SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, October 29, 2009

Ovo su danas deke i bake

Prebiruci po fotografijama kojih imam podosta iz ovog perioda, naisao sam na ovu iz 1959 godine i zakljucio da su svi na slici bake i deke.

Fotografija je nastala ispred banjaluckog pozorista lutaka, poslije zavrsetka lutkarske pretsave "Dugonj Trbonja i Vidonja".

Samo cu nabrojati neka imena da bih potstaknuo blogere na prepoznavanje.

Prepoznajem u gornjem redu:

Raus Goran, Jovicic Ljubica, Markovic Branko, Sevdic Stjepan, Jeftic Srdjan, Damjanovic Radenko, Gajisin Ljilja, Djurisic Olgica, Muftic Mujesira, Filipovic Fikreta, Mircic Gospava, Babic Ljilja, Becic Faketa, Aliger Jasna, Hajduk Vera, Basic Alija, Petrovski Andjelko, A Zvonko. Kresojevic Vojko, Sosic Mirza, Golub Dragan, Blazevic Nada, Petricevic Vesela, Serbula Marija, Desancic ? itd.

Bilo je to prije pedeset godina.

Bonus za bake i deke

bruja

Labels:

Wednesday, October 28, 2009

Susret sa Radmilom i KNJIGOM

Zahvaljujuci Niskani dobih pozivnicu za danasnju promociju knjiGe "Cetverolisna djetelina". Nigdje na radiju, ni na ulici nisam vidjela nikakav plakat, ni obavijest o tome. Danju u kuci slusam radio i gledam ili "Udri Muski" na TVOBN. Nisam nigdje nista cula o toj promociji. Otisla sam u Franjevacki samostan i odmah prepoznala Radmilu. Prisla i rekla: "Meni je Niskana poslala vasu pozivnic." Uzvik odusevljenja i "jao, Niskana je divna!!!!!." Zaista jest, zna misliti na druge, zeli bolji svijet pored svog zla ucunjenog njoj i mnogima drugima. Prije pocetka promocije kupila sam tri knjige, jednu da imam ja, a drugu da dajem na citanje pa gdje zavrsi.

Po mojoj procjeni bilo je oko 80-tak ljudi. Sala je uredjena divnim slikama bosanskih umjetnika. Pred ulazom u salu velika karta Bosne Srebrene. Ko ne zna nek pronadje na Internetu. Pred kartom mladic i sredovjecni gospodin. Mladic je prevodioc gospodinu strancu. Ja zastanem i kazem mom Vici. Nema na svijetu zemlje koja ima oblik srca kao Bosna. Ne znam je li prevodic preveo ali me iza toga gospodin pogledao preko naocala. Pomislila sam, da li ce oni ikad pored stotina prevodioca moci shvatiti sta je bila Bosna.

Tacno u 18 i 30 Valerijan Zujo je predstavio goste i Radmilu. Predstavljajuci Stevana Tontica poceo je sa "poznati intelektualac." Tontic je bucno reagovao i zamolio da ga se tako ne predstavlja jer je to "najprofanisanija " rijec u Bosni. Onda je vjerovatno svima palo na pamet da su nam i onda i sada sve ovo uradili i rade sve sami "intelektualci". Govorio je iskreno: da je odbio da dodje u Sarajevo kada ga je Mile Stojic
pozvao, rekavsi da nije citao knjigu. Onda ju je pronasao, nazvao Stojica i dosao. Govorio je divno o knjizi, o Radmili, o urednici knjige Tanji Stupar Trifunovic.

Upamtila sam ovu recenicu: "Radmila se uhvatila u kostac sa temom koju mnogi najradje guraju pod tepih."

Mile Stojic (genijalan um na ovim prostorima), je procitao dvije svoje pjesme koje su vise rekle o nasoj nedavnoj proslosti nego hiljade referata raznoraznih politicara i "Intelektualaca" na raznim forumima, sesijama itd.

Onda je Fra Mile Babic govorio nesto sto moj prosjecni um ne moze adekvatno prenjeti, a ponukalo ga je poslije citanja knjige. Rekao je "Ne postoje dobri i zli narodi, ne postoje dobre i zle religije. Postoje samo dobri i zli ljudi. Kod dobrih ljudi postoji neka unutrasnja svjetlost koju isijava njihova dobrota, njihova ljubav, njihova tolerancija, njihov stalni osjecaj unutrasnje srece. Takvi se ljudi pronalaze jer ih privlaci medjusobna svjetlost, osjecaju se ljepo jedni s drugima. Misle jedni na druge. Radmila isijava tu svjetlost, mi smo je pronasli. Uh, tako nekako. Moja pamet ne moze ni sve da upamti a kamoli da smisli.

Kad smo se vracali, Vice i ja smo o tome diskutovali. Ma imas najblize rodbine, prijatelja, komsija s kojima ne mozes da pronadjes tu svjetlost. Oni mozda misle da ih ne volis pa te ogovaraju, a nije tako. Cini mi se da se broj ljudi bez svjetlosti sve vise povecava. Ja stvarno mislim da ta svjetlost postoji i kod blogera bez obzira na fizicku udaljenost.

Kad se promocija zavrsila, prisla sam Radmili i zamolila da nas Vice uslika. Rekla je da moze samo pod uslovom da ispadnemo lijepe. Obzirom da je procitala dva odlomka iz knjige, znala sam da je to materijal za mnoge, pa sam pitala za dozvolu da ponesto prepisem na blog. Pristala je.

Ovo mi je vazno jer sam shvatila da ni u vecem blentitetu ne postoje politicari koji zele da se bilo sto pozitivno desava niti oglasava. I onda mi pred oci izidjose reklame i table po banderama i coskovima da za prvi dan Bajrama u nekom restoranu gostuje Aca Lukas a u nekom Trubaci???????

Knjigu sam procitala za malo vise od sata. Imala sam pravo sto sam pitala. Slacu vam polako pojedine odlomke.

U prilogu saljem nasu zajednicku sliku.

Pozdravljam vas Saima

Labels:

Tuesday, October 27, 2009

Potres 69.

Od potresa koji je zadesio grad Banjaluku 27. oktobra 1969. je proslo evo vec punih 40 godina. Ovi mladji, rodjeni nakon ovog datuma, koji je na izvjestan nacin odredio sudbinu Banjaluke, vjerojatno se cude zasto mi stariji jos uvijek pricamo o tome kao da se sve desilo nedavno. I zasto je taj dogadjaj toliko vazan ako se poredi sa tragedijama koje se diljem svijeta dogadjaju zadnjih godina, sa hiljadam i desetinama hiljada mrtvih.

Istina je da je broj poginulih nemjerljiv sa, na primjer, brojem poginulih uzrokovanih elementarnim nepogodama zadnjih godina (iako je svaka ljudska zrtva neprocjenjiva) ali je za nas, banjalucane, taj potres dosao iznenada, bez najave, i unio u nase zivote nesigurnost koja je nama, u ono doba, bila nepoznanica. Zivot na onim nasim prostorima je u to doba tekao relativno mirno, bez velikih stresova: sve nam se cinilo nekako normalno, nije bilo velikog bogatstva, ali nije bilo ni velike bijede, imalo se dovoljno za jedan lagodan zivot, nije se trcalo za parama. E u taj jedan takav zivot se umijesala sila s kojom se nije moglo boriti i koja je nametnula svoja pravila i zakone.

Od tih dana je Banjaluka pocela gubiti onu svoju dusu: manje zbog toga sto su je neki napustili zauvijek, a vise zbog toga sto su u grad pocela stizati nova lica, koja su donijela neke druge zivotne vrijednosti od onih koje su gajili njeni starosjedioci. Ovih novih je bilo toliko da je grad s njihovim dolaskom rastao mnogo brze nego sto bi to bio slucaj da potresa nije bilo. Uz to je tadasnja vlast pozurila da porusi sve ono sto je imalo bilo kakve veze sa prosloscu, kao da se te proslosti stidjela: nicala su nova naselja, gradili se novi objekti, grad se okivao u beton. Tako se grad malo po malo otimao iz zagrljaja starosjedilaca a da toga u to doba nismo bili svjesni.


