Trista metara koji se pamte - Solajina b.b.
Gledam na internetu slika, dvije djevojke idu ulicom. Iza njih standovi sa jeftinom kineskom robom i bizuterijom, u pozadini stolice kafica. Po zgradama prepoznajem, moja ulica. Ona vec nekih dvadesetak godina tako izgleda. Ne slao ja takvu sliku na Blog. Zato nema slike, ko se sjeca, sjeca, ko se ne sjeca sta cu mu ja, neka zamisli…
Ulica Sime Solaje, od Pozorista do Doma Kulture, ili drugom stranom od narodne Banke do kina Kozara, kako god okrenes nema vise od trista metara i isto toliko uspomena ...
Dva kipa sa rupama od metaka i ostecena fasada, tragovi onoga rata, Narodna Banka.
Mi se scucurili i kroz resetke na prozoru gledamo u podrum. Soba puna para. Nekoliko zena, sjedeci na samrlicama, uzimaju pare sa velike gomile, broje ih, nesto pisu i stavljaju na manju gomilu. E, da je nama toliko para…kolaci kod Sukrije, cevapi na stanici, kino, nova lopta i teniske, kaubojske hlace, romobil i ako nesto ostane stripova…
Bila je tacno naspram Doma Kulture, unutra skroz mala i neugledna, sa izlogom u kome su se po jutarnjem suncu znojile sampite i krempite. Nije to bila neka slasticarna, svakako ne u rangu Sukrije i Rahmana, onako vise za vojsku nedjeljom. Poslije utakmica u Parkicu smo redovno navracali na bozu i spricer. Ne sjecam se da je ikad neko od nas pojeo kolac. Od milja smo je zvali Trovacnica…
Odmah do Trovacnice haustor. U haustoru, obucar, Aero klub a kasnije STK Borac. Obucaru sam nosio oceve cipele, na popravak i da im “udari” spic plehove. U Aero klubu padobranski kurs.Viktor Kupljanik nas uci sklapanju padobrana i pripreme da postanemo padobranci. Poslije tu doseli STK Borac. Moj drug iz razreda Esko Kusmic me pozva jednom na trening i tako pocnem ja ping-pong, ping pong…
Na gornjem spratu Doma Kulture citaonica i teta Rada a toplo da je to milina. Stripovi, Davy Kroket, Princ Valijant, Flash Gordon i djecije novine, uredno ukoriceni i poredani po godinama, a sve na dohvat ruke. Zimski raspust, vani snijeg a mi skroz mokri i bez clanske karte ko padobranci, upadamo jedan po jedan, dok je teta Rada zabavljena poducavanjem engleskog. Samo bi nas pogledala preko naocala i nastavila sa radom. U cetvrtom osnovne napokon dobivam Asimil i teta Rada me poducava engleski.
Dom Kulture, ulaz iz Solajine. Zvuk dobro nastimanog klavira dolazi kroz otvoren prozor i necije solo pjevanje. Prijatan zenski glas odzvanja na trotoaru. Na stepenicama ulaza sjede mladici i djevojke, smiju se i dozivaju, Zvukovi mladosti se prostiru Solajinom sve do Pozorista i…zvizduk. Zvizduk na koji bi i Bizetova Karmen pala, cak bolji nego “Ko nekad u osam”, zvizduk Muzicke Skole. Navecer, dok sa svojim kofercicima, zurno prolaze korzom: Titovom odjekuje zvizduk.
Potajno ga uvjezbavam…Ne mogu docekat’ da krenem u srednju skolu. Napokon dodje i taj dan…siber, crtaca tabla, rajsna, redispera, tus, crni prsti, Panco…, ali nema zvizduka. Tehnicka skola, sve bih ja njoj oprostio, odlazak na korzo sa crtacom tablom, pa cak i crnu kutu sa zutim ablemom na crvenoj cohi, ali zvizduk, kako zvizduk da joj oprostim…? Sta mi je drugo preostalo, ljubomoran, trzao sam muzicare na korzu njihovim, ukradenim, zvizdukom.
