SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, December 31, 2009

Uz Terezu


Slusam Terezu na ovom lijepom blogu i saljem sliku nase okicene jelke. Vec 40 god je kitimo 27 decembra na Zlatkov rodjendan.

Nisam sanjala u zivotu da cu nekad na jelki imati ukrase iz daleke Rusije. Frane je tamo vec 5-ta godina sa ljudima iz cijelog svijeta,

Na slici je i cestitka od moje prije iz Engleske.

Dragi blogeri i prijatelji iz cijelog svijeta zelim nam 2010 god punu mira i srece, dusevnog bogatstva i svakodnevnog uzivanja u malim stvarima.

Cijeli svijet se mjesa, druzi i uziva samo mnogi ovde sanjaju da se to ponovo desi i nama.

Vasa Saima

Sretna Nova Svima



Dok u Pittsburgh-u ponovo pada snijeg, a u Australiji vjerojatno przi sunce, evo dok jos nije kasno, zurim da svim posjetiocima bloga na svim krajevima svijeta pozelim sve najbolje u Novoj 2010. godini.

Posebne pozdrave upucujem onima koji su svojim aktivnim ucescem ucinili ovaj blog mjestom gdje se okupljamo evo vec vise od cetiri godine. Imena necu navoditi, oni to ionako znaju.

Zivjeli!

Wednesday, December 30, 2009

Aida i Nino - vjencanje u Bardstown-u

Vec duze vremena nismo imali ‘izvjesca’ s vjencanja pa mi je izuzetno drago da evo ja ‘posaljem’ jedno. Uz ‘izvjesce’ ce ici i dosta slika koje bi trebale docarati atmosferu iako nakon njihove pripreme primjecujem da sam se ogranicio samo na jedan dio drustva. Ovaj put nisam setao salom tako da ce mnoga lica ostati nezabiljezena. Dobio sam obecanje da cu dobiti jos slika pa cu ovu gresku mozda ispraviti.

Da podjem ispocetka. U subotu, decembra 26. U Bardstown-u, drzava Kentucky, vjencase se Aida Kreso, kcerka Zumrete i Zlaje i Nino Pavkovic, sin Asije i Zorana. Na vjencanje se stizalo iz raznih krajeva USA pa i sire, kako je to vec zadnjih godina slucaj sa nasom rajom razasutom svijetom. Mi se u na vjencanje zaputismo u subotu oko 8 i 30 ujutro nakon sto smo dan ranije docekali goscu iz Zagreba (Senadu, Nininu rodicu), proslavili Bozic u porodicnog krugu, te istog jutra ispratili Sanju za LA. Dakle, tipicno americki: sve na trku, jer se ovdje dogadjaji odvijaju kao na tekucoj traci.

Put je prosao bez problem i u Davorov hotel smo ranije nego sto smo planirali: cinili se da cemo uspjeti malo odmoriti prije nego se zaputimo u restoran Kreso’s u centru Bardstown-a, malog gradica nedaleko Louisville-a. Ali, ne lezi vraze. Nakon sto smo se smjestili u sobu, ispostavi se da je moje odijelo ostalo u Pittsburgh-u. A ja u farmerkama i sarenoj kosulji. Srecom, cipele su bile tu. I nasta trka: gdje nabaviti odijelo. Ili barem pristojne hlace, kosulju i kravatu. Nakon par telefonskih poziva i razgovora sa osobljem hotela, pade odluka da se ode u lokalni Wall-mart (oni sto zive u Americi znaju o kakvoj se trgovini radi) i kupe bilo kakve hlace i kosulja, a Emira ce donijeti kravatu. Nakon kraceg lutanja nadjosmo Wall-mart, a u njemu i ono sto smo trazili, te se vratismo nazad u sobu da bar malo odspavamo.

Stigosmo u restoran koji je bio vec prilicno pun gostiju. Pozdravi s rajom, domacinima, prvi snimci. Stigose i Dzindici sa Cericima (Enisom i Zajom) pa tako i ja skompletira svoju ‘svecanu’ garderobu. Malo iza njih stigose i mostarske Krese (Dzana i Nedzad) a uskoro se pojavise i mladenci i sve je bilo spremno za sam cin vjencanja. Mladenci lijepi, veseli, kako se to moze biti u njihovim godinama i u ovakvim svecanim trenucima.

Sama ceremonija vjencanja nije bila duga sto mi bi drago. Dosadilo mi citanje litanija koje ionako ne znace puno. Mladenci izmijenise burme, zaklese se na vjernost do groba (ili tako nekako), pade poljubac i poce zabava. Muzika, odlicna. Momci iz St. Louis-a. Pjesme, vecinom iz naseg vremena. Za mene prijatno iznenadjenje ako poredim sa nekim drugim zabavama na kojima me ubio novokomponirani melos gdje ne razlikujes pjesmu od pjesme a da o glasnosti ne govorim.

Slavilo se do kasno u noc. Islo se i plesati, da se ne zaostane sa mladima. Za sank se navracalo kada bi ponestalo ‘goriva’, a u medjuvremenu se veceralo, te zasladilo odlicnim domacim kolacima.

Slikao sam, kao sto rekoh, ali ne uhvatih sve. Malo mi je pomogla i Emira svojim snimcima. Albumi ce ici na blog onako kako koji pripremim. A za pocetak evo mladenaca kako sjeku svadbenu tortu, kojima zelim mnogo srece u buducem braku i da stalno budu veseli kako su to bili ovo vece. Cestitke naravno zasluzuju i roditelji na obe strane a svima skupa se zahvaljujem na lijepom druzenju i zabavi. Bilo je naporno ali vrijedilo je.

Album 1. - prije vjencanja
Album 2. - ceremonija vjencanja
Album 3. - svadbena torta i jos malo slika
Album 4. - Aidina sjecanja i ples
Album 5. - Jos malo slika (NOVO)

Labels: ,

Friday, December 25, 2009

Jos malo cestitki

Dobar dan,

Sretni vam svi moguci sadasnji i buduci praznici.

