SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, January 29, 2010

Neka visi Pedro


Dragi moj B(l)ože.

Za sve si ti kriv. Vec si poprilicno odrastao, a prilicno si neozbiljan, laprdav i neambiciozan. I vlastiti caca te se hoce rijesiti. Ne vole te ni aktualni stanovnici BL i sire, pa ti i na samrti zabadaju jos poneku strelicu. Ne vole te ni neki koji kazu da te vole, a tjeraju tvoje drugare iz tvoje kuce. Ne vole te ni oni koji dodju, malo se poigraju, pa odu.

Kad nekog ne vole ipak je do njega, moras biti malkice samokritican, a i do onih je koji ne vole da vole. Njih popljuj, bar sad na kraju. Ima nas koji te volimo bez obzira na sve tvoje mane.

Mi smo ti oni sto smo malo sjetni, malo njezni, malo romanticni, malo volimo lijepe price, malo putovanja, volimo se i druziti, gledati stare slike, a bome i ove nove. Svasta mi volimo, ali 'ko nas sta pita? Jaci su oni sto te hoce objesit'.

Pa spokoj dusi tvojoj, dragi moj B(l)oze.

Nada Š. D....tvoja vjerna

PS: Nekad sam te malo varala s nekim drugim blogovima, ali nista ozbiljno. Ne bih ti lagala sad kad si na samrtnoj postelji, vjeruj mi.

Labels:

E-novine pred gasenjem

Dragi prijatelji,

Portal www.e-novine.com nalazi se pred zatvaranjem. Razlog: nedostatak novca za održavanje vitalnih funkcija sajta. Već mesecima se, čitaoci to znaju, borimo za opstanak: samo zahvaljujući njihovim donacijama, uspeli smo da nekako preživimo, ali danas, sa obavezama prema hosting provajderima, agencijama (Beta, FoNet, EPA), prema maloj ekipi zaposlenih koja već četiri meseca nisu primili nikakvu platu, prema mnogobrojnim saradnicima koji mesecima rade besplatno, uzgred suočeni sa troškovima stanarine, telefona, ubitačnih poreza... u situaciji smo koja ne sluti na dobro.

Ukratko: imamo 20 dana da pokušamo da učinimo sve što je u našoj moći da održimo ovaj jedini pravi regionalni portal. Politički pritisak Tadićevog režima preko marketinških agencija koje drže Tadićeve dahije (Draga Đilas, Nebojša Krstić, Srđan Šaper) jeste test za svakog od vernih čitalaca e-novina kojima se ovim putem obraćamo.

Ako ste u mogućnosti da nam pomognete da e-novine opstanu i ostanu ono što jesu: potpuno nezavisno, kritičko, antifašističko i antinacionalističko glasilo, beskompromisno u želji da se krvava prošlost nikako ne zaboravi te da i dalje pišemo o svim zločinima učinjenim u naše ime - uz prisustvo najeminentnijih novinarskih imena u regionu, pomognite nam što pre! Možete koristiti plaćanje preko interneta (Plimus), možete preko e-maila support@e-novine.com dobiti sve informacije kako novac da uplatite iz inostranstva, možete, konačno, doći u našu redakciju (Hadži Prodanova 15) i na licu mesta suočiti se sa silesijom svih naših problema, uz besplatnu kafu.

Ako ne možete da nam novčano pomognete, možda znate one koji su voljni da nam pomognu na razne načine: ljude koji bi svoje kompanije oglašavali kod nas, možda znate nešto što nam na pamet ne pada - izvolite, javite nam se i javite drugima šta se dešava e-novinama.

Redakcija e-novina ovih će dvadesetak dana raditi bez prestanka; učinićemo sve da pokušamo da ovu finansijsku katastrofu prevaziđemo.

To dugujemo ne samo sebi već i najboljim čitaocima na svetu - čitaocima e-novina.

PS. Za sve informacije, ako želite, možete nas pozvati telefonom +381 11 386 28 38


PETAR LUKOVIĆ, glavni i odgovorni urednik www.e-novine.com

Jos jedna tuzna vijest

Dragi Co i Blogeri,

Evo proslo je vec nekoliko dana od kako je preminula Pasa Brkic, rodjena Cekic, mama od Zlate Vujinic-Brkic.

U borbi za parce neba ispod koga ce se osjecati sigurnije, dosla je sa svojom familijom u USA, Connecticut, New Milford.

Sjecace je se mnoge generacije djece koja su prolazila kroz Prijedorski vrtic, bila je priznat pedagog i vaspitac.

Zahvalni smo joj na svemu sto je ucinila za nas.

Njeni najblizi,

Kcerka Zlata, unuke Ena, Dunja i Anja i zet Mladen.

Labels:

Thursday, January 28, 2010

Tuzna vijest

Jutros sam primio vijest od Nade da je uz Zagrebu preminula Josipa-Fina Stefanac, majka moga dobrog prijatelja Mire, a Nadina svekrva.

Eto tako polako ona stara Banjaluka odlazi s ovog svijeta daleko od grada u kojem je provela najljepse godine zivota.

Familiji Stefanac upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i moje licno ime.

Labels:

Thursday, January 21, 2010

Nova ponovo

Ima nekoliko blogera koji svojim tekstovima kod mene izazovu toliku inspiraciju da svojim prilog nastavim njihov.

Jedan od tih blogera je i Nada koja me tako potakne da razmisljam i misli se samo nizu. Iako sam ovaj tekst odmah napisala na papir nisam ga mogla poslati jer mi je trebala fotografija da bi prilog bio potpun. Zubobolja i malo komplikacija me zadrzalo u kuci i sada je tekst i slika spremna.

Da, zaista Nada ima pravo kad se pita ima li uopste vise Nove Godine. Niko osim nje nije to ni registrovao.

Postoje ovde neke "nove", Nove godine samo ne znam stvarno cije su.
Vec dva mjeseca u Sarajevu stoji ova "cestitka u samom centru grada. U vrhu se vidi devastiran Muzej Olimpijade. Jedino sto znamo iz istorije da se desavalo to su osvajacki ratovi. U jednom od tih ratova osvajaci - osmanlije stigose i do Bosne. Pokorise je donesose svoje obicaje i vjeru. To se danas zovu agresori. Onda ovaj nas rat donese i ovakve plakat, valjda kao smisao pobjede.

Nemam nista protiv da se stavila lijepa plakata, sa nekom lijepom slikom bosanskih ljepota, negdje u blizinu Begove djamije u koju dolaze pravi vjernici (nadam se), i da je ostala desetak dana prije i desetak dana poslije tog praznika. Neznam da igdje u svijetu stoji cestitka za Novu godinu, cjelu godinu.

U Banja Luci na trgu hiljade ljudi docekuju Srpsku Novu godinu. Pjevao Miroslav Ilic. Uvijek sam voljela cuti neke njegove pjesme, kao i Lepe Lukic, Bebe Selimovic i Halida Beslica. Izbor tog pjevaca je smisljen da se okupi sto vise ljudi. Intarvjuisan je mladi svijet i na pitanja "Sta im znaci ovaj praznik", nekoliko ih je reklo "Neku tradiciju - ali priznajemo normalnu." Pjesme i igara ovdje je jedino sa cim politicari hrane narod. Pitala sam ljetos moje goste Ruse o tom prazniku oni kazu da nema tog praznika. Nazvala Franu na taj dan i pitam da li je kuci ili na poslu. On odgovori "na poslu - to se ovde ne slavi." Ne znam je li u cjeloj Rusiji tako ili samo u Celjabinsku. Voljela bi kad bi to neko napisao jer na TV RS nekoliko puta su ponovili da je to veliki ruski praznik.

