SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, December 31, 2008

Sretna Nova

Dugo sam razmisljao sta pripremiti za ovaj dan. Bilo je tu raznih ideja ali ni jedna mi se nije cinila prigodnom. Na srecu, jedan od posjetilaca bloga posla mi ove stihove s zeljom da ih objavim ako mi se ucine pogodnim. Dakle, svim Banjalucane sirom svijeta zelim sve najbolje u Novoj 2009. godini stihovima koje je za ovu priliku pripremio Samir.

Znam, da nema te vise na starom mjestu
i necu tamo da te trazim
ipak znaj gdje god bila
mom srcu ostajes draga i mila.

Banja Luko rasuta svijetom
sve najljepse zelje
saljem ti putem ovih slova
puno te volim i
SRETNA NOVA.

A slika gore je Banjaluka, kako Samir u pjesmi rece, razasuta svijetom. I to je samo jedan veoma mali dio nje, onaj koji sam sakupio ovdje na jednom mjestu (iz nasih priloga, nasumice, veci dio je ostao na stranicama bloga), jer dugacije se ne bi mogli druziti. Svi oni su cinili Banjaluku gradom, onakvim kakvim ga vecina poznaje. A ulice, zgrade, rijeke, parkovi i brda, iako su jos na istom mjestu (osim onoga sto je poruseno) gube svoju vrijednost jer grad ne cine samo zgrade. Grad, prije svega, cine ljudi.

Tuesday, December 30, 2008

S Ajšom i Sakibom Cerić

Jos jedan susret u Zagrebu. Ovaj put smo se, u lijepo oktobarsko poslijepodne, nasli na kavi i 'casici' razgovora sa Ajšom i Sakibom Cerić, Banjalucanima koji od rata zive u Zagrebu. To poslijepodne je vrijeme bilo zaista prekrasno tako da smo tih par sati u basći Gradske kavane na Trgu bana Jelacića uzivali na jesenjem suncu pokusavajuci da se sjetimo svega sto se dogodilo izmedju zadnja dva susreta.

Cerići su već odavno u penziji ali su oboje aktivni, svako na svoj nacin. Ajša se, izmedju ostalog, bavi izradom unikatnih svilenih marama (od kojih je jedna stigla kao poklon u Ameriku). U ono malo vremena sto smo imali na raspolaganju uspjeli smo cak pregledati slike kcerki i njihovih familija koje od rata zive u Njemackoj ali koji ljeta provode u svojim apartmanima na moru.

Sa druzenja je ostalo nekoliko fotografija a ovu jednu sam izabrao za prilog.

Labels: ,

Monday, December 29, 2008

Nasim putem za Chicago!!!

Veoma smo se obradovali kad smo dobili poziv da dodjemo na koncert grupe 'Almirika'. Za USA prilke relacija St. Louis - Chicago se smatra kao veoma kratka. Ponekad to predstavimo po onim nasim prilikama pa bi to bilo nesto kao od BL do Nisa.

Band 'Almirika'je nekoliko puta svirao u STL-u. Tradicionalna BL druzenja, rock Uranak ili cafe Estrada su bila mjesta gdje smo se druzili sa bandom i uzivali u starim dobrim stvarima kao i hitovima sa njihovog novog Cd-a. 

Na sve njihove pozive odgovarali smo tako da ne mozemo doci, hladno je, daleko je a cak smo i zamolili da nam telefonski jednu odsviraju... a nasa ladja je usla u drzavu Illinois i krenula put Nisa! Stizemo tacno pred svirku .....cudan ili zanimljiv koncert, mjesto restoran Sarajevo. Banjalucanin Enes Hubijer, vlasnik restorana je, umoran od svega, odlucio organizuje r'n'r party za svoje prijatelje i za svoju dusu. Private party za 50-tak ljudi. Familija Hubijer je to sve odradila domacinski tako da smo se osjecali, bas, kao kod kuce. Doci u Chicago znaci i prilika za druzenje sa nasim BL prijateljima Sejom Gacicem, Adom i dr. Sasom Kondicem. 

