SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 02, 2008

Back to YU - Banjaluka

Put preko velike bare gotovo po pravilu je put u rodni grad. Ponekad se, istina, ode u posjetu prijateljima u Evropi ali u vecini slucajeva je to posjeta rodbini i prijateljima u Banjaluci, gradu koji svakom godinom sve manje i manje, barem za mene, lici na grad koji sam poznavao. Uz sve promjene koje su bile neminovne (grad se siri i razvija kao i svaki drugi), ima tu dosta toga sto Banjaluci mijenja dusu vise nego bilo kojem drugom gradu u Bosni: nazivi ulica neprimjereni mentalitetu nekadasnje 'carsije', pismo nametnuto na silu, neki novi ljudi. Kaze se da grad ne cine zgrade nego ljudi. Ako je to tacno onda je od Banjaluke ostalo jako malo.

Ovaj put sam u rodni grad stigao desetak godina od momenta kada sam sjeo u avion i napustio grad i drzavu u kojoj sada zivim. Nekada bi to bilo nezamislivo, jer se uvijek zurilo da se sretne rodbina i prijatelji a sada mi se cini da mi posjeta Banjaluci dodje kao nesto usput, nesto sto moram obaviti, a ne kao glavni cilj puta. Svaki susret s Banjalukom je za mene sve vise i vise nekako na silu jer osjecam da vise tamo ne pripadam. Cini mi se da se u svim drugim mjestima Bosne i drugih drzava koje sam obisao osjecam vise kod kuce nego tamo gdje sam se rodio i odrastao. Malo je tamo ostalo onoga sto me je vezivalo za te krajeve a puno je tamo novog na sta se sve teze i teze navikavam. Da nije ono malo rodbine i par prijatelja, te umrlih koje treba obici, vjerojatno bi Banjaluka za mene bila samo prolazna stanica na putu u neke druge krajeve. Oni koji su to planirali su, bar u mom slucaju, ostvarili svoje planove.

Za tri dana boravka u rodnom gradu na ulici nisam sreo ama bas nikog poznatog. Jeste da i vrijeme nije bilo najbolje ali je ipak neobicno da prodjes gradom a da ne primjetis niti jedno poznato lice Ne mora se tu raditi o nekome kojeg sam licno poznavao. Moze to biti netko s kim nikada nisam izmijenio niti rijeci ali netko ko je u tom okruzenju zivio u ona prijeratna vremena kada smo se gotovo sve poznavali iako se nismo pozdavljali.

Setajuci gradom pokusavao sam da kamerom zabiljezim sto vise toga ali nekako nije islo. Jednako kao i prilikom predhodne posjete. Ovaj put sam raji s posla obecao da cu im pokazati slike s puta pa sam osjecao nekakvu obavezu da i rodni grad dostojno predstavim jer sam se uvijek znao hvaliti kako je to kod nas a kako je to ovdje u Americi. Trudio sam se, ali nije islo. Ako bih htio da uslikam drvored, nije mi izgledao kako nesto sto se ovdje u Americi ne moze naci. Uz to je potkresan i nije tako impresivan kao sto je nekada bio. Parkova kao sto je park Mladena Stojanovica u Pittsburgh-u ima na desetke i nema se tu sta uslikati cime bi se covjek mogao pohvaliti. Nove zgrade, pa medju njima i zgrada vlade koju sam vec ranije vidio na slikama, nikome ovdje nisu interesantne jer takvih zgrada u svakom americkom gradu ima na desetine. Crkva na Trgu Palih boraca ne predstavlja neku historijsku vrijednost da bi na nju covjek trebao ‘trositi’ snimke. Narodno pozoriste mi izgleda zalosno poredeci ga sa pozoristima ovdje u Pittsburgh-u a gradski most mi se cini kao nekakva cuprija u odnosu na mostove koje ovdje vidjam. Kastel propada sve vise i vise a nove ulice nikome nisu interesantne. Ferhadije i Arnaudije nema. Crkva na Petricevcu je nestala s lica zemlje jos poslije zemljotresa…

Tako se moje skljocanje svelo na Gospodsku ulicu, Dom Kulture i zgradu Skupstine Opstine, te banku koja je sada pretvorena u jos jednu zgradu novopecene vlasti. Boska izgleda jadno, mnogo jadnije nego prije, a okolina hotela Palas (novi dio) nikome ne moze sluziti na cast. Borik, Nova Varos, Starcevica, zgrade u Mejdanu, za amerikance predstavljaju geta u kojima zive oni koji si ne mogu priustiti vlastitu kucu i njima je veoma tesko shvatiti u cemu je njihova ljepota. Starina u Banjaluci nema i vjerojatno ih nikada nece ni biti.