Njegova potpuna transformacija je zavrsena jednom drugom tragedijom koja, za razliku od one prve, nije dosla iznenada, iz njedara zemlje, vec je bila pomno planirana i izvedena silom kojom smo se svi ponosili.

Danas, 40 godina od tog nesretnog potresa, imamo ovo sto je pred vama: ovaj blog, dio naseg grada (istina virtualni), na kojem se sastajemo da progovorimo par rijeci kada za to uhvatimo vremena izmedju svakodnevnih obaveza koje nam ne ostavljaju puno vremena za razgovor.


Ovog priloga (i podsjecanja na ove ruzne dogadjaje) vjerojatno ne bi ni bilo da mi Renata ne posla nekoliko fotografija iz porusenog grada. Bio je red da ih objavim da Renatin trud ne bi bio uzaludan, a uz to dodah i jednu svoju fotografiju iz tih dana. Na slici su cetiri bivsa druga ispred rusevina Titanika, od kojih jedan (vjerojatno najbolji od nas) nazalost vise nije medju nama, drugi stize u Ameriku da evo trosi svoje slobodno vrijeme da piskara po Internetu, treci se na vrijeme opredijeli za dobitnu kombinaciju, a cetvrti nadje nacina da ukroz ona ruzna vremena opstane u gradu i sredini koja je sada namijenjena samo odabranima. A nekada smo, u ona naivna vremena kojih se danas kroz priloge mnogi prisjecaju, mislili da cemo ostariti zajedno, u gradu u kojem je bilo dovoljno mjesta za sve.

Labels:

Sunday, October 25, 2009

Ja, umjetnik


...malo se smjeskam, ma valjam se od smijeha...al’ tako ti je to. Das paceru par komplimenata, a on to odmah shvati kako drugi niko ne bi, pa se navuce na iglu uobrazilje. S te se igle teze skida nego s heroina. Tako bar kazu...

E, ja sam od malih nogu tezio da se uvucem u te, umjetnicke krugove. U pocetku kao model, vidljivo sa slike, a kasnije... ide ova prica:

"Sva nasa lijepa sjecanja imaju predznak daleke proslosti. Kao da sjecanja mogu i imati neki drugi predznak. Pogotovo nasa, pa lijepa... U ona doba kad sam na nasem izlazu/ulazu, Mikroelektronike na kraju radnog vremena znao sresti Marija, mog tadasnjeg radnog kolegu i prijatelja u osnivanju, pa skupa krenuti put kapije… Neke granice one prirodne, za koje ne postoje pasosi, prelaze se neprimjetno i tek kad ih predjes, i nadjes se sa druge strane, shvatis da si ih presao. Ni ne znas kad. Elem, ko poznaje samo jednoga od nas dvojice, zna da prica nije imala sanse da se zavrsi do kapije, Cajevceve. E onda bi sve zavisilo od Marija. Ili bi se ukopali i s nogu zavrsili pricu, usput isprativsi sve druge Cajevcane koji bi za to vrijeme mozda vec rucali, ili...

...bi krenuli lagano Strossmayerovom, sto bi moglo da znaci da Marijeva bivsa djevojka (ne autoriziram ovaj izraz; pozajmljeno) hemijom sikira drugu smjenu Gimnazije. Za neke Cajevcane, Strossmayerova se zavrsavala na pocetku, u Domu penzionera, i za mene ponekad, a nekima za sankom Sokare ili u basti Hotela Bosna… za nas dvojicu u restoranu (mom dnevnom boravku) Doma kulture. Da ne zaboravim, neki su isli i direktno kuci. Svakakvog svijeta ima.

Volio sam ja taj restoran, a i mnoga druga mjesta karakterno slicna (zavisno od doba dana/ noci). Neka i nisam, recimo Kajak. He, he, he... da nasikiramo malo konkurenciju. Ali stvarno sta cu ja tamo. Ako dodjes u neko adekvatno vrijeme, sretan si ako zauzmes polozaj rode na jednoj nozi. Treba da zaboravis na bilo kakve pokrete brze od slowmotiona da ti uho ne bi posluzilo kao pepeljara komsiji do tebe. Nema sanse da cujes ni ono sto sam sebi pokusas ispricati, sto je u neku ruku i dobro. A konobara regularno uloviti; e, to je posebna prica. U stvari iz tih razloga, takva mjesta sam i najvise izbjegavao. Zao mi bilo konobara. Ma, salim se, Monnet mi bio blizi. (Co, ako se usudis ovo objaviti mozda ti se uveca broj komentara na blogu. Ja odoh na godisnji, a ti vidi sta ces, sa komentarima...) U jeb’o te, zaboravih Marija u restoranu Doma kulture...

E, u tom restoranu znalo nam se desiti da nas u neko vrijeme, uz duzno izvinjenje, konobar Rade obavijesti da bi osoblje islo kuci. E, to nikako nisam mogao shvatiti. Mi samo sto smo se smjestili i zapoceli pricu a osoblje bi kuci. K’o sto tad nisam mogao razumjeti te nase rane fajronte, ni danas mi u Australiji nije jasno sto kafane uopste i otvaraju. Al’ da se vratim nasem Radi… rekoh mu: “Idite, ko vam brani”. Rade se opet k’o nesto izvinjava, nudi da nas posluzi jos jednom prije nego sto odu, da ne daj boze ostanemo gladni. (‘Gladni’ sam napisao pa tako i citaj, postuj Vuka.) E, to moze: prije nego odu da nas posluze. To mi se narocito svidjalo u tom restoranu. Ako je osoblju vrijeme da ide kuci ne znaci da je i gostima. Za neke goste su imali cak i portira.

Jedne takve veceri kad gosti ispratise osoblje, za susjednim stolom ostade i Marijev rodjak Josko sa svojim drustvom. (Dobro, nije samo jednom, jeste sitnicavi, hocete li me pustiti da pricam o toj jednoj veceri...) Drustvo ga ubrzo izdade, te se on prikljuci nama. U dolasku, sadrzaj svoga bokala sa bijelim vinom sjedini sa nasim crnim vinom i obavijesti nas da prelazimo na roze. Ne vjerujem da je Mario u mojim ocima vidio nekakvo iznenadjenje, u to doba ja sam sebe nisam mogao iznenaditi, a kamoli neko drugi. Ono kao, Josko i ja smo tad bili samo poznanici iz kafane, pa ce Mario kao obrazlozenje rozea ispricati jednu pricu o umjetnicima. Nema sanse da ja tu pricu ispricam tako lijepo kao Mario, a i prostor me brine, pa cu samo naravoucenije. Da umjetnici, slikari, pjesnici, glumci ponekad, kada ne stvaraju, visak svojih emocija prazne kroz vino. (Vino - naglasavam, pazi kako citas da ne zovem opet Vuka.) E na to Marijevo obrazlozenje ja ti zagledan u onaj bokal vina izgovorih krucijalnu recenicu te veceri: »Jeb’o te, pa onda sam i ja umjetnik.«

I dan danas mi nije jasno zasto su se njih dva tako slatko smijali. Jedino znam da mi taj osmijeh/
smijeh nedostaje. Sreo sam ga ja i na zapadu, iskljucivo kod nasih ljudi, al’ i kod njih sve rjedje i rjedje.’’

vjeko

PS. Na prvoj fotki su Mario (sa cetkicom u ruci) i Josko na nekom slikarskom pohodu vrletima Vlasica, a na drugoj Ja. Doduse danas sam malo okrupnj’o, ali po ponasanju ostao isti. Nedam se.