I doslo je vrijeme za ono zbog cega smo dosli.. Al Wody, Dze Ramirez, Zlaja Anarhija i Sri Hare... zestoki ritam od prve stvari. Svirka duza od tri sata i prilika i zadovoljstvo cuti jos jednom stare dobre od EKV, grupe Azra, P.Floyda, Ch. Berrya i dr. uz sad vec poznate hitove banda 'Rodjen 1980-te', 'Drug moj ', 'Ti i ja zauvijek bosanac' i mnoge druge. 'Kasim' je isao nekoliko puta, stvar koja je sve goste digla na igranku. Culi smo i novi hit 'Ti u Svici ja na Majevici'. U tom naponu i ritmu ljudi od zanata nam znaju prirediti i kratki presjek... presjek opste prihvacen... po onim nasim obicajima, svi gore ruke.. 'aaaaaaaaaa Fato mori dusmanke, lele dusmanke'. Bilo je tu puno muzickih zadovoljstva, pamtimo i veoma dobru i zanimljivu blues obradu one stare 'Nikad se necu vratit' u svoj rodni grad', tu noc je sve stimalo. Svi mi koji pratimo band znamo da svaki koncert ide jos jedan poseban, pomalo cudan, presjek 'Milena generacijo' omiljena pjesma majke jednog od muzicara. Pjesma je prihvacena i namjenjena svim majkama i sa zadovoljstvom je zajednicki otpjevamo. 

Proveli smo jos jedno nezaboravno vece u drustvu nasih prijatelja ! 

Drug moj 
Da li znas gdje si,bolan kren'o 
Za Banja Luku, Mostar ili Prijedor 
Cini mi se da smo skupa bili tu 
Koliko je sati u New Yorku 

studio 'STL'














Labels: , ,

Saturday, December 27, 2008

Toowoomba ili zasto volim Banjaluku

Toowoomba je jedan od najvecih gradova Australske provincije. Oko 100.000 stanovnika. Taman ko nekad nasa Banjaluka. Ponegdje ravna, uglavnom naherena, na oko 700 metara nadmorske visine, smjestena na vrhu Great Dividing Range. Australci, relax narod, ne ispravljaju krivine. Dok ovo pisem kontam, jesam li prosao ovdje u Australiji kroz ijedan tunel. Za osam godina, guzvam vec trece auto (400.000km, da nadoknadim sto mi prije nije trebao auto) a tunela nema. Zaobidju sve sto mogu. Ako ga je i bilo, nije ni cudo sto ga nisam memorisao. Uzmu rupu, obloze betonom, i tunel. Rekoh, relax narod.

Toowoomba'The Garden City' i ove godine titula najuredjenijeg grada u Australiji. U septembru, svake godine, domacin Australskog festivala cvjeca. Nadam se i dogodine. Problemi sa vodom. Oko 10% posto vode u jezeru, 5-ti stepen (zadnji) redukcije vec 2, 3 godine. Pred svakom bozjom kucom, tabla sa molbom za kisu. A ja kad krene, rondam kud bas sad, ne sto je moj bog drukciji od ostalih, nego sto to nije kisa. Vodopad. Poslije trena te kise, nisi pokisao, ti si mokar da mokriji ne mozes biti. Ovdasnja kisa huci kad pada, a rijetko pada. Danima se nebo crni, oblaci se svadjaju, tuku, psuju, a onda odu negdje drugdje da placu. A mozda ih i ja otjeram. Sit sam tuge. Zao mi biljki, ne brinem se (kao) za vodu, jedan od izvora zivota. Jer davno sam shvatio da je rijec piti (potreba za tekucinom) izvedena iz rijeci pitak, a nikad nisam cuo da je neko rek’o pitka voda, vec vino, a njega bar u Australiji ima. Ali opet vratim se na biljke, pa mi nesto ne stima. A drvece, zna biti lijepo ko nase, al’ pocesto nekako sivo. Tako nase nije ni zimi.

Banjaluka….one neke nase godine…. neka zabacena klupa u nekom parku. I neko drag. Taman dam potpunu slobodu rukama, ono cista demokratija , kad me opici nesto po glavi. Lagao bi kad bi rek’o da sam pomislio, neko od njenih. Na moju srecu (nasrecu, ko ce ga znati) uvjek sam se vise oslanjao na osjetila, osjecaje nego na mozak. Kesten…..

A onda basta Mostara ….kasnjenje na prozivku….upitni pogledi…..Odkud ti sa te strane. (Samo se kod nas moze desiti da i u kafanu ne dodjes sa prave strane). I pitanje: Gdje si dosad? …Tuk’o komarce. ….Smjeh (onaj nas iskren, bezazlen, i on mi nedostaje).

U ovoj maloj BL prici svaka slicnost sa izmisljenim dogadjajima je stvarna.