Eto tako, od moje posjete rodnom gradu ostade nesto malo slika koje sam pokusao urediti u jedan album. Osjecao sam obavezu da ga objavim jer znam da ima dosta onih kojima bilo kakva vijest i slika iz rodnog grada znaci mnogo. A znam da ima i onih kojim se moje vidjenje grada nece svidjeti jer jos uvijek ima jako puno velikih zaljubljenika u rodni grad koji ga vide u sasvim drugacijem svijetlu od moga. Njihova sjecanja su vezana za neka druga vremena i nista ih ne moze promijeniti.

A mozda je lose vrijeme krivo za sve! Ali mene, na zalost, ono gotovo po pravilu doceka kada me put navede u rodni kraj.

Labels: , ,

7 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Cika Coe,
Pozdravljam Blogere, Carsiju i Tebe.
Svako dobro,
Cadjo.

Tuesday, 02 December, 2008  
Anonymous Anonymous said...

"Mrznja je, sa intelektualnog stanovista, vjecita negacija, a posmatrana sa gledista osjecanja, mržnja je oblik atrofije koji ubija sve osim same sebe." Oscar Wilde
"Cesto sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jaci, nikad ne bih pribjegao takvom oruzju." Kahlil Gibran
"Kada mrzim, oduzimam sebi nešto; kada volim, postajem bogatiji za ono što volim." Friedrich von Schiller

Tuesday, 02 December, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Ova slika Banjaluke je tako sumorna . Ima tu malog uticaja kise, ali se cini da je vise do onog opsteg utiska koji grad ostavlja na nas, nekadasnje stanovnike, nas koji ga I danas volimo I patimo sto nismo tamo, nas koji I danas, nakon sto godina, trazimo ono nesto nase sto je tamo ostalo. Djelice naseg zivota, djelice ljepseg I sretnijeg dijela nasih zivota. Sretnemo ih u nasim starim prijateljima I familji sto ostadose tamo. Nazalost, sve cesce srecemo te izgubljene djelice svog vlastitog zivota na grobljima na kojima je sve vise onih koje smo poznavali I voljeli. Zajedno s ljudima je nestajala I nasa , samo nasa Banja Luka, grad kako smo ga mi dozivljavali.
Istina je da se u BL nema sta pokazati tj. uslikati da se pokaze strancima, pogotovo ne amerima. Mnogo toga sada u BL lici na ovo ovdje samo u nekom malom izdanju. Uglavnom imitacija. Iako je vec i ranije jedan po jedan dio gradske istorije uklanjan
(napr. Bezistan ), Banjaluka je u nekom istorijskom smislu izgubila dusu poslije zemljotresa 1969 godine, kad se vecina starih i vrijednih istorijskih gradjevina urusila uticajem prirodne sile ili uticajem onih koji nisu znali cijeniti sve te divne starine koje smo imali. Prva bolnica (cini mi se da se zvala Hasthana ili nesto slicno), gimnazija, jedna od prvih u BiH, stari hotel Bosna, komercijalna banka , Seher I njegove banje...srecom pa barem fratri u Trapistima sacuvase samostan, iako mi se cini da je I tamo prirodna stihija unistila dosta toga. Za Arnaudiju su znali vjerovatno samo banjalucani I istoricari jer se jedva mogla naci koja razglednica sa slikom te prelijepe djamije.
Ne mozemo svu krivicu svaliti na ove danasnje vlasti. Oni samo nastavljaju zapoceti posao, uz silnu zelju da izbace sve sto ima veze sa imenom Bosna I pridjevom bosanski. Vratice se to njima o glavu jednog dana. Ima jedna narodna poslovica koja kaze ‘mozes kako hoces ali ne mozes dokad hoces’.
Zeljela bih se osvrnuti na imena ulica I naselja. BL nije nazalost nikakav izuzetak. Promjenjena imena su dio najnovije istorije u svim mjestima u Bosni. Ni Sarajevo, ni Mostar, ni Tuzla a vjerovatno niti jedno manje mjesto nije izuzetak. Nova imena su naravno adekvatna strukturi vecinskog stanovnistva, a pogotovo su izraz zelja vladajucih stranaka. Tako su sa nasih ulica nestali pisci drugacijeg imena ( cast izuzecima) i borci iz drugog svjetskog rata.
Izgleda da su se svi jedva cekali rijesiti antifasistickih junaka. Ovo sto sada stranke po Bosni zagovaraju vise lici na ono protiv cega su se antifasisti borili, nego na demokratiju koju tako obilato koriste da bi napunili svoje bankovne racune.
Co, za pokazati amerima, mogao si na primjer otici na Sehitluke I uslikati svaku scenu sa spomenika. Jer to jeste nasa istorija jednako kao rimska cesma u Seheru, kao Kastel, kao Ferhadija, kao Trapisti, kao Gospodska. To jeste nesto na sto svi trebamo biti ponosni ma sto nove vlasti o tome mislile , ma kako se odnosile prema spomenicima iz NOB vremena, ma kako djelile, prisvajale ili odbacivale narodne heroje prema imenima .
Da se vratim na Banjaluku. Njena ljepota je bila I u zelenilu, u Vrbasu I prije svega u ljudima sirokim I otvorena srca za svakoga.
Mozda ti je to nedostajalo?

