SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, November 14, 2009

Bonbon

Slijedeca prica je o covjeku koji je sa nama zivio u istom gradu ali u sasvim drugom svijetu; Iako je uporno pokusavao da premosti dva svijeta hodajuci po ogradi Gradskog mosta i gradeci za nas Adu na Vrbasu mi njegov svijet nikad nismo shvatili i ruku mu pruzili. Siguran sam da ce spominjanje njegovog imena izmamiti mnoge osmjehe i uzdahe: “Eh nas Ale”.

Evo kako ga ja pamtim.

Ne znam tacno kad sam prvi put zapazio Alu, ali je to svakako bilo jos pedesetih godina, kad sam stanovao u Vakufskoj palati a on kao golobradi petnestogodisnjak sa majkom prolazio pored nase zgrade. Izbliza sam ga prvi put sreo kad je dosao do nasih vrata i moj otac mu dao sivu vojnicku kosulju i cizme. Njegova majka je pricala a on je samo gledao u zid i sutio. Kasnije je dolazio cesce u nase dvoriste koje je bilo, izmedju dvije palate, Djinica i Vakufske sa jedne strane a sa druge su bile Incelova i Francuska zgrada, kasnije Hotel Slavija. (Francuska zgrada smo je zvali po Francuzima koji su tu zivjeli dok se gradio Incel.) U dvoristu je bilo drvo pod cijim krosnjama smo od starih gajbi sagradili kucicu za pse lutalice koje bi lovili pored Crkvene i vezali za drvo. Ale bi se odnekud pojavio i bez rijeci odvezao psa i pustio ga. Mi se nismo bunili, kao sto bi to cinili da je bio neko drugi. Prema Ali smo osjecali neko posebno postovanje, ne toliko sto je bio stariji ili sto smo ga se bojali, mozda vise sto smo osjecali da se iza tog cutljivog momka krije nesto posebno, nesto sto nismo znali objasniti. U ostalom on je vec tada, a imao je svega petnestak godina, gradio svoju adu na Vrbasu, dok smo ga mi djeca sa divljenjem gledali kako gazi nabujalu rijeku, noseci ogromno kamenje.

U to vrijeme sam znao cesto odlutati, preko pijace i Dolca, cak do obale Vrbasa. Tog dana Vrbas je bio mutan i nosio grane, tako da na uscu Crkvene nije bilo ni uobicajenih ribara. Jedino je Ale, samo u gacama, hrabro gazio u nabujalu vodu izvlaceci grane na obalu. Ja sam sjedio i posmatrao ga. Ni jednog momenta nije pokazivao da me primjecuje. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, kad je iznenada otisao do svoje odjece i uzeo nesto. Prisao mi je gledajuci negdje u stranu i rekao nesto sto nisam zapamtio, pruzajuci mi nezamotanu “svilenu” bonbonu.

Godinama kasnije sam vidjao Alu u gradu i slusao kako mu djeca uzvikuju broj a on njima ime zivotinje iz Zivotinjskog Carstva. Nikad mu nisam prisao ili mu se obratio, ali sam se uvijek sjecao “svilene” bombone. Poslije potresa smo obadvojica stanovali u Boriku, gdje sam ga gledao sa prozora kako na ogradi Begoviceve kafane, dascicama od gajbi, ispisuje ogledalski “Zivio Tito”. Otac mi je pricao da kad god se sretnu Ale mu se na svoj nacin, u prolazu i ne gledajuci ga, obrati sa: “Oficir mi dao cizme”

Jedne kasne veceri osamdesetih godina, vracajuci se sa prijateljem iz grada, negdje u Boriku, naletim na Alu. Kao i obicno bio je zanesen u svoje misli i nije obracao paznju na nas. Da bi se zabavio prijatelj mu je rekao ime zivotinje a Ale njemu broj…i jos nesto? Pitam ga: “Sta je rek’o?” “ Mali oficircic”, rece mi prijatelj.

Bio sam siguran, onda na obali Vrbasa, dajuci mi svilenu bombonu, Ale je rekao: “ Mali oficircic”.

Manje poznati pojmovi:

Svileni bonboni – bonboni moga djetinjstva

Alijino ostrvo – simbol koji spaja dva svijeta

Abu

Labels:

10 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi moj Kec ovo je: A1 (Prva a Bundes liga)

bruja

Saturday, 14 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Bravo Kec,
Legenda Ale nam se vec pojavljivao na blogu, ali pored toga sto je znao /mozda i sada zna/ napamet kompletno zivotinjsko carstvo od 250 slicica znao je on i sve vlasnike kuca ulica Danka Mitrova i Nurije Pozderca ili od Rebrovacke crkve pa do Alibabe.
Svaka posjeta Banjaluci je i susret sa Alom u rostiljnici "Mrvica" Mala carsija gdje dolazi kompletna Mejdanska "dijaspora", ljubljenje u rame, mali prilog ali zato neizostavno djeljenje bonbona
"Mali oficircicu"
Pozdrav svima Sejo V.