Da li sam kriv sto ja i taj moj kesten nismo izrasli u gracioznoj Ljubljani ili gordom Zagrebu. Sto Banjaluka nema Gornji grad, Bascarsiju ili Knez Mihajlovu. Sto ima moje bezbrizno djetinstvo, lijepu mladost. Sto sam tamo stekao druga do groba i jos je tamo, kao i mnoge druge, i tamo i 'vamo. Sto nikad ne bi mjenjao moj kesten za neko, recimo, Australsko drvo. Kakve vocke imaju sumljam da bi ista pomislio. Iako nisu ni one lose, ali nisu moje. Sto sam zivio, ako je nekom lakse, u “najnedemokratskoj” drzavi na svjetu, al’ “necu da psujem” ovo sto sad zovu demokratijom. Sto nisam im’o ovu slobodu, al’ hvala im, nisu me trebali oslobadjati. Prije sam znao cega se treba bojati, a nisam se bojao a sad…. Imamo slobodu i demokratiju sto nam je zapad dao, al’ usput se onako uselio da nam je cuva (kao obicno vise uzme, nego “navodno” dadne). Djetetu ne treba dati igracku koja nije primjerena njegovom uzrastu. Povrijedice i sebe i druge. E tu smo neprevazidjeni. Koliko sami sebe ne volimo, ni neprijatelji nam ne trebaju. I sto stalno …. Hej, polako,… gdje ces….

Ah da, Toowoomba lijep grad……. al’ nije Banjaluka.


PS. Prije nego kliknem na SEND, gledam ovaj tekst, pa sve mi se cini… nekako…Ma da, nama sta drugo da bude. Moracu da promjenim tastaturu.

vjeko





Labels:

Thursday, December 25, 2008

Back to YU - Zagreb

Prilozi sa putovanja starim krajevima se polako blize kraju. Oteglo se brate. Mislio sam da necu ‘dobaciti’ ni do polovine novembra a evo blizi se Nova godina i jos ima materijala.

Jedan od gradova na tom putu je bio i Zagreb, glavni grad Hrvatske. U Zagreb sam dolazio godinama, jos od ranog djetinjstva, a jednu godinu sam proveo u njemu kao izbjeglica. Posjete iz djetinjstva su mi jos uvijek u sjecanju. Bilo je to u doba kada se uglavnom putovalo vozom (vlakom, da se neki ne naljute) a za mene je to bilo veoma jeftino, ponokad besplatno (neki ce se sjetiti povlastica koje su imali zeljeznicari i njihove familije, cini mi se da se karta zvala K-15?) jer mi je otac radio na zeljeznici. Tada sam znao sve i jednu zeljeznicku stanicu izmedju Banjaluke i Zagreba jer sam vecinu vremena proveo sjedeci kraj prozora, posmatrajuci zeljeznicke stanice i ljude koji bi izlazili u i ulazili iz voza.

Kada bi se priblizavali Zagrebu, na pamet su mi padale pjesme o gradu. Sjecam se dviju, mislim da je obe pjevao pokojni Ivo Robic (i obe su bile izvodjene na poznatom Zagrebackom festivalu zabavne 'glazbe'). Rijeci jedne idu cini me se ovako: “Vracam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save, vracam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…”, a druga je pjevala o golubovima na, tada, Trgu Republike. Glavni kolodvor i njegovu okolinu sam poznavao veoma dobro jer je jedno vrijeme jedan od moje brace stanovao u blizini. Sjecam se i trgovine u ulici Proleterskih brigada (novo ime ne znam), gdje sam kupovao cokoladice u kojima su se nalazile slike nogometasa. Obicno bi u Zagrebu nasao neke slicice koje nisam mogao naci kod nas pa mi je to bila sansa da se pravim vazan kada se vratim nazad u Banjaluku sa slikama koje drugi nisu imali.


Sjecam se i mnogih drugih detalja iz tog doba. Na Trgu Republike, na kojem su se nekada mogla voziti auto, je bio popularan milicioner, nase gore list. Cini mi se da se zvao Meho! Njegovo usmjeravanje saobracaja bi privlacilo veliki broj znatizeljnih posjetilaca grada. Kako su mi braca i sestre studirali u Zagrebu (Banjaluka tada nije imala niti jedan fakultet a Sarajevo nekako nije bilo tako blizu), upoznao sam mnoge krajeve grada: od Jurisiceve u centru grada, preko Basaricekove na gornjem gradu, Knezije, studentskih domova (Mosa Pijade) kod ‘dzamije’ (Trg Zrtava fasizma), onog u blizini rijeke Save (ne sjecam se imena), restorana i kina u Studentskom centru, Cvjetnog trga, trznice, Kvaternikovog trga, Maksimira i stadiona Dinama (na koje sam gledao par utakcmica Dinama i Crvene Zvezde)…