U mom 62-godisnjm zivotu cesto puta sam cula od starih mudrih ljudi kad se o necem diskutovalo, znalo se reci "kod nas sve mimo svijeta".

Ja sam Novu docekala u restoranu Termalne rivijere Ilidja. Prostor je lijep, a goste je zabavljao Omer Pobric sa svojim orkestrom. On je osnovao Institut sevdaha u Sarajevu. Skupio mlade talente iz cjele BiH i repertoar je bio od Elvisa Prislija do nastarijih sevdalinku. Za svaciju dusu po nesto. Svijet je bio lijepo obucen ali atmosfere nije bilo. Svi su bili sa svojim mislima i svojim brigama. Nije bilo cestitanja i poljubaca, redom sa svima koji su bili u blizini na plesnom podijumu. U nase vrijeme svi smo si cestitali iako se nismo licno poznavali. Bila su dva veca stola Italijana sa djecom koji zimuju u Sa. Oni su bili veseli i dobro se zabavljali.

Saljem vam
nekoliko slika juce napravljenih. Umjesto poznatog sarajevskog hotela "Central" novi club i spa. Drze ga Irci. Opet Co - ova muzika "Da sam ja netko" i da mogu uciniti da se iz ove zemlje pisu samo lijepe stvari. I na slikama vidi ravnopravni dio Evrope, sa beskrajnim uvazavanjem razlicitosti.

Oprostite svi kojima se ucini da ovaj tekst postavlja pitanje "sta je pjesnik htio reci" ali moje tekst je izvor trenutnih emocija.

Pozdrav Saima

Danas sam u soku i dodajem vijest da je Omer pobric juce poginuo na putu Sarajevo Zenica. Dobio u autu srcani udar.

Wednesday, January 20, 2010

Hajduk, 1958

Evo jos jednog iznenadjenja. Taman kad pomislim da nas je zaboravio, javi se jos jedan bloger od kojeg nije bilo lako izvuci bilo kakav prilog. Sjecam se koliko sam morao cekati na onih par slika iz novijih dana pa predpostavljam da je slika mladih hajdukovaca i ljubav prema Hajduku bila jaca od ljenosti.


Onim starijim prepustam da otkriju identitet fudbalera s kojim se Mado slikao a onim mladjima njegovo ime vjerojatno nece znaciti puno. A za nasu generaciju, koja je zivjela u 'zabludi bratstva i jedinstva', njegovo ime ce uvijek ostati u sjecanju.


Zdravo Co.

Kad smo vec kod teme Hajduk evo jedna slika koja pokazuje moju privrzenost tom klubu jos od malih nogu. Slikano na pomocnom terenu Borcevog stadiona (iza drvenih tribina) u jesen 1959. Kup utakmica izmedju Hajduka i Borca koju je Hajduk dobio 4:1. Slikao moj amidza Fahro (Cigo) Plicanic kojeg se Cajevcani sigurno sjecaju.

Novija slika je slikana 2001 u ljeto na Poljudu, Liga sampiona (pred kolo) Hajduk - Debrecin (Madzarska). Slikao Goran Vukadin (Gabrijelov sin), na slici lijevo od mene je moj sin Igor (plavi sorc bez naocala).

Pozdrav blogerima iz snjeznog Lunda.

Made

Labels:

Monday, January 18, 2010

Hajduk

Ima tome poodavno kako mi se emailom javi Ibro Cenanovic, jedan od onih malobrojnih koji se bori da se istina o Banjaluci ocuva u vremenima kada, zahvaljujuci silnim novcima, oni koji danas vladaju Banjalukom sire lazi koristeci sva moguca sredstva. Ibro je 'momak' iz Omladinske (danasnji naziv ne znam a za one koji dolaze na ove stranice on ionako ne bi imao ikakvo znacenje), iz koje poznajem mnoge, medju ostalim i Ahmeta i Djedju Kozaragic, prijatelje iz davnih muzickih dana.

Ibro mi posla jednu sliku iz davne 61, iz dana kada smo vecina trcali za loptop, svako u svom dijelu grada. Igrao se tada nogomet gdje god se stiglo, umjesto stativa se koristio stap ili dio odjece, aut se odredjivao od oka, a o patikama se moglo samo sanjati. Formirale su se ekipe, organizirali su se mecevi sa rajom iz drugog komsiluka...

Na slici koja je pred vama je ekipa sa Caira a da ja ne prepricavam o kome se radi evo originalnog Ibrinog kometara objavljenog na cafe kajaku:

Zahvaljujuci glavnom uredniku Sehovicu, danas je objavljena fantasticna slika, koja je i na neki nacin istorijska slika.

Radi se o fudbalskom klubu HAJDUK iz OMLADINSKE ulice. Tacno na mjestu prve izgradjene manje zgrade na CAIRAMA, u basti SACIRA KUSMICA, oca dvojice igraca na slici.

Slika datira iz 1961 godine.

U gornjem redu su, prvi slijeva, nekadasnji legendarni fudbaler BORCA, prije nego sto je zaigrao za juniore BSK-a: HIKMET KUSMIC, MUHAMED KUSMIC, STJEPAN-STEFKO CEMAZAR, MUSTAFA KOZARAGIC, CURIC MLADEN i KOZARAGIC NEDZMIL-DJEDJO.

U donjem redu sam ja, gospon IBRAHIM, zatim JASMIN GVOZDJAR, KOZARAGIC AHMET, RASIM HABULA i SULEJMAN GUNIC-Memki-Cuga.
Pozdrav cijeloj raji banjaluckoj,gdje god da se nalaze.

Dobar dan.

Ibro

Ibri se zahvaljujem na javljanju u zelji da ova slika ne bude i jedina.

Labels: ,

Saturday, January 16, 2010

Zdrav i živ 15.01.2010.

Iz Banjaluke se vec odavno niko ne javlja kao da nas se niko ziv ne sjeca. Prosli Bajrami, Božici, prosle Nove Godine, vjerojatno su se slavili rodjendani, ne vjerujem da nema druzenja, ali na blogu nigdje nikoga. Znam da ce neki reci da je to zbog mene i nekih od mojih priloga koji nisu u duhu 'sve je med i mlijeko' i mozda su u pravu.

Zbog toga me veoma iznenadi jedan kratak email i slika:

Jedna slika koju će svi prepoznati. Dio banjalučke istorije. Zdrav i živ 15.01.2010.

Pozdrav

Vlado

Zahvaljujem se Vladimiru Ivanovicu sto me na trenutak vrati u onu staru Banjaluku i neke davno prosle godine. Podsjeti me ova slika na studentske dane i vrijeme provedeno na i oko fakulteta, i Alu i njegovo zivotinjsko carstvo. Dok su na mene protekle godine itekako ostavile traga, Ale izgleda gotovo isto. Sta reci nego, masala.

