SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, June 24, 2009

Banjalucke bogomolje, vjera i nevjera, moja kolegica i ja

Citam nedavno o velikoj proslavi u Banjaluci: hram bozji izmedju opstine i Doma kulture je konacno osvestan (ma sta to znacilo), skupila se ’elita’ (Mile je ponovo u prvom planu, sa lentom preko ramena), duhovni centar manjeg blentiteta je konacno otvorio svoja vrata ’vjernicima’. Sada ce u zivotu narodu Banjaluckom sve biti mnogo lakse: konacno ce imati mjesto gdje se mogu bogu moliti, ne moraju ici daleko, a i mogu biti vidjeni jer se hram boziji nalazi na mjestu gdje se mota puno svijeta. Taj ’historijski’ dogadjaj me podsjeti na prosla vremena, crkve i ostale bogomolje, vjeru u boga, moje djetinjstvo i bivsu skolsku kolegicu.

U ono komunisticko doba kada je bilo ’zabranjeno’ ici u crkvu, a ja jos bio skolarac u osnovnoj skoli ”Ivan Goran Kovacic”, svake nedelje sam s familijom isao u crkvu. Moji roditelji nisu marili za politiku kao ni vecina katolika iz komsiluka pa je odlazak u crkvu nedeljom bila aktivnost koja se nije propustala. Nekada je to bila crkva na Petricevcu a nekada ona u Trapistima (Delibasinom selu). Trebalo je sa Predgradja dobro pjesaciti da bi se stiglo i do jedne i do druge bozije kuce, znalo je biti i ruznog vremena, ali se ne sjecam da smo ikada zakasnili na pocetak mise.

Kasnije, kada sam malo porastao, isao sam u biskupovu crkvu (onu u blizini pozorista) na vjeronauk. Trebalo je nauciti Katekizam (valjda se pise velikim slovima) a 10 bozjih zapovijedi se moralo znati na pamet. To je bilo kao tablica mnozenja u osnovnoj skoli, nije moglo a da se ne zna. Doslo je vrijeme i krizme (opet nisam siguran kako se pise) i tako sam ja postao ’pravi’ vjernik.

Sjecam se tih vremena i moje komsijske raje, skolskih drugova i drugarica, koji su vecinom bili iste vjere kao ja (bio je to, kako se u to doba znalo govoriti, katolicki kraj) pa smo te godine zivota uglavnom zivjeli slicne zivote. Jedino moja prva komsinica Smilja (tata Mirko je bio komunista, cini mi se onaj posteni, a mama je radila u sudu) nije isla u crkvu (a ni crkve nije bilo u blizini, osim one kod Borcevog stadiona i u Rebrovcu). Nije je bilo ni u danima Uskrsa kada smo se mi djeca iz komsiluka ’tucali jajima’, da vidimo cije ce biti najjace.


Iz tog perioda sjecam se i nekakvog stida sto sam ja eto morao ici u crkvu a neke moje skolske kolege ciji su roditelji bili u partiji, nisu. Nismo o tome pricali ali sam se osjecao malo nelagodno u skoli iako mi nikada nitko nista nije prebacio. A i mise u crkvi su mi bile dosadne jer se svake nedelje ponavljalo jedno te isto pa mi nije bas bilo jasno zasto je to potrebno: da se utrdi ’gradivo’ ili je postojao nekakav drugi razlog meni nedostupan (evo i dan danas znam napamet ”Zdravo Marijo i Oce nas...”, bas kao sto znam tablicu mnozenja, te kada je bila bitka na Kosovu i prvi srpski ustanak!!! – ofanziva se bas ne sjecam najbolje).

Zivot je isao svojim tokom, poraslo se, roditelji su malo ’popustili kajase’ pa sam tako malo po malo odlaske u crkvu prorjedjivao dok konacno nisu potpuno prestali. Sjecam se moje mame koja mi je znala reci da cu biti ’lutoran’ (za nju je to bila osoba koja ne vjeruje u boga) ali nije previse insistirala na odlascima iako su ona i tata i dalje redovito ispunjavali svoje vjeske obaveze sve dok se imalo snage. A i crkve se promijenile. Ona na Petricevcu i biskupova su porusene u potresu, zamijenjene drugim, koje mi se arhitektonski nikako nisu svidjale. U Trapiste nisam bas svracao pa za nju ni ne znam.

Prodjose godine, ozenih se, odselih iz svog komsiluka, dobih stan na Starcevici. Kad, vidi vraga, moja bivsa komsinica Smilja i ja ponovo komsije: ista zgrada, drugi ulazi. Ja zaposled u Cajavecu, ona u sudu (sve nesto mislim da je mama u tome malo pomogla!). Nesto se ne poznajemo najbolje (uglavnom se glava kao slucajno okretala na drugu stranu ako bi nam se putevi ukrstili). Ali djeca nam postadose prijatelji, igraju se zajedno na parkingu, druze se, cak se ponekad nadju u starom komsiluku kada dodju u posjetu rodbini. Smiljinom ocu Mirku drago da se djeca druze. Valjda se sjeca naseg djetinjstva i nekadasnjeg druzenja.

Prodjose godine, dodjose nova vremena. Zavladala demokratija. Pobijedise ’nasi’, na sve strane. Partije (one komunisticke) nestade dok si rek’o keks. Ljudi se ’osvijestise’, nadjose boga kojeg su izgubili u danima ’zabrane’ (e nije moglo i jare i pare!) pa crkve odjednom postadose popularnije od igranki u Domu kulture. U nasem gradu se odjednom pojavi sveti Sava, valjda iznenada i on vaskrso, a novi vjernici pohrlise na bogosluzenja. Za prvi Uskrs nakon ’prvih slobodnih demokratskih izbora’ nekakva suva grana se provoza traktorom trgom Palih boraca uz ’pojanje’ i obavezno pucanje iz oruzja prigodnog takvim proslavama (tipican banjalucki ugodjaj). Za Bozic, ona jedna crkva u gradu kod Borcevog stadiona postade pretijesna da primi sve bivse komuniste koji su se borili za prve redove do oltara, valjda da budu blizi bogu. Vidim poznata lica, medju njima i moju bivsu skolsku kolegicu i bivsu i sadasnju komsinicu Smiljku, u subari, sva blista, odmah do popa. Gotovo je ugusi onaj dim iz kandila. Cini mi se da je konacno nasla sebe. Pomislih, sada joj se pruzila prilika da konaco bude po necemu zapazena jer se sjecam da je onih skolskih dana bila ljubomorna sto sam u skoli bio bolji djak od nje pa me je uciteljica svugdje gurala u prvi plan a ona je to tako zeljela.

I ne zavrsi se sve na tom. Nova vlast pozuri da ispravi historiju pa se pocese donositi zakoni koji ce stvari postaviti na svoje mjesto. Trebalo je komuniste otjerati u zapecak hostorije a zivot vratiti u bozje ruke. Pa na red dodjose i crkve. Prva, ona na trgu Palih boraca. Opet slavlje, opet okupljanje, opet se treba pokazati. Bilo je to doba kada se jos moglo slobodno hodati gradom (rat u Bosni jos nije poceo) pa odlucih da licno ’uvelicam slavlje’. Stigoh sa Starcevice pjeske (benzina je vec ponestajalo), kad tamo, opet moja bivsa skolska kolegica, i opet u prvim redovima, lijepo ’upicanjena’ kako to dolikuje svecanom trenutku. I opet blista. Prosto neka druga osoba. Nista ne govori, samo nekakav pobjednicki smjesak na licu. Ocigledno joj ovaj novi ’demokratski’ sistem vise odgovara jer je konacno ’nasla sebe’.

Bio je to nas zadnji ’bliski susret’. Vise se ne srecemo jer ja pazim kuda se krecem. Cujem da je ’zaigrala u kolu sprskih sestara, i to jednu od znacajnijih uloga’, kao sto prilici pravim patriotama, a sin Bojan krenu mojim stopama: ’nastupa’ na parkingu zgrade sa repertoarom ’najvecih hitova’ toga doba. Od mirnog djeteta posta ’umjetnik’. Na upit sta to pjeva odgovara da to slusa kod kuce. Mama se i tu potrudila da bude u trendu. Sve se mijenja, tesko se covjek snalazi...

’Nova demokratija’ i oni sto ’nadjose boga’ me otjerase u svijet, a moja bivsa skolska kolegica ostade u gradu da gradi novu, ljepsu buducnost. I nove crkve. Svuda. Gdje god ima neki prazan cosak. Ili park. Da narod ne mora daleko hodati kao sto sam to morao ja kada sam bio mali. A one druge, koje su u gradu postojale stotinama godina su malo po malo nestajale s lica zemlje. Istina ne sve. Valjda mrznja nije bila podjednaka pa je pokoja ostala. Za razliku od bogomolja od ’onih trecih’ (koje su, prema nekim ’saznanjima’ sami rusili. Da ’napakoste’ onima sto ostadose.)

Petnaestak godina kasnije citam vijesti na Internetu o ’osvestanju’ i razmisljam. O cemu se to zpravo radi? Zasto se sve to desilo? Odkud da moja bivsa skolska kolegica i komsinica odjedom odabra puteve bozje a ja okrenuh na drugu stranu? Ko je tu prav a ko grijesi? Zasto su jedne crkve bolje od onih drugih pa jedne treba rusiti a druge graditi? Da one trece ne spominjem! Kako na sve to gleda bog? Ima li on preference? Koje on vise volji? Da li one sto su rusili ili one sto grade nove?

Odgovore na pitanja ne znam. Mogu samo nagadjati. Valjda je mene na vrijeme naucilo da se ’bojim boga’ i da ne radim ono sto ne bih zelio da meni drugi rade. Valjda je to zato sto sam gradivo bolje savladao od moje bivse skolske kolegice jos dok sam bio dijete (svecenici su dobro odradjivali svoj posao) a ona sada polaze popravni. Ali bojim se da ga nije polozila. I da ce neko od njenih potomaka morati gradivo ponovo savladjivati.

Sjecam se onih starih crkava u gradu i zao mi sto nestadose sa lice zemlje. Jer, imale su one nesto privlacno u svojoj arhitekturi, nesto sto ih je izdvajalo od drugih gradjevina. I davale su neki poseban sarm gradu, nisu se nametale kao znak moci, kao centar svih zbivanja. A ove nove crkve, koje po nasem gradu nicu na svakom cosku, i vlast koja ih gradi, me podsjecaju na mog Rexa i njegovo ponasanje. Kad ga vodim u setnju on, malo, malo, digne nogu pa baci ’pis’. Kazu, oznacava svoju teritoriju.

O Smilji (i Bojanu) ne znam nista. Gdje su, sta danas rade, ne znam. Zive li u istom stanu ili su i oni preselili u drugi, veci, blizi centru grada, kako to prilici ’prvoborcima novog sistema’? Mozda ih neko od posjetilaca poznaje pa mi javi. Iz hlada svog backyard-a u dalekoj Americi im zelim sve najbolje a posebno da nemaju straha kada dodju ’bogu na ispovjed’, kada za to dodje vrijeme (a valjda ce, tako kazu popovi). Jer sve ove godine su imali i imat ce vremena da izmole sve one ’ocenase’ i ’zdravo marije’ za oproste grijeha (ako su toga svjesni) pa ce im bog, valjda, grijehe oprostiti.


P.S. Tekst je pisan neposredno nakon 'velikog slavlja u Banjaluci' a na red za objavljivanje stigao tek sada. Svaka slicnost sa nekim od priloga objavljenih zadnjih dana je cista slucajnost.

Labels:

10 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Gospodine C.O.
Ne znam sta ste htjeli postici s ovim clankom? Moze se zakljuciti da niste vjernik ( Bog pisete kao bog) I da to nikada niste ni bili!!! Uporedjivanje molitvi sa tablicom mnozenja je po meni uvredljivo! Dobro vam je mama rekla da cete biti “Lutoran!” I kao sto je vas odlazak u crkvu bila samo teznja vase familije da nastavite jednu tradiciju tako je I ateizam vase kolegice Smilje bio dio njenog kucnoga odgoja. Zato se ne treba cuditi da je vama nakon toliko vremena od vjeronauke ostalo tek nekoliko molitvi, a Smilja se u postkomunistickom vremenu sama odlucila za crkvu.
Evo vsam jos neko pitanje:
#Znate li da su nase entitete formirali vasi amerikanci I da ih mi ne mozemo mjenjati?
# Ako niste vjernik I ne poznate neke obicaje ne trebate ih ismijavati (Sveti Sava, suva grana, pojanje…). Mozete vi misliti sta hocete, ali ako napisete onda to mirisi na mrznju.
# Smilja vam bas bode oci te mama joj pomogla da se zaposli, te blista uz popa, te ima pobjednicki smjesak na licu… Zasto je pratite, da niste bili malo zaljubljeni?
# Da li ste na vjeronauku ucili 7 (smrtnih) grijeha? Njih ste izgleda bas zaboravili.
Ako ne poznajete gospodina Dodika licno nije lijepo da ga oslovljavate nekako posprdno samo sa imenom.
Zelim vam reci da se sada prvi puta javljam na jedan ovakav forum I da znam da ovo javljanje nece ugledati svjetlo dana, ali ga moram poslati jer neko vam treba reci da se ne slaze s vasim clankom.

G.D. iz Banja Luke

Wednesday, 24 June, 2009  
Blogger co said...

Postovani G.D.

Moram priznati da mi je drago kada se na blogu pojavi neko novi, neko ko ce iskreno iznijeti svoje misljenje, makar bio u ubjedjenju da pise uzalud i da ono nece ugledati svjetlost dana. A ovaj moj odgovor je dokaz da je bojazan bila neopravdana.

Ovaj moj odgovor sam morao razbiti u dva dijela jer mi komentar nije prolazio kao cjelina. Izgleda da sam pretjerao pa ni ove nove tehnologije ne mogu podnijeti toga previse pa sam se morao posluziti malim lukavstvom.

Bilo kako bilo, evo sta sam htio reci:

Onaj ko je zivio u Banjaluci duze vremena (a ja sam rodjen u njoj i zivio sve dok nisam protjeran) trebao bi veoma dobro razumjeti sta sam prilogom htio reci. Ako ste iskreni i vama bi trebalo biti jasno. Pa posto ste mi postavili nekoliko pitanje, pokusat cu na njih odgovoriti i postaviti neka svoja u nadi da ovu nasu konverzaciju necemo prekinuti i da cete mi iskreno odgovoriti, s argumentima i konkretnim primjerima. Dobro je kada se razgovara jer tada postoji sansa da se neke stvari razjasne i izadju na cistac.

Gdje se svrstajem po pitanje vjere je valjda jasno ali bih htio nesto uz to dodati. Prave vjernike sam uvijek postivao i takvima oduvijek skidam kapu (uostalom, vecina iz moje familije je bila i ostala ono sto je bila, za razliku od mene koji sam eto okrenuo ‘krivim’ putem). Poznavao sam Ih i poznajem i danas, (moji najbolji prijatelji su vjernici) a imao sam prilike uvjeriti se da ti pravi vjernici nikada nece uciniti nekom nazao vec ce se potruditi da ti pomognu. Isto vrijedi i za mnoge koji to nisu jer ali oni mogu naci opravdanje za svoje grijehe a za vjernike ne bi trebalo biti opravdanja. Za mene je osnovna podjela medju ljudima na one koji to jesu i na one koji to nisu. Vjera je tu dodatni faktor koji bi trebao uticati da se neko moze svrstati u one koji to jesu jer njeno ucenje izmedju ostalog govori o ljudskim vrlinama medju kojima ljubav prema bliznjem, bio to clan familije, prijatelj ili poznanik, pa cak i stranac, zauzima visoko mjesto. Sudbine nas u Banjaluci su pokazale da to nije tako.

Moja poredjenja Smilje i mene je samo jedan primjer sta se kod nas dogodilo. Dok je bilo korisno biti komunista, tada nam bog nije trebao a onda kada su se stvari obrnule, i kada pripadnost partiji nije vise ‘pila vode’, svi smo pohrlili u crkvu. Ne znam kako to vi nazivate ali za mene je to pokazatelj kakve su moralne osobine nekog ljudskog bica. Da je na tome zavrsilo ne bih na to obracao posebnu paznju ali to masovno preobracenje je rezultiralo zlocinima kakve mi, poslijeratna generacija ni u snu nismo mogli sanjati. Nije vrag da smo vec poceli zaboravljati kako je to devedesetih bilo u Banjaluci (o okolini da ne pricam) i sta se desavalo sa nasim dojucerasnjim komsijama, skolskim i radnim kolegama. Smilja je u mom prilogu samo primjer masovnog gubitka dostojanstva velike vecine onih s kojima smo nekada zivjeli. Nije se to dogodilo negdje drugdje ni nekom drugom, vec nama koji svoju starost docekujemo u zemljama o kojima nekada nismao ni sanjali. Oni koji su sacuvali obraz u nasem gradu su takva manjina da ih cesto ne spominjemo iako ih nikada necemo zaboraviti jer znamo da im u tim gadnim vremenima, kada se vecina odlucila za dobitnu opciju, nije bilo lako. A nekima nije ni danas.

Wednesday, 24 June, 2009  
Blogger co said...

(nastavak)

Dosta toga napisah a jos nisam odgovorio na postavljena pitanja, pa evo da to sada ucinim:

#Poznato mi je da su (bl)entitete formirali amerikanci (kako kazete) ali mi nije poznato da se to ne moze promijeniti. Kazu, oko toga ne bi trebalo biti problema ako se svi dogovore. Kada ne bi znali sta su krajnji ciljevi onih koji se ovoga sto vi kazete drze kao pijan plota, onda promjena onoga sto su amerikanci napravili ne bi bilo bas tako nemoguce.

#ne tvrdim da vjeru poznajem (ne citam puno, ono sto sam nekad naucio sam uglavnom pozaboravljao), ali mogu prepoznati sta je istinska vjera a sta prkos, inat i sila koja se na svakom koraku nastoji iskazati. Pravi vjernik svoju ljubav prema bogu nosi u sebi a ne iskazuje je na nacin da se drugima napakosti. A to o Svetom Savi, to je posebna prica. Mislim da je gradjanima Banjaluke (posebno onima drugih nacionalnosti) sada mnogo lakse kada im i grad dobi slavu.

#Ovo pitanje o Smilji je zaista interesantno i tesko mi je na njega odgovoriti. U godinama smo kada bi se neke moje izjave mogle pogresno protumaciti od nekih pa cu odgovor na postavljeno pitanje preskociti. A ono za zaposlenje nisam siguran, samo sam nagadjao. Ono ostalo (blista uz popa, pobjednicki smijesak) su cinjenice koje sam naveo jer sam ili bio licno prisutan ili sam imao prilike da se u to uvjerim gledajuci vijesti na lokalnoj televiziji. Moja mana je da kada nesto napisem uvijek iza toga stojim jer koristim cinjenice koje mogu dokazati (drugim rijecima, bio sam prisutan) a ne price iz trece ruke.

#Na vjeronauk sam isao jos kad sam bio dijete pa sam vecinu smrtnih grijeha zaboravio ali danas uz ove nove tehnologije nije mi bilo tesko da se na brzaka podsjetim. Pravo da vam kazem, malo sam iznenadjen, jer nema tu nekih za koje sam mislio da spadaju u tu kategoriju: ne ubij, ne prevari, ne lazi, ne ucini zlo drugom, ne kradi (ne uzimaj tudje ako ti se pruzi sansa), itd, itd. Bilo bi mi interesantno saznati koje ste grijehe pripisali meni i da li ste Smilji pripisali ijedan?

#O Miloradu Dodiku je tesko nesto lijepo napisati jer njegovo ponasanje kroz sve ove godine ne ostavlja prostora da se o njemu ima lijepo misljenje. Primjera njegovog primitivnog ponasanja neprimjerenog cak ni obicnom, neobrazovanom covjeku, je pun Internet i vi i ja se mozemo u to u svakom trenutku uvjeriti. A sama cinjenica da je od reformiste postao veliki nacionalista govori vise od svega sto bih mogao napisati. Znate li vi koliko je ljudi u Banjaluci vjerovalo reformistima a u njihove redove, na celne pozicije, su se ubacili tipovi kao sto je Dodik (onako usput, sjecate li se mozda Nenada Kecmanovica?). Da sam ja na vasem mjestu, stidio bih se da mi je Dodik premijer kao sto sam se ja stidio svih prethodnih osam godina prije ovih zadnjih izbora ovdje u Americi.

Evo ovaj moj odgovor se oduzi pa ce sutrasnji dan (cetvrtak) vjerojatno proci bez novog priloga. Niste bili u pravo kada ste tvrdili da vas komentar necu objaviti jer kao sto vidite, tu je iznad. Nadam se da cete se javiti ponovo sada kada ste se uvjerili da su vasa ocekivanja bila pogresna jer bih volio da mi objasnite ili odgovorite na neke od gore izrecenih cinjenica i pitanja. Pri tom vas molim da uzmete u obzir (istinitu) cinjenicu da je pola nekadasnje Banjaluke rastjerano po svijetu a u isto vrijeme u Banjaluci nije bilo rata.

Pozdrav iz ovih dana suncanog Pittsburgha.

Wednesday, 24 June, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Milane, Milane,
Odmah da kazem, jedino sta imam zajednicko sa Smiljom je da smo poznavale Milana. U stvari ja sam te poznavala a Smilja te je znala. Zato je okretala glavu od nekoga ko bi nekada mogao da joj nesto nazao ucini. Kao zensko ona je mozda imala intuiciju ili mozda vidjela, jos u tvom skolskom ponasanju, zicu osvetoljubivosti. U svakom slucaju to je sada opravdava. Sta je njena krivnja, sto se kao i vecina drugih okrenula vjeri…? Taj “pobjednicki” osmjeh si ti video, jer si se osjetio gubitnikom. Smilja tebe nije dirala, ne bi ni ti trebao nju. Pogotovo sto se ona ne moze braniti. Osim toga, ovakvo pisanje ti nije dobro za blog. Pun si gorcine, a takvi ljudi ne mogu uspjesno voditi blog.

Bivsa Banjalucanka

Thursday, 25 June, 2009  
Blogger co said...

E draga bivsa anonimna Banjalucanko.

Ako vec iznosis neke stvari koje nisu prijatne (u ovom slucaju za mene), bar si se mogla predstaviti da znam o kome se radi. Lako je razbacivati se rijecima kada se krijes iza maske. To je, izmedju ostalog, bio problem nas koji smo dozivjeli sudbinu da nas protjeraju iz rodnog grada jer su mnogi nosili maske cijeli svoj zivot. Mislio sam da su sada maske pale ali vidim da su i danas, kada su ciljevi ostvareni, jos u modi.

Kazes da ste me Smilja i ti poznavali (odnosno, jedna znala a jedna poznavala!). Predpostavljam da izmedju ova dva pojma postoji neka razlika (naslucujem sta je) jer to naglasavas kao vazan faktor. Interesantno je kako iz te cinjenice izvlacis moguce zakljucke kojima opravdavas njeno ponasanje, iako bas to licno ne znas. Razlike izmedju onoga o cemu ti govoris i onoga o cemu ja pisem je sto ti samo neke stvari nagadjas a ja ih pisem iz licno iskustva. ‘Onaj koji bi joj nekada mogao nesto nazao uciniti’, ‘s zicom osjetoljubivosti’ je iz cistog avanturizma morao ostaviti sve (kao i hiljade slicnih njemu) i otici u svijet a Smilja (I hiljade slicnih njoj) su se za uzvrat okrenuli bogu i ‘razbaskarili’ u gradu koji je dozivio najgore etnicko ciscenje u Evropi poslije drugog svjetskog rata. Mene stvarno fascinira kako ljudi nalaze opravdanja za postupke za koje opravdanja nema. Valjda je to nacin da se krivica skine i sa sebe licno jer svima je poznato da je napad najbolja odbrana.

A sto se tice bloga i sta je dobro za njega ja bih prepustio onom koji se blogom bavi. Danas svako moze imati svoj blog te svako ima izbor sta ce citati a sta ne. Ja znam da bi sada, nakon svega sto se u nasem gradu dogodilo, mnogi voljeli da se stvari zaborave, da se istina ne cacka jer je za mnoge ona porazavajuca. Jos onako usput da napomenem da do danas nisam procitao razmisljanja onih koji su bili na suprotnoj strani, da nama protjeranima objasne tu svoju transformaciju, ali onako iskreno. Ovako, ispadosmo opet krivi mi sto smo ‘otisli’. Evo i ovaj tvoj komentar je dokaz da je tako.

Thursday, 25 June, 2009  
Anonymous Niskana said...

Ja sam ateista ali ništa ne zamjeram vjernicima (nekad im se i divim, jer lakše u životu podnose nedaće), pogotovo što ljudi koje poznam a drže do vjere i običaja su jako dobri ljudi. Ovi "novokomponirani", koji su počeli ići u bogomolje (sve tri vjere) u doba pred rat a i sada gade mi se i prezirem ih jer to rade iz interesa. Za mene su crkve i džamije kulturno-istorijski spomenici koje turisti obilaze, slikaju ih i dive im se, zbog starosti i ljepote. Oni su obilježje svakog grada. Tako je Banja Luka bila prepoznatljiva po zgradama Opštine, Doma kulture, ali i Ferhadije. Ona je postojala 418 godina dok je Brđaninovi neljudi nisu srušili. Drago mi je da sam je bar jednom vidjela iznutra 8. marta sedamdesetih godina kada su došle iz Šibenika prijateljice iz studentskih dana u namjeri da vide Bosnu. Bile su oduševljene ,kao što je i mene oduševila Šibenska katedrala. Kada je 7.maja 1993 godina srušena bilo nam je svima teško. Plakala sam kao da mi je umro neko najrođeniji. Nisam mogla vjerovati da su to mogli učiniti vandali koji su koristili okrilje noći i policijskog sata (a i policije), da još jednom pokažu svoju silu i posiju strah, kako bi etnički očistili Banja Luku od njenih GRAĐANA.

Dva mijeseca poslije 4. jula srušena je još jedna stara ljepotica u mom kvartu, Gazanferija džamija (Kazanferija kako su je zvali). Bilo je vruće ljeto i svaku noć je nešto "letilo u zrak". Kada je tu noc zatutnjalo, znali smo da je nešto veliko i blizu. Rano ujutro došla je Aida da javi šta se desilo i da su se grede džamije zabile u krov njezine jednokatnice udaljene nekoliko kuća od džamije. Odmah smo se skupile, one iste prijateljice sa Vrbasa, da pomognemo prijateljici u nevolji. Slika kuće probodene sa nekoliko strana bila je jezovita. Malobrojni muškarci popeli su se na krov, skidali crepove i vadili grede.
Žene su raščiščavale nered po kući pripremali jelo za nas. Osjećali smo se kao na radnoj akciji u doba obnove (iako je većina rođena mnogo kasnije. Grozničavo smo radili da se popravi krov prije neke iznenadne kiše, pogotovo jer Aidin muž nije bio u Banja Luci.

Još mnogo susjednih kuća bilo je oštećeno i radilo se kao u košnici. Tada su mi padale na um razne čudne misli. Bilo bi jako "bajkovito" kada bi sveštenik neke crkve pozvao sve vjernike bilo koje religije da se zajedno mole, protiv ovih ratnih zlodjela. Onda sam se sjetila patrijarha Pavla koji je posjetio Karadžića na Palama. Poslije nekoliko godina bila sam u Banja Luci i prijateljica me odvela u pravoslavnu crkvu kod stadiona Borca, da zapali svijeće za umrle. U prostoriji gdje se prodaju svijeće visila je Karadžićeva slika. Eto zašto služe bogomolje.

Ja sam napisala samo ono što sam doživjela i vidjela u svom rodnom gradu. Znam da će biti polemika ali ovo je bila moja zbilja a sudionici događaja su rasuti po mnogim kontinentima. NE ponovilo se.

Pozdravlja vas Niskana!

Thursday, 25 June, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Ovo sam pokusala poslati prije par dana ali nije proslo.

Dragi Co, citala sam tvoj prilog i razumjela sta si htio reci.
U onim teskim vremenima dosta se toga iskusilo i naucilo, to su iskustva teskih vremena koja su siguno slicna stoljecima i hiljadama godina.


Razmisljanja povodom priloga o vjeronauci i vjernicima, samo nabacane misli kako su dolazile

• Neke tamo davne 1976 bila sam u Kijevu, Ukrajina. Pokazali su nam u muzeju, jedan lijepo isklesani kamen visine onizeg covjeka, sav zaobljen, pazljivo izglacan. Bio je to jedan od bogova koji su se nalazili po dvoristima prije odprilike hiljadu godina. U regiji oko rijeke Dnjepar zivjeli su paganci. Svaka je kuca imala svog isklesanog kamenog boga u dvoristu. On ih je stito i pomagao im da pobijede strah i zivotne nevolje.
Onda je naisla Vizantija, propagirala hriscanstvo.Krsteneje narodnih masa je obavljeno u rijeci Dnjepar po naredjenju kneza Vladimira. Ko nije htio milom isao je silom. Za one tvrdoglave radio je mac. Pricalo se da je rijeka bila crvena tih dana…...Ne znam detalje ali sigurno je da su vlasti imale vazne politicke razloge za tu akciju. Ja sam mogla zamisliti tog jadnog covjeka koji nije ni znao o cemu se radi, natjeran je da ucestvuje u njemu stranom ritualu krstenja u rijeci, i da zaboravi svog boga u obliku izglacanog kamena.ako se protivis , ode glava.

• Na teritoriji naseg Balkana, nailazile su mnogobrojne civilazicije. “Naisli” i nasi Sloveni, a poslije njih i mnogi drugi. Razne religije su nasle podrsku bilo zbog dobre propagande, ili lako prihvatljive filozofije, bilo zbog obecanog komada zemlje ili nizeg poreza ili viseg drustvenog statusa.

• U mirnim vremenima religije pomazu ljudima da rijese moralne probleme, a u nemirnim dobro dodju u borbi za opstanak ili u borbi za vlast i moc.
Uz sve to,u istoriji covjecanstva uvijek je postojala i opcija ateizma.

• Moja sedmogodisnja kcerka , koja je naslijedila mjesavinu od tri religije, je u godinama ovog naseg zadnjeg rata digla ruku kad su pitali u skoli ko je Pravoslavne vjere. Ruka je dignuta zato sto je i jedan djecak (njena simpatija ) digao ruku. Pitanje je postavljeno zbog planiranja casova vjeronauke. Poslije je stigao pop, onako strog, u crnoj odori. Oni koji su dugli ruku su imali cas vjeronauke, a “ostali” su bili slobodni i igrali se napolju. Kad je sve sravnila, kcerka mi je dosla s molbom :Mama molim te idi u skolu i pitaj uciteljicu da me stavi u “ostale” !!

• Jos davno sam cula jedan vic, o nekom tamo ciganu, ili bosancu ili bilo kojem “malom “covjeku” sa nasih terena.
Pitanje: Hej XX, dok je bio Kralj Petar na vlasti, ti si bio za njega ?
Odgovor: Da, svakako
Pitanje: Onda dodje Ante Pavelic i ti opet bio cvrsto uz njega ?
Odgovor: Jesam
Pitanje: Onda dodje Tito, a ti opet za Tita ?
Odgovor: Jeste.
Pitanje: Kakav si ti to covjek XX, kako se mozes tako stalno mijenjati?
Odgovor: Ne mijenjam se ja , mijenaju se ONI.


• Razne politike dolaze, razne vojske sluze raznim politikama a mali obicni covjek je ostavljen sam sa sobom da dobro razluci sta je moralno, sta je casno i kako ce prezivjeti.
Ovo nisu nikakve tvrdnje samo moje licno razmisljanje
Moral i prezivljavanje su cesto u konfliktu.
Moral i penjanje po ljestvicama ka moci i slavi su uvijek u konfliktu.
Obicni mali covjek ponekad pravi greske.

svima puno pozdrava od dubravke

Monday, 29 June, 2009  
Anonymous vjeko said...

Draga Dubravka

Ako ti ovako samo malo "nabacas" misli, sta bi bilo tek da se ozbiljno prihvatis tastature. A mogla bi malo, da i vise nas obradujes.

Monday, 29 June, 2009  
Anonymous Nada said...

Potres ' 81. Kolegica i ja od kuce do kuce po Seheru i Novoseliji. Mjerimo, crtamo, i " dijelimo " stupnjeve ostecenja. Nekom dobro, neko psuje. Usput otkrivam dio meni skrivene BL, probavam lokumcice, al' ni jedni nisu kao u Bracine mame. U boljim starim kucama prvi put vidim garderobe, uske prostorije s jednim prozorom i stalkom za vjesalice....a mi uvijek te zapad ovo, te zapad ono...treba gledati na sve strane.

Kuci se vracam oko 20 h, pisem izvestaje da sutra u 8 h mogu referirati, onda kuham rucak za sutra, perem sudje... Tako iz dana u dan. Zavrsismo posao umorne k'o psi, al' nes ti... Zovu sefovi. " Ides u Slavicku i Borkovice". " Ne mogu, umorna sam ". Navaljuju sefovi: " Nema ko, a ti to dobro radis." Ja uvijek u zivotu skupljala pohvale, a drugi lovu.

Dodjelise mi kolegu i opet jovonanovo. Od kuce do kuce sepet hoda, zemljani podovi ali uredno, na zidovima slike ljudi s onim kapama. Pogledom pitam vodica, a on ce: "Sta ces, covjek joj je, sin joj je, brat joj je..." Srecom lijepo je vrijeme, a i naletim na poneku runjicu.

Zavrsi i to, a onda Partija kaze previse si zaradila, ne moze, ima limit.
Sta Partija ima sa mnom i sta ja s njom ? Pitam kolegicu iz prvog dijela price kako je mogla glasati za to kad zna kako je bilo. A ona ce: "Naredila mi moja Partja".
"Da ti Partija naredi da mi skines glavu ti bi to uradila ?"
" Da " odgovori ona.

Ono sto me najvise smetalo je licemjerstvo. Borila sam se za svoje novce, govorila da cu sve i dinar preko limita dati u humanitarne svrhe, samo im ne dam da oni raspolazu mojom zaradom. Po honicima su me sacekivali i saputali: " Cuti budalo, sve ces dobit', to je samo forma." Tako i bi, na rate doduse, al' bi.
Tako i danas kad vidim punu katedralu uglednika-lopova popi...m.

Cijenim komunizam moga poluujaka Tome (na Partzanskom spomenici striceva mi), kao i vjeru moje prije Zore.
Castan covjek, castan komunist.
Casna zena,casna vjernica.
Priblizavala sam se ja i vjeri i partiji, korak naprijed, korak nazad, na kraju odustadoh.
Moja glava nije za tudja misljenja, ni usta za tudje rijeci.
Kad je gadno nadjem neku praznu kapelicu i molim Onoggore za pomoc, nekad sigurna da postoji, a nekad ne.

Najbliza sam ne-komunizmu i ne-vjeri moga tate Mihajla, a to je otprilike ovo:
Nakon prvog tehnike ferijalna praksa. Sef kaze: "obidji gradiliste, napisi dnevnik, pa na bazen. I onako ti nece platiti."
-Kupam se ja kad eto tate (zvao na gradiliste i oni mu rekli gdje sam):
" Jes'i ti dosla raditi ili kupati se.... naplatit ces poslije (mislio je nakon puno godina dokazivanja).
-U ranim sedamdesetim veliki sefovi poceli kupovati velike aute, a ispod hlaca poderane gace.
Kako je i moj tata spadao u vece, pita ga B. S. sto i on ne kupi merdju. "Dosta meni i skoda",
odgovara tata.
-Cetvrti tehnike, ' 67, program iz mostova, a nigdje pausa u knjizarama.Molim tatu da mi zbavi par kvadrata iz Rudnika, a on mi porucuje da Rudnik nije njegova prcija pa da on iznosi iz nje kako se mani cefne. Kako drugima, tako i meni. Naravno, malo manje osvjescena starija kolegica iznese cijelu rolu "dijamanta" i ja je podijelih s razredom.
-Bilo je tu jos bisera: prvo se dokazi, pa onda trazi vecu placu, covjek se cijeni po radu i karakteru,
svojim primjerom pokazivao kako se odnositi ljudski prema jadnima, malima, besprizornima...
Sad znate zasto sam ja ispala tako blesava, a moj tata je bio najbolji tata na svijetu.

Nada Š.D.

Wednesday, 08 July, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Draga Nado, svidjelo mi se ovo tvoje
“Moja glava nije za tudja misljenja, ni usta za tudje rijeci”.
Poslije svih onih previranja kod nas , dosli smo ovdje u Quebec (nismo imali drugih opcija) gdje se u politici ponekad osjete trvenja izmedju Francuza i Engleza. Cak smo prezivjeli i jedan referendum za odvajanje. Moja razmisljanja o svemu tome bila su slicna ovoj tvojoj misli. I rekla sam: ako treba selimo se jos blize sjevernom polu, zivjeti sa eskimima. Eskimo se najvise uzda u svog psa. Probusi rupu u ledu, cijeli dan ceka ribu. Kad je upeca, odmah je razreze, pojede pola a drugu polovinu daje svom psu. Cisto prezivljavanje, prirodno i posteno. Jednostavan zivot do krajnje granice (lijevi extrem na gausovoj prirodnoj krivulji).
S druge strane imamo komplikovan zivot do krajnje granice – zivjeti posteno zato sto se bojis da ces izgoriti u paklu. (to bi bio desni extrem na gausovoj krivulji)

Eto uhvatih se ja malo tastature, ponukana tvojom pricom
Pozdrav svima
Dubravka

Friday, 10 July, 2009  

Post a Comment

<< Home