U Zagrebu sam se sa familijom ponovo obreo 93-ce, ovog puta u sasvim drugoj ‘ulozi’. Bili su to izbjeglicki dani, kada se trazilo nacina da se prezivi. I iz tog perioda se sjecam dosta toga. Prokrstario sam grad od jednog kraja do drugog, nekada putujuci par sati koristeci autobuse i tramvaje. Bilo je to neko cudno vrijeme kada covjek nije obracao paznju na njegovu ljepotu jer za to nije imao vremena.

Posjete Zagrebu u ovo poslijeratno doba su nesto drugo. Sada na grad gledam drugim ocima i zapazam stvari koje nekada nisam zapazao. Pri svakoj posjeti uocavam koliko je novaca i napora ulozeno da se starim zgradama vrati nekadasnji sjaj. Neke od tih gradjevina su me odusevile: fasade koje nekada nisam uopce primjecivao sada blistaju svojom ljepotom. Ima u Zagrebu jako mnogo novih naselja, modernih gradjevina, ogromnih trgovackih centara (kojih ovdje u Americi imamo napretek) ali sve to na mene ne ostavlja gotovo nikakav dojam. Nesto od onoga sto sam zabiljezio kamerom tokom ovogodisnjeg kratkog boravka sakupio sam u ovaj mali album. Znam da ima onih koji vole da se podsjete na neka mjesta iz bivse Juge pa makar se ne radilo o Bosni. Jer za mnoge od nas sve je to jos uvijek jedan zemlja, ma kako bila podijeljena.

Labels: ,

Tuesday, December 23, 2008

Kod Fabića u Španskom

Zagreb je grad u kojem danas zive mnogi Banjalucani. Iako su mnogi i prije ovog zadnjeg rata, na ovaj ili onaj nacin, bili vezani za Zagreb (rodbina, studij, itd) broj onih koji se odlucivao za promjenu ‘mjesta boravka’ nije bio veliki. Valjda smo tako ‘nasadjeni’ pa nas velegrad nije uspio zadrzati u svom okrilju vec smo se vracali, kako mnogi kazu, ljepotici na Vrbasu.

Svaki posjet ovom gradu (u koji svracam jer dio moje familije sada zivi ovdje) za mene je ujedno i posjet prijateljima koji od devedesetih obitavaju u glavnom gradu Hrvatske. Danas je to susret sa familijom Fabic, Jelenom i Damirom, koji od ovog zadnjeg rata zive u naselju Spansko. Jedno vrijeme smo bili ‘susedi’ jer nas je dijelio samo bivsi autoput. Bilo je to u doba kada smo kao izbjeglice proveli godinu dana u Zagrebu i zivjeli u naselju Precko. Nas zadnji susret je bio negdje tamo 94-te, onih dana kada smo se spremali za put za Ameriku.

Jelenu i Damira smo vidjeli zadnji dan naseg boravka u Zagrebu. Bio je to neplanirani susret jer smo se vec spremali za povratak u Ljubljanu odakle je nase putesevstije starim krajem krenulo tri nedelje ranije.

Jelena i Damir se dobro ‘drze’ sto bi rekao nas narod. U mirovini su (da prevedem na bosanski - penziji) ali to ne znaci da zive penzionerskim zivotom. Damir se bavi muzikom (harmonijum je zauzeo dio dnevnog boravka), a kako sam imao priliku vidjeti, clan je jednog kulturno-umjetnickog drustva pa s njim nastupa po Hrvatskoj ali i u inostranstvu. Istina je da je Damir nabacio koju kilu ali je to u njegovim godinama gotovo normalno. A volio je Damir zameziti. Sjecam se jednog druzenja kod zajednickog prijatelja Ibre Kovacevica (proslavljali smo Ibrino useljenje u stan na Starcevici). Bilo je to davno, mozda negdje pocetkom 80-tih. Na bogatoj trpezi je bilo i pecene piletine. Sjecam se kako je Damir oglabao svaku koscicu, pravdajuci se da je to ono najsladje sto se nikako ne smije baciti.