PPS. Prvi dio zvucne kulise je samo koleteralna steta priloga, tj. nije u vezi sa prisutnim u kafani, a drugi... eh...samo za dragu teta Renatu... (zao mi je vjeko, kulisa je morala morala prepustiti mjesto novoj...Co)

PPPS. Prilog je za sve, a ipak malo vise za Saimu. Tu je i Mario i Josko i vjeko, a sad ce i Nada. Nece ona izdrzat’ da ne dobaci koju na fotku, moju.

Saturday, October 24, 2009

Blogerski sastanak u Zagrebu

Počela je sezona blogerskih sastanaka pa je Nataša predložila da se sastanemo Nada, ona i ja. To je bio ponedjeljak popodne u Maksimiru, gdje su se upoznale Nataša i Nada. Ja sam Nadi donijela Sinajkin cvijet (bibernica) na dar, a Nataši jedan hoby dar od kamenja. Dan i nije bio za šetnju jer je bilo hladno, oblačno i nekako deprimirajuće vrijeme. Međutim nama nije smetalo da smo provele 4 sata u šetnji, prici i kratkom odmoru uz čaj i kolače.

Maksimir je jednako privlaćan u svako godišnje doba. Lišće je tek počelo mjenjati boju i nije još opalo. Jezero je bilo puno pataka i labudova (manje). Na jednoj livadi srednja generacija igrala je nogomet a po pješackoj stazi trcali su "nadobudni" svih uzrasta. Bilo je i mladih mama sa kolicima u šetnji.

Nada je ponijela foto aparat i zamolila jednog simpaticnog stranca da nas uslika.
Ja sam malo pozirala imitirajući manekene a namjera mi je bila pokazati koliko je široko stablo. U Maksimiru smo u restoranu popile čaj a onda nastavile šetnju Maksimirskom ulicom tražeći slasticarnu.

Na kraju sastanak smo zasladile divnim kolačem. Pričale smo o svemu i svaćemu. Pocele smo Banjalukom i odlaskom iz nje, nastavili pricom o djeci, sadašnjem životu, putovanjima u prošlosti, izletima, a naravno i o BLOGU. Dogovorili smo se da malo animiramo blogere koji su se ućutali da se ponovo jave. Ako sam nešto preskočila Nada i Nataša neka dopune.

Srrdacno vas pozdravljam.

Enisa

Labels:

Friday, October 23, 2009

Cetvorolisna djetelina

O Radmili Karlas i njenom romanu Cetverolisna djetelina sam citao nedavno, naravno na Internetu, pa predpostavljam da i vecina onih koji navracaju na ovu stranicu znaju za njega. Radmila pise o onome sto nas vecinu protjeranih tisti vec godinama i o cemu, tu i tamo, pokusavamo reci pokoju rijec. Znajuci u kakvoj sredini Radmila zivi, njeno pisanje o stradanju nevinih za ovog zadnjeg rata mora izazvati divljenje kod sviju nas. Za razliku od mnogih koji se ne usudjuju javno reci ono o cemu raspravljaju pri svakom okupljanju, Radmila pise bez uvijanja, onako kako bi svaka postena osoba trebala ciniti.

Ovaj prilog mi posla Niskana i kako iz teksta vidim, u ponedeljak, 26. oktobra ce se u Sarajevu odrzati promocija njene knjige. Bilo bi zaista divno kada bi Saima uspjela ‘skoknuti’ ma promociju i poslati nam izvjestaj iz prve ruke.

Dragi Co,

Prijatno sam se neki dan iznenadila kad sam saznala za jednu divnu ženu, novinarku iz Banja Luke, koja je nedavno objavila roman o stradanjima nesrpskog stanovništva u Prijedoru i Banja Luci.To je jedna od rijetkih osoba u Banja Luci koja je imala hrabrosti pobuniti se protiv terora kojeg je SDS provodio nad domaćima. Ko je Radmila Karlaš može se saznati iz brojnih intervjua na Googlu od koijih sam izdvijila jedan koji je ispod teksta.

Knjigu sam naručila iz Banja Lukei jedva čekam kada ću je pročiitati. 26.10.je promocija u Sarajevu. Saima će nas sigurno obavijestiti o tom događaju.

Kontaktirala sam sa Radmilom Karlaš preko emaila i izrazila joj svoje divljenje za njenu hrabrost i djelo. Poslala mi je pozivnicu za promociju u Sarajevu, pa vam je šaljem.

Srdačno vaša blogerica Enisa.

Draga Enisa,

Hvala na tulipanima, divni su.

Evo, saljem vam pozivnicu za sarajevsku promociju, pa vi slobodno mozete da je proslijedite
tamosnjim prijateljima u moje ime. Bice mi drago da ih sretnem.

Tamo na Bistriku je cuveni "crveni" fratar Marko Orsolic, zaista impresivan covjek i moj dugogodisnji drugar i saborac protiv svih vrsta "izama." Vak se i pominje u jednom dijelu moje knjige.

Mnogo vas pozdravljam,

Radmila


Link na intervju

Labels:

Thursday, October 22, 2009

Ubij, ubij Srbina

Neki dan, pisuci Saimi, ispricah joj kako se moj profesor slatko nasmijao kad nisam
znala odgovoriti na pitanje sta sam po nacionalnosti. Bilo je to prilikom upisa u prvi razred Srednje Tehnicke skole (1. AG-1).

Tu zaboravljenu epizodu, kad mi je pred rat ponovo dosla u sjecanje, objasnjavala si ovako:

Kako sam ja , odrastajuci u svojoj Ljubiji uz Koharice, Kuruzovice, Sandalje, mogla znati sto sam? A sto su bili oni Klajnovi, Manovi, Rafaljske, Kisicki, Bertapele, Kovalenkovi, Zakosekovi...? Oni se valjda nisu racunali. Trebalo je reci da sam Hrvatica, Srpkinja, Ili Neopredjeljena. E da sam tad znala ovo sto sad znam rekla bih neopredjeljena, ali ne u znacenju koje je ta rijec tad imala.

Bajrami, Bozici i Uskrsi se slavili potiho, obiteljski kako se i pristoji. Minka kod mene jela stangl tortu, ja kod nje baklavu. Bjezali o Petrovdanu u Islam jer je u dvoristu Pravoslavne crkve bio i vasar, a da bi si kupili one loptice omotane sarenim krep papirom i imale gumicu. Odskakale su od nasih dlanova otezuci se na toj gumici.

Kako sam ja u toj Ljubiji mogla ne voljeti sport kad me tata od malih nogu vodio na utakmice Rudara? Na rukometnom igralistu provodila sate i sate jer mi je sestra bila golman. Camila bila sretna kad je dobila jednu ucenicu koja je na razboju mogla solidno odvjezbati jednu vjezbu. Kako ne bih mogla kad sam u Ljubiji imala na cemu vjezbati, a imala sam i sjajnog prednjakinju Stoju. Prednjaci su bili oni koji su bili najbolji i predvodili su vrste.

Svadbe u nas bile vesele. Nikad ne vidjeh barjak i ne cuh pucnjavu. Mame i tate nam isle na igranke.

....Neki dan u Varazdinu nogometna utakmica. Mlade reprezentacije Hrvatske i Srbije viteski se ogledaju na megdanu. Miro, bolestan, gleda utakmicu iz kreveta, a ja po obicaju, sa slusalicama na usima pred kompjuterom. Primjetim Mirino negodovanje. Skinem slusalice i pitam sata se dogadja, mislim nasi gube. "Slusaj" kaze on i pojaca ton. Stadionom se ori: "Ubi Srbina". Prvo sto mi je palo na pamet je da moj sestogodisnji unuk s tatom gleda utakmicu. Zaledih se. Odmah si dadoh u zadatak da unucima ,kad budu malo stariji, utuvim u glavu ako se slucajno, nedajboze nadju u situaciji u kakvoj sam bila ja, brisu bilo gdje, samo van kaosa i ludila nacionalne netrpeljivosti.

Neki ovdje, komentirajuci utakmicu, rekose da je lijek divljanju prekid utakmice. Ja misli da treba prekinuti divljake, a civiliziranima pustiti da uzivaju u lijepom sportu.