Pronasla sam svoj DVD od 2008 g. gdje imaju i fotografije sa Bascarsije, iz stare Medrese, gdje izlaze mladi covjek, izvinjavam se, izgubila sam njegovu biznis karticu i zaboravila ime, veoma prijatan i druzeljubiv mladi covjek, koji pored ovih nasih 'memorabilia' ima i umjetnickih slika i mnogo drugog vrijednog za pogledati i kupiti.

Imaju i 2 slike sa Igmana, novembar 2008.

Neka vam ovo par slika, Vama i Neri bude kao moj poklon za Bozicne blagdane!

Hvala Vam za opise Vasih putovanja i slika jer sam tako vidjela dosta svojih dragih prijatelja/poznanika, a za neke sam mislila i da nisu vise zzivi ...

Renata

Thursday, December 24, 2009

Izlet na Igman

Posto se Saima potrudila da posalje slike sa Igmana a nema popratnog teksta, a ja nisam htio da ih ubacujem uz neki od starijih priloga, evo da iskoristim priliku pa da dam svoj komentar.

Dok mi ovdje na zapadu rintamo za penziju (i zdravstveno osiguranje), ovi nasi penzioneri u Bosni uzivaju. Eh da mi je docekati da i ja 'skoknem' na Igman, Jahorinu, Trebevic i druga izletista oko Sarajeva, a da me noge jos dobro sluze. Proci se jos dosta vremena do tog dana jer ovdje u Americi se na sve nacine bore da obicnu raju drze sto duze pod kontrolom, ne dajuci joj sansu da malo uzivaju dok jos mogu. Ovih zadnjih mjeseci se vodi velika borba oko zdravstvenog osiguranja, bilo je prijedloga da se omoguci da stariji od 55 godina dobiju takozvani Medicare, ali nista od toga. Na kraju su opet mocne osiguravajuce kompanije odnijele pobjedu pa nam je jedino ostalo da se nadamo da ce nas zdravlje posluziti pa da cemo i mi jednom moci ovako obilaziti izletista kao Saima i Vice. A ja sam vec bio napravio plan gdje i sta obici.

Ovako mi ostaje da gledam ove lijepe slike u nadi da cu i ja biti u prilici da sva ova lijepa mjesta licno obidjem.

Labels: , ,

Wednesday, December 23, 2009

Cestika - jos jedna

Veju, veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže Nova Godina a odlazi stara!

Imali itko od blogera da ne zna ove stihove?

Nažalost zapuhao je jugo, palo je malo kiše i istipio se snijeg. Kažu da je ovo najtopliji Božić u poslednjih 60 godina i temperatura je iznad 15 stepeni. Žao mi je što se pokvario bijeli romantićni ugođaj Božića.

Svim banjalučanima bilo gdje da se nalaze SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU ŽELI VAM ENISA!

Cestitka

Tuesday, December 22, 2009

Zima 69. - nastavak

Dragi Co,

vidis kako nas je lako navuci da pogledamo slike iz mladosti i odmah ova zima nije vise tako hladna. Evo i ja cu dodati neke slike jedne generacije koja je tad bila u trecem razredu elektro skole. Tehnicka skola je izgledala citava izvana, a unutra su svi pregradni zidovi bili poruseni. Mladji razredi su bili premjsteni u Prijedor.
Za trece i cetvrte razrede su priredjeni vagoni i u januaru je pocela skola. Ja sam to prvo polugodiste bila otpremljena u Sarajevo, a poslije sam se vratila nastavila u vagonima.

Saljem ove slike vjerovatno napravljene iste zime (ali dok nije bilo snijega) pokraj rusevina Titanika i poslije u proljece kod ograde parka.

Dva blogera, Eso Kusmic i Abu se mogu prepoznati na lijevoj i desnoj strani prvog reda. Te godine, prije zemljotresa Zlaja je nabavio svoj prvi foto aparat, ruska marka Kijev. Bio je ponosan i uvijek ga hvalio da je imao izvanredno dobru optiku. Slikao je sve sto je stigao, familiju, drugove iz skole i sam je pravio slike.

Slijedece godine u proljece sam se i ja pocela pojavljivati na njegovim slikama. Bez obzira na tuzni izgled rusevina okolo njih, djeca su bila vesela jer su ponovo svi bili zajedno i mladosti ne treba puno.... Tu je i jedna slika pred barakom iza skole sa profesorom koji je tu zimu prezivio u prikolici kao i mnogi drugi.

puno pozdrava iz Montreala
Dubravka

Labels: , ,

Monday, December 21, 2009

Zima šezdesetdevete

Snijeg, kako cujem pada na sve strane: u Mostaru 5 cm snijega, Pula 20cm, Rijeka pod snijegom, Zenica zatrpana, iz Norveske iste vijesti, jos samo da stigne vijest iz Australije (!) da i tamo pada snijeg pa da zakljucimo da je globalno zagrijavanje zaista uhvatilo maha.

Kako nema svjezih slika iz Banjaluke (ocigledno je da sam i ono malo saradnika iz proslosti rastjerao svojim prilozima), evo nekoliko od prije ravno cetrdeset godina. U godini kada je grad zadesio veliki zemljotres, nije manjkalo ni snijega. Bile su to godine moga studiranja, u ona vremena kada se apsolvent moglo biti godinama. Iteresantno je kako nam novac ni tada nije bio problem, kao ni danasnjoj generaciji, iako se nije imalo previse. Dokaz su ove fotografije napravljene na ulicama Banjaluke: grupa studenata Elektrotehnickog fakulteta, kako vidimo moderno obucena, iako je vecina zivjela od malih stipendija i/ili pomoci roditelja. Mi se ovih dana cudimo mladoj raji koja po Bosni sjedi po kaficima a niko ne radi a i mi smo zivjeli isti zivot kada smo bili njihovih godina.