U ono par sati naseg druzenja uspjeli smo odslusati Damirov solo nastup (zabiljezeno na slikama ali i video klipom koji nazalost nemam vremena pripremiti za objavljivanje), malo reklamirali blog, a uspjeli smo uspostaviti vezu sa svijetom koristeci Skype, sto je Jelenu posebno obradovalo.

Kao sto se to ovih dana cesto dogadja, susret sa Fabicima nije bio jedini koji je bio neplaniran. Kada su nas Jelena i Damir dovezli do sestrine kuce gdje je u kratkoj posjeti bio moj brat Ivo (koji nas je opet dovezao u Zagreb iz Pozege), ispostavilo se da su Ivo i Damir jos tamo jako davno zajedno sluzili vojsku. A kako je iz Ljubljane u medjuvremenu stigao kum Srebi (svi su se brinuli da nam putovanja starim krajem proticu bez problema), bila je to sansa za jos jedan susret.

Kratko druzenje sam zabiljezio kamerom pa sam slike, kao sto obicno radim, slozio u jos jedan album.

Labels: , ,

Monday, December 22, 2008

Sjećanja na oteti grad

Rat na nasim prostorima je mnoge zatekao nespremne, iznenadjene i zbunjene. To se narocito odnosi na nasu banjalucku raju, koja je, i pored jednog vec zavrsenog (rata, u Sloveniji), i jednog koji je bio u punom zamahu (u Hrvatskoj), naivno vjerovala da se tako nesto u nasem gradu (i republici) nece i ne moze dogoditi.

Ratna zbivanja u nasem gradu su nas iznenadila, tako da gotovo nitko (od onih koji su naivno vjerovali da je Banjaluka nesto drugo) nije bio spreman za ono sto nas ceka. Malo je kod od nas vjerovao da ce rat u Bosni biti gori od onoga o kojem je moja generacija samo ucila u skoli i svi smo ocekivali da ce se sve, poslije pocetnih incidenata, vrlo brzo smiriti.

U tom stalnom ocekivanju nekakvog mirnog razrjesenje, mnoge su stvari ostale nezabiljezene. Toliko puta sam sam sebi prebacio sto neka dogadjanja nisam stavio na papir da se sada, nakon ovih 15-tak godina, ne moram pitati da li je bilo bas tako kako mi se cini. Mnogo toga se i zapamtilo, ali je tesko sve kockice povezati u neku suvislu cjelinu. Zato mi pojedina dogadjanja naviru u nekakvim nepovezanim komadima pa ne znam sta je bilo prije a sta poslije. Ponekad pomislim da su neka dogadjanja stvar moje maste ali opet cini mi se to nelogicnim jer ja sam osoba koja koja ne pada lako pod uticaj kojekakvih prica i pricica i uglavnom vjeruje samo u ono sto vidi. A u tih 2-3 godine (pocetak rata, izbjeglistvo u Zagrebu, put u Ameriku) se desilo toliko toga koliko mi se nije desilo za cijeli moj zivot prije.

Na nasu srecu, bilo je i onih koji su dogadjanja stavljali na papir, onako kako su se desavala. Procitao sam dnevnik jednog novinara televizije Sarajevo (nazalost, nije vise medju zivim) koji je zivio na Palama i opisao sudbinu ljudi na tim prostorima. Upravo se ovih dana na e-novinama objavljuje jos jedan dnevnik, ovaj put iz Sarajeva, koji nas vraca u strahote koje su se tamo dogadjale. i u nasoj Banjaluci je bilo par ljudi koji su tajno vodili dnevnike koji su poslije rata pretoceni u knjige.

Jedan od takvih dnevnika je i knjiga koju sam nedavno dobio licno od autora, bolje reci autorice. Radi se o knjizi “Sjecanja na oteti grad” nase sugradjanke Seime Visic, koja je na papir zapisivala dogadjanja u gradu, a posebno u njenom komsiluku. Knjigu sam procitao gotovo u jedan dahu i moram priznati da sam iz nje saznao mnogo toga sto zapravo nisam znao. Kako se sam u to doba nisam mogao slobodno kretati po gradu (moje kretanje je bilo ograniceno na relaciju Starcevica, Predgradje), nisam bio u prilici da osjetim sve to zlo koje je preplavilo grad. Na Predgradju su, istina, svaku vece dopirale detonacije iz okoline, gdje su ‘hrabri’ borci za ‘slobodu’ jednog naroda sprovodili u djelo svoju ideju etnickog ciscenja, ali nisam bio prisutan upadanjima u kuce i stanove, maltertiranjima i ostalim metodama (dobro planirana ubistva da se ljudi zastrase), kojima su se tadasnje vlasti sluzile da se rijese onih nepodobnih. Do mene su stizale vijesti o maltretiranjima i ubojstvima u Maloj carsiji, Potoku, Gornjem Seheru, Novoseliji, Vrbanji, i drugim dijelovima grada gdje su ‘nepodobni’ zivjeli u vecini, ja sam znao za njih, ali mi je tek ova knjiga priblizila kako je to u stvarnosti izgledalo. Znam da ima onih koji se dogadjanja Iz tog dijela zivota ne zele sjecati (iz raznih razloga) ali ne bi bilo pravedno prema nama koji smo sve to prezivjeli, a posebno prema nasoj djeci, da ih ostavimo u mraku, misleci kako su u Ameriku, Australiju, Svedsku, Norvesku, i mnoge druge zemlje svijeta stigli samo zbog toga sto je njihovim roditeljima odjednom palo na pamet da se tamo dosele.