Ne znam da li se u Banjaluci jos koristi zvizduk i da li se Buco, Ivo, Mira, Atif, Semara, Zuja, Tanja…sjecaju svoga? Ovdje u Melburnu se zvizdi samo za taxijem. Ima doduse jedan srednjovjecan par koji jos uvijek njeguje zvizduk, onaj isti, ukraden od muzicara…
Do Muzicke skole u prolazu izmedju Solajine i Titove, Insaniceva pekara. Svako jutro, na putu za skolu, svjeze slane kifle. Navecer somuni koje punimo parizerom i mortadelom. Potres, 69-te stari Insanic pece kruh i dijeli svijetu besplatno. Kasnije, obavezno svracanje, sa korza, na kifle sa kajmakom kod njegovog sina Fareta…
Osam ujutro. Konobar postavlja stolove, karirane stoljnjake i staklene pepeljare. Pored stepenica pazljivo sastavlja dva stola. Na njima domine u drvenoj kutiji i dva spila karata. Stalno izviruje da mu ih ko ne mazne. Deset ujutro, gosti vec zasjeli, dolazi kafa u djezvama. Prvi na prozivci, uvijek prisutan, stolar Jovo. Mali debeljuca, u tamnom odijelu i sesirom na glavi, stari navijac Borca i zafrkant. Imao je pricu o svakoj starijoj banjalucanki koja bi prosla Za njega se pricalo da nije propustio utakmicu od Borcevog osnivanja. Vlado Zeljkovic, kao da je upravo dosao sa scene Jazavca pred sudom, sa onom cuvenom kapom. Cesto bi samo spavao za stolom, sa glavom naslonjenom na stomak. Jozo Bakotic, zvani Jozo Glumac, moj komsija iz Djinica Palate, sa sesirom ala Krleza i sakoom lezarno prebacenim preko ramena. Glumio je u jednom od prvih posljeratnih filmova “Slavica” jos 1947 godine. Njemu i njegovoj zeni Kristi sam svakodnevno, dok sam zivio u Palati, kupovao kruh i mlijeko. Tu pred Mostarom, cim bi me spazio zapjevao bi: “Poso Ranko u sumicu, da ulovi jednu pticu…” Na kraju bi zacvrkutao kao pticica. Dobri cika Jozo, jako sam ga volio. Slavko Zamola, koji ce tek kasnije postati glumac. Njegov sin Bambus je bio nasa raja, ali nije igrao s nama lopte. Adem Cejvan, mlad, razbarusen, u tenisicama i spreman da pokaze svoje fudbalske poteze. Ne da nije bio talentovan, visa sila ga je sprjecavala da pokaze svoju virtouznost. Uvijek je bio raspolozen i pjevusio. Sa vrata gostione bi smrknuto posmatrao konobar Vaskrsije, sto bi moja punica rekla: “Boze moj nikad osmjeha.” Crna, ravna kosa, debeli brkovi, oziljak na licu, cackalica medju zubima, krpa lezarno prebacena preko ramena, pozamasan stomak i za pojasom najveci budjelar koga sam ikad video; Mnogi su podcijenili njegovu brzinu. Nedjeljom se Vaskrsija mogao vidjeti kako sprinta Alejom ili prema kinu Kozara u potjeri za vojnicima.
Mostarsko drustvo, pred njima cevapi i pice, praceni Vaskrsijom uvijek spremnim da uleti sa novom turom, bi po cijeli dan igrali domine ili karte. U povratku sa redovnih utakmica u Parkicu, vracajuci se umorni sa loptom, mi bi svaki put zastali pred Mostarom. Prijateljsko zacikivanje, Borac i po malo zavist su uvijek bili prisutni. Mi zamisljali kako ce divno biti jednoga dana kad odemo u penziju, pa svaki dan pred Mostarom igramo karte i jedemo cevape. Oni su imali druge probleme…
Jedan dan ce Vlado Zeljkovic upitati moga brata:
Ej Solunac (tako su ga zvali zbog mrsavosti), koliko ti je godina?
Devet, odgovara mali.
E moj Solunac, da su meni tvoje godine, a ova pamet…?
E cika Vlado, da su meni moje godine a vasa pemzija…?
Dok je Murat bio kafana za penzionere i sahiste, a Aleksinac ugoscavao one koji nisu bili izbirljivi u picu, Mostar je tih ranih sezdesetih bio stjeciste majstora glume ostalih zanata.
Krajem sezdesetih Nale, Krle, Fuad, Ljubo, Sale, Cita i ostali pocinju da rasciscavaju prostor do pozorista. Mi pomazemo sretni sto smo u blizini velike raje. Svi sa nestrpljenjem ocekujemo rezultat. Muzika, Meteori, Vandali, igranke, guzve, ponekad i tuce, ali definitivno mjesto gdje su se stvari desavale. To je bila Basta KABa
Pozdrav Abu
Ulica Sime Solaje, od Pozorista do Doma Kulture, ili drugom stranom od narodne Banke do kina Kozara, kako god okrenes nema vise od trista metara i isto toliko uspomena ...
Dva kipa sa rupama od metaka i ostecena fasada, tragovi onoga rata, Narodna Banka.