Zagledajuci fotografije malo pazljivije (stoje godinama u ladici a da mi nisu privukle paznju), zapazio sam nekoliko interesantnih detalja. Na jednoj se vidi zgrada Titanik koja je kasnije srusena, tu je i Ferhadija sa prepolovljenim minaretom, na jednoj se u daljini vidi dzamija Arnaudija, te Gospodska ulica sa onim poznatim drvenim stubovima i nastresnicama. Vise se ni ne sjecam kako sam uspio snimiti onih nekoliko panoramskih snimaka: ocigledno je da su napravljene sa jednog od nebodera na Bulevaru ali kako sam stigao na njegov krov, nemam pojma. Predpostavljam da ce neke od fotografija podsjetiti neke od posjetilaca bloga na dane iz djetinjstva jer se na nekim od njih vide zgrade i objekti o kojima su pisali. A red bi bio i da spomenem imena ‘glavnih aktera’ ove foto izlozbe, mada znam da nekima nece biti drago (a neki ne zasluzuju) da se nadju u ovom nasem (blogerskom) drustvu: Emira, Kico (zivi u Novom Sadu i godinama ne znam nista o njemu), Vinko, Cvijo (o njemu bas ne bih), pokojni Boro i autor licno.

Labels: , ,

umjesto komentara






Labels: , ,

Saturday, December 19, 2009

Prvi snijeg

Citam vijesti, pratim novosti, stizu slike. Pao prvi snijeg. Nekidan stize slika sa Paga, cujem pada u Zagrebu, u Bosni zatrpalo, Banjaluka pod snijegom.

Evo ga stigao i kod nas, pada od sinoc. Ovaj put je to onaj lijepi, suhi. Za sada je atmosfera romanticna i sve izgleda lijepo. Tako ce biti sve dok se u ponedeljak ne podje na posao. Onda nastaju problemi: ulice u i oko Pittsburgh-a krivudave, idu gore-dole, tesko koja ravna. Dok se stigne do autoputa treba mnogo srece.

Kruzila je Internetom jedna pricica naseg prognanika u Canada-i. Tema, novo okruzenje, ljepota na sve strane, odusevljenju nema kraja. Kada je zapadao prvi snijeg sve je izgledalo kao iz bajke. Bilo je to tako nekoliko dana a onda se raspolozenje pocelo mijenjati: umorilo se od ciscenja ulaza u kucu, ralice za ciscenja snijega postadose nocna mora (snijeg sa ceste bi nabacile na 'driveway' pa se sve moralo pocinjati od pocetka), cak i jeleni (na koje se gledalo sa simpatijama) postadose 'neprijatelji' nakon jednog 'bliskog susreta' s jednim koji je zavrsio razlupanim autom.

Sjecam se kada sam dobio tu pricu-pismo jos prije nekoliko godina: ne pamtim kada sam se tako slatko nasmijao.

Evo kod mene snijeg jos uvijek pada (izgleda da nema namjeru stati) pa je samo pitanje vremena kada ce moje odusevljenje preci u nezadovoljstvo. Srecom, ja sam svoje za ovu godinu zavrsio pa ne moram razmisljati o ponedeljku i problemima na cesti.

A dok me dobro raspolozenje jos drzi, evo i dvije 'friske' slike napravljene jutros.

Labels:

Par sati nakon mog javljanja javi se Nada s par slika iz Zagreba. Snijeg i tamo pada a od komsije iz Zenice cujem da je i u Bosni slicno. Samo nema vijesti iz Banjaluke!

Monday, December 14, 2009

Pag

Iako se u ovim mojim krajevima zima vec uveliko priblizava i temperature se spustaju ispod nule, evo jos jednog priloga iz toplih krajeva kojih se vecina sjecamo, nadam se po dobrom. Ove godine nisam imao prilike ni da se priblizim okeanu (a o 'nasem' moru da ne govorim) pa mi ove slike nekako dodju kao da sam tamo bio. Emira se jos davno potrudila da mi posalje nekoliko slika prilikom posjete Pagu a ja ih evo tek dana pripremio. Nadam se da ce i kod drugih probuditi sjecanja na ona (nedemokratska) vremena kada smo svake godine redovito hrlili na Jadran. Sada, kada nas je demokratija pritisla pa jedva disemo i ove slike dodju kao odmor.

Evo Emirinog email-a:

Dobar dan Co,

Saljem ti set fotografija sa Paga. Prvi put sam ove godine bila na tamo. Davno jednom sam prolazila magistralom i vidjela Pag izdaleka. Nije mi se svidjelo to sto sam vidjela pa nisam nikad ni pozeljela da odem i vidim izbliza. Ove godine smo isli u posjetu prijateljima koji su se prosle godine nastanili tamo za stalno. Uz svaku sliku sam stavila mali komentar. Mislim da su rijeci suvisne. Sto bi Boris Dvornik rekao u jednom starom filmu ..’Pustimo oci da govore’…ha ..ha …sjeca li se neko te scene i filma? Ja se sjecam jedino ove recenice.

Pozdrav, Emira

Emirin komentar (12-17-09):

Dobar dan Co, jutros primih e-mail od drugarice sa friskom, jutrosnjom, slikom Paga u snijegu. Posto je trenutno prilog o Pagu, ako mozes i naravno ako ti se da, dodaj ovaj foto. Meni je interesantan jer nisam nikad bila na moru kad snijeg pada. Snijeg i more.

Cao, pozdrav Emira

Labels:

Sunday, December 13, 2009

Za Ranka-Abua i sve Bosance Australce

Vec nekoliko dana razmisljam da napisem prilog MOJE NOVE KOMSIJE, jer u nekom depresivnom stanju i ne mogu da pisem o necem lijepom. Abuev prilog mi dade inspiraciju da mu pisem o onom sto on zeli: o nasem plavom moru i mojoj posjeti otoku Bracu u septembru. Vicin brat zivi u Splitu a na vrh Braca iznad Supetra ima veliko imanje. Maslinici i sve vrste voca koje postoje. Za ekstradjevicansko ulje dobio vec drugi put zaredom zlatnu medalju.

Ovaj prilog ima smisla i zbog toga sto je potomak djede Bracanina dosao iz Amerike i promjenio kompletan izgled Braca. Ne zna nas jezik, uci ga ali sve ono o cemu su mu otac i djed sanjali on je ostvario.