Opisala je Seima mnogo toga sto se u nasem gradu dogadjalo i na tome je moramo biti zahvalni. Ja sam u onih godinu dana od pocetka rata pa do odlaska iz grada bio okupiran nekim licnim problemima (bolest majke za koju nismo mogli obezbijediti nikakvu medicinsku pomoc) pa za pisanje nisam imao ni vremena ni mogucnosti. Zato jos vise cijenim zelju i hrabrost onih koji su u tim trenucima osjetili vaznost da se stvari vjerno zabiljeze na papir da nam neko ne bi sada mogao tvrditi da sve sto se u nasem gradu dogadjalo i nije bilo bas tako. Ili da bi nas cak napadao kada se ponovo vracamo na rane koje je tesko iscijeliti. Ponekad pomislim da neki misle da smo mi, u stvari, krivci za zlocine koji su se u nasem gradu dogodili, jer eto, ne zelimo ih zaboraviti vec ponovo govorimo o njima.

Na kraju, uz svu zahvalnost gospodji Seimi, koju ona vise nego zasluzuje, zelim da njenu knjigu preporucim svima onima koji su na svojim ledjima osjetili svo zlo koje nas je zadesilo uz ovaj autoricin tekst objavljen kao predgovor knjizi:

Stranice ove knjige nastale su u danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, i okupacije moje rodne Banja Luke. Svi dogadjaji tih godina – ubistva, maltertiranja, rusenja, palenja i progon – duboko su se urezivali u moju dusu.

U trenucima ocaja i bjezanja od ruzne stvarnosti, moje jedini otpor tom zlu, bio je biljezenje dogadjaja. Kada sam osjetila da gubimo rodni grad, ustvari da nam ga otimaju, i kada je za nas postajalo pretijesno, ja sam, slusajuci otkucaje svog srca, neke dogadjaje prenosila na papir. i tako, iz dana u dan, zapisujuci dogadjaje vise od tri godine, nastao je dnevnik.

Knjiga sadrzi: dogadjaje prije rata, dnevnik od 1992, do 1995., utiske iz Svicarske u izbjeglickim danima.

Protkana je sjecanjima na rodni grad, mladost, drage prijatelje, komsije, rodjake i pojedine dijelove grada iz sretnih dana. Knjiga nije samo moja. Ona je vlasnistvo svih Banjalucana, onih koji su bezrazlozno osudjeni i prognani iz svog grada. Poruka je i opomena – da se ovo zlo nikada ne zboravi i nikome ne desi!

Imena su stvarna, a dogadjaji istiniti, samo sto je daleko veci broj stradalnika nego sto je prikazan u knjizi. Neke opisane licnosti predstavnici su hiljade drugih sugradjana koji su prolazili kroz najstrasnije patnje, teror i ponizenja, samo zato sto nisu pripadali srpskoj naciji.

Mnogi prezivjeli Banjalucani ce se sloziti da strah, neizvjesnost i patnje nesrpskog stanovnistva u Nanjoj Luci tih godina – NIKADA NIKO NECE MOCI STVARNO OPISATI.

P.S. Nekima ce se uciniti da se ovaj prilog pojavljuje bas danas zbog polemike koja se vodi na ovim stranicama a uzrokovanim komentarom nase sugradjanke Ane. Nije mi to bila namjera. Ovaj prilog sam pripremio prije nego sto je Anin komentar izazvao polemiku i bio je planiran za danas, kao sto imam jos nekoliko priloga koji su spremni za objavljivanje. Rijetko se desi da svoje planove mijenjam (osim ako me neko ne iznenadi prilogom), pa je tako ovaj prilog danas ugledao svjetlost dana.

