zelimo, uzivajmo u ljepoti onoga oko nas i u nama, a kad god osjetimo potrebu ili mislimo da cemo pridonijeti da se ne zaboravi, pisimo o tim strahotama.
Pisimo razborito, s argumentima, osmisljeno, pa ce onda biti i produktivno.
Nije zaboravljeno! Niti ikad moze biti. I nije oprosteno! Niti ikad moze biti oprosteno!

Predlazes da se razgovori nastave na Facebooku. Pa to je mjesto gdje dozvoljavamo pristup samo prijateljima. A to znaci istomisljenicima. A to nas je upravo dovelo do pogresnih zakljucaka o sredini u kojoj smo zivjeli. Pa zar to ponovo hoces?
Zar te kritika toliko smeta?

Dragi Co, odmori se, jer mislim da ti odmor treba. Budi malo sa sobom i pitaj se sto u stvari zelis?
Od umora, zasicenosti nisi u stanju sagledati koliko si dobrih stvari pokrenuo i kolike si obradovao.
Januar je takav, svi smo pomalo depresivni, ali i on ce proci, jer sve prolazi.

Natasa

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co.

Licno se zahvaljujem na velikom trudu i usaglasavanju raznih priloga.
To je oduzelo dosta vremena kojeg si mogao provesti sa svojom simpaticnom suprugom, negdje na bazenu ili samo sjedeci pored nje i uzivajuci svoju kaficu i toplinu doma.
Ali nisi!

Hvala na Tvome vremenu!

Zelim Ti reci:
Nemoj da provodis dva sata i visse na Skype, to je iscrpljujuce. Ako netko hoce da razgovara o svojim problemima neka ide doktoru, i neka plati.
To je ono sto ne vidis, a iscrpljuje te!

U ovom komentaru nisam mislila na one drage razgovore, znas Ti dobro o kojim ja razgovorima pricam i u pravu sam,vjeruj mi!

Ti neki ljudi, paraziti, samo trazze zrtvu, da pricaju oko sebe...ma, znas kako ljudi pod uticajem alkohola pricaju?! vjerovatno znas, a i drugi. Bez veze.
To 'bez veze pricanje' kad je vrijeme spavanju treba prekinuti.

Sto se tice Tvojih misljenja---imas pravo na to, kao i mi ostali.

Sjecanje na nasu dragu Banja Luku nije samo oko ljudi koji su prolazili pored 'Mostara' i drugih kafeterija, sjecamo se i tesskih dana (tada su nam bili teski, ali kako smo prevazisli te stresove, sada se mozemo nasmijati tome, zar nije tako?)

Da i ja nesto priznam (kao i Dubravka sto priznade kako je zaplakala u autobusu...zaplakala bih sa njom):
Dok sam tamo bila, u mom rodnom mjestu, mislila sam da je posao najvazniji. Vjerovatno bih ostala na poslu da nisam dobila cekanje, pa otkaz.

U medjuvremenu moj dobri prijatelj Ale je trazzio da njegova zena prestane raditi i ja sam ga upitala 'zasto', a on je odgovorio da ne zeli da njegova Meri potpisuje rjesenja o prestanku radnog odnosa i da je ljudi priklinju...(Hvala Ti Ale ako citas ovo, znaces
od koga su ove rijeci)
Kad je moj otkaz dosao na red pravo da kazem bila sam sretna sto su mi pomogli da ne budem u tako losoj sredini.
Jos da dodam da je vas neki, iz 'Cajevca' dosao u nasu firmu i stavio potpise...fuj,
Prije svoje smrti je pozivao telefonom neke radnike i ispricavao se sto je tako bilo.
------
Danas, 2010, s vremena na vrijeme dobijem Email gdje me pitaju za savjet kako da odu u inostranstvo, kako smo mi 'sretni' sto smo se izvukli na vrijeme...itd. itd.????
-------
Pa, posto mnogi smatraju da smo sretni, znaci u svojoj podsvijesti su nam otvorili puteve buducnosti,jos odavno, onda treba da budemo sretni.
Znaci, blagoslovljeni smo, zar nije tako?
Uzivajmo blagoslov!
BB 66

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi prijatelju
Ima jedna narodna poslavica koja kaze: "Nikad za sobom ne zatvaraj vrata".
Onog casa, kad si odlucio pokrenuti blog morao si znati, da vise neces biti samo svoj, nego da ces morati raditi naporno, morati odrzavati blog, citati i slusati stvari koje ti se i svidjaju i obrnuto, morati biti neutralan i objektivan. Morat ces objaviti i nesto sto ti ne odgovara, jasno, ako je to upakovano u standarde koji nikog ne vrijedjaju. Morat ces progutati, jer i drugi nekad progutaju.
Sada si jednostrano oduzeo ljudima pravo da se izrazavaju, da pisu ili se dopisuju. Pa zaime boga zar ti mislis stvarno da su obaveze samo nesto sto se tako rijesava. "Necu vise da se igram s vama".
Ja ti jednom napisah, da je rad sa ljudima vraski teska stvar.
Na ovom blogu padalo je i teskih rijeci koje ne dolikuju nekim ljudima, al valjda demokratija i to podrazumjeva.
Odmor ti je potreban, ali i rad. Zato, sto bi rekli nasi ljudi: "Ohani malo". Odmori se i zapamti, nije blog samo "tvoj" i nisi ti glavna rola, nego svi koji na njemu ucestvuju..
bruja

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Apsolutno se slazem s autorom bloga da se penzionise, razumijem ga jer cesto upada u depresije I treba mu osvjezenje. Razumijem ga jer je kao pametan covjek shvatio da se jos nalazi u ranoj socijalistickoj fazi jednoumlja, t.j. da nije osvojio demokratski nacin razlicitog misljenja. Razumijem ga jer nije uspio da okupi gro clanova bloga koji ce bas o svemu dijeliti njegove stavove, cak nisam primijetio ni da ga na blogu podrzavaju vlastita supruga I djeca. Razumijem ga jer je svoje misljenje zamrzao I ne moze da ga promijeni ni za jotu. Bice mu lakse kada ugasi blog I na Facebooku otvori temu humanih akcija koje vodi njegov novi kraj recimo u Iraku. Cestitam autoru na visegodisnjoj dosljednosti. Danas su rijetki slicni primjeri cvrstih stavova. Autore, ne dozvoli da te pokolebaju. Izdrzi, ugasi blog, jer neistomisljenici, neke vjeke, nisu vrijedni tvog truda.
Jos jednom ti cestitam na odlucnosti!
Goran

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Malo mi nije jasno sta je g. Goran napisao, ako je to Goran??? Mozda je to 'vjeko' napisao?

Ovamo cestita autoru na' visegodisnjoj dosljednosti, primjeru cvrsdtog stava, ne dozvoli da te pokloebaju, izdrzi, ugasi blog...cestitam na odlucnosti!'????????

Znaci, zelja g. Gorana, ako je to Goran, se ispunjava? Bas kao muzicka zelja???

Pa, ne moraju se sve muzicke zelje ispuniti!

Neistomisljenika ce uvijek biti, cak i u vlastitom okruzenju. To je normalno.
A zasto misli g. Goran da supruga i djeca treba da se javljaju na ovom blogu?

Pa, nije simpaticna supruga supruga nekog americkog kongresmena da 'mora' da se pojavi 'in front of public!'
Ima pravo na svoju volju!
I ostavite Co. porodicu na miru!

Uostalom, ima i ono 'ja reko, ja poreko', sto da ne?
Ovo je samo mali blog, gdje ljudi pisu svoja sjecanja i osjecanja.
Koliko puta su nas nasi 'postovani' vodje izigrali u toku rata oko primirja?
Onima kojima se ne svidja ovdje otvoren put; niko nikoga ne zadrzava.
Uostalom, svi imaju pasos i mogu da se krecu kako hoce. A mozda i nije tako za neke kao ...hajde, da ne spominjem imena.

Ukinimo muzicke zelje neistomisljenika, ura....