Svi nasi bivsi zemljaci koji su ljetovali na Bracu prije rata ne bi ga prepoznali. Kazu da je cijelo vrijeme na vlasti SDP, iako politika ne ide uz ovaj prilog. Sacuvani su svi spomenici antifasizmu. Supetarsko groblje je jedinstveno u Dalmaciji. Na podu postoje ploce u kojima su ugravirane godine 17.... i neke.

Sagradjeni su moderni hoteli, oplemenjena kompletna prirode, na vrhu eko-konobe u kojima se priprema cini mi se najzdravija eko hrana. Sve od ovaca, jarica, kokosi, sira, prsute i .... je domaca proizvodnja. Vec deset godina se odrzava manifestacija starih automobila (oldtajmera. Dolaze iz cjele ex-iliti nekad voljene zemlje.

U ovom prilogu saljem
nekoliko slika da vas malo motivisem na vecu stednju, pa da nam dolazite svako ljeto. I u Banja Luku, Sarajevo. Trebevic, Plitvice i sva mjesta koja Abu nabroja.

Welcome u stare lijepe krajeve.

Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, December 12, 2009

...vintaj Zumro



-Zemo. Zemljace. Evo ce mo Malti, za naplatu. Jesi li ti to budan...? drmnu me iz rem-faze Kvrgic iz Javorana.
-Zar smo vec u Zagrebu?, pitam
-Vozi Bakic kao Sveti Ilija, odgovori.
-Steta sto nijesmo do Manduke. Od Surjana....rodni je to kraj i tvog Naila a i mog Mitra...a jesu se nalolali...
-...u Volanu. Ono kada je pjevala Ruza, Vite harmonikasa iz Sibic-Hana. Bila je kao ra(h)vanija, dodam.
...za Tite, a prije njih nasi djedovi Lazar i Ejub za Petra...i niko nikoga nije gledao ucugorno...
„Surjan Bocac i Agino Selo tu se kralo kako je postalo“, krenem tiho...
...znas i tu, jebo li te Uros Drenovic,
sad primjecuje Ilija bivsi radnik Mercedesa, i to kako je znao reci,... -...Eingang E, Pforte 3, teretna vozila...
-Djuro, eno ti Zagreba. Je li tebe ovdje pokrsti ona purgerka....
-...kako pokrsti, znatizeljan sam...
-radio Djuro u Gortanu, pa se upleo sa kuharicom, najisplatnije je. I veli mu kuharica,
-Gjuro, dacu ti, ali otpjevaj “vehni, vehni, fiolica”...
-...drugarice, po svoj prilici da ce i vasa “Lepa” uve(h)nut...jer je ti tu, neznam. Samo hocete li je takvu promjeniti za mog, Gjurinog “Hasima” kasnije , nisam siguran...
-...”pijem da je zaboravim”,....
-Neso, pusti muziku ne idemo u (h)Ag...opominje Jovan... i posalji pivu....nama., Ali, da nebi (h)odo dva puta, ponesi gajbu, filozofski zahtjeva Kvrgic.
-...ponesi. Ponesi...ni(je)smo mi uhljupi, pobro...ne ruketaj, ponesi...
-Ponudi i gospodju u koznom kompletu...vidis da je kao (h)aslama, tiho ce meni Jovan.
-Oprostite, gospodjo. Mozda ste za pivu...?
-Mislite pivo.
-Nije...pivu...
-Kod nas Krajisnika kad trazis pivo, donesu uz pivo casu. A kad trazis pivu...to je iz flase..u autobusu je malo nezgodno....privali se...
-Ahhhh.jaaaa......gerne (rado)...odgovori Crnka...i pristojno pita za Grund. Za razlog sto Mitar casti.
-Obliznula (rodila dvoje) mu se snaha u Ameriki. Dvoje...
-Braca Jugovici, i meni drago...mor(z)e li Morici...?
-Nije, profesore...
-Komanci...Snaha Amerikanka od oni(je)h Mrmonja. Smije se Kvrgic...
-Jedu kuruze uz rucak, jebo ih Klinton....dodaje...,
-...mene proja oc(t)erala u Svijet a ojkacu
“oj kuruzo, jebem li ti klicu
neces vise u moju guzicu”, nisam zaojk(a)o i necu...
-Klinton. Kakva je gara njemu sasnula... zamalo nije otisao pod Sud. ... Americki. Ni Carski ni Sp(h)ijski...
...ima i kod nas Suda, filozofski zakljucuje Kvrgic.
Znam da je u nas u Selu komsinica Ruska tuzila tamburasa Ramu da je pokusao ono, ali na silu...pa Sudinica pitala, jeli ona Ruska, pruzala kakav otopr. Je li se branila. Ruska odgovorila, ...nisam, ali sam mu rekla,
samo ti jebi Ramo, bice i za tebe Suda...
-Oprostite gospodjo ako smo malo nepristojni...Vi sigurno i radite?
-...ha, jooo....animator higijene na Banovu. Milena... Nije Milllleeena. Otegnuto. Kratko i naglasak na Mi...predstavi se crnka u koznom kompletu...
...primjetila sam da ste spavali. Nemirno. San. Kosmar, znatizeljno ce sad g. Milena.
...jesam. Sanjao sam neugodan duel...zarobili mi stan, ono za Bune. Advokatica koju sam ja placao pokusala me ubjediti da stan nije vise moj. Vec Nji(h)ov...
...pa sta ste uradili?
..poslao je u zlo mjesto...odgovorim
...vi isto nesto posjedujete. Mislim, gruntovno.
...jesam.Imala sam...u Dubici...
-pa..., pitam, jer vidim da smo slicne sudbine. U kakvom vam je stanju imanje...?
...poravnato profesore...o(ti)slo sve u picku materinu, naglasi Milena sa naglaskom na MI, a sva u crnom kompletu od koze. Nama oblaksa svjesni da ona koza i parfem ne izmjenise Mileninn ni vokabular ni genetski kod...
-Zemo ta tvoja , advokat, jeli bolja od Angeline Merkl?..(h)urija...
...mislis Joli....ispravlja Mitar.
...valjalo bi se i Angelini privalit...i ne gledaj put mene...
-“...joj kad bi se privalilo na me, gajba pive i kilo salame”, polako cini svoje Firstenberg pivo.
-...vintaj Neso...!
i stvarno gledajuci ovako zadovoljne i bezbrizne a od Njemacke nevjerovatno i nehumano eksploatisane i izradjene ljude, prvi put poceh razmisljati, da li da u opste citam poruke pristigle u ovih desetak sati. Znam,
...farba za fasadu, probni uzorak, nabacena...zvali su iz Bauordnungsamta (sluzba Gradjenja), onaj zid, zuti, na starom Hotelu u Lamperthajmu, prosao dijelom...Frau Steinbach pita, kada ce te nazad..? nalazim rijesenje, i odgovaram.
-ne zovite, nemam Netza (mreze)....pa na Balkanu sam lijepa gospodjo...u EU...sa Bugarskom, Rumunijom, Madjarskom....budite ozbiljni....
a uz podrsku fercerajuceg zvucnika vise glave poceh cupkati nogom kao i ostali Zemljaci u autobusu poluglasno ponavljajuci refren
-...vintaj Zumro skrhat ce se Murat,
neces Zumro Murata izgurat....
Grof