Labels: ,

Saturday, December 20, 2008

Kod Višnje i Josipa u Zagrebu

Matoševiće, Višnju i Josipa smo već upoznali na blogu jer su se ‘vucali’ po Americi pa su ih tu moji ‘paparazi’ pronašli. A i Josip se javio jednim lijepim prilogom o gimnastici. Ovaj put je red došao na nas Amerikance da se malo ‘vucamo’ pa smo tako našu posjetu Zagrebu iskoristili da ih posjetimo u njihovom stanu na Pešćenici (znate onu o Republici Pešćenici?).

I Matoševici su, kao i većina onih koji se pojavljuju na ovim stranicama, izbjeglice iz našeg grada. Njihovo izbjeglištvo se završilo u glavnom gradu Hrvatske pa tako nisu daleko od rodnog grada u kojeg mogu skoknuti za manje od dva sata voznje novim autoputom.

Josipa poznajem jos iz rane mladosti, a bili smo generacija u Tehnickoj školi. Višnja je radila u Rudi Cajavecu kao i prilican broj onih koji su aktivni na ovom blogu. Sa Josipom smo se ‘druzili’ tokom naših izbjeglickih dana u Zagreb, kao i mnogi drugi Banjalucani koje je zadesila ista sudbina. Josip je u to doba radio u Caritasu i bio glavna veza sa rodnim krajem. Preko njega su, u doba kada su veze sa Banjalukom bile pokidane i nije bilo drugog nacina da se sazna za sudbinu familije i prijatelja, išla pisma (u oba smjera) i pomoć, koju je Caritas prevozio svojim konvojima u grad iz kojeg je bilo daleko lakše izići nego u njega ući.

Višnja se nakon dolaska u Zagreb zaposlila u RIZ-u gdje i sada radi. Izgleda da je RIZ izbjegao zalosnu sudbinu nekih drugih velikih preduzeća jer kako vidim jos uvijek postoji. Koliko ima zaposlenih ne znam, a nekada je to bila velika firma kao sto je to bio i Rudi Cajavec u kojem smo bili radne kolege u Profesionali. Višnja je, kao i većina nepodobnih inzinjera, magistara i doktora nauka, morala svoju sreću traziti negdje drugdje ali kao sto je to slucaj s velikom većinom, znanje i iskustvo steceno u Rudi Cajavecu joj je omogucilo da se u novoj sredini vrlo brzo izbori za poziciju koju zasluzuje.

Vece sa Matoševicima je prosla brzo kao i većina ostalih susreta sa starom rajom. Vremena nikad dosta a tema bezbroj.

Na kraju kratkog druzenja smo se dogovorili da nas Matoševići (koji su poznati po svojim putovanjima), kada slijedeći put ‘skoknu’ do Amerike, ne zaobidju. Nadam se da ćemo susret moći ponoviti, ovaj put na nasem terenu.


Sa ovog kratkog susreta je ostalo ovih par slika koje će, t to sam siguran, obradovati njihove prijatelje i poznanike.

Labels: , ,

Friday, December 19, 2008

Moj prijatelj Izo

U Zagrebu sam se pocetkom oktobra konacno sreo sa starim skolskim drugom Izom. Raja smo jos iz srednje skole i sa fakulteta. Izo je pri kraju fakulteta otisao u Zagreb i tu se udomacio. Kada sam prvi put poslije odlaska u Ameriku dolazio u Zagreb vidjeli smo se na kratko a onda su se veze nekako pokidale. I ovaj put je susret bio kratak jer je vremena bilo veoma malo.

S Izom smo se nasli na Trgu bana Jelacica (sto bi rekli, kod konja), a onda smo se, zajedno s Marijom odvezli do jednog restorana u blizini dzamije. Cini mi se da se restoran zove Sofra, ako me pamcenje jos sluzi. Kao i vecina susreta i ovaj je prosao u razgovoru o zivotu u zadnjih desetak godina ali i u podsjecanju na skolske i studentske dane. Izo se zadnjih godina u slobodno vrijeme bavi 'radom na zemlji'. Saznao sam kako se bavi uzgojem voca, kako pece rakiju, sto je za mene bilo prijatno iznenadjenje. Od momka sa asfalta (Izo je stanovao u strogom centru Banjaluke) nikada ne bih ocekivao da ce se okrenuti 'poljoprivredi'. Valjda se covjek kada zadje u godine mijenja pa nalazi zadovoljstvo u stvarima koje ga nekada nisu uopce interesirale. I sam vec prilicno dugo uzivam radeci u vrtu i povrtnjaku i jedva cekam da odem u penziju pa da, kako se kod nas to znalo reci, "pustim mozak na pasu".