BB 66

Sunday, 24 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi CO,Jučer sam pročitala tvoju najavu o gašenju bloga,ali nisam imala priliku da odmah reagiram.Jako sam tužna ako se to desi,jer naš BLOG mi znaći puno.Na blogu sam pisala i podjelila s blogerima i radost i tugu,ono o ćemu ne razgovaram sa svjim ukućanima,jer o tome imamo razlićito mišeljenje.Muž mi prigovara da sam stalno na kompjuteru.Koji put mi je i zagorio ručak.I moj brat Fahro mi prigovori što pišem o njima,ali ipak prizna da sam to lijepo napisala.Naš život ovdje je grozan i često sam očajna,pa ponekad o tome nešto i natuknem.Vidim da vi tamo živite lijepo(posao putovanja,druženja i sl.)Isto tako znam da je u svakom od vas prisutno bolno sjećanje na poniženja,,težak odlazak,borba za ono što imate sada, i da će to ostati trajni ožiljk u svima nama.To su naša "SJEĆANJA i DOGAĐAJI" i moramo nekada pisati i o tome.Valjda nam poslije bude lakše.Mislim da nisi napisao stvarne razloge odustajanja.Mislim da si umoran i zasićen i da sve to utiće na tvoj privatni život.To razumijem i opravdavam.Boleg bloga za mnoge od nas i nema.Hvala ti što si nam omogućio da se upoznamo MI banjalučani širom svijeta.Tako sam stekla mnogobrojne prijatelje s kojima se dopisujem.Facebook mi se ne sviđa.Sin mi ga je otvorio na insistiranje moje prijateljice iz Njemačke,da tako vidimo mnogobrojne slike.Ja slika iz sadašnjeg života imam malo,ne znam nažalost engleski da mogu znati o čemu mladi prijatelji pišu i da komentiram SVIĐA MI SE.Ja ni sam za tu spiku..Nataša ti je napiala divan komentar i ja ga potpiujem.Kako god odlučiš OK,dao si nam puno za ovih 5 godina i na tome ti HVALA.Znam samo da nas se nećeš lako riješiti.Srdaćan pozdrav Enisa

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

I jos nessto da dodam:

Kao sto rekoh "ne diraj u porodicu Gospodina Co...tako isto kazem 'ne petljaj Irak...ili neku drugu zemlju u nasa sjecanja!'

S j e c a n j a, oko dobrog i loseg.

E, na taj nacin se prati historija/istorija, zavisno od govornog podrucja, ali i to spada u nasa sjecanja, to 'H'.

Sta se u isto vrijeme desavalo u Africi?! Koja krvoprolica...ali, ne smijemo (?) pisati oko toga, jer kako netko napisa 'ovo je stranica oko Banja Luke', jeste, ali svi pripadamo velikoj karti Svijeta, i svi smo samo mali komadici mozaika te Karte.

Zasto netko vodi 'humanitarne akcije' u nekim zemljama, a tu je bila ukljucena i nasa draga Bosna i Hercegovina, to znaju oni iz visih krugova.

Oni sa parama, oni koji sponzorisu ratove, ali na drugu stranu sponzorisu i hiljade porodica 'da napuste svoju teritoriju'...da nadju svoj mir u drugoj zemlji. Pa, ko ziv ko mrtav.

Vrijeme ce pokazati Z a s t o!
(iako mnogi vec sad znaju 'zasto')

Kako god smo mi, nasa generacija poslije II svjetskog rata, kako god smo mi ucestvovali u izgradjivanju, tako su ovi drugi ucestvovali u razgradjivanju....i sta danas imaju? Kako god su nas zbog navodno 'pripadnosti drugoj naciji (?)' ostavljali bez posla, tako sad isti ti ostavljaju jedni druge bez posla...(gdje je nacija sad, danas 2010? Industrija, trgovina---sve propalo...)

U jednu od najvecih 'humanitarnih' preseljenja uz pomoc stranih drzava i kriminalaca, ubica, batinasa, spada, na zalost, i nasa Banja Luka (i drugi gradovi bivse Jugoslavije isto tako, na ljestvici ispod.)

Ima ovdje jos da se pise, ali neka dopisu drugi.

Nisam za to da se sve servira na tanjuru, a oni drugi, sto meze, se samo smjeskaju i pijuckaju sta se vec sluzi.

Pozdrav,
BB 66

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Nera said...

Postovani Gorane,

Posto sam na neki nacin prozvana osjecam potrebu da Vam odgovorim na ovu rekla bih provokaciju a ne komentar.
Kao prvo da Co nije usvojio “demokratski nacin razmisljanja” Vas provokativni komentar se nebi pojavio na ovom blogu.
“Razumijem ga jer nije uspio da okupi gro clanova bloga koji ce bas o svemu dijeliti njegove stavove, cak nisam primijetio ni da ga na blogu podrzavaju vlastita supruga I djeca.”
Prvi dio recenice ostavljam Cou za pravo da ga ako hoce prokomentarise, za ovaj drugi dio rekla bih da je to nedostatak Vaseg dobrog ukusa.


Pozdrav,

Nera


Svim posjetiocima ovog bloga,

Vodeci ovaj blog Co nas je sviju na neki nacin povezao te sam i ja svakodnevno kao i vi svi dolazila prvo na blog i tako zapocinjala svoj radni dan. Bice mi zao ako to prestane jer je ovaj blog okupljao nase Banjalucane slicnog razmisljanja (mada se ponekad ubaci neko ko voli drugu vrstu muzike). Bilo mi je drago vidjeti neke prijatelje koje sam skoro zaboravila. Kroz blog sam saznala mnogo o tome kako nasi ljudi zive i rade u svim djelovima svijeta. Vjekov prilog “Walking in my shoes” mi se posebno svidio I ja sa ga podijelila sa nekim mojim americkom prijateljima na poslu. Naucila sam nesto od tog djecaka. Treba slusati djecu jer ona jos nisu iskvarena.

Sada moram kuhati rucak da autor ovog bloga ne ostane gladan.

Pozdrav svima,

Nera

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Slavko Podgorelec banjalucki novinar i publicista je napisao za Adema Cejvana i ovo:
Adem je umro 1989 godine- u predvecerje velikog i krvavog raspada.Znao je kad treba otici.Njegovo postojanje je trajno obiljezilo ne samo umjetnicku nego i urbanu scenu Banja Luke u drugoj polovini 20. tog stoljeca.Bio je sarmer , boem, jedan od onih koji je za sebe govorio da je posljednji bogumil."
Da sam ja urednik ja bih ostavila prilog i link o Enku Kadenicu i pjesmu sa Draganom Stojnicem :Bila je tako lijepa" i iza nje ovaj zadnji tekst i muziku.Za trajno.
Mozda jednog dana ostavimo traga mi blogeri kao novi bogumili.Milan tesko podnosi nepravdu i ne miri se s njom.Da ima manje godina mozda nebi odustao.(Moj licni stav)
Pozdrav Saima

Monday, 25 January, 2010  
Blogger co said...

Nisam imao namjeru da se javljam (bar ne odmah) na komentare (za koje sam znao da ce ih biti) ali kada sam vec prozvan, prije nego sto se oglasim (ako za to bude razloga), zamolio bih Gorana? (mislim da znam o kome se radi!!!) da se javi pod svojim punim imenom i prezimenom bilo ovdje, bilo meni licno na email, da uzalud ne trosim rijeci.

Ovako anoniman, svrstava se u grupu onih o kojima sam nekoliko puta pisao (pa i u ovom zadnjem prilogu), koji se kriju iza raznih maski (spominjao sam ja i glumce i plivace, pa stalni posjetioci znaju o cemu govorim) i cijelo ovo vrijeme se prodaju za nesto sto u stvari nisu.

Dakle, Gorane?, predstavi se pa onda mozemo ‘razgovarati’. Ovako, svaka replika na tvoj komentar bi bila gubljenje vremena.

Co

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Gospodine Co,
Zbog interesantnoh priloga zao mi je sto zelite da ugasite blog.Medjutim ,zbog ove cinjenice mozda ga trebate ugasiti.Iako sam se javljao anonimno(,uvijek sam iznosio istinu,)ali je mojih koomentara objavljeno samo 10-20%;nekih provokativnih priloga objavljeno je vise.
Na kraju,ja sa za 50% za blog i 50% protiv njega.
Ibrica

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Bice mi jako zao ako se ovaj blog ugasi. Nikada se do sada nisam javljala, ali sam ga svaki dan citala. Jako malo ljudi poznajem sa ovog bloga, ali zar je to bitno-grijalo nas je isto banjalucko sunce, sve nas je zadesila ista sudbina.
Veliki trud autora bloga, velika pozrtvovanost i odvajanje slobodnog vremena kako bi nama bilo lijepo cuti i vidjeti sta ima novog...hvala Gospodine Co.
Negativaca i primitivaca je uvijek bilo i bice, na zalost. Ali, ja se takvima ne bih predala. Um caruje a koliko vidim toga bar na ovom blogu ne fali.
Veliki pozdrav i podrska, zajedno smo jaci

Monday, 25 January, 2010  
Anonymous Abu said...