Friday, December 11, 2009

Zlatin vrt

Ne poslati informaciju o prekrasnom vrtu Zlate Lolic ne bih sebi oprostila.

Fotografije najbolje govore o njenom umijecu i ljubavi prema cvijecu i svom vrtu.
Ali nije to sve, Zlata i slika, a i majstor je u kuhanju.

Zamjerio bi mi Drago da ne spomenem da jednakom ljubavlju i on ucestvuje u odrzavanju vrta.

Nadam se da se vas dvoje ne ljutite sto ove slike poslah "u svijet"?

Bilo je lijepo druziti se s njima, vidjeti ih zadovoljnima i radosnima.

Natasa

Labels:

Thursday, December 10, 2009

Ta lijepa Australija

Nisam ni osjetila kako mi je brzo proslo vrijeme citajuci Natasin prilog i gledajuci linkove o svim tim ljepotama. Iskreno sam nesretna sto ne znam engleski: kad vas uhvati nostalgija odmah je sprijecite svi vi koji ste tamo negdje i koji ste bogatiji za jedan ili vise jezika. Nama ovde ne dozvoljavaju ni da znamo koji je nas. Svi se trude da stvore neki svoj, da se razlikuju jedni od drugih, a djeca i roditelji to moraju podnositi.

Natasin opis Australije se u potpunosti poklopio sa opisom mog sina i snahe. Oni su prosle godine bili mjesec dana tamo. Ona radeci u Britanskoj internacionalnoj skoli u Hagu, ima bezbroj prijateljica po cijelom svijetu. U Sidneju su bili kod jedne od njih 10 dana, a ostalih rentali djip i obisli mnogo toga. Poslali su mnogo slika koje ja cesto gledam i iskljucim se iz ove tmurne svakodnevnice. Gradovi, okean, brodovi, kenguri, cvijece, drvece, kampovanje, Sidnejska opera, papige, coale, travnjaci, uredjene kuce i parkovi. Koliko ljepote na jednom mjestu i po njima najljepsa zemlja na svijetu.

Kako bi rado bila na tvom mjestu Natasa. Pod broj jedan biti sa dragim prijateljima, koji su ti posvetili svoje vrijeme i vrlo vjerovatno pricama i sjecanjima nije bilo kraja.

Uzivajte u prijateljstvu i druzenju na nas nekadasnji nacin u takvom okruzenju, pa mi se cini da ste otvorili vrata raja.

U prilogu saljem dvije slike mojih dragih u toj lijepoj zemlji,

Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, December 09, 2009

Australija

Saljem ovaj kratak prilog iz daleke Australije. Pisati o Australiji, njenim ljepotama, prirodi, ljudima, zivotu opcenito, ostavljam nasim Australcima. Saljem fotografije, koje ce vam ju pribliziti i vjerujem potaknuti da ju posjetite, ako vam se ikad ukaze prilika.

Zelim jedino iznijeti svoje impresije.

To je ogromna, predivna i drugacija zemlja. Ocean blistave plavo modre boje, snazan i uspjenjen na otvorenom, miran i blag u lagunama. Zelena u priobalju, cvjeca posvuda u svim mogucim bojama i nijansama, neobicne crvene boje u unutrasnjosti, busha koji raste na tom pijesku u svim nijansama zelene boje, u razlicitim oblicima i iznenadjujucem broju vrsta; zivotinja kojih nigdje drugdje nema; jasnoci neba s bezbroj zvijezda, jer kilometrima nema nikakvog naselja, niti ikakve kuce; prenapucenim centrima gradova s neugodnom prometnom guzvom i bukom, ali i jednako neugodnim zzamorom ljudi, koji prepune gradske ulice za vrijeme radnog odmora, pa se cini da si u nasim krajevima i da nitko ne radi, za razliku od zvukova pustinje; nasmijesenih, ljubaznih ljudi svih rasa, vidljive opustenosti unatoc problemima, jer nigdje nije idealno, opcem solidnom zivotu, prelijepim rezidencijskim dijelovima s prekrasno uredjenim vrtovima, ali bez ljudi ispred tih kuca ili na ulici, bez djecje cike, smijeha i igre gotovo tokom cijelog dana.

Australija je puna kontrasta, ugodna za zivot, ako ga organiziras kako volis i ako se okruzis prijateljima. Svega ima, sve je dostupno, ovisi samo o nama sto cemo od svog zivota uciniti.

Biti u Australiji a ne vidjeti njen centralni crveni dio, je kao da ju niste ni posjetli. Nazalost mnogo je Australaca koji to nisu vidjeli, a o nasim Australcima da ni ne govorim.

Puno toga sam obisla, mnogo toga naucila, s mnogima sam se druzila, i uzivala u tim druzenjima, bilo s nasima, bilo s Australcima, i na svemu tomu dozivljenom, beskrajno sam zahvalna svojim dragim domacinima.

Natasa

Labels:

Tuesday, December 08, 2009

Mandusevac

Od svih zagrebackih fontana ova mi je najdraza. Smjestena je u sjeveroistocnom kutu Jelacic placa, najveceg, najprometnijeg i najljepseg gradskog trga. Kad se s par stepenika sidje s nivoa oplocenja trga na nivo fontane covjek zaboravi gdje se nalazi. Vreva gradskog zivota ostane gore, jedan metar iznad.