Nada Š. D.

Monday, October 19, 2009

Blogerski susret (1)

Polovinom septembra javila mi se Seima Visic i obavijestila me da je u Sarajevu i da bi zeljela da se vidimo. Bilo mi je najlogicnije da to bude kod nas u stanu i bez puno problema nasle smo se na parkingu i odmah prepoznale. S njom je bila i Aida Zembo iz Rijeke. Nisam je od ranije poznavala.
Seima je kao i svi vi moji raseljeni bannjalucki sugradjani (ja necu vise da koristim rijec dijaspora - zvuci kao neka zarazna bolest), jer niste odlazili dobrovoljno nego prisilno raseljeni.
Susret je bio spontan i od strane mog Vice, jer i on je vec 40 god. zarazen klicom "ljubavi prema Banjaluci".

Seima je vec 15-tak dana bila u Sarajevu, ali na onaj isti nacin kako vi svi dolazite u staru domovinu: trka, susreti, trka susret i...

Bila je angazovana poslovima oko izdavanja svoje knjige, koja je u Svajcarskoj vec prevedena.
Moj prvi utisak je bio da je Svajcarska prava zemlja za nju. Otmena, odmjerena, prava gospodja. Necu nista pisati o knjizi nego cu cekati da nam ona o tome napise. Bila sam skeptik i to sam i rekla. "Ovde ne ocekujem puno, jer postenje i vlastiti um i talenat, ne prolaze bez pravih veza ili novca". Nadam se i ocekujem da se mozda moje sumnje ne pokazu ispravne.
S Aidom Zembo sam isto imala zajednickih tema jer se udala u Pobrdze preko puta moje tetke Ehlimane i njene kcerke Dzehve Cejvan. Tamo sam provodila puno vremena a ona je dosla tamo kad sam ja otisla u SA.

U Rakovom selu sam pokazivala neke slike Vicinom rodjaku. Kad je vidio ove dvije slike odmah je rekao "koje fine gospodje". Obzirom da spada u 50-togodisnjake rekao je za Aidu "da nisam ozenjen odmah bi ozenio ovu gospodju".

Primila sam od Seime divnu i neobicnu razglednicu svajcarski Alpa u kojem se zahvaljuje na nasem gostoprimstvu. Pocelo je, pocelo je........
Zbog toga sam ovako naslovila prilog,


Pozdravlja vas Saima

Labels:

Sunday, October 18, 2009

Prije cetrdeset godina

Ovih dana navrsava se cetrdeset godina od banjaluckog potresa. Evo nekih sjecanja iz tih dana i tog vremena.

Jesen 1969 godina.

Nedjelja, suv oblacan i tmuran dan. Zadnji moj bezbrizan dan u Banjaluci. Popodne oko 5 sati. Stajali smo ispred prodavnice „Borik”. Drustvo iz zgrade. Salama, Mijo, Kec, Vojka, Kanta, Zoka, Zaba, Ile, Bibo, Jocvi, Zuja.

Odjednom zlo, urnebes. Nešto se desava? Snažno, podmuklo, silovito, zamumla iz dubine zemlje. Lomljava, pucanje, prasina, cika i jeza. Aleja se savija. Asvalt dise. Strasno. Sekunde su vjecnost. Imali kraja tome. Banjaluka se otima, grci, savija. Instiktivno se svi kao jedan povukosmo na travnjak. Traje, ne prestaje. O boze šta se desava!?. Potres! Al kakav!? Pometnja, panika, cika. Odjednom buka prestade. Opsta pometnja. Sad se moras paziti vozila i haosa. Svako zove svog. Roditelji istrcali iz kuca. Na licima sviju grc, sok i suze.

Malo smo se pribrali i grupisali na sred Aleje. Vidimo zgradu cjelu i neostecenu. Vojska sa sljemovima trci Alejom, pod punom ratnom opremom. Trce prema centru grada. Imali mrtvih? Pitanje svima ne silazi sa usana. Ima mrvih, al se ne zna koliko. Ljudi dolaze uzurbano iz grada, zastajkuju, pricaju. Donose svoje vidjenje stradanja grada.
Nema struje. Šta radiditi? Ništa. Cekaj razvoj situacije, pa ako bude moguce navece kuci. Stariji savjetuju: "Nema kuci nikom". Noc na otvorenom, uz vatru na travnjacima Aleje. Oko ponoci Beogradska televizija dolazi. Snimaju nas po travnjacima preplasene, prozeble.

Ponedjeljak, jutro. Suncan prekrasan dan. Ljudi se malo smirili. Prepricavaju svoje vidjenje. Duboko ispod nas u utrobi zemlje neman se pritajila, smirila? Ceka povoljan trenutak. Sad smo svi u skolskom dvoristu OS Petar Kocic, na mjestu gdje je sad baraka. Tu smo sigurni.
Odjednom oko 9 sati lom. Tresnja pocinje. Snažan potres, snazniji nego juce. Sad vidim sve kao na dlanu, a i znam šta se desava. Zgrade oko nas se tresu kao stara zaprezna kola na kaldrmi. Lom, prasak, pucanje, prasina, cika. Bogami traje i rusi sve po gradu. Osjecam. Opsta panika i agonija. Banjaluka u samrtnickom ropcu, izdise.

Vise nikad, ama bas nikad ništa nece biti kao prije. Banjaluka je slomila kicmu. Posvuda plac zapomaganje. Imali mrtvih? Ima, podosta u centru grada. Sirene hitne pomoci se cuju. Jure na sve strane. Ferhadija srusena, Titanik srusen, Dzinica palata srusena. Šta još nije sruseno? Šta nije sruseno nepovratno je osteceno. Posvuda cigle, staklo crijepovi, limovi, zbuka, slomljene grane, razbacane kucne stvari. Valja se maknuti iz grada na sigurnu lokaciju. Nikad se ne zna. Mi svi na Banjaluckom polju, preko puta danasnje sportske dvorane Borik.

Vrijeme prolazi. Slusamo tranzistor i glavne vjesti o Banjaluci, saznajemo preko radija. To su poznate i provjerene vjesti. Za sad se zna za dvadesetak mrvih, a najviše u Titaniku. Familija Batic izgubila majku i cerku, ostali clanovi povrijedjeni. Moj otac ih dobro poznaje. Dolazi vjest. Mito iz naše zgrade je poginuo preko puta PTT. Njegova setra Mira i svi ostali clanov familije Djakovic odselili u Beograd prošle godine i jedini on ostao u Banjaluci.

Na Banjaluckom polju digosmo satore.
Pomoc stize. Kamioni puni sokova, hrane, robe zastajkuju i pitaju gdje je stab? Zivot u Banjaluci je potpuno stao. Ništa ne radi, struje nema. Voda se ne smije piti.

Predvece odlazim u grad da vidim. Na raskrscima vojnici strazari, sa puskama na ramenu. Banjaluka kao da je bombardovana. Jezivo. Titanik odvaljen do pola. Strse grede i namjestaj iz stanova. Sve razbacano po ulici i trotoarima. Sredina zgrade se slegnula. Tuzno, da tuznije ne može biti.
Prolazi noc. Jako hladno je pod satorom.
Ljudi solidarni jedan sa drugim, svako pomaze svakom, svako djeli svoje sa nekim. Nema veze bice za sviju.
Dani bezbriznog zivota su prohujali sa zemljotresom.
Banjaluka je blokirana za vanjski svjet. Iz vana se dolazi samo po odobrenju sluzbe bezbedosti.
Odjednom preko Banjaluckog polja ide meni poznata figura. Moj stric Djoko iz Zagreba. Kako su ga pustili da nas posjeti, kad je sve oko grada „zatvoreno”. Zagrljaj i suze radosnice. On nam predlaze. "Vas dvojica kod mene u Zagreb, a vas dvoje kad budete mogli".