Tuesday, 02 December, 2008  
Blogger co said...

Vidim da mi je kolega Canak nacitan i to je za svaku pohvalu. Ja, priznajem, nisam, pa mi je veoma tesko odgovoriti na njegov komentar nekim drugim citatima jer predpostavljam da je ocekivao reakciju kao i na komentare od neki dan (narocito onaj o plemenu Canaka!).

Isto tako znam da ima onih koji Banjaluku ovako etnicki cistu vole ali ne razumijem zasto je i ja moram voliti. To prepustam onima koji su je takvom stvarali (ili je prizeljkivali) a sebi dozvoljavam da kazem sta mislim i kako se osjecam kada me put navede u te krajeve pa makar se to svima ne svidjalo. A i ne bi bilo dobro kada bi se svi u svemu potpuno slagali jer borba misljenja je uvijek bila korisna. Kroz nju se iskristalirizaju stavovi pa se covjek laske pripremi za ono sta ga ceka. Nakon iskrene diskusije manje je dilema i nedoumica. E da smo mi imali otvorenih diskusija u vremena kada nam se radilo o glavi mozda sve ne bi ispalo onako kako je ispalo. Ako nista, neki bi izbjegli sva ona maltretiranja i ponizenja a ne bi vjerovali da je sve samo prolazna ludost.

Da zavrsim, nemam citata (a siguran sam da bih mogao naci mnoge koje bih mogao vezati za nas grad i dogadjanja u njemu kada bih malo prosvrljao po Internetu – za citanje knjiga sada nemam vremena) ali imam svoje zivotno iskustvo od kojeg ne mogu i ne zelim pobjeci.