Svi kao zacarani posjedaju na stepenice i bulje u to malo mirne vode smjestene u najjednostavniji moguci oblik. Da, prije no sto se sjedne, gotovo pobozno, sa zamisljenim licem, ubaci se novcic a s njm i zelja odleti. Cuju se i ovdje glasovi, ali to su oni koji nas vesele, djeciji, kao i glasovi njihovih mama, tata, baka, koji se oglase samo kad treba dijete sprijeciti da udje u vodu. Ponekad je dijete brze.

Samo jedan dan u godini Mandusevac postane ludnica. To je dan cuvene zagrebacke Norijade, dan kad zagrebcane i nase gradske oce zaboli glava od mladenacke razuzdanosti. Taj dan maturanti srenjoskolci slave kraj svog srednjoskolskog zivota, mozda i nesvjesni da je onaj najljepsi i najbezbrizniji zauvjek za njima. Dio tog dana je i obredno kupanje u Mandusevcu. Zbog silne vike, skakanja, prskanja, covjek se pita kako taj mali prostor ne popuca i ne propadne u zemlju. Vec sutradan, kad se ociste hrpe smeca, djeca i zedni golubovi se vrate, fontana ponovo postane mjesto za predah.

U ovo doba Adventa Mandusevac se okiti zelenom krunom i cetiri svijece. Prva adventska gori, a i djecica su tu.

Nada Š. D.

Labels:

Monday, December 07, 2009

Cestitka za godisnjicu

Dragi Co i blogeri!

Karmen i ja s malim zakasnjenjem saljemo iskrene cestitke za cetvrti rodjendan bloga.

Ovaj cvijet kaktusa namijenjen je tebi Co, vjernim i vrijednim blogerima, ali i svim njegovim posjetiteljima.

Procvjetao je ovih dana, prelijep je kao sto su lijepi svi cjetovi kaktusa, a cini mi se da je upravo on primjeren ovom jubileju, jer unatoc mnogim teskocama, bodlji usmjerenih k njemu, on cvijeta bas kao i tvoj i nas blog i usrecuje mnoge, kako iseljene, tako i one preostale malobrojne prijatelje u Banjoj Luci.

Natasa

Sunday, December 06, 2009

Moj novi komšiluk

Iako se na blogu okupljamo evo vec pune cetiri godine i ‘razgovaramo’ gotovo svakodnevno, jos uvijek mi se cini da ne znamo puno o tome kako smo se prilagodili novoj sredini: kako nam je na poslu, gdje zivimo, kakav nam je komsiluk…

Za mene je, na primjer, Australia jos uvijek nekakav mistican pojam, nepoznanica, i koliko god se trudio da zamislim kako se i gdje nasa raja smjestila, ne polazi mi to za rukom (ili bolje reci, glavom). Dubravka mi je svojiim prilogom o putovanju na posao malo priblizila dio Canada-e, odnosnu kraj u kojem ona zivi, Niskana je poslala par fotosa iz njenog ‘susedstva’ ali opcenimo priloga o sredinama gdje sada zivimo nema bas puno. Neke od novih komsiluka sam vidio pri svojim putovanjima ali dosta se toga u medjuvremenu promijenilo. Evo, na primjer, prijatelji u Norveskoj su se preselili u novi kraj, slicno se desilo u Svedskoj, a vjerujem da je tako i na drugim krajevima zemaljske kugle na kojoj se nasa raja nalazi.

Zbog toga se danas, s prvim pahuljama snijega u Pittsburgh-u, odlucih da rijecju (i slikama, istina napravljenih za ljepsih dana) opisem svoj novi komsiluk, nadajuci se da ce se i drugi javiti s istom temom.

Prije gotovo 14 godina smo se uselili u omanju kucu, tipa ranč (sto bi rekli Amerikanci) u naselju u kojem zivi tkz americka srednja klasa: to su oni koji zaradjuju dovoljno pa im ne treba pomoc od drzave a opet nemaju previse da se parama mogu razbacivati.

Skupilo se nase naselje na brdascu iznad mjesnog parka koji nam je bio cesta odrednica prvih mjeseci po dolasku u novu domovinu. Isli smo u park da ubijemo dosadu ranih izbjeglickih dana (nismo imali srece u trazenju posla – niko nas nije pozivao na intervju za posao, a i nas sponzor nas nije poslao na poslove koje su kasnije izbjeglice dobijale – rad u hotelu na ciscenju soba ili pakovanju namirnica u kese u velikim trgovinama hrane), ali nas put nikada nije odveo malo dalje uz brdu, u komsiluk gdje sada zivimo.

Prvi put sam ga vidio kada sam se jednog ljetnjeg dana vozio kolima trazeci dio Carnegie-a u kojem bi se mogli trajnije smjestiti nakon sto smo godinu i pol dana proveli u zgrada gdje zive oni koji su na grbaci drzave. Takva mjesta vecina Amerikanaca izbjegava ali mi smo se, eto, sticajem okolnosti, nasli u takvom okruzenju i to nasom krivicom. Naime, kada nam je sponzor ponudio da se smjestimo u skromnoj kuci u jednom susjednom naselju, mi smo predlozili da nam nadju stan u zgradi na jednom od brdasaca Carnegie-a, nadajuci se da cemo se tu prijatnije osjecati, valjda zbog toga sto smo navikli na taj zivot u stanu. Tih dana nismo imali pojma da je ta zgrada ‘crna rupa Carnegie-a’ i da od nje bjeze svi oni koji si mogu priustiti imalo bolji zivot.