Sutradan elektromotornim iz predgradja, pravac Zagreb. Nisam ni slutio da ce to biti moja zivotna prekretnica. Tuga oko srca. Banjalucki san je zavrsen. Napustamo grad, gdje smo rodjeni. Zuvjek? Ne zauvjek. Misli su nam uvjek u Banjaluci.
Iste godina u decembru dobijamo stan u Valjavcevoj ulici na Tresnjevci.
Eto tako je to bilo u Banjaluci prije 40 godina.

Evo i bonus

bruja

Labels:

Saturday, October 17, 2009

Hoby

Mislim da gotovo svaki čovjek ima neku razbibrigu ili hoby. Dok sam živjela u Banja Luci, voljela sam plesti. Plela sam u početku sebi a poslije svom sinu, kao i djeci moje braće i prijateljica. Time me "zarazila" moja prijateljica Sinajka, koja je u tome bila vrlo vješta. Uskoro je učenica stigla učiteljicu. Toliko sam se zaljubila u pletenje da sam ga nosila u školu i plela na velikom odmoru. Prvo su mi se rugali, a onda su kolegice počele donositi svoje heklanje i sl. Kupovala sam Burdu i plela prekrasne vestice, šalove i druge stvarčice.

Kada sam došla u Zagreb, izgubila sam volju za bilo ćim, jer vodila se "borba za opstanak". Zaslugom Sinajke prije godinu dana pronašla sam novu "zanimaciju". Dok smo skupljale oblutke po plaži u Gradcu od kojih je ona pravila darove za svatove svoje kčeri, ja sam šetala. Primjetila sam puno interesantih kamenja po obliku, boji i šarama. Uskoro sam našla sličnost sa raznim likovima, mogučnost kombiniranja kamenja i puževa, kao i kivi loze. Počela sam praviti male figure, poklanjati ih prijateljima, pa su neki prešli i okean.

Listajući po blogu naišla sam na primjer prekrasnog ručnog rada tkanja naše Dubravke - lanene zavjese.(vidi septemar 2008god.)

Nadam se da će moj prilog potaknuti ostale da se pišu o svom hobiju.
Šaljem vam slike svojih radova.

Puno pozdrava od Niskane!

Thursday, October 15, 2009

Jos jedan izlet


Jos jedan Nadin prilog od prije par dana:

Danas 8. listopada 2009. drzavni blagdan. Zet Robert i ja svejedno radimo, a Miro, Davor, Andrea, Filip i Dominik jos jedan lijepi suncani dan provedose na izletu, ovaj put u Trakoscanu.

Vratili se umorni i zadovoljni. Miro malo prigovara zbog preskupe cestarine. Kaze i da je strasno puno turista iz cijele Hrvatske. Ne cudim se, u ovo doba godine jezero sa okolnom sumom je doista bajkovito. Ja sam zadnji put bila 1989. cini mi se u organizaciji DAGIT-a, a u drustvu novih kolega iz nove firme. Obisli smo tada obnovljeni dvorac u cijem je podnozju jezero u kome se ogledalo rumeno lisce okolne sume. Na povratku u Banjaluku pricala sam djeci o tom jezeru, o zbirci oruzja, o Draskovicima, o devastaciji dvorca, pa onda obnovi.

Danas su sve to i oni dozivjeli. Napravljeno je stosezdesetpet fotografija. Teskom mukom se odlucih za neke.

Nada Š.D.

Labels: ,

Wednesday, October 14, 2009

Kino Kozara, OS Petar Kocic i Pozoriste

Pedesetih i sezdesetih kino Kozara je bila odredisna tacka, svih banjalucana. Mjesto gdje su svi navracali, barem jednom mjesecno, a ja bogami, visio sam tamo, skoro svaki dan. Kako i ne bih, kad sam stanovao u cetverospratnici, koja je sagradjena 1961-godine.

Banja luka je imala tada cetiri kina: Kozara, Cajevac, Palas i Vrbas.

Kozara je bilo najvece kino. Pred banjaluckim kinima u to vrijeme odigravao paralelan zivot, zivot van filma. Pored mnogobrojnih banjalucana, tu se zašto ne reci, okupljala i banjalucka manguparija. Tapkarosi, sverceri, dzeparosi, kockari, sibicari. Tuce su bile ceste, izmedu zicara i normalnih momaka, a ponekad je to izgledalo dosta mucno, kukavicki, podlo, ruzno. Gledajuci te momente, u dobroj mjeri sam izostrio, svoj refleks i osjecaj za opasnost. I danas sa velikom sigurnoscu mogu procitati osobu koja mi prilazi.

Ali bolje je pricati o ljepim stvarima.

Tada je kino Kozara bilo domacin, najvecim svjetskim filmskim projekcijama. Nije bilo filma, koji se nije prikazivao u Kozari. Navracali su tu i Kirk Daglas i Hemfri Bogart i Dzoni Wajsmiler, Erol Flin i Brizit Bardo. Tu se odvijala bitka kod OK Korala, kad su Vajat Erp i Dok Holidej pokokali cjelu bandu. Tu je Tarzan davio lavove, a njegov Cita navijao, tu je Joja pobio pola svapske divizije, iz svog mitraljeza, tu je Herkules lancima porusio stubove, a Kleopatra je vaskrsla i dosla u Banjaluku, da se pokloni banjalucanima.

Sredinom sesdesetih kino Kozara je dobilo i ljetnu bastu, najljepsu koja se mogla napraviti. Nazalost, prošle godine sam se i licno uvjerio, da više ne postoji.

Pored kina Kozara je bila i OS. Petar Kocic.

Imala je dva krila, sa sest velikikih ucionica, a hodnik u kom je bila zbornica spajao je ta dva krila. U potkrovlju je bio kabinet, za tehnicki odgoj, a iza skole mala kuhinja, za ucenike. Ispred skole skolsko dvoriste, poplocano ciglom i dugacko skroz, skroz, do ulice Sime Solaje. Kasnije je tu izgradjena trospratnica, pa je dvoriste prepolovljeno, a danas ga i nema, jer su poslije zemljotresa tu nasadli neku baraku.

Sjecam se svog prvog skolskog dana, davne 1958 godine. Uciteljica Bilbija Draga nas zabavlja, a Serbula Marija place ko kisa. Za razliku od nje, Bacevina Sejad se pretvorio u vodu, od igranja na odmorima. Ja i moj prijatelj Kuca, sjedimo, u zadnjoj klupi, ko dva kipa, ma ne mrdamo nikud. Nit smo gladni nit nam se pisa. Ne idemo ni na mali, ni na veliki odmor, a kamoli na WC.

Saljem Vam i sliku iz 1961 godine. II-c OS.Petar Kocic uciteljica Vukovic Sofija, a odmah do nje na slici Zeljko-Kuca i ja.

Evo i bonus.

Milorad Brujic

Labels: ,

Tuesday, October 13, 2009

Povratak

Sinoc kad se vratih iz topla Sibenika u Sarajevu nas iznenadi takva snjezna oluja, da ne znadoh "il' je snijeg il' su labudovi". Bilo je da se stipnes da se uvjeris da ne sanjas. U istom danu ispratise me labudovi a doceka snijeg.

Danas poslije raspakivanja i kupovine neophodnih stvarcica, najvise vremena provedoh na blogu. Malo nas je al ste aktivni. Mogla bi o svakom prilogu dati i svoj komentar. Dugo sam mislila od cega da krenem. Neposredno pred sam odlazak imala sam divan susret sa Saimom Visic kod mene u Sarajevu.

Zasto anonimni posjetioc misli da privatna komunikacija ne odgovara ovom blogu. Pa to su samo znaci novostecenog prijateljstva ljudi koji imaju ista sjecanja, iste ljubavi, iste dileme o proslosti i buducnosti. Ja pocinjem da sanjam susrete sa blogerima, jer toliko se osjeca bliskosti medju nama.