Sunday, 15 November, 2009  
Anonymous Abu said...

Nije to Bundes A1 Liga nego samo Banjalucki Podsavez, gdje je Naprijed igrao kad mu nije islo, a Borac je tu sada standardni…
Svejedno hvala na komplimentu.

Devedesetih godina smo dobili novog kolegu. Zadatak mu je bio da se brine o dokumentaciji za jedan veliki projekat. Bart, Holandjanin, nije trebao kompjuter, pamtio je na hiljade dokumenata, njihove brojeve, nazive, broj stranica, revizije, kad su poslani itd. Uz to je po cijeli dan glancao sto, nepristojno se cesao i pitao svaku novu zenu koju sretne je li za seks. Vrlo brzo smo skontali da je autistican Kako je odlicno radio svoj posao prihvatili smo ga kao takvog i navikli se na ostale stvari normalne u njegovom svijetu. Jednom sam mu rekao da bi se trebali rijesiti nekih stotinka kilograma nepotrebne dokumentacije i korespodencije. Nadjem ga kako cita tu dokumentaciju pa mu kazem da je to sve za bacanje. “Znam ali moram da zapamtim sta sam bacio”, kaze Bart.
Presao je Bart u drugu firmu, cak se i ozenio, Filipinkom. Zove on jedan dan i kaze da mu zena moze dobiti posao ali joj je potrebna potvrda za iskustvo u takvom poslu; kao satro radila ona za Siemens. Pitam ga koji je to posao. “Cerupanje pilica”, kaze mi Bart.
Bart je sretan da je odrastao u drustvu koje mu je omogucilo skolovanje, zaposlenje, da ima porodicu i zivi sto normalniji zivot. Pitam se sta bi bilo sa Alom da je imao takve uslove. Vjerovatno bi se utopio u sivilo prosjecnost, kao i vecina nas, sigurno Banja Luka ne bi imala svog Alu, a da li bi to za njega bilo bolje…?

Pozdrav Bruji, Seji i ostalim blogerima.

Sunday, 15 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Prva reakcija na jednu nedavno objavljenu fotografiju bila je:poznata mi BL faca. Kad procitah legendu, svatih da nema veze...drugi kraj svijeta, strano ime. Bila je to samo potvrda one teze da svatko ima svoga dvojnika. Mene su cesto mijenjali s jednom poznatom BL glumicom. Lijepa, pametna (kako ne bi bila pametna kad je pamtila tolike tekstove), uspjesna. Trebao bi mi biti kompliment, ali ne...Moj ego je patio. Pa zar nisam ja posebna, jedinstvena. Ljepota moja se mogla pomnoziti sa 0.5 u odnosu na spomenutu glumicu, a i za ostale stvari koeficijent bi bio tu negdje. Svi mi sebi laskamo da oni drugi ne prepoznaju nase skrivene adute. Ali ovdje nije rijec o meni. Pitanje: jeste li vidjleli ili culi za nekog slicnog Aliji? Svako mjesto, Malo ili Velo, ima svoje Unikate, pa tako i BL. Jednog od njih, Aliju dozivljavah kao Kastel, kao ginka pred Tehnikom, kao Petra u parku... kao dio okolisa banjoluckog. Look zabiljezen u mojoj glavi: beretka, tamni mantil zakopcan do grla, gumene cizme i ceker u ruci. I uvijek nesto mrmlja brzo i nerazgovjetno. Znao mi je Ale priredjivati stresne situacije i to na Gradskom mostu gdje sam ga najcesce sretala. Kad bih ga vidjela kako hoda po ogradi skamenila bih se i ne bih se micala dok njegova avantura nije bila zavrsena. A nekad je to trajalo. Najcesce bih na kraju opsovala nesto sebi u bradu, kao "sta mi to radis..."

Nada Š. D.

Monday, 16 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Pjevalo se uz Vrbas, rostiljalo, kahvendisalo pod orasima, ljubovalo pod zvjezdanim nebom. Lubenice, one crne, somborke, pucale cim ih dotaknes nozem, a crvenile se kao krv, i nigdje im valjda nije bilo mjesto doli uz Vrbas.
Sjedeci na obali ispod Kastela, sama, u danima babljeg ljeta, Vrbasu sam povjeravala svoje tajne, one ljubavne, sto se ne smiju reci ni najboljoj prijateljici. Nekad sam samo zeljela naci malo mira, a nekad predati mu se i pustiti da me odnese.
I gotovo uvijek, kad sam vec mislila poc, iz pravca mosta dolazio je Ale, tiho, bez glasa, kao sjena, kao finale prezivljenih sretnih ili odbolovanih trenutaka banjaluckih.
dafne

Monday, 16 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Abu
Komentari u smislu "bravo majstore", "divno", "krasno"...nisu u mom stilu (ne's ti stila), ali Ti ljude, pa i mene, nekad zbilja ostavis bez teksta. Takav je i ovaj komentar cija je zvijezda Bart. I zbilja jedino sto mogu reci je: prekrasno!
A komentar na Asicku me slozio na pod, pa opet moram reci: to majstore !
Oprosti, Ti se trudis, a ja samo frcam sablone.