Labels:

Thursday, January 14, 2010

Nova

Sudeci po ovom blogu ispada da vise nitko ne slavi Novu godinu. Ili smo se i oko toga podijelili, pa je neki ne slave uopce, neki je docekuju u noci 31.12, a neki dva tjedna poslije... pa kao nije zgodno pisati o tome. A prema nekim Bl blogovima izgleda da se Nova, ona koju smo nekad svi slavili, docekuje jos samo u Americi i to iskljucivo kod Krese, uz orkestar tipa "jedan covjek-cijeli orkestar". U ona "nasa" vremena bina je bila puna muzicara, zene ukusnije obucene, a i plesalo se, cini mi se, nekako primjerenije gradskoj celjadi. E ja sam te doceke mrzila, kao i vecina zena udatih za muzicare. Za nas je to najcesce znacilo sjediti u nekom udaljenom kutu ili pak pored zvucnika koji su nam razarali usi.

Evo sjecanja na jednu koja je bila drukcija.

Polovina je osamdesetih. Krecemo ispred hotela Bosna oko dvanaest sati. Cilj Livno, tamo je dogovorena gaza. Dan hladan, siv, bez kise, a kamoli snijega. Miro vozi, a u autu osim mene, jos Melika i Braco. Ostali ce krenuti poslije. Mene, ako nista drugo, veseli dobro ugovorena lova.

Ispred Jajca nas doceka kisa, iza Jajca pocese padati prve pahulje. Oko Bugojna snijeg pada u slapovima. U zivotu nisam vidjela ljepsu zimsku razglednicu. Visoki, uspravni, tamni borovi, zaogrnuti snijegom, a guste, krupne pahulje raskosno uljepsavaju sliku. Do Kupreskih vrata stigosmo i ne pomisljajuci da bi dalje moglo biti drukcije. Odmah iza tunela nevidjeni smetovi snijega. Auta parkirana sa strane, prazna. Probijamo se jos kilometar, dva, a onda se ispred nas se poprijeci autobus. Za deset minuta snijeg naraste do pola vrata. Iskobeljamo se nekako iz auta pa pjesice prema hotelu u gradu. Miro me pridrzava da me udari vjetra ne bace na skarpu. U hotelu ludnica, svi koji su bili na putu sjatili su se tu. Milicija je zene s malom djecom smjestila po praznim sobama. Prvi put sam tu miliciju gledala s velikom naklonoscu.

Muzicari k'o muzicari brzo se skompaju. Tako i ova nasa dvojica odmah porazgovarese sa sarajlijama koji su tu svirali. Uglavnom postadosmo njihovi gosti, a Miro i Braco ce ih za uzvrat povremeno mijenjati za bubnjevima, odnosno klavijaturama. Dodje i konobar. Na stolu su vec meza i pice, ali ako zelimo jos nesto...

Pa... ja bih puru i kiselo mlijeko, govorim skanjivajuci se i sama svjesna neobicnosti te zelje, bar za ovu prigodu. Tu sam uvijek jela odlicnu puru, zasto ne bih i sad. Konobar ode sav zblanut, a pojavi se sef sale:
" Jel' vi drugarice zbilja hocete puru ?"

"Ne insistiram, ali ako nije problem."

Nakon pojedene pure oci mi se sklapase od umora i topline. Vidjevsi to, ljubazni sarajlije muzicari ponudise Meliki i meni svoje krevete, sto nas dvije sa zahvalnoscu prihvatismo. Malo iza ponoci Miro me probudi, cestita Novu godinu, ugura mi u usta nekoliko ploski kobasice, nali me s casom vina, a ja se odmah nakon toga okrenuh na drugu stranu i utonuh u blazen san.

Dva, tri dana iza toga u firmi prepricavamo kako se 'ko proveo. Ja se pohvalih kako sam Novu godinu docekala u krevetu jednog sarajlije. Naravno da sam pritom uzivala u unezverenim pogledima onih smjernih.

Nada Š. D.

Tuesday, January 12, 2010

Dan poslije

Sa puta u Louisville, KY, osta mi nesto malo slika koje evo na brzaka slozih u mali album dok ih ne zaturim medju hiljadama koje polako ali sigurno ‘jedu’ disk kompjutera. Ovaj put se nisam trudio da slikam svaki pokret (one s kojima se vidjam vec pomalo hvata panika kad me vide, znaju da sve sto urade ide na blog) ali ima tu ipak nekoliko fotografija koje vrijedi sacuvati za buducnost.

Posebno sto sam okom kamere uhvatio nekoliko trenutaka prilikom posjete Dzani i Nedzadu Kreso koji se polako spremaju za stari kraj pa ko zna kada ce biti prilike da se ponovo okupimu u ovom sastavu.

Dan nakon vjencanja u Bardstown-u, ekipa koja se smjestila kod Dzindica (Enisa, Zaja, Nera i ja) navrati u kasno poslijepodne do Dzane i Nedzada jer nam nije bilo druge: vece prije smo obecali da cemo doci pa ni moje uporno insistiranje da odgledam zadnju utakmicu Steelers-a nije moglo poremetiti planove. Prva grupa je otisla malo ranije (Nedzad je vec odavno pripremio pecnicu i provjerava kada stizemo) a Sasa i ja se zaputismo u pravcu Bardstown-a po zavrsetku tekme.

Kod Kresa zivo: domace suseno meso je vec na stolu a stigosmo u zadnji momenat da uhvatim pripremu pize prije stavljanja u rernu. Caskom se sto napuni specijalitetima: salata, jagnjetina, sarma… Stize i crno, pa uz ziv razgovor, vrijeme prosto leti.

Ispica nam Dzana kako su svoje prve izbjeglicke dane proveli u Spaniji, kako im je tamo bilo lijepo ali su zbog spajanja s familijom odlucili da se zapute u Ameriku. Bi tu price i o planovima povratka u Mostar, ako sve bude onako kako su zamislili. Jede se sarma (ja navalio na suho), polako nestaje pecena janjetina, ali stize tu i piza iz rerne, sve se podmazuje crnim vinom, pa se uz poznatu Nedzadovu pec atmosfera sve vise zagrijava. A na vani zahladnilo i snjezi sve jace.

Vece prodje brzo, razgovora medju prijateljima nikad dosta, ali se mora kuci. Bilo je to jedno lijepo druzenje raje iz starog kraja kojeg cu se uvijek rado sjecati. A Krese cu valjda opet vidjeti kada se jednog dana ponovo zaputim u rodni kraj. Ako nas zdravlje posluzi.

Kod Dzindica se prije spavanja jos malo cavrljalo pa na spavanje: sutra je novi dan, treba se zaputiti nazad u Pittsburgh a vrijeme se kvari.

Slijedeceg jutra, nako jutarnje kavice i dorucka, provjerih email, pa kako Emira na laptopu stalno ‘vrti’ Skype, zapazih da su Saima u Sarajevu i Sejo Bahtijarevic u Njemackoj ‘budni’ pa ih na brzaka ‘zvrcnusmo’. Opet se razveze prica, ovaj put na daljinu, koristeci ove nove tehnologije koje sada zamjenjuju ona nekadasnja druzenja. Bi mi drago da se nakon duze vremena cuh sa oboma a palo je i obecanje da ce to ubuduce biti cesce.

Eto tako se zavrsi nas posjet Kentakiju krajem decembra prosle godine a ovih dvadesetak slika mi ostadose kao sjecanje na jedno lijepo druzenje, kako je to uvijek bilo kod nase raje.

Na kraju bih zelio da Dzani i Nedzadu pozelim sretan put s nadom da cemo se ponovo vidjeti u prelijepom (ali nesretnom) gradu na Neretvi.

Labels: ,

Sunday, January 10, 2010

Inukshuk i 15 godina radnog staza u Kanadi

Godine prolaze, brzo ili sporo, zavisi ko i odakle ih broji. U decembru 2009. napunilo se 15 godina mog rada u fabrici WECO. U Montreal smo dosli u ljeto 1994. Iste godine u decembru sam pocela raditi u fabrici u kojoj jos uvijek radim. Za takve jubileje dobijemo katalog iz kojeg mozemo odabrati poklon u vrijednost od $150 ili odabrati nesto sto nije u katalogu u istoj vrijednosti. Ja sam odabrala malog inukshuk napravljenog od mutnog stakla. Umjetnicki rad Inuita.

U fabrici mala svecanost, podjela poklona, director se svakom posebno zahvali uz kratki govor. Kad sam ja dosla na red, spomenuo je moj pocetak i put koji zvani razvoj karijere. Nisam bas vicna govorenju pred velikim skupom tako da nisam nista komentirala, kroz glavu su mi prolazile misli, koje mi je izgleda puno lakse napisati i podijeliti s blogerima Co-ovog bloga.

Po dolasku u Montreal u ljeto 1994, poslije onog trogodisnjeg marka i straha od ljudi koji je usao u kosti svemu smo se cudili. Imali smo sponzora za dolazak, ali smo morali sto prije stati na svoje noge. Prilicno zabrinuti, ono malo engleskog sto smo mislili da znamo nije bilo dovoljno cak ni da se vijesti na televiziji potpuno razumiju. Kako cemo mi to sve uspjeti. Djeca su posla u skolu, Zlaja nasao nesto po cetiri sata a ja skoro svaki dan idem u biro za nezaposlene, izvlacim papiric iz kompjutera sa listom najnize placenih poslova. Zovem telefonom, kucam na vrata. Cesto mi spuste telefon cim cuju moj akcent, a kad pokucam na vratu uobicajeni odgovor “zao nam je vec smo primili nekoga“. Hodala sam dosta pjeske, nekad u autobusu sjedim i mislim: “gdje sam to ja, sta to ja trazim ovdje” i tako razmisljajuci pocnem plakati onako sama. Okolo mene u autobusu najcesce penzioneri i djaci, vjerovatno misle da sam luda.

Nasla sam preko novina jednu zenu koja je trazila nekoga za cuvanje djece. Desilo se da je to bila kcerka nekih istrijanaca koji su davno dosli ovamo i pitala je ako hocu da joj dodjem ocisiti kucu. Odlazila sam nekoliko puta. Onda mi je jedna Indijka na casovima francuskog rekla da odem u ovu fabriku, gdje trebaju radnike u prizvodnji. Ona je imala neke rodjake koji su tu radili. Ja ostavim moj CV i drugi dan zovnem da vidim jesu li ga procitali. Prvi odgovor je bio: “zao nam je ne trebamo inzinjera”. Onda je pitam za posao assembler-a, a zena pita: ”sta je tvoj cilj”. Ja kazem da meni treba bilo kakav posao u ovom trenutku a poslije mozemo vidjeti. Rekla mi je da dodjem na razgovor. Bila sam na razgovoru sa buducim sefom i sluzbenicom iz kadrovske sluzbe. Oboje mladi skoro bi im mogla biti mama. Prilicno glupa pitanja, naucena u skoli za kadrovske sluzbe: “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar sef”? “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar radnik“?

Par dana kasnije me je zovnula sluzbenica iz kadrovske i rekla da se pojavim na poslu tog i tog dana, da kazem da sam novi radnik i to je sve.

E sad ovdje bi trebala biti poenta moje price sa velikim uvodom.

To nezaboravno hladno jutro. Ja razmisljam sta cu reci, preslisavam se na engleskom, kome cu se prvo obratiti, da li iko zna da ja trebam doci. Otvaram vrata koja vode direktno u prizvodnju. Prilazi mi jedan Indijac. Ja mu kazem ko sam i on mi daje karticu s mojim imenom uz osmijeh pun topline i pogled pun razumijevanja. Taj moj prvi ulazak u fabriku, na zadnja vrata, ce mi zauvijek ostati u sjecanju zbog tih nasmijanih krupnih crnih ociju dubokog pogleda.

Zracio je blagoscu i smirenoscu.

Trebala sam ukucati vrijeme na kartici, pokazao mi je gdje da ostavim kaput, cizme se skidaju, to mi je prije receno. Covjek koji me je docakao je bio moj poslovodja Joseph. Bilo je dosta dzangrizavih zena u njegovoj ekipi, ali on se nikad nije dao uznemiriti. Brzo je donosio odluke, i kad nesto obeca, uvijek bi odrzao rijec. Zahvaljujuci njemu, atmosfera u toj maloj proizvodnoj sali je bila ugodna i ja sam brzo prestala biti nervozna pitati se sta ce sa mnom biti. Poslije par dana u meni je proradio ponos, imala sam posao “full time”, svoju karticu, svoj cek svakog drugog cetvrtka…. Radila sam za minimalnu satnicu od $5.5.

Poslije je sve islo nekim redom, slijedece godine sam presla sam u
sluzbu kontrole kvaliteta, dobila sluzbeno priznanje diplome, dozvolu da radim kao inzinjer, naucila oba jezika, poslovi sa vecom odgovornosti, plata se znatno povecala. Gledajuci 15 godina unazad mogu reci da se ni jedno zdovoljstvo, ponos, i sreca od svih mojih napredovanja koji su slijedili ne mogu mjeriti s onim prvim kucanjem kartice i prvim cekom.

Prvih dana rada u fabrici, nazvala sam zenu kojoj sam cistila kucu i rekla da ne mogu vise dolaziti nek nadje nekog drugog. Ona mi je rekla da ona u stvari sama cisti svoju kucu, meni je to ponudila jer je htjela da mi pomogne da zaradim koji dolar. Svuda ima dobrih ljudi, lipog svita kako bi rekla stara nena iz Sehera.

Misli se nadovezuju, brojim godine, 15 u Cajavecu, 3 u Elektro-skoli i evo vec 15 u fabrici WECO isto koliko u Cajavecu. Dobar dio zivota.
Da li je vrijeme za povlacenje? Mozda ne jos, ali treba polako misliti na to, ili bar na neki laganiji posao. Desilo mi se par puta da na poslu kad hocu da zovem nekoga, uzmem telefonsku slusalicu, prislonim je na uho, pa ukucavam broj na tastaturi od kompjutera umjesto na tastaturi od telefona. Ovo je za Sajmu…..