Zbog toga odlucih da prvo pocnem od povratka. Prvi put sam u zivotu toliko dugo boravila u Hrvatskoj. Sve je novo sve se lijepi za oci i misli. Pocela sam vjerovati da svi vi koji ste dolazili u Banjaluku a niste tu bili rodjeni, nosite mozda vise sjecanja, vise uspomena i vise ljubavi nego oni rodjeni. Sve novo postaje zanimljivije i interesantnije. Ja sam dole, upijala, analizirala, uporedjivala, branila "lijepu nasu" od njih sami. Mnogi nisu svjesni sta imaju, ali uvijek su nezadovoljni i sve zivo kritikuju.

Ja sam se u Rakovom selu osjecala oslobodjena od svega.

Uredjivanje zapustenog vrta jedno novo iskustvo. Saljem sliku pokosene trave u koju sam odlagala sve organske materije i dobit cu u proljece kompost za moje cvijece.
Zbog toga sam krenula od ovog priloga jer sam puna pozitivne energije. Sad tek vidim koliko stanovi (kavezi) u gradovima polako ali sigurno ubijaju.

Do slijedeceg pisanja pozdravljam sve blogere.

Saima

Monday, October 12, 2009

Sajam umjetnosti - St. James

Vec 53 godine u Louisvlle-u se svakog prvog vikenda u oktobru iskupe i prezentiraju svoju ‘robu’ umjetnici iz cijele Amerike. Kazu da je to jedan od najpoznatijih sajmova na kome je moguce vidjeti i kupiti radove druge lige americkih umjetnika. Kazem druge lige jer oni iz prve lige ne izlazu po sajmovima, to je sigurno. Medjutim to ne umanjuje ljepotu dozivljaja za posjetioce, a ekonomski se sigurno isplati jer je posjetilaca svake godine vise i kazu da ih je lanjske godine bilo oko 750 000.

Festival je dobio ime po crkvi i trgu gdje je prvi put odrzan vise kao izlozba nekoliko lokalnih umjetnika. Nakon svih ovih godina, festival se prosirio na cijeli kraj. Posebnu notu mu daju stare kuce po kojima je ovaj dio grada poznat.

O umjetnickoj vrijednosti eksponata ne bih govorila ali je sigurno ima za svakog po nesto. Slike koje saljem su sa proslogodisnjeg sajma koji smo posjetili zajedno s nasim prijateljima Kresama. Pokusavali smo Nedzada nagovoriti da i on pocne izlagati svoje ‘bakrove’, medjutim, kao i uvijek –bezuspjesno.

Ne mogu reci da mi se sve sto vidim tamo svidja, ali sigurno volim ‘kulise’ tj, stare viktorijanske kuce, staru crkvu St. Jamesa, park i neku posebnu atmosferu koja se osjeca na svakom koraku.

Emira

Saturday, October 10, 2009

Čajavec žele vratiti radnicima

Dobar dan Co,

jucer sam dobila usmenu informaciju o ROS Cajavec i pokusala da nadjem nesto na internetu. Jedino sto sam uspjela naci je ovaj clanak iz "Nezavisnih". Ovdje se spominje Deklaracija i da se ocekuje da ce je potpisati najmanje 2000 prijeratnih radnika Cajaveca. Medjutim, tesko. Jer mnogi nisu ni culi da uopste postoji neko ko se brine o pravima bivsih radnika, ni da postoji deklaracija a kamo li kako glasi. Molila bih te da objavis ovaj tekst i da zamolimo sve one koji znaju nesto o ovome da se jave i daju vise informacija.

Pozdrav Emira

Čajavec žele vratiti radnicima

Datum: 14.09.2009 21:20
Autor: P. Klincov

BANJALUKA - Razvojna organizacija sindikata (ROS) "Čajavec" iz Banjaluke juče je objavila deklaraciju u kojoj navodi da radnicima tog bivšeg poslovnog sistema pripada suvlasnički udio u holdingu po osnovu izgrađenih kapaciteta, programa i tehnologija.

Bratislav Napotnik, predsjednik ROS-a, pozvao je sve bivše radnike "Čajavca" da potpišu usvojenu deklaraciju nakon čega bi podnijeli apelacije Ustavnom sudu BiH i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu za uvođenje radnika u suvlasnički posjed.

"Naknada za suvlasnike-radnike 'Čajavca' za počinjenu štetu u procesu nezakonite privatizacije 'državne imovine', biće ostvarena tužbom ROS-a protiv Vlade RS iz 2001. godine s odštetnim zahtjevom od 250 miliona KM", kazao je Napotnik.

U ROS-u navode da su se na taj korak odlučili nakon što su vlasti RS prekinule pregovore o oživljavanju tog sistema, iako su prethodno potpisali sporazum o tome, niti su reagovale na izvještaj Komisije za reviziju privatizacije RS koja je izrazila sumnju u nezakonitu prodaju državnog kapitala holdinga.

Napotnik je izrazio očekivanje da će se na njihov poziv odazvati najmanje 2.000 od prijeratnih 10.500 radnika tog nekadašnjeg holdinga elektronske industrije koji je okupljao 28 preduzeća. Velika većina "Čajavčevih" firmi je nakon privatizacije promjenila djelatnost, otišla u stečaj ili su potpuno ugašene. Sedam takozvanih strateških preduzeća "Čajavca" iz namjenske industrije i dalje su u većinskom državnom vlasništvu.

U Ministarstvu industrije, energetike i rudarstva RS navode da dogovor s predstavnicima ROS-a nikada nije bilo moguće realizovati, jer taj sindikat Vladi nije dostavio nuđeni program za "Čajavec".

"Tek eventualnim prihvatanjem programa, sporazum o prenosu prava upravljanja stupio bi na snagu", naglasio je Đuro Grbić, pomoćnik ministra industrije RS.

U Investiciono-razvojnoj banci (IRB) RS, koja je pravni nasljednik Direkcije za privatizaciju, nisu željeli komentarisati tvrdnje o nezakonitoj prodaji "Čajavca".

"Naš stav je da ne komentarišemo izvještaje Komisije za reviziju privatizacije", rekao je Zoran Popović, portparol IRB-a.

Thursday, October 08, 2009

Dani su jos suncani


Prije par dana, 4. listopada. 2009. cerka s djecom je bila na rucku. Prije toga su prosetali Maksimirskim parkom. Miro i Davor su im se pridruzili. Nekoliko fotki ce, mislim, bolje od mojih rijeci docarati lijepe sate provedene u prirodi.

Propitivala sam unuke o dojmovima. Filip, stariji unuk, nije mogao docekati da se izlet zavrsi jer ga je kod mene cekao Ben Ten sat. Trogodisnji Dominik je vazno rekao da ima puuuno liiiba. Njemu su i vidre ribe. Kad je Filip bio njegovog uzrasta, htio je uci u kavez da se poigra sa lavom.

Ljeto je ove godine zbilja izdasno. Puno je suncanih dana, pa i ja planiram skoknuti tamo, u trenirki i tenisicama, da mogu sutati lisce koje vec opada.

Moje posjete Masksimiru vec idu po nekoj spranci. Ako sam s unucima, onda prvo idemo u Paviljon jeke gdje djeca vriste do iznemoglosti, a onda u ZOO. Ako sam s prijateljima, onda je pravac Ulazni portal - Vidikovac. Lijep komad za setnju, a na cilju kavica, ugodna prica i prekrasan pogled. U trecoj varijanti su obavezne tenisice i trenirka, jer u pravilu odem do Mogile i popnem se dugim i strmim stubama do vrha, pa produzim do Treceg jezera. U toj trecoj varijanti je obavezno i biti sam, odnosno sam sa sobom. Tu, uz vodu, odsjedim sat, dva.

Vjerujem da vecina blogera prepoznaje ova mjesta. Zagreb nam bio pod nosom, prometno dobro povezan, ZOO najblizi.

Nada Š. D.

Labels: ,

Wednesday, October 07, 2009

Bilo je igre i pjesme...