Kada sam ‘usao’ u naselje, cinilo mi se nestvarno lijepim, mozda zbog prelijepog dana, a mozda sto u Carnegie-u nisam ocekivao neko pristojnije mjesto za zivot (Carnegie je jedan od mnogobrojnih gradica na domaku Pittsburgh-a, koji je dozivio nazadovanje nakon propasti celicne industrije koja je bila glavni pokretac razvoja ovih krajeva). U tom momentu nisam mogao ni pomisliti da bismo se jednog dana mogli tu smjestiti jer nisam vjerovao da si mozemo priustiti luksus kupovine kuce u jednom ovakvom naselju. Kasnije je to moje prvobitno odusevljenje splasnulo jer nakon obilaska drugih naselja Pittsburgh-a (a o drugim, bogatijim gradovima Amerike da ne govorim), shvatio sam da je to samo jedno od lijepih naselje kojih u okolini Pittsburgh-a ima mnogo, ali koje je daleko od onoga sto bi neko mogao nazvati necim posebnim. Kazu, izgradio ga je arhitekta tamo pocetkom sezdesetih, koji je godinama zivio u jednoj od kuca (jedina koja ima onaj nas klasicni kroz pokriven crijepovima). Nisu to neke skupe kuce (mada ima i onih koje su za nas preskupe) ali ljepoti naselja doprinosi sarolikost kuca (svaka je drugacija za razliku od nekih novih naselja gdje sve kuce lice jedna na drugu kao jaje na jaje pa se lako izgubis kada se umoran s posla vracas kuci), i urednost okucnica, uvijek lijepo odrzavananih.

Nasa kuca se smjestila pri kraju kratke ulice, do malog naselja pristojnih privatnih apartmana, odmah do igraliste lokalne osnovne skole. Kako je naselje na neki nacin ‘slijepo crijevo’, saobracaja gotovo uopce nema: na ulici se mogu vidjeti samo kola komsija ili veoma rijetkih posjetilaca. Izmedju apartmana i skolskog igralista se nalazi mala sumica kroz koju vodi putic.

U ovom nasem kraju se rijetko mogu vidjeti setaci: obicno su to vlasnici pasa koji izvode kucne ljubimce u setnju. I to je to. Sve ostalo se obavlja kolima, cak i ako se radi o odlasku do rodbine par kuca udaljene. Ni mi nismo izuzetak, tako da se i nase setnje svedu uglavnom na isto.

Vecina slika zakacenih za prilog je napravljena prosle godine kada smo se Nera i ja zaputili u ‘grad’ pjesice, na nekakvu proslavu. Uz to sam dodao jos nekoliko napravljinih pri ‘setanju’ Rex-a u blizini skolskog igralista, kako bih zaokruzio sliku komsiluka.

Evo ja toliko o mom novom komsiluku uz nadu da ce slicnih priloga biti jos. Mislim da bi to bilo zanimljivo i drugima jer u mnoge komsiluke nikada necemo stici, kao sto smo to nekada stizali.


Moj komsiluk u slikama

Labels:

Thursday, December 03, 2009

Uz godisnjicu

Jos negdje prije par mjeseci sam pravio planove kako cu za danasnji prilog pripremiti nesto posebno jer jubileji to zasluzuju ali su se planovi izjalovili. Imao sam nekoliko ideja koje bi bile primjerene proslavi godisnjice ali ni jednu nisam realizirao. Razloga ima vise: prezauzetost na poslu (doba ispita kada ne mogu posteno glave podignuti), dileme o sadrzaju priloga, prezasicenost onim sto radim, nedostatak vremena za neke druge stvari koje zivot znace, dileme da li sve ovo ima ikakvog smisla, itd.

Evo prodje vec cetiri godine kako blog gotovo redovito ‘izlazi’. Broj dnevnih posjetilaca se krece negdje iznad tri stotine a broj pregledanih stranica oko hiljade. Broj aktivnih suradnika, onih koji salju priloge se ‘stabilizirao’, a ima tu i komentara, gotovo svaki dan. Dakle, cifre koje nisu beznacajne ali ja nekako osjecam da to nije to, da u svemu ovome fali nesto sto bi ovaj blog ucinilo mjestom gdje se okupljaju oni koji zaista svakome mogu pogledati direkno u oci, bez skrivanja pogleda u stranu. I koji mogu to svoje druzenje pretvoriti u nesto vise od razgovora o sadasnjosti ili vracanja u lijepe dane mladosti.

Koliko god sam se trudio da oko bloga okupim one koji slicno razmisljaju i koji mogu otvoreno razgovarati o svemu, osjecam da u komuniciranju jos uvijek postoje nekakve kocnice koje nam ne daju naprijed. Lako se ljutimo i povlacimo onog momenta kada nam nesto nije po volji, skrivamo svoja prava osjecanja od drugih. Prilican je broj onih koji su se u jednom momentu odusevljavali blogom da bi se onda isto tako naglo povlacili u gledaliste i svoje mjesto prepustali drugima. Ima, naravno i onih, koji smisljeno pokusavaju unijeti razdor u okupljeno drustvo i dosta cesto u tome uspijevaju. Dakle, da zakljucim, mislim da smo daleko od toga da kao jedno normalno, nicim optereceno drustvo, uradimo nesto vise od obicnog druzenja, vec tu ulogu prepustamo drugima koji imaju drugacije interese. A njihov rad smo osjetili na svojoj vlastitoj kozi.

Da ne bih previse filozofirao (a nisam tome, kao tehnicar, ni vican), red je da i ovaj kratki prilog privedem kraju. Cestitam nam svima ovaj mali jubilej uz velike dileme kako dalje. Vrijeme ce pokazati sta nam je svima skupa raditi.

Labels:

Tuesday, December 01, 2009

Boro cistac cipela

Prvi dan u skoli, uciteljica nas pita, sta cemo biti kad odrastemo. Sve sami ucitelji, doktori, pjevaci, poneki miliconer, zeljeznicar i fijakerista, a ja… cistac cipela. Djeca se povaljala od smijeha, a ja nista ne razumijem; Boro ima najbolji posao na svijetu.