Sto se tice suvenira kojeg sam odabrala, on mi je veoma drag, zato sto je na neki nacin kanadski simbol.

Isto tako narod Inuitia (Eskimi) i njihova kultura me uvijek impresioniraju.
Koliko sam do sada o njima naucila, nekoliko stvari je vrijedno pomenuti: nikad ne tuku djecu, nista ne bacaju na smece, materijal za umjetnicko izrazavanje su kosti zivotinja i kamenje koje nadju. Malo govore, sve u cilju cuvanja energije, potpuno su uklopljeni u prirodu. Imaju predivnih legendi o tome kako je nastao covjek, zasto postoje vukovi, i ostale zivotinje, vrlo blizu teoriji prirodnog odabiranja.
U beskrajnom prostoru oko sjevernog pola prave statue inukshuk u obliku koji podsjeca na covjeka rasirenih ruku, od neobradjenog kamenja. To su znakovi, koje prema njihovoj tradiciji nije dozvoljeno rusiti. Oni su pravljeni ne zbog umjetnosti nego iz potrebe za komunikacijama. Neki su stari hiljadama godina. Zavisno od oblika i polozaja inukshuk nam govori: ”na ovom mjestu je neko vec bio” ili “na dobrom si putu “ ili “ovdje se moze dobro loviti” ili “ovdje se moze naci hrane”.

Inuiti su od zapadnog svijeta dobili kao prvi 'poklon' velike boginje, sto ih je prepolovilo. Zatim skolski sistem koji ih nimalo ne osposobljava da se rano osamostale za opstanak u okolisu surove klime. I na kraju rado posezu za drogom i alkoholom kad nisu u stanju da nadju smisao svog zivota. Kanadska drzava zadnjih godina pokusava da ispravi greske. Osnovali se provinciju Nunavit, Inuiti imaju svoj parlamet i svoja mjesta u kanadskom parlamentu, svoju zastavu sa crtezom inukshuk-a.

Jos ima mnogo toga da se popravi sto se pokvarilo donosenjem “civilizacije “ u sjevernu Ameriku.

P.S. Inukshuk je sluzbeni logo Olimpijskih igara u Vankuveru.

Dubravka

1. slika - decembar 96. - sa sefom i kolegama
2. slika - decembar 96. - Dubravka
3. slika - decembar 96. - inukshuk poglon
4. slika - aurora inukshuk

Labels:

Saturday, January 09, 2010

Susret u Tkalci


Evo nas tri ZG blogerice zapocele smo seriju ( nadam se ) ovogodisnjih susreta 08. 01. 2010. u poslijepodnevnim satima. Unatoc kisi koja je padala cijeli dan prosetale smo od Jelacica do Kaptol centra. Za odabir kafica bilo je presudno ima li prostor za pusenje ili ne. Zbog mene, naravno. Niskana i Natasa nisu zagadjivaci, podnosile su me bez brondanja. Samo je Natasa pri odlasku izbrojala pet cikova, a Niskana dodala da to nije nista, kako ja inace znam.

Domacica i zvijezda veceri je bila Natasa. Pocastila nas je kamparijem i finim kolacima koje je sama napravila. Razmijenile smo poklone. Ja sam od Niskane dobila priglavke od vune, a od Natase bijelu kuglicu za bor koja je s gornje strane ukrasena finom cipkom od sitnih crvenih perlica. To je njenih ruku djelo. Tu je jos i magnet za frizider u obliku Australije i jedna skoljkica koja me posebno obradovala jer ju je Natasa nasla na australskoj obali.

A onda je slijedio najbolji dio veceri. Natasa je pricala o svojim australskim prijateljima i domacinima Karmen i Ostoji, o Melburnu, o operi, o putovanju u centralnu Australiju... Pricala je tako zanimljivo i slikovito da mi se na momente cinilo da sam i ja tamo. Nas dvije smo netremice slusale, ubacujuci tek po neko pitanje. Niskanu je naravno najvise zanimalo kakav je zivotni standard i ima li siromasnih, a ja sam priupitala o vinu. Siraz ju je odusevio, kaze. Mislim da sam ga vidjela i kod nas. Probat' cemo.

Zbilja lijepo provedena vecer.

Nada

Labels: , ,

Thursday, January 07, 2010

LIČNO, NISAM ĆUTALA I PRISTAJALA NA ZLO RADI SEBE

Intervju koji slijedi sam jos prije nekoliko dana dobio od Enise ali ga nisam htio objaviti dok ga sam autor nije objavio. Mozda su ga neki vec procitali, ali ako se to i desilo, predlazem da ga proctaju jos jednom jer to Radmila i njeni zivotni stavovi svakako zasluzuju.

Primjetićete i vi, poštovani čitatelji, da me u posljednje vrijeme hoće nešto dame. Jeste, moj su izbor, ali i kriteriji su odavno već poznati: biram hrabre, odvažne, one sa petljom i snažnim porukama. I rezultatima iza sebe. Ali, kada u tom nizu naiđem još i na koleginicu po peru te sugrađanku, onda razgovor, jednostavno, ima da bude zanimljiv. Ne bi mu bilo kraja da nije onog famoznog vremenskog i prostornog limita. Zadovoljstvo mi je bilo razgovarati sa sugrađankom i jednom od najpozitivnijih ličnosti u BiH u 2009. godini po izboru sarajevskog magazina "BH Start" . Nemojte mi zamjeriti što ću biti malkice i subjektivan: naime, ovaj razgovor mi je posebno drag jer je vođen sa kćerkom moje dugogodišnje radne kolegice Milice Karlaš.

Čovjek se od postanka često okreće ka drugom, želeći mijenjati okruženje, zaboravljajući da krene od sebe...* Dakle, ne osjećam se dobro u stadima, političkim, vjerskim, bilo kakvim, u njima mi je jako zagušljivo, imam svoj put koji je naravno teži. Kolektivitet nudi tobožnju sigurnost koja naravno zaudara i kome treba pastir neka izvoli. Meni ne.*Borila sam se na svoj način i u svoje ime. Radi sebe, svoje mentalne higijene, svog osjećaja za pravdu, ma kako iluzorno to nekima zvučalo i radi sapatništva sa ugnjetavanim...*Roditeljima sam posvetila knjigu, njihova genetika je uticala i na moj životni kod..*

Uvijek je bilo izazovno, pa, ako hoćete, i prestižno naći djetelinu sa četiri lista. Kako ste Vi našli svoju i šta Vam ona, s ljudskog, etičkog, moralnog te literarnog aspekta, znači?

KARLAŠ: Djetelina je nešto što je oduvijek bilo u meni, samo što se ona ponekad i tu može zagubiti. Moj životni moto je bio da ja tu djetelinu moram uvijek iznova pronalaziti u sebi, i premda sam osjećala koliko je to teško, znala sam da je to prava blagodet. Četverolisnicu dugujem prvenstveno sebi, svojoj mentalnoj i duhovnoj i intelektualnoj i moralnoj i literarnoj i kako god hoćete higijeni. Mišljenja sam da svijet postaje bolji ako mi ponaosob to postajemo. Covjek se od postanka često okreće ka drugom, želeći mijenjati okruženje, zaboravljajući da krene od sebe. Za mene je takva djetelina imperativ u svakom domenu. Ne mogu odijeliti svoju ljudsku prirodu od spisateljske.

Zaista, kakve je reakcije kod prvih čitatelja te književne kritike proizveo Vaš nedavno izdani roman "Četverolisna djetelina"?
KARLAŠ: U Banjaluci je na promociji u Domu kulture bilo prisutno stotinjak mojih prijatelja, poznanika, znanaca, s kojima sam htjela da podijelim emociju. Već sutradan su počeli da me zovu od rane zore sa utiscima. Od reakcija na stil, do emocija koje je knjiga u njima proizvela. A reakcije su bile dirljive i dobre. Ja sam tad osjetila da sam nešto što je dugo bilo u meni pustila i podijelila i da ta djetelina sad ima svoj put. Kroz knjigu sam ljudima dala dio sebe i oni su to prepoznali, i to kako smo se mi susreli u najdubljim dijelovima nas samih mi je bio najljepši poklon. Kada je u pitanju književna vrijednost djela, oglasili su se pozitivnim kritikama Stevan Tontić, Mile Stojić, čuveni "crveni" fratar fra Marko Oršolić, Valerijan Žujo, Pero Zubac i mnogi drugi. Naš čuveni književnik Filip David koji je došao kao jedan od učesnika promocije u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu je kazao kako se pravi književnik odmah prepozna. I još da na koncu ostaje ta literarna vrijednost kao vječna konstanta. Filip je recenzent mog sljedećeg izdanja kako na našem, tako i na engleskom i na njemačkom jeziku.

U Banjaluci se nije niko oglasio izuzev što je mlada, međunarodno nagrađivana i talentovana pjesnikinja Tanja Stupar-Trifunović napisala recenziju za prvo izdanje knjige. Ali, knjiga se traži, bez obzira što je u tzv. književnoj, hermetički užasno zatvorenoj banjalučkoj književnoj realnosti ignorisana. I ja se prilično držim po strani od tog svijeta.

Knjiga je u banjalučkoj knjižari "Littera" samo za dva mjeseca prodaje bila najprodavanije štivo, a kad god uđem u neku knjižaru u gradu, prodavci mi kažu da se moja knjiga traži i da građani pitaju gdje se može kupiti.

Ljudi mi se javljaju danonoćno sa svih strana svijeta, šaljem im knjige, poslije mi pišu o utiscima. Sa mnoštvom tih ljudi koje nisam znala od ranije sam postala neka vrsta srodne duše na daljinu. To je bogatstvo, ti kontakti. Sa nekima sam pak obnovila kontakte.

Kada mi u Bosni i Hercegovini kažu da je knjiga hit, ja to ne doživljavam onim pogubnim dijelom ličnosti koji proždire sujeta. Negdje u dubini duše mi svi znamo koliko smo ili nismo dobri u svom stvaralaštvu. S te strane nisam iznenađena, znam kako pišem. Ali znam i da ono što je ispod površine u tom štivu, prepoznaju zaista odabrani. Knjiga je bezvremena, unatoč okvirima u koje je naizgled smještena. Nije politički pamflet koji je potrošan, već nešto mnogo dublje.

S druge strane, knjiga ima jednu nit koja unatoč što boli istovremeno djeluje katarzično. Svi su imali neko brdo iznad mora, prijatelje, gubitke i lako se obnovi zajedničko sjećanje u tom domenu, protkano emocijama. Rekla bih da knjiga boli, ali i liječi.

Budući da je nas - Banjalučana te Prijedorčana najviše vani, a naročito nas se tiče sadržaj knjige, kako je mi možemo nabaviti?

KARLAŠ: Za naše ljude u inostranstvu postoji više načina. Jedan je da ja šaljem svoje knjige, drugi da im neko od poznanika, prijatelja, rodbine i slično ko dolazi u BiH knjigu kupi ovdje u knjižari Littera, odnosno u Sarajevu u Bybooku. Sejtariji ili Coonectumu na Baš Čaršiji ili Logosu u Zenici. Druga je da knjigu poruče od mog prijatelja Đoke Kaluđerovića Šopena iz Kalifornije, a svi podaci se mogu naći na cafe Kajaku. A eto, jedan tiraž će sad sa mnom i u Boston i Washington, pa je i to prilika.

Pošto i sam pripadam desetinama hiljada prognanih Banjalučana, a u Gradu sam izdržao do 7. novembra 1994., nisam do tada bio zapazio neki značajniji otpor banjalučkih Srba naspram onoga što se događalo nama i Hrvatima. Bilo je pojedinačnih primjera o "dobrim ljudima u vremenu zla" i u našoj Banja Luci, ali moj je utisak da je to bilo malo, premalo...Usput, ma koliko djelovalo neskromno, reći ću da su moji utisci sa kredibilitetom s obzirom da je davne 1941. g. moj rođak, sa istim imenom i prezimenom, bio jedan od potpisnika čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana upućene Paveliću da prestane daljnji ustaški teror nad banjalučkim Srbima. Kakvi su Vaši utisci o tome i kako ih, eventualno, komentirate?

KARLAŠ: Poznata mi je rezolucija banjalučkih Muslimana od 12. Novembra 1941. O njoj sam često pričala i prije ovog ratnog zuluma, a tokom zuluma naročito. Svijetli primjeri koje treba stalno isticati.

Mišljenja sam da se mi uvijek iznova moramo boriti za svoj moralni kredibilitet. Moj otac je bio takav kakav je bio, neko koga pominju i znani i neznani koje srećem po svijetu, ali ja svoj kredibilitet nisam gradila na njegovom, već na sopstvenom.

Što se tiče prvog dijela pitanja, mogu da odgovaram samo u lično ime, jer ja nikad nisam pripadala kolektivitetima, isuviše sam samosvojna. Dakle, ne osjećam se dobro u stadima, političkim, vjerskim, bilo kakvim, u njima mi je jako zagušljivo, imam svoj put koji je naravno teži. Kolektivitet nudi tobožnju sigurnost koja naravno zaudara i kome treba pastir neka izvoli. Meni ne.

Podsjetiću ipak na javni angažman profesora Miodraga Živanovića i sve moje kolege okupljene oko "Preloma" 1992., pokojnog profesora Miću Carevića koji je vodio javnu bitku sa nacionalistima i čija je kancelarija tada ličila na izbjeglički centar, profesora Krstana Maleševića, pjesnika Jocu Bojovića koji je zna se kako branio sugrađane, i napisao jedne od najljepših stihova o Ferhadiji u pjesmi "Munare", advokata Kosića za kojeg se takođe zna šta mu se desilo zbog odbrane prijatelja i drugih kojih je bilo ... Da ne pominjem anonimne ljude. Ja sam živjela u Banjaluci i jako dobro znam kako je bilo, prijateljevala sam sa banjalučkim muftijom Halilovićem, jako se dobro sjećam svega. Zašto su mnogi ipak ćutali, ja neću odgovarati, jer to treba pitati njih.