Tuesday, 02 December, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Drago mi je sto mogu mirno iznijeti svoj stav na tvom blogu. Volim kad se potpuno razliciti komentari nadju na tvom blogu.Mi jedino ovako mozemo da iznosimo svoje stavove, nakon toga "kliknemo na X i sve nestaje".Svako sa svojim stavom odlazi na spavanje.Ovde u Bosni, a izgleda i u cjeloj EX-Jugi je to nemoguce.Svaka diskusija dovodi do galama i svadja.Cesto se prekidaju prijateljstva.
Ja licno sam, hodajuci po Holandiji i slusajuci price banjaluckih Holandjana ili u susretima sa Banjalucanima iz sjevernog dijela Evrope koji dodju u kratku posjetu Sarajevu zakljucila slijedece.
Praveci svoju licnu statistiku, svi koji su prodali svoje kuce ili stanove U B.Luci dolaze sa najgorim pricama o tom gradu.Oni koji to nisu uradili sa odusevljenjem pricaju o tom gradu.
Ja sam vec 38 god.bila stalni putnik na relaciji Sarajevo - B.Luka.Obilazak roditelja do oceve smrti 90-te.Nakon toga je majka umrla kod sestre na Grbavici 93-ce.
Ostala je tamo jer je mama imala Parkinsonovu bolest, a moja sestra kao i mnogi od nas nije vjerovala da je ovo zlo bilo moguce.
Imala je divne komsije.Sahranili su mamu po islamskim obicajima jer je mama bila vjernica.Pred vratima su komsije "cuvale" strazu dok je neka komsinica muslimanka obavljala taj obred.Cuvali su pravoslavci.Poslije rata smo mamu eshumirali u B. Luku i sahranili pored oca.On sa zvijezdom petokrakom ona sa mjesecom i zvijezdom.Niko nikad nije nikome nista branio.Sve je uvijek bio licni stav svakog pojedinca.Zasto ovo pisem.Zbog toga sto mi je krivo na sve vas koji ste protjerani tudjom voljom a stanove i kuce prodavali svojom voljom.Rano,vrlo rano.Zbog toga nema vise Banja Luke, nema ni banjalucana.
Ja sam se zarekla da nikad necu staviti licni potpis za prodaju nase kuce.Za ostale ne znam.
To je moj stav, a postujem sve i jedan o bilo kojoj temi na tvom blogu.Svak treba iz sebe izbaciti
sve ono sto ga boli,sto voli,sto mrzi, sto ga tisti ili raduje.To je ljudski.Pozdrav Saima

Tuesday, 02 December, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Volim / NE - VO - LIM
Nevolim kad mi neko dira ono sto volim.
Co, ste strane je Canak u pravu, al' nije trebao. Doduse, mozda je morao.
Kriva je Emira. Kasno se javila, da opet bude u pravu i pomogne Canku. Otkako mi ,odavno, nije sefica i ja jednostavno ne samo kazem vec i napisem da je skroz u pravu.
Jer, bez Svjetlane od Pere Zubca i mostarske kise bi bile neke obicne kise. Tako ni samo aleje ni gospodska a ponajmanje Kastel nisu Banjaluka. Tvrdava ko tvrdava. Pa mi ne priznajemo ni da se zivot najbrze razvije oko bioloski pogodnih stanista. Zivot se razvija (gradovi) definitivno oko tvrdjava. Imamo ih vise nego gradova, posebno u glavama. A ta prirodna intiligencija nije nazalost razvijena kao vjestacka. Fali joj ona predivna tipka DELETE.
Nekazem da se treba sve izbrisati, ali sakriti, ili precutati, zbog mladih generacija. Jer ako se istorija ponavlja bolje da je neznaju , nego da je ponove.
A Banjaluka je i ovaj predivni blog koji si ti stvorio, pa sigurno i vise volis od svih koji svrate. Jedino si mozda i suvise kratko svratio u grad Banjaluku. Tri dana je mozda i dosta pa i previse za americku "Pamelu Anderson" a za nasu "Miru Furlan" moras odvojiti mnogo vise vremena.

PS. Meni je i sest sedmica bilo malo.

vjeko

Wednesday, 03 December, 2008  
Anonymous Anonymous said...

bjezite od seljacke banjaluke i budite sretni sto se imali prilike da odete iy ovoga ogavnog grada .to je nekada bio fin grad ali sada je leglo seljacina i najgoreg ljudskog taloga koji se nakrao u ratu ,sramotne kolicine novca su u pitanju.licno ja koji imam 28 godina i koji je rodjen u bivsoj mose pijade ulici preko puta metalske skole mogu vam ovo svima napisati.bez obzira na pravopis na koji nisam obracao paynju osjetio sam potrebu da podjelim istinu sa ljudima koji su davno otisli i koji drze ovaj grad u svome sjecanju....nikada se nemojte vratiti duboko cete biti rayocarani ....poydrav

Monday, 28 March, 2011  

Post a Comment

<< Home