...a bilo je i ljubavi, u CKUD-u Veselin Maslesa

Korak, po korak, pjesma za pjesmom, proba, koncert, putovanja. Kilometri i kilometri predjenog puta. Ovaj ansambl je uljepsavao mnoge pozornice i mnoge svetkovine. Nizali su se prekrasni predjeli od malih do velikih gradova. Dozivljavale su se ljepote Pariza, Rima, prekrasne noci Praga, Beča, mnogo brojne obale mora i jezera. Ne moze covjek da se odluci dali je bilo ljepse na moru ili planinama Jahorine, Visokih Tatri, jezera Plive ili jezera Komo u Francuskoj, bačenih novčića u fontani Treveri, ostvarenih i neostvarenih zelja. A koje su tad mogle da budu zelje mladosti vec LJUBAV.

Festival, mnogo zemalja učesnica, raznolikost naroda, nošnje i običaja. Skup ljepote prekrasne djevojke i mladici u svojim nošnjama, popraćeno zvucima različitih instumenata, melodija i sve to uklopljeno u jedno bitisanje. U jednu čaroliju prekrasnih noci.

I u toj svoj ljepoti pronadju se neke srodne duše, sretnu se neke oci, pa zaigra srce jace.

Sječače se mnogi, skrivenih pogleda, stiska ruke i po kojeg ukradenog poljubca Mladosti i radosti. I zaklinjanja u vječnu ljubav, razmjena adresa . Kad god otvore svoj album uspomena, sjeticese odmah lika, cuce sum valova, osjetiti ponovo miris mora, pokislih perona, vozova koji dolaze i odlaze, a na licu ce mu se pojaviti tihi smjeh na sjecanje koliko se trudio da na stranom jeziku kaze da voli iskreno djecije. E bas je bio tezak taj francuski, talijanski ceski, ruski.

Kad god se sretnemo i počne prica o nekoj od turneja uvijek nekom zaigra blagi osmjeh na licu, osmjeh njegove tajne. A kad zatvoriš svoj album uspomena , pojavice ti se jedna tužna sjena od sjećanja na prošla vremena i uspomene.

Neke ljubavi su ostale tihe tajne u našim srcima, dok su neke završile i brakom. Od nekih starih clanova igraju djeca a od nekih i unuci.

Da bi sacuvali uspomene na te prekrasne dane, dane djecastva, radosti, odrastanja ponovo su se sakupili stari clanovi i osnovali Veterane Maslese i neki poslije 4o godina a poneki sa prekidom od lo godina zaigrase i zapjevase kao nekad u mladosti. Svi u jednom kolu mlada srca i razigranih nogu. Redali su se koncerti, festivali ostalih Veterana, gostovanja dva puta u Londonu, ove godine pozvani na festival u Prag. Prilozicu par slicica sa ljetosnjeg festivala u Ohridu samo iz zelje da clanovi Maslese ma gdje bili u svijetu se podsjete na svoje ucesce u ovako prelijepom ansambulu i zelji da im damo do znanja da su uvijek u nasim srcima ma gdje bili. JER JEDNOM MASLESOVAC UVIJEK MASLESOVAC i kad god cuju zvizduk Sote znace da ih zove neko drag.

Nena

Labels:

Monday, October 05, 2009

Komsije

Komsije su za nas iz starog kraja imale posebno znacenje i mjesto u zivotu. Znalo se govoriti da je dobar komsija vazniji od familije. S komsijama se srecemo svaki dan a s famijom tu i tamo. Koliko se kava popilo, proslavilo rodjendana i drugih slavlja, rijesilo zivotnih i svjetskih problema... Koliko su vremena nase djeca provela u komsijskoj kuci ili stanu i obratno.
Bilo je tako u nas godinama, sve do tamo negdje kraja osamdesetih. Kako je danas, ne znam. Nisam tamo pa ne zelim nagadjati jer ne mogu govoriti iz prve ruke. Mozda se stvari popravljaju ali sudeci po onome sto nam se dogodilo i kako su se neke od nasih nekadasnjih komsija ponijele, proteci ce jos puno vode Vrbasom prije nego ce se povjerenje povratiti. Ja to sigurno necu dozivjeti a ne vjerujem da ce moja djeca biti te srece.

Iz razgovora sa nasom rajom rasutom po svijetu a i iz nekih od priloga i komentara, naslucujem da vecina prognanih nije nasla onu vezu s novim komsijama kakvu je ocekivala ili na kakvu je navikla. U novim sredinama se drugacije zivi, mozda se ima manje vremena za ispijanje kava (bar je tako kod nas u Americi), a mozda smo se i mi promijenili pa ljudima prilazimo s vise opreza.

Sjecam se dana kada smo uselili u nasu kucu nakon godinu i pol zivota u zgradi u kojoj su zivjeli oni za koje drzava placa sve (oni koji zive u Americi znaju o cemu pricam). Sve ono sto smo imali (mali kuhinjski stol na klimavim nogama i cetiri metalne stolice, koristeni trosjed i dvosjed, par stolica, tri duseka za spavanje s metalnim okvirima i jos par stvari) je stalo u jedan mali kamioncic i kad smo to rasporedili po kuci, najveci dio kuce je zjapio prazan. Kada danas razmisljam o tim danima, mogu predpostaviti kako su se osjecale nase prve komsije, Regina i Gery, kada su nam dan po useljenju dosli u posjetu da nam pozele dobrodoslicu: u kuhinji se skupio mali stolic na nogama koje smo morali pridrzavati za vrijeme rucka a u dnevnom boravku su u jednom cosku bili trosjed i dvosjed (jedan presvucen skajem a drugi tkaninom koja se na nekoliko mjesta pocela derati, uz to ulegnut u sredini), drvena 'fotelja' presvucena skajem, mali stolic, te jos jedan manji stolic na kome je mjesto nasao 20 incni TV. Sve osim TV-a smo dobili od dobrih ljudi koji su nam na taj nacin olaksali prve dane u novoj domovini i mi smo im bili zahvalni (u svemu je veliku ulogu odigrao otac Alex o kojem sam nekoliko puta pisao). Da nastavim misao: mogu predpostaviti sta su u tom trenutku pomislili nasi prvi susjedi (ovo malo da odobrovoljim one iz zapadne varijante nekadasnjeg nam zajednickoj jezika), videci izbjeglice iz neke jebene Bosne, koje su imale hrabrosti da se 'ubace' u naselje u kojem godinama zivi tkz americka srednja klasa.

Medjutim, ti dani su vec odavno iza nas. Nase prve komsije, Regina i Gery, su se pokazali prava raja, pomazuci nam kad god nam je to bilo potrebno: od prvog kosenja trave, pomoci pri radovima u kuci, dragocjenim savjetima u slucaju stvari koje su nam bile nepoznate. Nije to bio onaj isti komsijski odnos kao u starom kraju ali nije ni onaj kakav sam ocekivao na osnovu prica drugih.

Od tih dana je proslo vise od trinaest godina. Mnogo toga se u medjuvremenu promijenilo (nasa djeca pozavrsavala srednje skole i fakultete i otisla trbuhom za kruhom, Regina i Gery dobili Gareta i Kayla, koji su u medjuvremenu posli u skolu, itd), ali dobrosusjetski odnosi su ostali isti. Gery i ja jedan drugog zafrkavamo kad god stignemo (ja njega kada ostavlja zapocete projekte nezavrsene danima ili cak mjeseci a on mene kada me vidi kako neke stvari radim na onaj nas starinski, bosanski nacin), jedan drugom pomazemo kada je to potrebno...

Dida Dane u ovim nasim komsijskim odnosima zauzima posebno mjesto. Dok je jos bio u snazi, komsije su mogle osjetiti ukus sjeze ispecenog kruha, vruceg bureka i zeljanice, a djeci su za srce prirasle cokoladice Zivotinjsko carstvo koje bi dida Dane redovito donosio iz Strip disktrikta i cuvao za njih dvojicu.

Ovog priloga ne bi ni bilo da nas u proslu nedelju, na Bajram, Regina i djeca ne iznenadise pri kraju rucka. Kako je dida Dane duze vremena bio odsutan (prije nesto manje od dva mjeseca je slomio kuk, zavrsio na operacionom stolu, a nakon toga mjesec i pol dana u rehabilitacionom centru), nase komsije navratise da ga obidju i donesose mali poklon, uz obaveznu flasu vina. Iskoristih taj trenutak na napravim ovaj snimak a kasnije mi pade na um da napravim prilog o tome jer sve je ovo dio nasih svakodnevnih zivota.

Kada bi me neko danas pitao da poredim onaj komsiluk od prije rata i ovaj danasnji, ne znam sta bih rekao: nekad smo se zaklinjali u komsije a znamo sta nam se dogodilo. Sa ovim danasnjim nema one prisnosti kao nekada ali cini mi se da mi oni ne bi uradili ono sto su mi (i mnogim drugim) uradili oni u koje smo se zaklinjali. A vama ostavljam da odlucite sta je za vas vaznije.

Saturday, October 03, 2009

Price o ciganki Mizi - Belenzuka...nastavak

Tog vrlo toplog kasnoaprilskog dana, u rano poslije podne, baka me svecano obukla: crne lakirane cipele, one s remencicem, bijele heklane dokoljenke, crvenoplavozelena suknjica na "falde" i bijela bluza sa slinganom kragnom. Bez masne u kosi ne bi islo. I baka je obukla tamno plavu haljinu, isto sa bijelom slinganom kragnom, sto je znacilo da ide posebnom gostu. U cekeru je vec bila slozila secer, kafu, himber za Mizu, jos samo da napuni bocu s vodom za nas. Dozvah Mihu, njemu kosa jos mokra od zalizivanja frizure, i po najvecoj vrucini krenusmo na Veseli Brijeg. Djurdjevdan je. Baka nam usput sapcuci naredjuje da ne smijemo nista piti niti jesti. Ako budemo zedni dat ce nam onu nasu vodu, a jest' cemo kad se vratimo kuci. Nije pristojno da zagledamo po kuci, niti da sta diramo.

Pitanje je koliko se Miza przila po najvecem suncu, uglavnom, docekala nas je na ulazu u selo. Dal' zato da ne zalutamo il' da pokaze svijetu da su i njoj dosli gosti iz grada. Pustih bakinu ruku i prihvatih se Mizine, sto baka poprati prijekornim pogledom, ali otcuta.

Oci su mi k'o fildjani, ne promice im da ovaj put Mizine dimije imaju boje, iste kao na mojoj suknji, samo na cvijetice. Cini mi se da se samija jos vise bijeli, a one male sarene kuglice sto vise sa rubova su jos veselije. I jos je tu nesto, ali ne znam sto.

Pred njenom kucom malo zastadosmo, valjda da nas vidi jos poneko.
Ne sjecam se vise Mizine kuce osim da je bila mala, jako mala. Zidovi unutra plavi. Na podu sofra, manja nego kod Majke iz Ljubije. Dvije stolice sigurno tu nisu bile od ranije. Nakratko se Miza izgubi i donese stokrlu. Mihu ocito nije ocekivala. Nudi nas burekom, bice, kaze, i janjetina, samo sto nije. Donijece netko njen. Ja bih sve to, premda su me kod kuce sibom tjerali da pojedem komadic mesa. Ali baka je neumoljiva: "Neka, Miza, neka. Vec jesmo."

"Bar kahva?" pita Miza bojazljivo bojeci se da ce opet biti odbijena.
"Imas ti Miza rakije? Bas sam za jednu." U trenu se ona ponovo izgubi i donese iz vana bocu slive i tanjur sa gurabijama. Baka se nije ni snasla, a ja sam vec jednu strpala u usta. Samo me osinu pogledom.
Vidim na Mihi i on bi, al' se ne usudjuje. Sjedi k'o ukopan na onoj stokrli, sa nogama oslonjenim na precku.

"Dobra ti ova rakija" hvali gosca, a ja se nekako ne mogu sjetiti da sam je ikad vidjela s casom bilo cega osim vode.

Mi djeca sutimo, a njih dvije razgovaraju ovako: dvije rijeci jedna, pa nakon stanke dvije druga. Nesto o vrucini i puno naroda. Onda svaka, pognute glave, utone u u svoje misli. Nakon nekog vremena opet dvje po dvje rijeci. Baka na svojoj stolici a Miza na podu. Miho, malo opusteniji, ljulja se na skripavoj stokrli. Vani se cuje sve veci zamor, ali kao roj musica zaustavljen na osvijetlenom staklu, stoji na otvorenim vratima. Cuje se ali ne remeti mir Mizine sobe. Meni se ucinilo u jednom momentu da su njih dvije zaspale i k'o metak istrcah van. Umijesah se u mirise zgotovljene janjetine i gomilu svijeta. Osjetih neku vrelinu, neku slast zabranjenog. Potraja to samo minut, dva, toliko koliko je trbalo da me ljutita baka scepa za ruku i odvuce natrag. Posjet je bio zavsen. Miza nas prati do kraja sela. Pozdravljamo se, a ona me pomilova po kosi. Nikad me ni prije, ni poslije toga nije dodirnula. Tad uocih ono sto mi je na pocetku susreta bilo drugacije: Narukvica. Srebrna. Kao cipka. Siroka.....Nakon puno godina, u Zagrebu, zasrebri se njeno ime:
BELENZUKA.

Hvala gospodinu Hrvoju.

Nada Š. D.
Zagreb, 2. listopada 2009.

Labels: ,

Friday, October 02, 2009

Price o ciganki Mizi - Belenzuka


Sumrak se vec naveliko prosuo nad Veselim Brijegom. U to toplo djurdjevdansko predvecerje zurili smo baka, Miho Davidovkin i ja niz strmu padinu zeleci se sto prije docepati ulice D. Mitrova. U to davno davno doba nije se smatralo pametnim tu zanociti. Zadihanim glasom, pomalo ljutitim, baka me kori:

"Ubice te Mihajlo kad mu kazem da si pobjegla, a kazacu mu da znas. Mogla si ograjsati, jadna mi majka." Znala sam da sam ovaj put zbilja pretjerala, jer je baka inace uvijek zataskavala moje marifetluke.

Ne sjecam se da sam je ikad prije vidjela tako zabrinutu. Nakon toga se culo samo nase ubrzano dihanje i zvuk bakinih krupnih i nasih sitnih, trcecih djecijih koraka. Napokon smo u D. Mitrova i premda u tom dijelu ulice nije bilo rasvjete osjeti se olaksanje. Treba jos dosta do stana na krizanju D. Mitrova i M. Sabitovica.
Ucini mi se da baka vise nije ljuta pa rekoh:

"Miza ima narukvicu".
"Belenzuka", rece baka.
"Ukrala" doda Miho k'o iz topa.
"Moja Miza ne krade", jos brze nadoda baka.

U toj brzoj izmjeni opazanja, objasnjenja, tvrdnji i negacija, a mozda i zbog silnih dojmova o tom danu ne uocih rijec koju nikad prije nisam cula, ali ostala je negdje u meni a da to nisam ni znala, sve donedavno.

Prije dva mjeseca neki sajam na Jelacic placu. Obilazim standove u potrazi za tahan halvom i rahat lokumom iz Slavonskog Broda i djemom od gorke narandje sa Korcule. Zasto se uputih i do standa sa nakitom ne znam. Znam samo da sam takve uvijek obilazila. Odmah mi ruka krene ka nekako poznatoj narukvici. Covjek rece "belenzuka" i meni se film poce odmotavati. Cula sam ja njega, spominje srednju Bosnu, sedamnaesto i osamnaesto stoljece. Kupila sam ja tu repliku, uzela vizit kartu, cak rekla covjeku i kako se zovem, i on meni, ali sve to kao da je radio netko drugi. Ja sam ponovo imala deset godina i ponovo bila u onom danu na cijem smo se kraju zurili niz Veseli Brijeg.

A prica je pocela ovako:

Labels: ,