Lično, nisam ćutala i pristajala na zlo radi sebe. Borila sam se na svoj način i u svoje ime. Radi sebe, svoje mentalne higijene, svog osjećaja za pravdu, ma kako iluzorno to nekima zvučalo i radi sapatništva sa ugnjetavanim. Sad kad vratim film, svjesna sam koliko sam brige zadala svojim najbližima. Tata je oduvijek bio svjestan kako je opasno iskoračiti iz tora, ali je unatoč strahu za mene bio i ostao moj najbolji prijatelj. Mama takođe, sestra Dragana isto. Roditeljima sam posvetila knjigu, njihova genetika je uticala i na moj životni kod. Ovakva sam jer sam to naslijedila od njih. Moja majka je kao dijete nekoliko puta izvođena na strijeljanje, ali me nije opterećivala time. Otac je prošao svoju ratnu golgotu, ali mi je uvijek govorio da mogu da biram, da budem čovjek-pčela i da slijećem na cvijeće ili čovjek-muha pa da slijećem s oproštenjem na govna. I da uvijek tražim ono što me s ljudima spaja, a ne razdvaja. Odrasla sam gledajući ponašanje svojih i u carstvu knjiga i znanja. Sve vas to čini jakom individuom, ali i "opasnim" za gospodare života i smrti u ratnim vremenima. Čim ste izvan stada ili kolektiviteta, idealni ste za odstrel na ovaj ili na onaj način. Nije to ništa novo ne samo na ovim prostorima, već u istoriji ljudskog roda uopšte.

U svome dugogodišnjem publicističkom radu bavili ste se i fenomenom zla. Je li ono, po sadržaju, posljedicama i intenzitetu specijalitet naših - balkanskih prostora, ili je i ono univerzalna kategorija?

KARLAŠ: Naravno da nije domaći specijalitet. Balkan je samo geostrateški interesantna zona i nema ko nije promuljao, osvajao, prekrajao na ovim prostorima. To nam je bio usud. Ali i Bliski istok je zbog crnog zlata takva zona. I mnoga druga mjesta na planeti. Naše emocije nisu ništa manje do bilo kog čovjeka na zemaljskoj kugli. I dobre i loše. Možda smo strasniji u ispoljavanju emocija. Moj omiljeni pisac, erudita i čovjek, Miroslav Krleža je govorio da se na ovim prostorima prvo isuču noževi, pa se onda razgovara. Dobro poznajem istoriju ovih prostora i unatoč svemu, mržnji koja je stanje kada čovjek ima višak kiseline u sebi, pa je onda usmjerava ka drugima, kao kakvo dijete sam vidjela dobro i kad ga vjerovatno nije bilo. Racionalno sam poimala mržnju, ali emotivno ne. Zagledala sam je sa svih strana, analizirala i na koncu žalila.

Čovjek mi je u tom smislu bio enigma. Da se razumijemo, svaki čovjek u sebi ima klice i ovog i onog. Nismo mi ni anđelčići, ni đavolčići u potpunosti. Mržnja kao fenomen ljudske prirode mi je pukla pred očima u ratu. Ostavila je tragove stravične, ali ja i dalje smatram da je mržnja posljedica straha i dubokih unutrašnjih frustracija, koje se samo upakuju u odgovarajuće ideološke oblande. I da je jadna. Vrlo opasna, ali jadna.

S druge pak strane, negdje sam pročitao Vašu izjavu da ste nepopravljivi idealista te da vjerujete u dobro. "Daj Bože, šćeri, da te aga uzme", rekao bi naš narod. Imamo li mi, da kažem pretenciozno, zdravi, još uvijek argumenata da vjerujemo u dobro kada imamo itekako "bolesno Sarajevo", "bolesnu Banja Luku" i, konačno - "bolesnu Bosnu i Hercegovinu", dodao bih - kronično bolesne?

KARLAŠ: Tu dolazimo do četverolisnice. Ali i do onih koje su nazvali idealistima-utopistima, haha. Pa ovaj prostor, ova zemlja nije od juče, pamti ona protekla stoljeća, krvave dane i prije ovog našeg nesretnog perioda, ali se poslije svega uspostavljalo zajedništvo. Samo, zajedništvo je stanje duha, a ne nametnute ideologije. Ja nisam bila sretna zbog raznolikosti jer je to tako nametao CK, već zbog svog stanja duha koji voli raznovrsnost. Oduvijek sam bila samostalni strijelac i nisam pripadala partijama, već sam imala svoj stav o svemu. Bilo je i ranije lagodnije biti negdje po tim forumima, komitetima, ali ne stoji to meni. I onda se partijska stada samo transformišu u neka druga, kao što reče arhitekta, slikar i vrhunski intelektualac, s čijom porodicom prijateljujem godinama, veliki i meni dragi čika Bogdan Bogdanović, sad parafraziram, rukavica ostaje rukavica i kad je izvrnuta. Toliko o šoku na šaltanje partijskih aparatčika. Ja vjerujem u zajedništvo i dobro, jer ga ništa neće maknuti iz moje glave. Suviše imam širine, znanja i dobre volje da bi to bilo ko i bilo kad promijenio. Zemlja je sad bolesna, to je istina. Opljačkana, posijana sjemenom razdora na kojem profitiraju nacionalistički lideri i vjerski pastiri. Bogate li se bogate na muci naroda u koga se kunu. Svakodnevni štrajkovi kazuju da je ljudima te lude demagogije preko glave, ali je to još daleko od promjena nabolje. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom i moj prijatelj Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana iz Tuzle uvijek iznova ponavlja da je bolest prelazna, a zdravlje već teže. Ali, ne treba odustajati, mada čovjeku nerijetko svega bude preko glave. Onda se izbroji do 10, duboko udahne i kaže, hajmo sad ponovo, haha.

Neki su Vas već pitali, a evo i ja ću: zašto ste se odmakli od novinarstva?

KARLAŠ: Jer sam se lažno predstavljala kao novinar, haha. U suštini, više mi leži neka profesura i književni izraz. Ali, otišla sam u novinarstvo sa 11 godina i šta se tu može. Ni nakon završenog fakulteta u Zagrebu nisam otišla u sigurnost radnog vremena i sigurne plate, već sam nastavila da skitam i pišem. Onda se desio rat i zaključila sam da se mora informisati, a ne sprovoditi propaganda. Kako nas je samo bilo malo, mislim na cjelokupan prostor bivše zemlje. E, nakon bitke svi su postali generali i brzinom svoje pragmatične prirode zauzeli nove profitabilnije pozicije. Mi, malobrojni bili smo loši svjedoci jednog vremena, neko čiji pogled bi vrpoljio konvertite. I nismo bili snalažljivi na taj način, nama je bila važnija istina od sigurne stolice u medijima. To je uvijek tako i ne samo ovdje, svuda je taj proces isti. Meni je bilo sve više muka od tog svega. Konkretnije, moja priroda je samo nastavila da funkcioniše na svoj način. I onda, hajmo pjevati svoj blues, kako bi to kazao Balašević. To je bilo jako teško. A s druge strane lijepo što ne moram da srećem te političare i bavim se njima. Jasno mi je šta će ovdje da bude za 50 godina, a trebalo je da izvještavam o trenutnim nebulozama. Život mi je prekratak za takvo što.

Ali, hvala Bogu, ostali ste i dalje pri peru. Sta je slijedeći projekat iz Vaše "gomile napisanog"?