Da mi je neko prije godinu dana rekao da napisem nesto, neku pricu ili sjecanje, bilo bi isto kao da mi je rekao da ucestvujem u baletnoj predstavi. Poceo sam stidljivo, zatim se raspisao i na kraju obezobrazio, kao sto to u zivotu jednog Bosanca obicno biva , kad mu se da prilika. Nije mi ni malo zao. Uspostavio sam kontakt sa drugom iz djetinjstva, skolskim kolegama i drugovima, stekao nove prijatelje i otkrio da uspomene i sjecanje na nase naivno djetinjstvo i mladost, moze da donese mnogo zadovoljstva i meni i drugima.
Ipak je Blog bio “moja” kafana u koju sam rado odlazio prosle godine, a sada kad se zatvara mogu vam reci da mi je zao i da osjecam gubitak. Sto se Banjaluke i “nase zemlje” tice, sve sto sam imao rekao sam u svojim pricama i komentarima.

Uredniku Co-u, nasoj vrijednoj konobarici Zori, zelim sve najbolje i zahvaljujem se za trud i strpljenje. Ostalim Blogerima, aktivnim i pasivnim, zelim sve najbolje sa nadom da cemo se opet negdje sastati, mozda nekom Mostaru, Shokari ili Aleksincu.

Tuesday, 26 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Zao mi je ako se blog gasi, ali sto je tome kriv Vjeko, on je stvarno osvjezio blog, i sto je Vjeko u cijelom tekstu sa malim v? Sto bi se kod nas reklo, ne kontam. Pozdrav Senka

Tuesday, 26 January, 2010  
Anonymous Made said...

Eh Co, taman me krenulo (Zenska mi odgovorila, Bruja me zamalo prepoznao) a ti zatvori butigu.
Sto se tice "Gorana" i ostalih provokatora, njih ce uvijek biti. Kako se ono kaze: Psi laju karavane prolaze.
I na kraju zelim reci da je Vjeko samo iznio svoje misljenje a ti se sa njim mozes sloziti ili ne, ali nema potrebe se ljutiti zbog toga.

Wednesday, 27 January, 2010  
Blogger co said...

U nedostatku vremena da odgovorim na neke od komentara, evo samo malog pojasnjenja jer vidim da neki moju odluku pogresno tumace.

1. Moja odluka nije ni na koji nacin vezana za vjeku i njegove priloge. Jedan od njegovih priloga mi je samo posluzio kao povod da kazem ono sto mi je bila namjera i zbog toga se njegovo ime provlaci kroz cijeli prilog. Mozda sam pogresio sto prilog nisam drugacije koncipirao ali sada je kasno da se bilo sta mijenja.

2. vjekino ime sam pisao malim slovom samo zbog toga sto je on koristio isti pristup u svojim prilozima i komentarima i sto mi je u jednom telefonskom razgovoru spomenuo da zeli da to ne mijenjam kada priloge pripremam za objavu. Dakle, ne radi se o necemo sto bi se moglo protumaciti na razne nacine. Nadam se da vjeko razumije o cemu govorim.

Evo samo ovoliko za ovaj put. Ako uhvatim vremena, mozda se javim s novim komentarom.

Co

Wednesday, 27 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Nassa Zora,
(ne znam da li je jos zziva...)---vrijedno spomena

Vec nekoliko puta Abu spomenu Zoru kelnericu i onda sam se sjetila jedne Zore, koja je isto bila kelnerica, uvijek uredna, bijela bluza, crna suknja, a nekada i cipkani ukras u glavi. Zavisno od prilika bila je tu i bijela kecelja sa faldicama sa strane.
Kecelja je bila polukruzna, vezivala se pozada.

Ne mogu bas da se sjetim gdje je drzala onaj veliki, crni novcanik, sa dosta pregrada, da li u dzepu te male keceljice ili gdje?
Novcanik je doduse cesto bio u njenoj ruci, ali prije sluzenja ili poslije---ne mogu da se sjetim tog detalja.
Naplata brza i tacna.

Ta vrijedna zenica je bila prosjecne visine, crne kose, ne suvise kratke. Lice je imala izrazito bijelo, sa ponekom borom.
Da li je bore dobila zbog polumraka u kafanici, ne znam.
Nije se mnogo smijala, ali smo znali da je bila profesionalac u svom poslu.
Kada je dosla u nas Restoran, kao poslovodja, znali smo je odnekud. Da li je to ista Zora iz 'Mostara', kazem, ne znam.
Sve je organizovala profesionalno, prije pocetka radnog vremena dzezve su cekale na tacnama, oglancane, ciste.
Voda je vrila u onom velikom aluminijskom loncu; sve je bilo spremno za jutarnju guzvu oko kafe.
Dvije kafe, jednu, tri, pet, 15 kafa za sastanak...ma, nije bilo problema.
Poslije jutarnjih kafa spremalo je osoblje tople obroke, prvo za one koji su isli na teren poslije 8 sati...poslije je bilo za sluzbenike.
Restoran je uvijek bio cist, stolovi i stolice na mjestu.
Nikad nije bilo zohara.
Nas restoran je pripadao 'Expresu' i tako je jednog dana nestala, otisla na drugo radno mjesto, vjerovatno gore na sprat 'Expresa', nisam sigurna.

Poslije nje su bile razne zene poslovodje u restoranu, ali nisu bile organizovane kao nasa crnkica, Zora.
Zohari se nakotili, pa su znali zavrsiti i u dzezvi za kafu.
Jednom je direktor primijetio 'kako se secer nesto nece da otopli' pa je onda izvukao kasicicom utopljenog zohara. Bilo je smijeha, ali i deratizacije.

Zori je poslije konkurencija bila Stojanka, sa svojim muzem Perom (bivsim saobracajcem).
Stojanka je ubacila i stolnjake, te male vaznice sa cvijecem, a na jelovniku se pojavio i pohani mozak.
Pohani mozak su svi obozavali, a Stojanka je zaista bila specijalista u pripremanju.

Pero je bio najzgodniji saobracajac, ali je presao u privatnike sa svojom vrijednom suprugom, a ponekada nas je znao zabavljati pricama oko saobracajnih nezgoda. Uvijek je potiho govorio i bio smiren.
Njih dvoje su odrzavali prijatnu atmosferu u tom nassem 'radnickom restoranu'.

BB 66 (mozda Co. i objavi ovo oko Zore?)

Wednesday, 27 January, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Nisam vjerovala da ce se na nasem blogu pojaviti recenice"Jos da dodam da je neko VAS, iz Cajevca dosao u nasu firmu i stavio potpise.....fuj."
Ne mogu da shvatim ko je to nas.Mi smo vecinom na ovom blogu svoji.
Bilo bi divno da se stavilo ime i prezima osobe koja je to radila.Zato podrzavam Milana da kad insistira da pisemo o proslosti i onom sto se desavalo i komentarisemo stvarnost i nenormalno vrijeme u kojem zivimo.
Pogotovo sto smo svjedoci i sto uvijek mozemo onom ko sumnja u nase napisane rijeci, ponuditi i svjedoke koji to mogu potvrditi.Samo za naseg zivota.Poslije ce se vjerovatno prekrajati istorija i stvarati lazni mitovi prema dnevnim i politickim potrebama.Nama se istorija uvijek ponavljala pa vjerovatno i ova nece biti izuzetak.
Insert iz clanka u "Slobodnoj Bosni" br.688 0d 21.01.2010;

"Kada je profesorica Vesna Pusic prije desetak godina u hrvatskom Saboru,tokom rasprave o Deklaraciji o domovinskom ratu,Predlozila da se u sadrzaj tog dokumenta unese izjava da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, bila je izvrgnuta najokrutnijem javnom lincu.Danas je ta tema potpuno detabuizirana u Hrvatskoj.
Zagrebacki profesor Zarko Puhovski upozorava da je rat na prostorima bivse SFRJ inicijalno krenuo sukobima nasih i vasih,sukobom simbola, zastava, pjesama,jezika obiljezja.
Bitno je da se stvari pokrenu sa mrtve tacke u koju su zakovane: predrasudama,opravdanim ili izmisljenim, da konacno politika uhvati ritam sa zivotom koji egzaktno pokazuje, da, primjerice klinci na vojvodjansko-srbijanskom festivalu Exit iz svih dijelova bivse zajednicke drzave (a i sire), sasvim pristojno i razgovjetno komuniciraju. I da nikom od normalne i razumne celjadi u ovom dijelu Evrope na pamet ne pada da ratuje, ubija ili bude ubijen."