Mi se scucurili i kroz resetke na prozoru gledamo u podrum. Soba puna para. Nekoliko zena, sjedeci na samrlicama, uzimaju pare sa velike gomile, broje ih, nesto pisu i stavljaju na manju gomilu. E, da je nama toliko para…kolaci kod Sukrije, cevapi na stanici, kino, nova lopta i teniske, kaubojske hlace, romobil i ako nesto ostane stripova…
Bila je tacno naspram Doma Kulture, unutra skroz mala i neugledna, sa izlogom u kome su se po jutarnjem suncu znojile sampite i krempite. Nije to bila neka slasticarna, svakako ne u rangu Sukrije i Rahmana, onako vise za vojsku nedjeljom. Poslije utakmica u Parkicu smo redovno navracali na bozu i spricer. Ne sjecam se da je ikad neko od nas pojeo kolac. Od milja smo je zvali Trovacnica…
Odmah do Trovacnice haustor. U haustoru, obucar, Aero klub a kasnije STK Borac. Obucaru sam nosio oceve cipele, na popravak i da im “udari” spic plehove. U Aero klubu padobranski kurs.Viktor Kupljanik nas uci sklapanju padobrana i pripreme da postanemo padobranci. Poslije tu doseli STK Borac. Moj drug iz razreda Esko Kusmic me pozva jednom na trening i tako pocnem ja ping-pong, ping pong…
Na gornjem spratu Doma Kulture citaonica i teta Rada a toplo da je to milina. Stripovi, Davy Kroket, Princ Valijant, Flash Gordon i djecije novine, uredno ukoriceni i poredani po godinama, a sve na dohvat ruke. Zimski raspust, vani snijeg a mi skroz mokri i bez clanske karte ko padobranci, upadamo jedan po jedan, dok je teta Rada zabavljena poducavanjem engleskog. Samo bi nas pogledala preko naocala i nastavila sa radom. U cetvrtom osnovne napokon dobivam Asimil i teta Rada me poducava engleski.
Dom Kulture, ulaz iz Solajine. Zvuk dobro nastimanog klavira dolazi kroz otvoren prozor i necije solo pjevanje. Prijatan zenski glas odzvanja na trotoaru. Na stepenicama ulaza sjede mladici i djevojke, smiju se i dozivaju, Zvukovi mladosti se prostiru Solajinom sve do Pozorista i…zvizduk. Zvizduk na koji bi i Bizetova Karmen pala, cak bolji nego “Ko nekad u osam”, zvizduk Muzicke Skole. Navecer, dok sa svojim kofercicima, zurno prolaze korzom: Titovom odjekuje zvizduk.
Potajno ga uvjezbavam…Ne mogu docekat’ da krenem u srednju skolu. Napokon dodje i taj dan…siber, crtaca tabla, rajsna, redispera, tus, crni prsti, Panco…, ali nema zvizduka. Tehnicka skola, sve bih ja njoj oprostio, odlazak na korzo sa crtacom tablom, pa cak i crnu kutu sa zutim ablemom na crvenoj cohi, ali zvizduk, kako zvizduk da joj oprostim…? Sta mi je drugo preostalo, ljubomoran, trzao sam muzicare na korzu njihovim, ukradenim, zvizdukom.
Ne znam da li se u Banjaluci jos koristi zvizduk i da li se Buco, Ivo, Mira, Atif, Semara, Zuja, Tanja…sjecaju svoga? Ovdje u Melburnu se zvizdi samo za taxijem. Ima doduse jedan srednjovjecan par koji jos uvijek njeguje zvizduk, onaj isti, ukraden od muzicara…
Do Muzicke skole u prolazu izmedju Solajine i Titove, Insaniceva pekara. Svako jutro, na putu za skolu, svjeze slane kifle. Navecer somuni koje punimo parizerom i mortadelom. Potres, 69-te stari Insanic pece kruh i dijeli svijetu besplatno. Kasnije, obavezno svracanje, sa korza, na kifle sa kajmakom kod njegovog sina Fareta…
Osam ujutro. Konobar postavlja stolove, karirane stoljnjake i staklene pepeljare. Pored stepenica pazljivo sastavlja dva stola. Na njima domine u drvenoj kutiji i dva spila karata. Stalno izviruje da mu ih ko ne mazne. Deset ujutro, gosti vec zasjeli, dolazi kafa u djezvama. Prvi na prozivci, uvijek prisutan, stolar Jovo. Mali debeljuca, u tamnom odijelu i sesirom na glavi, stari navijac Borca i zafrkant. Imao je pricu o svakoj starijoj banjalucanki koja bi prosla Za njega se pricalo da nije propustio utakmicu od Borcevog osnivanja. Vlado Zeljkovic, kao da je upravo dosao sa scene Jazavca pred sudom, sa onom cuvenom kapom. Cesto bi samo spavao za stolom, sa glavom naslonjenom na stomak. Jozo Bakotic, zvani Jozo Glumac, moj komsija iz Djinica Palate, sa sesirom ala Krleza i sakoom lezarno prebacenim preko ramena. Glumio je u jednom od prvih posljeratnih filmova “Slavica” jos 1947 godine. Njemu i njegovoj zeni Kristi sam svakodnevno, dok sam zivio u Palati, kupovao kruh i mlijeko. Tu pred Mostarom, cim bi me spazio zapjevao bi: “Poso Ranko u sumicu, da ulovi jednu pticu…” Na kraju bi zacvrkutao kao pticica. Dobri cika Jozo, jako sam ga volio. Slavko Zamola, koji ce tek kasnije postati glumac. Njegov sin Bambus je bio nasa raja, ali nije igrao s nama lopte. Adem Cejvan, mlad, razbarusen, u tenisicama i spreman da pokaze svoje fudbalske poteze. Ne da nije bio talentovan, visa sila ga je sprjecavala da pokaze svoju virtouznost. Uvijek je bio raspolozen i pjevusio. Sa vrata gostione bi smrknuto posmatrao konobar Vaskrsije, sto bi moja punica rekla: “Boze moj nikad osmjeha.” Crna, ravna kosa, debeli brkovi, oziljak na licu, cackalica medju zubima, krpa lezarno prebacena preko ramena, pozamasan stomak i za pojasom najveci budjelar koga sam ikad video; Mnogi su podcijenili njegovu brzinu. Nedjeljom se Vaskrsija mogao vidjeti kako sprinta Alejom ili prema kinu Kozara u potjeri za vojnicima.
Mostarsko drustvo, pred njima cevapi i pice, praceni Vaskrsijom uvijek spremnim da uleti sa novom turom, bi po cijeli dan igrali domine ili karte. U povratku sa redovnih utakmica u Parkicu, vracajuci se umorni sa loptom, mi bi svaki put zastali pred Mostarom. Prijateljsko zacikivanje, Borac i po malo zavist su uvijek bili prisutni. Mi zamisljali kako ce divno biti jednoga dana kad odemo u penziju, pa svaki dan pred Mostarom igramo karte i jedemo cevape. Oni su imali druge probleme…
Jedan dan ce Vlado Zeljkovic upitati moga brata:
Ej Solunac (tako su ga zvali zbog mrsavosti), koliko ti je godina?
Devet, odgovara mali.
E moj Solunac, da su meni tvoje godine, a ova pamet…?
E cika Vlado, da su meni moje godine a vasa pemzija…?
Dok je Murat bio kafana za penzionere i sahiste, a Aleksinac ugoscavao one koji nisu bili izbirljivi u picu, Mostar je tih ranih sezdesetih bio stjeciste majstora glume ostalih zanata.
Krajem sezdesetih Nale, Krle, Fuad, Ljubo, Sale, Cita i ostali pocinju da rasciscavaju prostor do pozorista. Mi pomazemo sretni sto smo u blizini velike raje. Svi sa nestrpljenjem ocekujemo rezultat. Muzika, Meteori, Vandali, igranke, guzve, ponekad i tuce, ali definitivno mjesto gdje su se stvari desavale. To je bila Basta KABa
Pozdrav Abu
posted by co | 10:42 AM
15 Comments:
Dragi Vjeko
Evo mene kod Tebe na kavu (aaaa, otkud tebe ?), pa cu Ti o ovom Abuo
vom pokusati pricati smireno.
Kad sam prije par godina bila u B.L.u isto ovo ljetno doba, dogovorismo se u debeloj hladovini Doma kulture,u Abuovoj ulici. A zar se nismo uvijek tako dogovarali....kod pozorista,
kod Doma kulture, kod kina Kozara, u DAGIT_u...? I da me je netko pitao prije ovog priloga kako se
zove ta ulica, bogme potrajalo bi
to prisjecanje.
Bila je za mene logican
nastavak Gospodske, naravno preko Trga palih boraca. Iz vreve Gospo
dske uticalo se u mirne vode, na
predah.
U osamdesetima sam svakodnevno
prolazila Solajinom dolazeci iz
suprotnog pravca, iz Aleje JNA.
Ako nisam kupila dorucak u Gav
rilovicu, idem u piljarnicu kod
Djemke, ili kod Muje po cevape,
ponekad u mali restoran Doma ku
lture ili kod Insanica po masle
nicu. E a tad moras proci kraj
Mostara, izmedju gostionice i
onog reda stolova za kojim su
vrlo rijetko sjedile zene (ponekad
Sesa), znaci kroz spalir muskih
pogleda. Moje pravilo je bilo:
ako sam danas tip-top, visoke sti
kle, onda sigurnim korakom napri
jed mars, praveci se da nikog ne
primjecujes. Ako nije tako, skreni
kod kina Kozare na drugu stranu
ulice, bice bezbolnije.
Dragi Vjeko, rekoh na pocetku "kod
Tebe i smireno", jer kad Abu otpuha
prasinu i uskovitla emocije, kad
se pojavi milijun dogadjaja, deta
lja, faca, banjaluckih, zagreba
ckih, sarajevskih, beogradskih,
ruskih, novosadskih...odvuce me
to u kaos, pa rekoh, ja cu s Vjekom
o detalju...
Andreju pusa veelika, prijatelju
pozdrav i hvala.
Nada Š.D.
Eevo mene opet s vama.Stigla djeca iz bjelog svijeta i stize i bezicni internet i TELE 2.Kupise ga da komuniciraju sa svojim firmama, prijateljima, familijama.Ima nas "odasvuda".Amerika,Filipini, Engleska.,Holandija,Rusija.
Svi spavaju a ja "ko sumanuta"citam blog.I naravno Abu i Nada su nevjerovatni.Ovaj blog ce imati smisla cak i ako samo njih dvoje ostanu i naravno "utemeljitelj bloga".Mislim da svi citaoci jednako uzivaju.Opet srce i dusa puni.Da li ti Abu tamo u Australiji imas neki "vremeplov za unazad"pa samo kliknes na neko dugme i sve vidis, a Nada ovde nastavi.Sve sam ovo prezivjela kao vi, ali nikad, nikad se ne bih ovako sjetila i opisala kao vas dvoje.
Ko ovo sve nije prezivio nece moci nikad shvatiti ono vrijeme materijalnog siromasta i velikog duhovnog bogatstva.
Ja ovo napisah posmatrajuci svog starijeg sina koji je vec 20 god.na zapadu.Otisao sposoban za sve ,a sad ga posaljem da kupi strik, a on donese zidarsku spagu. Kad trazim od njega nesto u kuhinji vrti se "ko muha bez glave". Ide u Skradin i ponese GPS da ga vodi do tamo.Frane mu kaze kad se vrati "ti sad sigurno nemas pojma kud si isao??".Sve na dugme, sve gotovo, a izvinite na izrazu ostace "tuta mozak".Samo moja Snaha Engleskinja i Frane citaju knjige.
Ovo je prvi seoski komentar nakon duze vremena pa je malo "s brda s dola".Pozdravljam vas sretna zbog priloga koji su svi odlicni, a kad se gosti razidju bit cu aktivnija.
Bila sam na udaljenosti od Sase i Emire 80 km, ali se nismo uspijeli vidjeti zbog njihovog ubitacnog tempa u domovinskom gostovanju.Sretna sam i da smo se culi.U Pagu su kod mojih dragih Nade i Dragice.
Saima
Gospodine Abu
Vi ocito niste upoznali cari banjaluckog gradskog saobracaja.
Fudbal tu, pozoriste tu, igranka tu, SDK tu...itd.
Odlicna prica, da je jos takvih.
Edo
Dragi Abu
Evo mene ipak do Tebe.
Prica koju cu Ti ispricati naizgled nema veze s nasim temama, ali poslusaj.
Pariz, zima 1978. Grad u kome se osjecam kao svoj na svome.I Vandom, i Konkor, Invalidi, Latinska cetvrt,Per la sez,Sena, bukinisti,impresionisti, Lujevi, Riseljei,Napoleoni...sve ih znam.Nisam zaboravila ni potaze, vina, konjake, sireve...Sve mi je to vec opisao Zola bolje od svakog slikara, pa razglednice, filmovi, povijest...Prethodno stvorena slika je bila sveobuhvatna i tocna. Jedino zinuh kad ugledah Kip slobode, to mi je negdje promaklo. Jedne veceri odlucismo se maknuti od glupog vodica i potraziti mjesto za provod po nasem ukusu... mi grupica od desetak ljudi. Imadosmo srecu, gostionica taman, ni velika ni mala, svira ona mala harmonika, sansone. Jede se nasitno, pije na veliko, ljudi plesu. Po nasem dobrom starom obicaju sastavismo dva stola i odmah narucismo vino.
Veseli smo ( ne i prebucni ), s okolnih stolova ljudi nas promatraju sa simpatijama. Milan Grozdanic i ja se digosmo pa zavijorismo valcer. Svi se razmaknuse. Nakon seta aplauz.
Slijedi opet cavrljanje, vino i smijeh. Okolina ne moze odoljeti, prilaze nam malo po malu da podjele s nama nasu radost. Nekako se uspijevamo sporazumjeti, kad si pod vinom nije tesko. U jednom momentu neko od pridoslica upita odakle smo. Ja se zaletih, "Iz Jugoslavije" kazem, ni s ponosom, ni bez ponosa, onako kao cinjenicu.
Odmahnu covjek rukom, onako prezrivo, dize se od stola i ode. Jedan po jedan odose i drugi. I mi se brzo pokupismo.
Ovde zakljucak i nije potreban, ali ipak; dok nisu razmisljali tko sam, bila sam dobra, ili sto vece selo, to veca provincija.
Zato ja volim Tvoje B.L. price iz vremena kad su me banjalucani smatrali svojom, a kako vidis zivjela sam taj gradski zivot punim plucima. I svoju djecu sam ucila gradskom zivotu, sto s obzirom na okruzenje u zadnjim godinama, nije bas bilo lako.
Pozdrav Nada Š. D.
Umre meni otac, prije par godina; razlog da se ode u Banjaluku. Prolazim Solajinom zagledajuci zgrade, ne ljude. Bup, naletim na nekog covjeka. Izvinem se ja njemu, najbolje sto sam znao i umio, sa banjaluckim naglaskom. “J… te caca seljacki!”, rece on i nastavi onako za sebe: “Boze dragi, sve sami seljak.” Nisam prepoznao naglasak a po trenerci i koznoj jakni nisam mogao prepoznati odakle je gospodin.
Godina 1992. Ja i moja zena u vozu, negdje juzno od Rima. S nama u kupeu dvojica, putuju iz Njemacke kuci na Siciliju. Pricam ja sa jednim, radimo za istu, njemacku firmu; On sav sretan daje mojoj zeni, na poklon, veliku cokoladu, ljubi joj ruku i hoce da plese s njom u hodniku. Guzva u hodniku, nema mjesta za cackalicu, a kamo li za ples. Njegov kolega izlazi, gura ljude lijevo i desno, da napravi prostor. Moja zena odbija da plese, on jos vise navaljuje, pada i novi poklon, “Bite, za sinjoru blondinu”. Ostali putnici u kupeu malo sta razumiju, govori se losim njemackim. U jednom momentu jedan upita: “Odakle ste vi?” Iz Jugoslavije, ali…Ma sta ali, kad to onaj moj kolega cu. Jugoslavo, ostali ponovise zaprepasteno, Jugoslavo. “Vafankulo”, pljunu kolega na pod kupea, ote cokoladu mojoj zeni, ustadose on i njegov drug i demonstrativno napustise kupe ponavljajuci: “Jugoslavo-vafankulo…”.
E moja Nado, nije lako bilo biti Jugovic tih godina.
Pozdrav Abu
Vas dvojica musketira ljubomorno cuva svoje blondine, mostarke, a ovaj treci i sam sebe za sebe. Trecem oprastam jer nas upozna sa Andrejem ( blago njegovo najvece, a i meni pri srcu ). Prvi ce nas vjerovatno pocastiti kad dodju te godine na red. Od drugog ocekujem upoznavanje s mostarkom na nekom prolasku kroz Zagreb ( sve mostarke koje znam su sjajne ).
Ja sam sve svoje sto valja istresla na blog, a ono sto ne valja cuvam za sebe.
Pozdrav svima, a posebno povratnici Emiri.
Nada Š. D.
Dragi Vjeko
Isla vidjeti gdje si se skitao. Upisem Gold Coast, pa kliknem na "prevedi ovu stranicu", a ono pise: Kapetan James Cook je postao prvi europski regije na umu kada je plovio uz obalu 16.svibanj,1770 u HM Endeavour.Kapetan Matthew Flihders, istrazivac crtati kontinenta sjeverno od kolonije Novi Juzni Wales, plovili u proslosti 1802. Mnogi su pobjegli iz Osudjenici Moreton Bay krivican naselje, sakrila u regiji.
I da ja to citam...ma hajde molim Te.
Kad su nase rakije u pitanju preferiram sljivu (dugo i) iz Kozarca, domacu. Ponjecu je kad slijedeci put svratim, a povescu i Saimu.
Pricu o kavi si Ti zapoceo.
Pozdrav Nada Š. D.
Interesantno,
Ni ja ne znadoh ime ulice. Ali svega iz opisa se sjecam. Hvala za podsjecanje.
Pjer
Nije ti to pametno Nado. Sve sto valja cuvaj za sebe a sto ne valja na Blog. Tako treba. Onda se osjecas bolje. Vidis Coa, on ti ono sto ga muci na Blog; mi onda o tome pocnemo razmisljati i to vise nije njegov problem nego nas. Moras malo ponoviti gradivo, clanak Shrink, iz aprila mjeseca.
Sa druge strane, ovaj Blog mu ga dodje kao bina za nekoliko egzibicionista koji se zabavlja, a tamo negdje jedna velika grupa voajera to posmatra iz prikrajka… I to je nekako u redu, sve dok obe strane uzivaju.
Sto se Mrs Abu tice, ona je mostarka samo po babi. Djeda je bio stari banjalucanin, jos na pocetku proslog stoljeca, radio u Institutu za Mjere i Plemenite Metale u Banja Luci. Tada se to zvalo Kantarski Ured, ali ono prvo bolje zvuci.
Pozdrav Abu
Dragi Abu
Ne trebam ponavljati Shrinka. Dobro sam ga zapamtila s prve, doduse vise po ruci nego po tekstu. Kad bi pricala o problemima osjecala bih se lose. Pricajuci o lijepim stvarima meni lijepo, a mozda to lijepo i vas malo okrzne.
"...kad me zena najedi...", nek' Ti
Miro isprica nesto o tome.
Pozdrav Nada Š. D.
Ne mogu da odolim da se i ja ne javim. I meni je ova ulica dobro znana, preko pola stoljeća.
Stanovala sam u blizini hotel "Bosne", išla u baletsku skolu u Dom kulture, dolazila u piljarnicu kod Đemke, u slastičarnu kod Kincla,a kasnijih godina u Dagit kod Dede kako su od milja zvali Nazima Gušića, oca našeg prijatelja Cincara. On je držao taj mali klub inženjera i tehničara i naše društvo tu je provodilo mnoge noći. Tu bi rado pozvala drage blogere na mezu i piće jer je atmosfera, bila uvijek vesela i domaća a nije bilo ni skupo. Poznata je bila Dedina grah salata, pa mješana salata(paradajz, luk, i paprika) pa suhi jezik, narezci razni, turšija i sl. Uvijek je bilo fine domaće rakijce u čokanima, koju je gustirao poznati ribolovac - tehničar Senko Čaušević uz nezaobilazni cigašpic. Pilo se pivkan, gemišt a bogami i štok i druga oštra pića.
Dede već dugo nema, nema ni Dagita a i mi smo raštrkani i ostala su samo sjećanja. Tko dade ime blogu svaka mu čast! Ko dođe u Zagreb "bujrum" na mezu kod mene. Biće ala Dedina meza.
Pozdrav svima Enisa
Dragi Abu
Ti si moja prva i najveca ljubav na blogu. Zbog tvog priloga sam se prvi put javila (bicikl...skoro da postade Perin) i ostala do danas, kad se evo oprastam sa blogom, ali samo u smislu ucesca, praticu i dalje.Ne odricem se uzivanja u Tvojim slijedecim prilozima, kao i prilozima ostalih mojih musketira.Da pojasnim:Co_Athos...bez konkurencije, Vjeko_D'Artagnan...isto bez konkurencije, Porthos mi se ovdje ne uklapa (kad sam mogla onako unakaziti Lorku, mogu i Dumasa), ali zato priklucujem Grofa, meni takodje srcu priraslog. Aramisu krsno ime Abu. Naravno da cu se veseliti i prilozima nasih sjajnih dama;Emire, Saime, agilne Niskane, puno manje agilnih, ali sjajnih Karmen i Dubravke, kao i ostalih blogera. Dragi Abu, mislila sam se prvo jednostavno usutati, ali ne mogu ne ponoviti jos jednom da sam sva treperila citajuci Tvoje priloge koji su me vracali u sretno djetinjstvo, burnu mladost i u vrijeme kad sam kao mlada zena hodala ulicama nosom parajuci BL nebo.
Andreju petnaest miliona pusa, a isto i onima najmanjima.
Ispricavam se sto je ovaj komentar malo u stilu rahmetli Halime...oprostite mi jos ovaj put. Pozdrav Nada Š. D.
PS: Ako netko slucajno pozeli ovo komentirati, lijepo i usrdno ga molim da se suzdrzi.
E, ja cu ga komentirati pa makar ne bilo demokratski ne uvazavati tudje zelje.
Prvo ne kontam, drugo sta ti bi bona, trece "kako cu ja bez tebe, kako ces ti bez mene"?
Jel,sebi ti to nedje ode"(po bosanski).
Ja procitala sve sa bloga, ispratila danas brata sa zenom Njemicom u Rakovo i rekoh sebi odoh malo prileci da se odmorim kad obavim pregled bloga.
Milan polako pokazuje depresiju i umor oko ove rabote, ti sad ovo, ma samo se nadam da Ranko nece odustati.
Ovako se i ovde polako ubija Bosna i sve bosansko jer nema snage da se ono sto vrijedi spasava. Citiram dio clanka Zeljka Malnara iz jednog "Globusa":
"U ovo cudno doba kad drzave svoje narode namjerno poseljacuju,kako bi njima lakse vladali, razni mediokriteti kod nas pokusavaju diskreditirati i genijalce poput mene.Oni naime zaboravljaju da sam kao predsjednik i pastir svoga naroda uvijek govorio kako je narod glup, pa zicari koji njime upravljaju dobro znaju da su ovce bez pametnog pastira samo plijen za vukove.
Danasnji dobar pastir lukavi je sebicnjak koji vodi stado tamo gdje najprije moze ostvariti svoje interese.Vecina politicara je takva.Besciljno lutaju povijesnim zbiljnostima i drustvenim bespucimau u potrazi za bogatom ispasom.Kad je nadju najprije namire sebe, a stado pase ono sto ostane.Omiljena metoda modernih pastira je zastrasivanje ovaca.Oni znaju da se ovce kad su prestrasene zbijaju jedna uz drugu, a tad ih mogu pokrenuti i najbedastije ideje."
Zeljko Malnar je novinar, putopisac istrazivac i samoproglaseni predsjednik nepostojece drzave Pescenice. Ima svoju kolumnu u "globusu" GENIJALAC - OBOZAVAM GA CITATI.Sigurno mnogi znaju ali nije na odmet ponoviti.
Za mene odustajanje od pisanja ovakvih kao Nada, daje gubitak nade da necemo svi zavrsiti u zbijeni u torovima.
Imam spremljenog materijala pa cu vam se javljati.
Uvijek s vama Saima
Kako blog zivi godinama mnogo toga se izdogadjalo, promijenilo, zaboravilo. Bilo je tu mnogo veoma interesantnih priloga kao sto je ovaj Abu Blogera iz 2009. godine.
Vjerojatno se priloga ne bih sjetio da jucer ne dobih email s molbom da pomognem. Jedna slucajna posjetiteljica bloga je u Abu-ovom prilogu naisla na pocetne stihove pjesmice koja za nju ima posebno znacenje. Javila mi se s molbom da joj posaljem tekst kompletne pjesmice koji ja, na zalost nemam.
Prilog je, kao sto sam vec spomenuo, poslao Abu s kojim sam izgubio vezu. Nemam cak ni njegov email. Kako bih zelio pomoci slucajnoj posjetiteljici bloga sjetih se da bi neki od redovitih posjetioca bloga mogli ili pomoci da pronadjemo Abua ili mozda neko nekim slucajem zna cijeli tekst pjesmice koja pocinje ovako:
"Poso'o Ranko u sumicu da ulovi jednu pticu." Dakle, molio bih posjetioce bloga da se potrude da pranadjemo tekst pjesmice jer ona za nekoga ima posebno znacenje.
Co
Zdravereee Co, lijepo je izvuci iz ¨naftalina¨ pojedine priloge, sjetiti se stare raje, dogadjaja i svega lijepog iz proslih mladalackih ¨vremena¨. Ja se slucajno sijecam 2-3 refrena pomenute pjesmice. U Budzaku, u osnovnoj skoli smo je pjevali u horu (hor mi je odgovarao, s obzirom na moje pjevacke (ne)kvalitete, haha..haha..ha !!
Pjesmica :
Poso Ranko u sumicu, haha,haha,
Da ulovi jednu pticu haha, haha,
Sve polako , kraj zivice
Dosulja se do sumice haha,haha, haha
..... sijecam se i refrena : Pade Ranko u zivicu haha,haha .... ali izmedju postoji jos par ????
dalje, zaboravio sam redoslijed refrena, mozda se neko sjeti, pa se pjesmica moze ¨kompletirati¨. To bi bio moj prilog. Mnoga sijecanja blijede, ne prepricavaju se, steta !!
Pozdrav SVIMA i dobro zdravlje !!!!
Sega
Post a Comment
<< Home