Borina radnja je bila u hladu platana, na rubu Gradskog parka prema Kastelovom Cosku, nedaleko od spomenika Petru Kocicu. Sastojala se od drvene kutije sa poklopcem na kome je bila zakovana mesingana stopa i male samrlice sa crvenim, plisanim tapecirungom, izlizanim od dugotrajne upotrebe. Kutija je jos imala dvije zakacke za pojas, da se moze nositi na ledjima i kuke sa strane, za cetke. Za naslon je Boro koristio zidic parka, a kad je bilo hladno drzao je medju nogama konzervu sa zarom ili je imao cebe preko koljena. Sjedeci u svojoj radnji bi redovno citao “Oslobodjenje” koje je drzao u rukama i spustao na sanduk samo da cetkama zadobuje, obavjestavajuci prolaznike da je radnja otvorena. Kad ne bi citao novine Boro je zagledao prolaznike u cipele i zalupao bi kad vidi potencijalnu musteriju, pokazujuci cetkom na upraznjeno mjesto. Radnja je bila strateski pozicionirana, tacno nasuprot mjesta gdje su stajali prigradski autobusi, a kako u to vrijeme u gradu nije bilo mnogo asfaltiranih ulica, musterija sa blatnjavim cipelama je bilo na pretek. Ponekad su to bile i majke sa djecom koja su, prije polaska u skolu, uspjela da stanu u neku lokvu. U to vrijeme je bilo puno rupa na onih nekoliko asfaltiranih ulica, pa su se cesto mogle vidjeti masine asfaltare i radnici koji su klececi, sa specijalnim dodatkon za koljena, drvenom spartlom rucno ravnali vreli asphalt.

Nakon postavljanja stitnika za gleznjeve, struganja blata, mazanja i glancanja, velikim cetkama i na kraju mekanom krpom, Boro bi obavezno zavrsio posao prolazeci ovlas podlakticom, preko prednjeg dijela cipele. Dok je on to radio musterije su ili citali Borine novine ili pricale o dogadjajima u gradu i Borcu.

Imao je Boro i konkurenciju. To je bio kiosk, na cosku parka prema zeljeznickim zgradama, udaljen svega desetak metara od Borine radnje, sa zvucnim imenom “Sjaj” U radnji su se smjenjivali muz i zena, on sa zalizanom crnom kosom, a ona sa Princ Valiant frizurom i crvenim karminom, uvijek uredni i fino obuceni. Osim sto su cistili oni su i farbali cipele, prodavali kreme i pertle, a nisu morali zatvarati radnju kad pada kisa. Boro bi u slucaju kise samo sve potrp’o u kutiju, na rame, pa kod Selima.

Selim je bio u to doba vazna licnost u Djinica i Vakufskoj palati. Nadzornik u javnom WC-u, na rubu parka preko puta Vakufske palate, je imao sve potrebne alatljike za otcepljivanje kanalizacije. Kako novoizgradjena Celuloza jos nije u programu imala toalet papir, a novine pored informativne uloge imale i sekundarnu, to su Selimove usluge bile jako trazene. Kad bi mu komsija Teufik Horozovic, koji je bio hauzmajstor u Palati tutnuo paru u ruke i rekao: “Niko to ne zna k’o Selim!” njegovo zamazano lice bi se razvuklo u osmjeh covjeka koji je svjestan svoje vrijednosti.

Selim i Boro bi za kisnog vremena sjedili u malom Selimovom skladistu, mezeci i puseci cigare na komad, iz trafike na cosku. Nekad bi im se pridruzio i “parkas” Branko, koji je pazio na park i ganjao nas ako gazimo travu ili se zimi klizemo po zaledjenoj fontani. Krupan, crvenih obraza, u zelenom cohanom odijelu sa sesirom i teskim kundurama nije imo sanse da nas stigne. Jednom je u povjerenju rekao mome ocu da me je vidjeo kad sam razbio lampu u parku, ali da nece prijaviti.

Moj otac bi dolazio sa posla, iz Zaluzana, autobusom koji bi stajao tacno naspram Borine radnje. Zato sam ga ja uvijek cek’o kod Bore, a kako sam tada imao puno slobodnog vremena, dolazio bi puno ranije. Obicno bih sjedio na zidicu parka, a kad bi Boro odlazio da popije jednu i ostavljao mene da pazim na radnju, ja bi spremno zauzeo njegovo mjesto, osjecajuci se vazan. Srecom svi su znali Boru i nikome nije padalo na pamet da cisti cipele kad on nije tu.

U ulici izmedju parka i zeljeznickih zgrada, poredani u pravcu bolnice su bili parkirani fijakeri. Oni su vozili putnike sa obliznje zeljeznicke stanice do bolnice, a ponekad i do banja u Seheru ili ortopedije u Trapistima. Kad bi se Saro i drustvo pokefali sa nekim ili izmedju sebe, digla bi se tolika galama da bi. Boro sve ostavljo i trcao da vidi sta se desava. Kad je imao musteriju slao bi mene.

Uz Boru sam se i ja navikao da gledam ljudima u cipele. U to vrijeme sam lunjao svuda okolo, pa tako i preko Hanista do velike sive kuce sa ogradom i kapijom od kovanog zeljeza. Kroz ogradu bi gledao malca, moga vrsnjaka, koji se igrao u dvoristu. Uvijek je bio fino obucen i imao uglacane cipele, a meni bilo cudno da ga nikad nisam vidio kod Bore. Petnaestak godina kasnije kad smo igrali ping pong u klubu u Solajinoj, nije mi padalo na pamet da mu spomenem cipele, mozda zato sto je on i dalje bio gospodin, a meni to vise nije bilo vazno.

Naspram parka, a preko Titove ulice, izmedju Kastelovog Coska i Hotel Palasa je tek bila sagradjena zgrada. koja je imala balkone u obliku camaca i sva podsjecala na brod, pa su je zvali Titanik. Iako je trajala samo dvanaest godina, postala je jedan od simbola tadasnje Banjaluke.

Ponekad bi se meni i Bori pridruzio i moj brat, sjedeci na zidicu pored mene. Kad bi Boru musterije pitali, jesu li to njegova djeca, on bi samo slegnuo ramenima i lezerno rukom pokazao na mog brata koji je imao istu, kovrdjavu kosu. Mnogo kasnije, na Borcevim utakmicama bi me neko iznenadio sa pitanjem: “Kako je Boro? Pozdravi ga!”

A meni drago, ja i Boro…koja su to vremena bila!

Abu

Labels: