SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, December 22, 2008

Sjećanja na oteti grad

Rat na nasim prostorima je mnoge zatekao nespremne, iznenadjene i zbunjene. To se narocito odnosi na nasu banjalucku raju, koja je, i pored jednog vec zavrsenog (rata, u Sloveniji), i jednog koji je bio u punom zamahu (u Hrvatskoj), naivno vjerovala da se tako nesto u nasem gradu (i republici) nece i ne moze dogoditi.

Ratna zbivanja u nasem gradu su nas iznenadila, tako da gotovo nitko (od onih koji su naivno vjerovali da je Banjaluka nesto drugo) nije bio spreman za ono sto nas ceka. Malo je kod od nas vjerovao da ce rat u Bosni biti gori od onoga o kojem je moja generacija samo ucila u skoli i svi smo ocekivali da ce se sve, poslije pocetnih incidenata, vrlo brzo smiriti.

U tom stalnom ocekivanju nekakvog mirnog razrjesenje, mnoge su stvari ostale nezabiljezene. Toliko puta sam sam sebi prebacio sto neka dogadjanja nisam stavio na papir da se sada, nakon ovih 15-tak godina, ne moram pitati da li je bilo bas tako kako mi se cini. Mnogo toga se i zapamtilo, ali je tesko sve kockice povezati u neku suvislu cjelinu. Zato mi pojedina dogadjanja naviru u nekakvim nepovezanim komadima pa ne znam sta je bilo prije a sta poslije. Ponekad pomislim da su neka dogadjanja stvar moje maste ali opet cini mi se to nelogicnim jer ja sam osoba koja koja ne pada lako pod uticaj kojekakvih prica i pricica i uglavnom vjeruje samo u ono sto vidi. A u tih 2-3 godine (pocetak rata, izbjeglistvo u Zagrebu, put u Ameriku) se desilo toliko toga koliko mi se nije desilo za cijeli moj zivot prije.

Na nasu srecu, bilo je i onih koji su dogadjanja stavljali na papir, onako kako su se desavala. Procitao sam dnevnik jednog novinara televizije Sarajevo (nazalost, nije vise medju zivim) koji je zivio na Palama i opisao sudbinu ljudi na tim prostorima. Upravo se ovih dana na e-novinama objavljuje jos jedan dnevnik, ovaj put iz Sarajeva, koji nas vraca u strahote koje su se tamo dogadjale. i u nasoj Banjaluci je bilo par ljudi koji su tajno vodili dnevnike koji su poslije rata pretoceni u knjige.

Jedan od takvih dnevnika je i knjiga koju sam nedavno dobio licno od autora, bolje reci autorice. Radi se o knjizi “Sjecanja na oteti grad” nase sugradjanke Seime Visic, koja je na papir zapisivala dogadjanja u gradu, a posebno u njenom komsiluku. Knjigu sam procitao gotovo u jedan dahu i moram priznati da sam iz nje saznao mnogo toga sto zapravo nisam znao. Kako se sam u to doba nisam mogao slobodno kretati po gradu (moje kretanje je bilo ograniceno na relaciju Starcevica, Predgradje), nisam bio u prilici da osjetim sve to zlo koje je preplavilo grad. Na Predgradju su, istina, svaku vece dopirale detonacije iz okoline, gdje su ‘hrabri’ borci za ‘slobodu’ jednog naroda sprovodili u djelo svoju ideju etnickog ciscenja, ali nisam bio prisutan upadanjima u kuce i stanove, maltertiranjima i ostalim metodama (dobro planirana ubistva da se ljudi zastrase), kojima su se tadasnje vlasti sluzile da se rijese onih nepodobnih. Do mene su stizale vijesti o maltretiranjima i ubojstvima u Maloj carsiji, Potoku, Gornjem Seheru, Novoseliji, Vrbanji, i drugim dijelovima grada gdje su ‘nepodobni’ zivjeli u vecini, ja sam znao za njih, ali mi je tek ova knjiga priblizila kako je to u stvarnosti izgledalo. Znam da ima onih koji se dogadjanja Iz tog dijela zivota ne zele sjecati (iz raznih razloga) ali ne bi bilo pravedno prema nama koji smo sve to prezivjeli, a posebno prema nasoj djeci, da ih ostavimo u mraku, misleci kako su u Ameriku, Australiju, Svedsku, Norvesku, i mnoge druge zemlje svijeta stigli samo zbog toga sto je njihovim roditeljima odjednom palo na pamet da se tamo dosele.

Opisala je Seima mnogo toga sto se u nasem gradu dogadjalo i na tome je moramo biti zahvalni. Ja sam u onih godinu dana od pocetka rata pa do odlaska iz grada bio okupiran nekim licnim problemima (bolest majke za koju nismo mogli obezbijediti nikakvu medicinsku pomoc) pa za pisanje nisam imao ni vremena ni mogucnosti. Zato jos vise cijenim zelju i hrabrost onih koji su u tim trenucima osjetili vaznost da se stvari vjerno zabiljeze na papir da nam neko ne bi sada mogao tvrditi da sve sto se u nasem gradu dogadjalo i nije bilo bas tako. Ili da bi nas cak napadao kada se ponovo vracamo na rane koje je tesko iscijeliti. Ponekad pomislim da neki misle da smo mi, u stvari, krivci za zlocine koji su se u nasem gradu dogodili, jer eto, ne zelimo ih zaboraviti vec ponovo govorimo o njima.

Na kraju, uz svu zahvalnost gospodji Seimi, koju ona vise nego zasluzuje, zelim da njenu knjigu preporucim svima onima koji su na svojim ledjima osjetili svo zlo koje nas je zadesilo uz ovaj autoricin tekst objavljen kao predgovor knjizi:

Stranice ove knjige nastale su u danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, i okupacije moje rodne Banja Luke. Svi dogadjaji tih godina – ubistva, maltertiranja, rusenja, palenja i progon – duboko su se urezivali u moju dusu.

U trenucima ocaja i bjezanja od ruzne stvarnosti, moje jedini otpor tom zlu, bio je biljezenje dogadjaja. Kada sam osjetila da gubimo rodni grad, ustvari da nam ga otimaju, i kada je za nas postajalo pretijesno, ja sam, slusajuci otkucaje svog srca, neke dogadjaje prenosila na papir. i tako, iz dana u dan, zapisujuci dogadjaje vise od tri godine, nastao je dnevnik.

Knjiga sadrzi: dogadjaje prije rata, dnevnik od 1992, do 1995., utiske iz Svicarske u izbjeglickim danima.

Protkana je sjecanjima na rodni grad, mladost, drage prijatelje, komsije, rodjake i pojedine dijelove grada iz sretnih dana. Knjiga nije samo moja. Ona je vlasnistvo svih Banjalucana, onih koji su bezrazlozno osudjeni i prognani iz svog grada. Poruka je i opomena – da se ovo zlo nikada ne zboravi i nikome ne desi!

Imena su stvarna, a dogadjaji istiniti, samo sto je daleko veci broj stradalnika nego sto je prikazan u knjizi. Neke opisane licnosti predstavnici su hiljade drugih sugradjana koji su prolazili kroz najstrasnije patnje, teror i ponizenja, samo zato sto nisu pripadali srpskoj naciji.

Mnogi prezivjeli Banjalucani ce se sloziti da strah, neizvjesnost i patnje nesrpskog stanovnistva u Nanjoj Luci tih godina – NIKADA NIKO NECE MOCI STVARNO OPISATI.

P.S. Nekima ce se uciniti da se ovaj prilog pojavljuje bas danas zbog polemike koja se vodi na ovim stranicama a uzrokovanim komentarom nase sugradjanke Ane. Nije mi to bila namjera. Ovaj prilog sam pripremio prije nego sto je Anin komentar izazvao polemiku i bio je planiran za danas, kao sto imam jos nekoliko priloga koji su spremni za objavljivanje. Rijetko se desi da svoje planove mijenjam (osim ako me neko ne iznenadi prilogom), pa je tako ovaj prilog danas ugledao svjetlost dana.

Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home