Pozdrav Nada Š. D.

Tuesday, 17 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Abu
Novembra 7 ljeta gospodnjeg 2009 Milanu pade na pamet cika Lazo.
Ti napisa predivan prilog o Ali.Nada se sjeti u detalje boje Alinog mantila i cekera u ruci kao da ga gleda.A ti posla sliku.Ale kao ziv, otkud, kako????
Kolko sam puta bila u BL i sretala ga i bio nam u kuci.Kad je moj otac umro aprila 1990 god. dosao Ale.Donjeo cokoladu sa rizom (ona crveno bijela kartonska ambalaza) i velikim pisanim slovima "Dragom babi Safetu od Ale."Sejo nabroja ulice, vjerovatno iz njegovog komsiluka, a on je znao skoro sve ulice u BL.Moj otac mu je cesto znao ponjeti pogace koju se pekla moja mama.Volio je taj ukus.Meni i danas zamirise i ja je pravim.
Sjecam se da sam jednom cula pricu da je bio normalan momak.Zaljubio se snazno, a cura ga odbila.Nikad nisam saznala koja.Od tada je Alija poceo da zida ostrvo.U moje vrijeme smo ga zvali "ostrvo ljubavi" sad ga zovu "Alino ostrvo".Da li neko zna vise o tome.
On je od tada napustio ovaj svijet i zatvorio se u svoj.Sad mislim da je tu svoju ljubav zatvorio u svoje srce i onda ga darovao svima.Nikad agresije, nikad smrknutog pogleda.Ulazio je u sve kuce, pamtio sve ljude koji su mu pokazali ljubav, darivali ponesto.I tebi je Ranko, tvoj otac svojim postupcima i dobrotom prema Ali osigurao divno ime "'mali oficircic".To je u ono vrijeme i one generacije bilo casno.Znam po mom svekru.U Sombor je dosao sa Vicom i njegovom pomajkom kod dvije sestre grofice u njihovu kucu.Kad je odlazio za Beograd poklonile su mu kineski servis za kafu.Vice je to stotinu puta ispricao.Postovanje, obazrivost, ljubav prema ljudima,(iako je dosao iz siromasnog Rakovog sela 47 god)su bile urodjene.
Ja sam zbog tvog priloga i komentara koji su slijedili ponosna na nas Banjalucane.Ovo cita veliki broj ljudi na raznim kontinentima i saznaje za obicnog malog covjeka.( danas to zovu osobama sa posebnim potrebama).
Meni se cini da svijet treba posebne potrebe.
Iako nisam vjernik imala sam srecu da u Sarajevu dozivim bliski susret sa papom Vojtilom.Bio je onaj hladni zimski dan kad i pahulje samo provejavaju, jer nemaju snage da se izbore sa hladnocom.Grad je bio pun, spalir kao kad je dolazio Tito.Ljude je nesto grijalo.
Kad sam gledala seriju o njegovom zivotu, u kojoj sam saznala da je bio mladic u II svjetskom ratu.Spasavao Jevreje,.Radio razne vrste poslova, bio zaljubljen.Upoznao sve ljudske emocije.Zaredio se poslije.Vrlo cesto je govorio.BOG JE LJUBAV.
To je kod mene razjasnilo zasto smo ga u Sarajevu tako dozivjeli.
Za mene je to jedina religija.Ljubav sve pobjedjuje, daje nadu u zivot.Ovog sam se sjetila zahvaljujuci prilogu o Ali.
Hvala ti "mali oficircicu".
Pozdrav Saima

Friday, 20 November, 2009  
Blogger co said...

Saima.

Samo da razjasnim detalj oko slike: Abu mi je poslao prilog bez slike a ja sam Alu 'isjekao' iz jednog fotosa napravljenog proslog oktobra na shrani Seje Zahirovica na kojoj sam se sticajem okolnosti zatekao.

A o Ali bi se mogli napisati romani, samo nam treba malo vremena.

Co

Friday, 20 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Hvala vam obojici sto ste tako dobar tandem.Milane pisi Oprah da nas skupi iz cjelog svijeta.Saradjujte i dalje na nasu dobrobit.
Pozdrav Saima

Friday, 20 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Draga Saima
Neobicno mi je drago pozdraviti Te, kao i sve blogere, a posebno mi je drago citati vrlo ljepu kritiku za "malog oficircica", koju si napisala (a cini mi se da Ti i ne umijes drukcije) ciju porodicu poznajem oko 55 godina. Poznavao sam i njegovog oca, s kojim sam skoro bio na "Ti" jer je znao komunicirati sa svima i na svim razinama bez obzira o kome se radilo. Zbog njegovog pokojnog oca i jegove divne familije, O Kecu zelim na ovom blogu slusati samo superlative.

bruja

Sunday, 22 November, 2009  

Post a Comment

<< Home