A NAMA ZA DESET MJESECI DOLAZE IZBORI???????
Pozdrav Saima

PS : Potresla me sudbina Tahitija, (Nas Banjalucane vise od mnogih), jer smo prezivjeli to iskustvo.Ucestvovala sam u prikupljanju pomoci.Vrlo cesto ostar komentar od pojedinih."Ko ce nama dati pomoc, vidis koliko je kod nas sirotinje?
Imam samo jedan odgovor.Njih je pogodila elementarna katastrofa, a mi budale sve same unistile.Radi vasi i nasi.

Monday, 01 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Da odgovorim na gornji komentar:

Zna se kako se rotiraju direktori i ko ih rotira, pa je tako i direktor iz 'Cajevca' presao u nasu firmu; je li dosta oko objasnjenja.

Prije smrti je zvao telefonom i ispricavao se zbog onog sto se desilo.
Mala satisfakcija za one koje je uspio pozvati; mnoge nije uspio pozvati jer nisu bili na tom podrucju, a mnogi bili i ubijeni na ratistu. Za njih je bilo kasno za ispriku.

Mi iz B.Luke znamo ko je presao u koju firmu, pa, ako nista, neka nije nas bivsi direktor potpisivao rjesenja oko cekanja i otkaza, ili onaj sto je otisao na cjepanje drva u skolu 'Filip Macura', ili onaj treci, pomocnik direktora, neka nije ni on.
Onaj treci, sto je cistio banjalucke aleje od lisca je sada u Sarajevu.

Zena i djeca onog sto je potpisivao otkaze u nasoj firmi rade i danas u B.Luci. Ne smatram da su one krive za politiku.

Ako netko hoce necije ime --- ima ime, a politicke prilike u B.Luci su opisane u novinama, ima podataka na Internetu.

Samo da dodam, ja pisem oko onoga sto se desilo u mojoj firmi (nije vazno ime firme, jednako se desavalo u svim firmama, zar nije tako? Odluke donesene na nivou RS-a.)

BB 66

Monday, 01 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Istinita banjalucka prica

Akteri price su dva dobra drugara:
M1: Banjalucanin od '92. u ZGB
M2: Kragijevcanin od '70. u BL
Srela se njih dva na samom pocetku 21. stoljeca u BL. Grle se, ljube. pa neizbjezno pitanje upuceno M1: gdje si sad? i dodaje: I ja sam spako'vo kofere '95. kad je vasa vojska...
Ocuti M1, drug mu je, al' nesto mu prica ide u onom pravcu. Nakon jos nekoliko onih pitanja gdje je onaj?, kako je onaj?, jesil' cuo sta je s onim?, uslijedi i ono na kome se dva drugara definitivno razidjose i to, naravno zahvaljujuci ovome iz ZGB.
M2: Jesil' cuo da je pog'no N?
M1: Jadnik, dobar covjek. Gdje, sta, kako?
M2: Na ratistu, u Lipiku...
M1: Neka je pog'no, sta je radio tamo?
M2: Branio svoju kucu...
M1: Njegova kuca je u Mejdanu, koliko znam...
M2: Pa ti bi isto re'ko i da sam ja poginuo.
M1: Bih. Ko te tjer'o.
M2: Mor'o sam.
M1: Mor'o sam i ja, pa nisam. A ti M2 si prije rata imao jednosoban stan u Maloj carsiji, a sad si u cetverosobnom u centru grada.
Slijedi opaska.
Nada Š. D.

Sunday, 14 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Meni osobno ove price su davno prestale biti vazne, osim sto si zadrzavam pravo da pamtim i da vratim. Svatko ima pravo na svoju pricu, svoju cijenu. Svatko ima svoju savjest, ili...?
U glavi mi je cesto prica o mladim njemackim vojnicima koji su streljali isto tako mlade, neduzne ljude u Kragujevcu. Kazu, nekolicina ih se ubila odmah iza tog dogadjaja. Neki su se ubili nakon nekog vremena, ne mogavsi se nositi sa svojom savjescu. Neki su zavrsili u ludnici, a ostali su ponosno, do kraja zivota, nosili odlicja koja su dobili za vjerno sluzenje svojoj domovini.
Nada Š. D.

Sunday, 14 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

Kaze meni Natasa “Ne pretjeruj, al’pisi”. Kako da ja znam sta je kome pretjerano. Meni nije nista, ako ja nisam u pitanju. Pa sam skonto da taj problem rijesim kao onaj Mico Pavic (“Hazarski rijecnik” za posebnu ‘nju’ i posebnog ‘njega’). Lako je njemu, on ima sasvim obicnu publiku. Ja to moram malo drukcije. Jedan tekst za sve, sa upustvom za citaoce. Sto vam se svidi shvatite ozbiljno, a sto ne shvatite neozbiljno. Bar cete se ismijati.

Kazem ja onomad vjeki POLAKO; i on POLAKO, slusa. Sad mu kazem SUTI; a on nece. Kaze, kad mogu i neki drugi da s...,mogu i ja. Ja se bar potpisem pa se zna ko je. Jes’ da se potpisem malim, al’ to je moj problem. Jes’ da sam uredniku skrenuo paznju da mi ne mijenja potpis, i to je moj problem. Jes’ da ovaj gore prilog nisam ja pisao pa je moglo i velikim ime da se pise al’ to vec nije moj problem. Uglavnom ne treba biti sitnicav.

Ja ako bih sta zamjerio uredniku bilo bi sto mi pojavu imena u tekstu nije zaokruzio na cvanciku. Ono turno me bar u neki podnaslov. Jer dadoh ovim mojim kengurima da procitaju prilog; a oni od naseg jezika sem imena moga ( i psovki; ne bitno; urednik ih ne upotrebljava) ne znaju ni jednu drugu rijec; pa skontase da mi ime u prijevodu s obzirom na upotrebu u tekstu znaci AND. Rekoh nije, al’ nije ni OR.

Usput da dodam da te ja urednice nisam shvatio pogresno, malo si se nezgrapno ‘odrazio’; nista vise i nista licno. To te ja kao sto vidis razumijem, pa se nadam da ces i ti mene.

Kako se samo vadim, a jos nisam ni poceo.

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

E da je urednik ovaj prilog objavio onomad, na vrijeme, ja bih vjerovatno ‘vako nekako komentaris’o.

Ajjjjooooj, ajjjjoooj
Kad meni Co najavi ovaj prilog; ja sta cu; uzeh mokru krpu; otresoh je pa stav’... da se susi. Odmah se sjeti Saime, dobrog duha bloga, da me brani, koja u to doba, bjese podalje od interneta. Al’ opet kontam Co-ova skolska, ma neka je podalje od interneta. Sta cu; uzeh drugu mokru krpu; otresoh je pa stav’.... da se susi. I sjeti se Nadice. Mogla bi mi pomoci. Taman sam je negdje u to doba uz pomoc najveceg blaga zadrzao na blogu.( Za.... se, ovo ce jedino Nadica ispravno da procita.) Pa ono, mozda mi i uzvrati. A sto bi se dobro proveo, ako bi mi uzvratila.
Opet, sta cu. Zna se, trecu mokru krpu; otresi pa stav’... da se susi. Ma jebo te, sav sam ti ja ves prostro, dok se nisam sjetio:
Senka, Senkice urednik me zariva.

I kao sto vidjeste nisam pogrijesio. Javila se Senka i neda na me. Jest da je “ ona sto ne zna kako se zove” odmah optuzila da je Nada, al’ dobro je prosla. Obicno je pisac svega sto BB66 itd &co nije po volji; vjeko. E, zato predlazem svim Anonimusima sto ‘lijepo pisu’ (he,he) da se potpisuju sa vjeko.
U svakom slucaju lijepi pozdravi neznanoj Senki.

E, tako bi to bilo da je Co ovaj prilog objavio na vrijeme. Al’ nije.