KARLAŠ: Knjiga priča i roman "Kad utihnu melezi" koji mi je jako drag. Ja nazdravljam svojim melezima ma gdje bili.

Istina je jedna od najugroženijih kategorija, ne samo na našim zavičajnim prostorima, nego i na Planeti. Jedan ste od onih poslenika pisane riječi koji drži do nje i koji, što je posebno važno za reći, stvari i događaje naziva pravim imenima. Kako se Vi osjećate u ulozi don Kihota?

KARLAŠ: Priroda mi je takva da lako prozrem laž. a svi lažu, i unutar porodice i unutar društva. Laž me sapliće, tjeskobno mi je u njoj, više volim osvijetliti, rasvijetliti, demistifikovati. Pomenula sam Krležu i često i dalje u mislima, a i u snu razgovaram s njim. Znanje vas čini nepodesnim za gnježdenje laži. Često mi nedostaje sagovornik u tom smislu, pa posežem i za onima koji su otputovali na drugu stranu, ali iza njih je ipak ostao trag. Blistav. Najviše razgovaram s ocem. On ima mudrost, koju ja, još uvijek mahnita, tek stičem. Nisam ja neki Don Kihot, samo dugujem sebi da proživim ovaj život dostojno čovjeka. Takav život mi se čini jedini valjan, mada je jako teško ići strmim stazama na kojima ste uglavnom sami.

Da li još uvijek prodajete ekološke proizvode i kakve su šanse da ekologija koliko-toliko pročisti te prostore nakon što ih je politika zagadila?

KARLAŠ: Prodajem ih sebi, haha. Ekologija nam još uvijek nije bliska kategorija i način života, ali ima nas. Prepoznajemo zagađivače. Biće nas još takvih, ko se uzda, taj se i uda, haha.

I sam se ježim kada govorim o politici, ali ona se na brutalan način bavi nama pa je ne mogu ( a volio bih da mogu) zaobići. Dakle, vidite li Vi na nekom horizontu političku opciju, makar izgledala i kao fatamorgana, koja bi mogla biti kakvo-takvo svjetlo na kraju dugačkog bh. tunela?

KARLAŠ: Ima nekih pokušaja u blagim crtama. Krsmanović, gradonačelnik Foče je jedan od tih. Zaslužan je što je taj grad sa sebe skinuo užasnu ratnu anatemu, jer svi znamo šta se tamo dešavalo. Nekad je bio član Socijalističke partije, ali kada se ta stranka utopila u SNSD, osnovao je svoju stranku. Javno proziva kriminalne političke miljee, pa budemo vidjeli. Tu je i Dragan Čavić sa svojom novom strankom, ima veliki broj pristalica što kazuje da je ljudima dosta Dodikove oligarhije. Kada je RS u pitanju, cilj je razbiti većinu koju SNSD ima u vlasti, tačnije 60 odsto. Pomrsiti račune ovoj neviđenoj pljački i otimačini. I u Federaciji, drugom blentitetu je tako-tako. Lagumdžija se očito ne snalazi najbolje.

Uskoro stižete u SAD. Šta je svrha dolaska i koje američke gradove ćete posjetiti?

KARLAŠ: Boston i Washington. Družiću se sa magistrantima i doktorantima na Harvardu što me neizrecivo raduje. Ja sam fan univerziteta, vječno gladna znanja.

Da li je eventualno u planu promoviranje Vašeg prvog romana - "Četverolisna djetelina"?

KARLAŠ: Na Harvardu će svakako biti riječi i o knjizi. Neka druga vrsta promocije, ko to zna, u budućnosti možda. Ako me neko pozove. U svakom slučaju, srešću naše ljude tamo i već se pitam kako da zavaram carinike i povučem što više knjiga odavde, haha.

Hvala Vam za ovaj razgovor i neka Vam je srećna Nova, 2010. godina!

KARLAŠ: I vama i svim mojim melezima. Kada bude objavljena knjiga koja je posvećena Vilajetu, shvatićete ko su melezi i koliko su moćni. I ovako raseljeni. Živi bili.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (185)

Tuesday, January 05, 2010

Na lijepom plavom Dunavu

Kod mene iza Nove godine stalno gosti. Pored mog Frane dosli su dajdzin/ujakov sin sa zenom iz Amerike. Stalni izlasci i nepresusne price o zivotu tamo i ovde. Ne stizem na blog ali sam toliko vezana za "ovo malo cudo" da neprestano razmisljam o svima koji u njemu ucestvuju. Ne znam kako je sa drugima ali ja o svakom tako cesto mislim. I onda se javi Nada koja mi je uvijek poticaj za inspiraciju.

Iako komuniciramo i individualno i telefonom ali kad napise na blog tekst koji stoji kao neprestana misao u mojoj glavi, ja se rijesim svih dilema i sjedam za kompjuter. Najcesce mislim da svi mi imamo onaj gradski cip u glavi i neprestano strahujemo da nas ne bude previse na blogu, da ne budemo dosadni, odnosno da mislimo na druge jer smo tako odgajani. A svaki prilog nosi dio naseg svijeta.

Ja sam malo u sali pisala komentar o senilnosti i zaboravljenom odijelu, ocekujuci da ce se neko oglasiti komentarom da starimo i sjecamo se stvari iz proslosti. Komentara nije bilo. Onda se jedno jutro na Kantonalnoj TV pojavio kao gost Brano Likic. Vratio se u Sarajevo, ne znam je li za stalno ili u posjetu. Tako je lijepo iznosio svoja sjecanja o svom djetinjstvu i zivotu u Sarajevu, a ipak je dosta mladja generacija od mene. Iz tog zakljucih da su nasa sjecanja vrijedna pomena i ostavljanja traga.

Odsvirao je na gitari i otpjevao jednu svoju predivnu pjesmu. Ja sam upamtila jedan refren "ja sam covjek s juga, lako me obuzme tuga, lako me opije sjeta i postajem laka meta za sve." Dalje rjeci idu da tamo u ormaru cuva stari kaput u kojem stanuju mostarske kise i cipele u kojem je pjesak sa Ohrida i tako jos nekako. Ne znam da li je to negdje snimio ako jeste mozda Miro, Vjeko ili Milan opet naprave ugodjaj otvaranja bloga.

Ovo je bio uvod. Prvi dan Nove godine i koncert u Becu. Sjecam se da je velikom broju ljudi prije ovog zla najljepse budjenje i mamuranje bilo u 12 sati uz valcere becke filharmonije i ljepote cvijeca i baleta. Sad ovde niko to i ne spomene, cini mi se da je poplava sunda uzela mnoge pod svoje. Ne znam da li se to moze gledati na drugim kontinentima. Ja sam kamerom snimila nekoliko kompozicija i prenjela na kompjuter. Nada mi je prenjela svoj recept da se sve crne misli proizisle iz svakodnevnice zemlje u kojoj zivim, lakse podnose slusajuci muziku uz sve poslove koje obavljam.

Savjet je odlican a i blog pomaze sa predivnim izborom muzike. Dejvi Kroket je presnimljen na CD i divno pocne dan.

U prilogu saljem i slike sa beckog koncerta koje sam uhvatila kamerom.

Pozdrav Saima