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

Dragi i mili moj Glavni i Neodgovorni urednice,

puno je; brisi ”mili”; sta ce ona sto me jako voli pomisliti; ma znas ona sto je pala sa jabuke pa par puta o’skocila; e ta sto ne zna kako se zove; ma ne komplikuj, jednostavno brisi “mili”; samo

dragi i moj urednice, ma brisi i “i”, dakle

dragi moj urednice

Neki dan ti se ja raspricao sa BL prijateljem iz Banjaluke, al’ bas iz/u Banjaluke. Jebi ga, moze biti i BL prijatelj, a da nije iz/u BLuke. Nije do mene. Bar nesto da nije do mene.
Uglavnom, kaze napolju snjeg, a na stolu se sarma ‘ladi. UH!
Drugi dan ja u mesnicu kod onoga mog Zidova iz Slovenije( zna Bozana i Abu/ cvarak -holesterol epizoda; o kome je rijec) , kad kiseli kupus. Prave, zdrave glavice.( Kaze neki nas u Melburnu kupio kucu sa bazenom a ne pliva pa kupus u bazen. Svake hefte nova tura kiselog kupusa, tak’a klima. $8 glavica, pa ti sad vidi)
Sta cu? Dvije glavice, suha rebarca, slanina pa kuci.
E, uzmes kupus; odvojis velike listove; properes ih pod hladnom vodom da ti sarma ne bude preslana. Odrezes zadebljana/zile. Sve ti moram kazat’. Ostatak kupusa mozes upotrebiti kao listove ili narezan; izmedju sarmi kad slazes u lonac. Ja jok, ostatak obicno izrezem na krupne kriske, ljucu alevu papriku preko, ulje maslinovo, pa serviram k’o salatu uz vruc burek. Ne volim burek brez rakiju, a ni jogurat uz rakiju. Pa kiseli kupus moze proci; uz burek; mora se nesto prezalogajit’ dok se sarma skuha.
E, da se vrnem na sarmu. Za nadjev iste, sitno izrezes suvinu, nesto luka, rize, jajca kokosija, fasirano meso s obzirom na vjeru/ nevjeru/ holesterol itd (Ovaj moj Slovenac proizvodi i govedju slaninu/ bacon i rebra suha.) I jos dodas zacine, raznorazne. Obavezno paprika, krupno mljeven biber (najbolje drobljen) lovorov list i opet itd.
E sad, to ti sve ja pripremam navecer sa ventilatorom uperenim u cenzurisano dupe (kupace gace). Ono 30 i nesto stepeni, vlaga u vazduhu mozes plivat, pa ti sad skontaj sta je Bosna za sarmu.
I pristavim na sporet prije spavanja. Kad se probudim, sarma gotova, al’ znas kolkacka, ma ovolika, tridesetak komada u loncu od 12 litara.
E moj urednice. Jesil’ ovo zapis’o. Treba’ ce ti. Kad zatvoris blog. Da imas sta raditi. Ako ga zatvoris.

Ima jos...

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

E, zaprsku za sarmu sam PRIPREMAO ovako:

Pod jedan:
Kazes, (ako sam te dobro razumio, a mislim da jesam) da si na sljedeci anonimusov komentar:
Co
Da ti nisi otisao za folkom, drug bi ti sad bio na blogu, pardon, kafani. Perina prica, pardon, muzika, mu je ugodnija za usi.
Tuesday, 09 February, 2010

Odgovorio isti dan (odmah):
co said...
Druze, sta ces, takav je zivot. A i Pero je bolje drustvo. On se znao prilagoditi svim vremenima a to se izgleda u zivotu cijeni.
Tuesday, 09 February, 2010

A da nisi znao sta/ko te pita, i to logicno odgovorio. Te da si smisao pitanja/odgovora shvatio tek tri dana kasnije kada si se javio komentarom:
co said...
Ovaj Nadim komentar me odvede na uzbluz (ponekad svratim na kajak, i to je sve, pa pojma nemam sta se kod Caje desava) pa se jako zacudih kada u knjizi gostiju nadjoh isjecke iz mog zadnjeg posta. Ne znam ko ih iskoristi i u koju svrhu? I iz kojeg razloga se nadje tamo jer tamo po nicemu ne pripada? Jedino je vjeku zamijenio Enverom. A vidim da su i neki drugi jedva iskoristili priliku da ponesto dodaju jer nemaju hrabrosti da se jave tamo gdje bi bio red, ako vec moraju nesto reci.
Cudan smo mi narod. Volimo drugom raditi iza ledja pa to ti je. A to je najlakse kada se krijemo iza maski.
Friday, 12 February, 2010

U odgovoru na moj upit mene si iskljucio, pa su ostali samo Canak i Mario, a posto si optuzbu izrekao u mnozini stvarno je “cudno” da su se nasli prozvanima. Cccc

Pod dva:
Zaprsku treba dobro mjesati, da ne zagori, pa cu preskociti i
Pod tri: a i
Pod cetiri:
Pod pet: treba da ne zagori, doliti vode.
Pod sest: Nemoj sada o uticaju Canka i Marija ne mene. Moras biti orginalan/konstruktivan. Pazi sad:
Canak-jedan, Mario-dva, vjeko-tli; njih je tli, ‘Jesil’ primje-tio, tli, ma jesil’ ti to primje-tio.’
Seres vjekoslave! Vjekoslave pretjerano seres!
Bez obzira na Radovana Treceg (Radovane, Radovane zemlja ti se radovala!) ovo je bar za zuti. Tamno zuti.
Pod sedam:
Ono ti je ’dobro’ sa lijepim (Natasinim) prilogom bez komentara. Ja bih ‘vako nekako poceo:
“Drage nase radne kolege, imena vasa sam dobro memorisao al’nikako da vas likom povezem. Ne zamjerite. Backyard vam je k’o apoteka, a i astal vam pripremljen k’o za slikanje, bez medikamenata.”
Ma bolje i da ne pocinjem. Jel’ tako? A ni ti da zavrsis ‘vako nekako:
“ I tako jos jedni nasi dragi sugradjani njeguju svoje cvijece daleko od rodnoga kraja. A svi znamo zasto je to tako! Iako neki danas pokusavaju da ISTINU i preokrenu...”

E, Co ne ljutis se. Ne ljutis. Dobro je. Necu vise...

I jos...

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

Jer kao sto sam napisao ja sam zaprsku PRIPREMAO, a ne PRIPREMAM je vise. Uvjek sam se negdje za jen’, dva pa sam skonto kad ubacis u lonac sa sarmom vise suvine imas ekstra obrok, ne patis se za zaprskom i manje sudja za pranje. Sudje peres ovako; uzmes... a to znas. Dobro.
E, ako ides bez zaprsku onda u sarmu dodas paradaj sos. Dobar je i industrijski (Lego al’ ne kocke) a ako se odlucis za domaci vodi racuna da paradajz bude zreo, prezreo lakse se i brze skuha ali nikako truo. Truo doniras publici.
I na kraju kad se paradajz sos sjedini sa sarminim sosom dodas dvije kasike secera. Sto dvije? Ja prvi put probao sos prije secera, ofurio jezik i dodao dvije kasike secera. Sosa super ispala. Drugi put isto, ofurio jezik opet dvije kasike secera. Sosa super ispala. Tako par puta i skonto ako ofuris jezik trebaju dvije kaske secera. Vise ne furim jezik, ponekad ga pregrizem al’ o tome drugi put.

Sad posto je sarma gotova potrebna ti je loza da ti ne bude dosadno dok se sarma ‘ladne. E kad smo vec kod loze sta ti mislis kako je dragoj Saimi kad ujutro pije kratku lozu na praznu dusu; na prazan stomak se vec navikla. Ukidas blog Saimi,a ona ako nisi primjetio propustice dobrodusno kad je neko zariva, al’ tebe uvjek brani, a ti tako.
A Enisini zagorjeli ruckovi, a Nadina kafa jutarnja, sada gorca bez priloga. Ma znas li ti da Nadica prije nego ode na blog, odnedavno svako jutro ide kod frizera. A da ti ne spomimjem da ti je Dubravka ponudila i tehnicku pomoc oko bloga a ti zasnjirao njena dva priloga. Citas ih sam, a sta je s nama. Gdje je nama topla Dubravkina rijec. A draga teta Renata Knezevic i njena potreba za druzenjem (svak’ se druzi onako kako zna) . A svi oni drugi blogeri (mene ko je..) koji su u ovaj blog ulozili svoje vrijeme, minuli staz, bonove za topli obrok...Sta je sa njima.

Razumijes sta hocu da kazem.

Ako ne razumijes da te podsjetim da ni Tito ovoliko dugo nije bio izlozen. Neko ce jos reci da ti slozi namjerno pricu o zatvaranju bloga da bi navukao vodu na svoj mlin. Znas kakvi smo. E, ‘vaki ko ja.
Zato hvataj se priloga jer ti Mico (Bruja) dobro rece; nije ovo samo tvoj blog. A i Natasa ti puno toga dobro rece al’ ti ajd’ sto ne slusas, al’ citaj malo i tudje a ne samo svoje.

I na kraju ”Ne laje kuca zbog sela, vec”; ost’o mi onaj prilog (tebi narocito drag, od 4. Nov 2009) nedovrsen; ono PS> na kraju; pa javi dal’ da pisem nastavak.
Odoh, burek gotov, treba izdrzati do jutra/sarme.

PS. Prvo sarma, pa tek onda zaprska/komentar.
PPS. I vodi racuna kako komentarises da ne obrisem i ono “dragi”.
PPPS. Ah da, hocu i ja casu crnoga.

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Vjeko

EH, da si bio u prilici da posmatras moju facu dok sam citala tvoj komentar, vidio bi jedan dugotrajni opusteni osmjeh na svaku recenicu.Ono sto ne "kontam" ja shvatim po "svome" a ono sto razumijem i upamtim.
Prvo sto cjenim je sto nas uvazavas i posvetis nam vrijeme , pisuci iz zemlje u kojoj je vrijeme vrlo bitan faktor, tj zaista gdje je "vrijeme novac". Odavde je lakse po tom osnovu, ima se vremena, ali nema dovoljno kompjutera i obucenosti.
A najvise sa svih strana ima ravnodusnosti. A ja nevolim to stanje.Puno je bolje ovako da nas Milan pusti da i s......mo, kako ti kazes, ali da se od pocetka do kraja saslusamo.Ovde nazalost i jedna pogresna rijec ili prekida diskusiju ili se pretvori u istovremeno nadglasavanje.Zato cu ga uvijek braniti.Da si ovde i ti bi majke mi radio isto.Meni ovde licimo na dobre komsije koje se postuju i uvazavaju i kad izrazavaju svoje licne stavove.
A, ti opisa sarmu, ma ko, da sam ti ja dala recept.Jedino volim da se hvalim kad je kuhanje u pitanju.
Dodji kod nas imamo uvijek flasu dobro crnoga.
Pozdrav Saima

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Vjeko, Vjeko, mangupe! Da ti zaprska nije malo prejaka.Pazi da ne zagori! Onda ima gorak okus. Za Vjeke vjekova...

Pozdrav od preopsirnog Seje ( B.)

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous vjeko said...

Dragi Sejo

Neka tebe nama pa makar i ‘preopsirno’. Znamo mi da motika/reket i pero/tastatura ne idu zajedno.He, he Mene zaprska ne brine. Zar nisi primjetio da zaprsku nisam ni dodao u sarmu, a ona je bitna. Vec me brine kako da slozim uz crno ein Weissbier.

Sto ti ne spavas? Sportski zivot?

Tuesday, 23 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

E Vjeko, Vjeko.
Kao sto vidis bila sam u pravu prije podosta godina kad rekoh – Vjeko je pametan mladic, a ti stavio u zapisnik da se zna. Svi smo znali da si duhovit i «Vrag», ali ovo pametan zaboravljali reci.

Nista se od tada nije promijenilo, osim onoga «mladic», ali izgleda da nije previse ni to, eto sto cini od covjeka sklonost salama.
Imas osebujan stil, tvoj, njeguj ga. Svidja mi se.
I nije ovaj blog samo zbog onih koje si naveo, vec i zbog tebe.
Pisuci, tko zna sto ces jos otkriti u sebi, mozda jos cime dobrim iznenadis sebe i nas.
Ipak – Malo pripazi, imaj mjeru.
Koliko se samo potencijala krilo u nasima iz Mikroelektronike i Medicinske elektronike?

Nisi rekao sto ne stoji, a onaj kome si se obratio, trebao bi se potruditi razumjeti, razmisliti, pa i nasaliti se na svoj racun. Upravo je velicina i snaga covjekova znati se nositi s kritikom, pogotovo kad je tocna i dobronamjerna.
A dobronamjernost je bila tvoja vrlina. Ne varam se, zar ne?

Natasa

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Skoro dobijem Email od moje Aidice iz Austrije, pa pomislim 'Eh, ovo je za v j e k u dussu dalo:

Unutarnji mir

Bilo bi dobro da svi ovo procitate, jer je meni definitivno pomoglo. (vjeko--pretpostavljam)

Dok prolazimo kroz sve sto nam zivot priredjuje, neophodno je imati neki svoj kutak mira.
Ja sam postupio po jednostavnom savijetu koji sam procitao u jednom clanku
i napokon sam nasao svoj unutarnji mir.

U clanku je pisalo:
"Da biste postigli unutarnji mir, morate zavrsiti sve stvari koje ste zapoceli".

Onda sam pogledao po kuci i vidio sve stvari koje sam zapoceo, a nisam zavrsio.
I prije nego sam jutros krenuo na posao: dovrsio sam butelju vina, flasu rakije,
kutiju apaurina, stangu cokolade i jedan do pola potroseni joint.

Sad se osjecam FENOMENALNO!
-----------
Imas vince od mene, ne zato sto Te volim, vec da Te se rijesim...Ti znas, ha, ha, ha.
ti znas, i opet ha, ha, ha,

Slaba Ti sarma. Probaj kineski recept.
Ljubav

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Za Neznanca
U pravu ste. Zbog razlicitih mentalnih sklopova ostacemo ukopani u rovovima. Da je situacija u BL bila kontra, Vi biste vjerovatno pricali moju pricu, a ja bih se sramila zbog onoga sto uradise " moji", i jos vise zbog onog sto nista ne ucinih, premda sumnjam da bih sutila. Vidite i sami kako mi ne polazi za rukom drzati jezik za zubima. To naravno ne znaci da ne mozemo razgovarati. U ostalom, na blogu se vidi da se sasvim lijepo druzim s ljudima vasih ili slicnih stavova. I izvan virtualnih stranica druzimo se ljudima koji su nam po necemu ugodni, a po mnogo cemu razliciti od nas. Zbilja nastojim u svakom covjeku pronaci nesto dobro, zanemariti neke mane, uvjek se vodeci cinjenicom da sam i sama sazdana od mana i vrlina. Kad netko zlorabi tu moju otvorenost, e onda kazem: aj bog, nema vise...
Vidjeti nastavak.
Nada Š.D.

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Ispricavam se Neznancu i ostalim blogerima. Ovaj, prvi dio mog komentara koji se sastoji od tri dijela, trebao je biti na Pedru.
Sorry, krivo sam kliknula.
Nada Š. D.

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Za Vjeku, Veku
(iliti Trapiski put, odrastao pored manastira)

Mogu da kazem da nemam potrebe potpisivati svoj prilog tudjim imenom.
Imam dosta lijepih uspomena kako pored groblja, vojne pekare, sa jabuke, ili onog izvora na Vrbasu. Ili cak iz posjeta rodjacima u Trapiskom putu...(ima i ruznih uspomena, neka ih, kako bih znala koje su bile lijepe ako ne bi bilo poredjenja)

A o Trapiskom putu drugi put. Mnogi karakteri izrastose tamo, i ne upotrijebise ruzzne rijeci, a naucise i da kuhaju.
-------
Drogerasi, pokerasi i oni sto im je stolica prirasla za onaj deblji dio, sa ocima uperenim u dno flasse, nisu bili nassi uzori. Srecom.

Procitala sam Cajinu knjigu (UzBluz) i tamo ima mnogih ispovijedi kako je radio BiG (Biljana i Goran, je li tako?) radio.
Caja spomenu mnoga Banjalucka imena, ali im ne ponudi sarmu.
Ne ponudi pokvarenu sarmu ni svom sinu, a Vjeko to uradi...
Dobar primjer za ugled svome djetetu.

Zakljucak:
Fratri imaju zavjet sutnje i samo glavni govori, a sigurno nije nikoga poucavao da psuje ili pravi sarmu od pokvarenog mesa i slicno tome.
--------
I opet cu reci da mi se ne svidja sto petljate djecu i pokvareno meso!

(Kako bi pok.profesor rekao:

Mozes ti i bolje to napisati!
Nisu popravni bili samo za ocjenu, da se podigne ocjena, popravni ispit je bio da ucenik nessto i nauci, zar nije tako, bez uvrede!
Ima ovdje kapaciteta!)
--------
BB 66

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

BIG= Buco I Goga
s.b.

Wednesday, 24 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Evo mene opet, zaboravila sam nessto dodati na onu sarmu:

30 plus i visse napolju!!!! a ciko pravi sarmu???
Fasirano meso je opppaaaassssnnnnoooo na toj temperaturi!

A tek kupus na toj temperaturi;

pa to je gore nego kod one Licanke sto sam malo radila kod nje. (Nije zena dala da se ista baci, pa tako i kupus---rok mu istekao vjerovatno 2 godine prije---prst mozze da prodje kroz ono sto bi se nazvalo list kiselog kupusa, ali sefica je sefica, donijela 2 vrece zamrznutog kupusa; morala sam praviti sarmu od takvog kupusa. Jeste da sam podosta bacila dok sam dosla do pravog lista, ali nije nitko umro. Srecom.

Dr. Oz ne preporucuje takvu hranu--nikako!

BB 66

Thursday, 25 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Eh, ja upoznala i Biljanu...hajde, neka bude Goga.

Thursday, 25 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Nije za djecu ispod 15 godina

Pusa za Vas gospodjo Serfa zbog iskazane brige. Nema zime, i da sam mladja sumnjam da bih udovoljila visokim kriterijima Mickovim. Kad se ima puno love, mogu se imati visoki kriteriji. Nemojte molim Vas biti prestrogi prema njemu, pa svi smo mi Bozije ovcice. Bog ce mu sigurno uzeti kao olakotnu okolnost to sto me do suzaaa nasmijaaavaaaa vec u cetiri sata ujutro.
Srdacan pozdrav.
Nada Š. D.

Thursday, 25 February, 2010  
Anonymous Serifa said...

Draga Gospodjo S D,
Onaj moj (nista sto prica nije istina, samo masta) nije papak, ko sto se predstavlja, nego je rodjeni Sarajlija, vozio se trojkom, ali je neko vrijeme proveo i u Banjaluki.
Mogao bi on napisati nesto istinsko o Banjaluki, ali ne zna one “ratne”. Tako mu grah pao. Sto se njegovih uspomena iz mladosti tice, one su toliko naivne da ga je nacisto sramota. Inace, kao sto ste se uvjerili sami, ni tamo ni vamo ga nije sramota. Naravno sve ovo bi trebalo da ostane medju nama. Onaj moj bi me ubio da sazna.
Ja sam davno naucila cuvati tajne. Kad sam bila mala, ne bas skroz mala, nako curetak, dodje nama u posjetu iz Banje Luke tatin prijatelj. Sjedimo tako nas dvoje sami i on mi prica sta su njih dvojica radili kad su bili momci. Kad je doslo do vrucih tema odjednom zastane pa me upita: “Znas li ti Serifa cuvati tajnu?” Ja sva pretvorena u uho odgovaram: “Bezbeli da znam.” “E vidis znam i ja”, rece tatin prijatelj i usuti.
Inace slucajno sam sam otkrila ovaj blog. Prijateljica mi je rekla da ako hocu da saznam ko je umro i recept za sarmu (sege, sarma od kiselog kupusa u kenguriji) da pogledam ovdje. Blog mi se inace svidja, ne zato sto ima samo dvije teme u ovoj godini (ne kao kod Dalibora svaki dan nova), nego sto mozes sama sebi dati kompliment. Ima doduse dosta komentara koji su ucevno pisani pa ih ne razumijem, eh moja neukost, ali zato imate Vankufera, ko i Dalibor, koji pise onako da ga razumijem. Imala bih i ja nakih prica o banjaluckim momcima…. Nisu se bas proslavili, samo gitara i uz Vrbas. Jedan je Pero “Jakara”, alal mu od mene. Bonavi Gospodjo S D, znate li vi cuvati tajnu…?
Opet sam pretjerala, srecom onaj moj nije ovdje, u Hongu je kod Zumi.

PS: Jelde, jesam se uklopila, niko me ne razumije. Mogla bi ja ovako kolko hoces, ko neki vasi.

Thursday, 25 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga gospodjo Serifa
Vjerujem da se ne ljutite na ovo DRAGA. Meni je doduse uvijek bilo lakse napisati ono DRAGI, ali to na ovom blogu nije pametno pisati, jer se odmah javi vanjski neprijatelj, pridruzi se unutarnji i ne birajuci sredstva razbucavaju druzenje. Primjetila sam da je u zadnje vrijeme i odnos DRAGA-DRAGA postao sumnjiv. Zato cuvajte se Serifa moja, oprezno...
Evo, dok ja s Vama ovako lijepo pricam prolazi Natasa. Masem joj u znak podrske. To Vam je jedna fina gospodja, kao i gospodja Saima. Ima ih jos puno dobrih. Ma sta ja tu Vama pricam. Inteligentna ste osoba, sami ce te si izabrati drustvo prema svojim afinitetima.
Sto se mene tice, mogao bi ovo biti pocetak jednog lijepog druzenja ( malo citata iz filma ).
Samo se bojim da bi se moglo ugasiti svetlo u ovoj kavani koja bi se mogla zvati i Hocu-Necu.
Cuvajte mi Micka...Ah, da, ma kako on samo zna sve te vrhunske marke parfema, grudnjaka, cak i onih cizama sto se skupo prodaju u Americi ?
A sto se tajni tice, ne brinite, tu sam riba.

Srdacno Vasa Nada Š. D.

Friday, 26 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Bogami gospodjo Serifa, gdje je Pero prosao tu trava ne raste.Jednu popularnu pjevacicu je morao servisirati Miro Bozic (ginek.)Ali ja znam cuvati tajnu. Zato se ovog puta necu predstaviti. (Ja sam tajna)

Friday, 26 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Anonimus tajnom Anonimusu,Perinom gardisti

Mozda je ovaj epitaf na grobu tvoga Pere:

Ispod ove crne zemlje,
U dubini grobna mira,
Snom vjecitim ovdje spava,
Znameniti vidar-Pera Zdera.
Nesrecan je slucaj bio
Sto ga s ovog svijeta zbris'o:
---Popio je medicinu
za drugoga sto j' propis'o!

Friday, 26 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Imamo mi u B.Luci nasseg Peru (Kocica); kip u Parku naseg djetinjstva.

Dok smo bili mali ona njegova ruka je bila uperena prema nassoj maloj glavi, kao da je htjela da kaze 'razmisljaj dijete, razmisljaj', a kako smo rasli ta ruka je bila uperena prema raznim dijelovima tijela (kad povuces onu zamisljenu liniju od Petrove ruke prema sebi...) a sad kad smo ostarili, eh, godine, godine, gdje sad ona ruka naseg Petra Kocica pokazuje?

Nego, bice jos nagrada pod ovom temom?

Vidim da ima mnogih koji ne vole ni pseudonim, kao okrenuce se netko u grobu ako se uzme pseudonim???
Okrecu se oni u grobu i bez nas, okrecu se, ma, kakvi, ne okrecu se, vrte se od muke i jada zasto su se oni borili, zasto su nas ucili nekim ljudskim vrijednostima...
Vera

Saturday, 27 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Gospodjo Vera
Brzo reagiram, da slucajno ne biste pomislili kako sam se ja, a mislim da mogu reci isto i u ime ostalih blogera, odrekla svoga kulturnog naslijedja u koje svakako spada i veliki knjizevnik Petar Kocic. A kako je spomenik njemu bio jedan od repera u nasem bivsem gradu, gotovo da nama nikoga medju nama prognanima tko ne nosi neku lijepu, njeznu ili veselu uspomenu za ime Petra Kocica.
Druga je stvar sto je izvedenica iz njegovog imena postala sinonim za nesto drugo. Zato, molim Vas ne brkajte te dvije stvari.
S postovanjem Nada Š. D.

Saturday, 27 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Ima tamo u Banjaluci vagon Pera.IMa dosta novijeh sokaka nazvanih po Perama uvezenih iiz Srbije:Pere Karadordevica(bivsa Marsalova ulizca) ,vojvode Pere...(bivsa Ul.N.Pozderca),Pere Njegosa,Pere Duricica,Pere Pecije Petrovica,
Pere arambase,Pere serdara,Pere Vozda,itd...

Saturday, 27 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

U (uh)...P.P.P.P.P. Pere ti,

Da nije i Grobljanska promijenila ime u Sv. Pere?

Pere

Saturday, 27 February, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Vidi i procitaj ako zelis:
www.kapetanovic.dk/bosanskinovi/dnevnik.htm

Sunday, 28 February, 2010  
Anonymous Neznanac said...

Serifa,
Pises vrlo duhovito, sto je jako dobro za promjenu ovdje. Vecinom su teske teme (ne kazem nevazne) u poslednje vrijeme, pa takvi i komentari. Tvoj post mu ga dodje nesto ko proljetnji lahor (znam da nije bas originalno poredjenje, ali je iskreno).

Na kojem se blogu mozes pronaci (gdje ima malo vise tvojih tekstova)?

Pozdrav

Tuesday, 02 March, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Cega si se ti to uplasio Neznance pa ne odgovaras na moj e-mail?
Natasa

Tuesday, 02 March, 2010  
Anonymous Serifa said...

Dragi Neznanac,
Hvala na povjerenju, ali nisam Vam ja neka koja fino pise. Ja se vise, manje, ni tamo ni vamo, spominjem na nasem sarajevskom blogu. Moj muz Mick je taj koji pise, ali ja Vam to ne bih preporucila, suvise je nekulturan blog. Meni se vise svidjo vas banjalucki dok je bio “pametan” jer ja iskreno volim Banjaluku. Nego kad vec pricamo znate li Vi Neznanac po cemu su nama Sarajlijama poznati banjalucki cevapi? Nekad davno, dok sam ja jos bila u ferijalcima a banjalucka zeljeznicka stanica u centru grada, voz je na putu iz Zagreba za Sarajevo stajao u centru i stanica se zvala Banjaluka Centar (bila je i Banjaluka Predgradje). E tu na stanici su se prodavali cevapi u dva kioska, na obe strane izlaza iz stanice. Mislim da se jedan zvao “Lovac”, a drugi ne znam. Kad je nas voz stao u centru vecina putnika je pozurila da kupi cevape, tako da se uhvatio veliki red. Pitamo mi nekog zeljeznicara, koliko voz stoji, a on nam kaze pola sata. Stanemo mi u red, a bilo nas je desetak. Islo je to prilicno brzo i za nekih dvadesetak minuta smo vec svi dobili, a oni koji su bili prvi na redu su cekali na ostale, jeduci nako vruce cevape. Odjednom neko povika: “Ode voz!” Mi se svi zajurismo na peron, kad tamo voz vec otiso, vidimo samo zadnji vagon kako zamice. Dragi Neznanac, koja je nas frka uhvatila. Uto neko dodje i rece da ako trcimo precicom mozemo stici voz. Ta osoba nam kaze kuda da trcimo. Koja je to trka dragi moj bila. Trcali smo kroz aleju, zatim preko livada pored kasarne dok voz nismo uhvatili blizu zeljeznog mosta na Vrbasu. Ja sam svoje cevape zamotala u majicu i tako trcala. Poslije mi je majica bila sva masna od cevapa. Kad smo u vozu pitali konduktera zasto je voz otisao ranije on nam je rekao da je voz ionako kasnio pa su morali da nadoknade izgubljeno vrijeme. Isto nam je rekao da je to normalono da ljudi izgube voz zbog cevapa. Eto zato su banjalucki cevapi bili poznati u Sarajevu.
Kad smo kod vozova, ne znam da li se sjecate, a Gospodja S D se sigurno sjeca:
“Nicht hinauslelen!” ili “Ne pas se pencher an dehors!” ili “E pericolo sosporgersi!”. Ja se sjecam one “rupe” u podu, kroz koju su se mogli vidjeti zeljeznicki pragovi i natpisa “Ne upotrebljavaj zahod dok je voz u stanici!” I onog ogledala, na koji sam se mogla ogledati samu u jednom cosku jer je ostali dio pohrdjo.
Voli Vas sve vasa Serifa

Tuesday, 02 March, 2010  
Anonymous Neznanac said...

Natasa,
Izvini za nejavljanje! Bile su "tehnicke smetnje". Sad je OK - poslao sam ti email.

Pozdrav.

Tuesday, 02 March, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga gospodjo Serifa
Brinem se za Vas. Sta ako Pami sazna?
Ovo vamo nije opasno, ali ono tamo...hm. Vi zanate da ona ima svog dojavljivaca.
Srdacno Vasa Nada Š. D.

Wednesday, 03 March, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Postovana gospodjo Serifa
Kad vec nema onog mog sto me svaki put rastrese svojim pricama, ja cu s Vama podijeliti sjecanja na vlakove mog djetinjstva i mladosti. Do kraja pedesetih moja obitelj je vlakom putovala uglavnom prema Jadranu. Ja, zgoljavo, nikad gladno dijete, cim bih sjela u vlak ogladnila bih, na veliku radost mame i tate. Razmotalo bi se pohano pile i svi bi sa mnom navalili. Tada su vlakovi stajali i na najmanjoj stanici, a moj tata bi svaki put izisao da zapali cigaretu. To su za mene bile more, jer je tata uvijek uskakao u vlak kad je vec kretao. Strasno sam se bojala da cemo nastaviti put bez njega. Nismo citali, ni slusali glazbu u vlaku, ali nam nije bilo dosadno. Obicno pred zoru mi djeca bi se nakacili na prozore, jer tko prvi vikne 'eno mora', bio je glavni. Na tim putovanjima jedino nisam volila stanicu Bos. Novi. Tu se presjedalo, dugo cekalo i uvijek nekako bilo mracno i hladno bez obzira na ljetno doba.
Iza pedesetih sam vlakom putovala uglavnom na skolske ekskurzije.
Zavrsila sam 3.AG1, TS u BL kad smo krenuli na ferijalnu praksu u Vodice. Pjevali smo Misel od Bitlsa. Znali smo samo onih par francuskih rijeci, a ostalo smo la, lakali. Cijelu noc.
A sto se cevapa tice, moj dragi je uvijek jeo veliku sa sest i to kod Muje. Mislim da je u vremenu o kojem pisete gospodjo Serifa, Mujo radio u Lovcu. Moj dragi vise ne jede cevape u cevapdjinicama od kad ih je i sam pravio u jednoj ovdje u ZGB_u kod jednog naseg.
Srdacno Vasa Nada Š. D.

Wednesday, 03 March, 2010  
Anonymous Serifa said...

Draga Gospodjo S D,
Drago mi je da se brinete za mene, ali Pami je nasa dobra prijateljica, kako bi ona...
Sa druge strane nas brak je malo vise opusten, nako ko Bosanska Federacija.
Nego moja Draga S D, puno tuznih ljudi na ovom blogu i pametnih ali isto tako tuznih.
Koja losa kombinacija pametan a tuzan. Tesko onima koji s njima zive. Ja i onaj moj nekako vise volimo biti ne puno pametni a veseli . Eto taka nam priroda.
Puno ja volim tu vasu Banjaluku i kad se sjetim onih finih ferija, provedenih kod vas, meni uvjek toplo oko srca. Znate mi u Sarajvu nismo imali gdje da se kupamo, samo Bembasa i bazen na Ilidzi. Zato sam ja volila preko ljeta kod familije, pa volj ti na Vrbas, volj ti na Vrbanju. Cujem da je Crni Vir pretvoren u smetljiste!? Staces, kazu da je Banjaluka sada puna smeca. Joj koje sam ja tu predivne dane provela, a tek ljubavi.
Moja prva ljubav (kazu da prva ljubav zaborava nema) te davne 67 godine je bio Kirija.
E draga moja Gospodjo SD, koja je to ljubav bila. Ja gimnazijalka, dobra ucenica i mamino dijete, a on izbacen iz skole zbog duge kose i sto bi Ante Kovacic reko “zgubidan”. Ali draga moja, imao je ono andjeosko lice, dugu crnu kosu i plavi kaputic sa zlatnim dugmicima u dva reda, posljednji krik mode i uske Leviske, da mu se, da prostis sve ocrtavalo. Tek se bio vratio sa Gitarijade u Beogradu, pa mi je stalno o tome pricao. Poklonio mi je i vunenu torbicu, izgledala je ko zobnica koju fijakerski konji na Ilidzi nose na glavi, ali to je bila tada moda. Ja sam imala majicu u duginim bojama, koju sam sama ofarbala. Joj kad se sjetim, idemo mi zagrljeni a za nama samo cujes “Fuj, Biklus” i “Sve njih treba na ORA. Zasto smo se mi borili?” A mi mladi, ludi, sretni i ni zasta ne hajemo.
Voli Vas vasa Serifa

Wednesday, 03 March, 2010  

Post a Comment

<< Home