Sa ovog kratkog susreta je ostalo mi je nekoliko slika i odlicna domaca rakija koju Nera i ja pomalo 'gustiramo' uz rucak, narocito kada je na 'meniju' grah. E tada se, svaki put, sjetimo Ize i njegovog novog 'zanimanja'. Vjerojatno cemo ga se jos vise sjecati kada se rakija popije pa se moradnemo(!) okrenuti proizvodima iz americke 'kuhinje'.

Labels: ,

Thursday, December 18, 2008

Jos jedan diplomac

U zadnje vrijeme se moze primijetiti da su se blogeri provrijednili. Stigose prilozi s vise strana svijeta i upravo je to ona ljepota koja se mogla ocekivati od bloga. Dokle ce ova probudjenost iz polusna trajati, vidjet cemo.

Moj prijatelj Cadjo se javi kratkim emailom pa evo da vidimo o cemu se radi:

Dragi Cika Co i Blogeri,

U nedjelju, Decembra 14. 2008, moja familija je imala razloga za slavlje. Nasa mladja kcerka, Anja, je diplomirala Istoriju Umjetnosti na University of Connecticut, School of Fine Arts. Nakon svih oficijelnih priredbi koje su bile vrlo profesionalno pripremljene, dosao je red na opustanje. Lagane price o proteklim godinama, studentske zgode i nezgode I sve to uz prijatan zalogaj i dobru kapljicu.

Dragi Blogeri, svako vam dobro,

Cadjo.

Labels: , ,

Evo jos jednog predstavnika mlade generacije koji uspjesno krece u zivot. To je za ovu generaciju vec postalo pravilo: zavrsavaju se fakulteti, magistrira se, rade se doktorati. Lijepo je to cuti. Znam da ovakvih proslava medju nasim svijetom ima svakog zavrsenog semestra i bilo bi lijepo kada bismo ih mogli zajedno proslaviti, bar na ovaj nacin.

Anji zelim puno uspjeha u zivotu a sretnim roditeljima mi preostaje samo da im cestitam. Nadam se da cemo ovaj uspjeh moci 'zaliti', kada se za to ukaze prilika.

Labels: , ,

Wednesday, December 17, 2008

Umovanje zdravog razuma

Citajuci Milanove priloge o Safikadi i posjeti nasim dragim prijateljima Kosanovic, odlucih da napisem svoj prilog. Svaka rijec napisana o sadasnjoj Banjaluci u prvom tekstu je potpuno istovjetna sa mojim stavom. Nisam izisla iz Banjaluke kao vi, nisam dozivjela nista slicno od sugradjana kao vi. Otisla sam dobrovoljno, zbog ljubavi izabrala da zivim u gradu u kojem sam sada, ali stalno sam se vracala i uvijek se vracam u svoj rodni grad sa ljubavlju. To me ne sprijecava da potvrdim da je istinitost opisa potpuna. Da, tako izgleda Safikadin grob kad god sam dolazila. Uvijek smece. Mozda oni koji mrze smatraju da se smece ostavlja kao znak mrznje a oni koji vole za to koriste cvijece. Ali ipak najvise je ravnodusnih. Njima je po meni zivot najjadniji.

Da, tacno je da u Banja Luci turisti nemaju sta vidjeti. Da nije Kastela i mosta pored njega i onog sto je priroda dala – Vrbasa, ne znam o cemu bi se moglo pricati. Sve ostale gradjevine slicnog tipa se mogu vidjeti u bilo kojem gradu u svijetu. Sarajevo je tu u velikoj prednosti. Svake godine broj turista se povecava a cijelu godinu na Bascarsiji se mogu cuti svi jezici svijeta.Zbog mog lokalpatriotizma po kojem smo mi banjalucani bili poznati prije rata, krivo mi je sto je to danas bezlican grad. Pretpostavljam da ce i mene neki anonimus proglasiti osobom koja mrzi svoj grad. Zato ga molim da shvati da ovo pisem upravo zato sto ga neizmjerno volim.

Drugi prilog o Kosanovicima (koji su mi izuzetno dragi i volim biti s njima jer su oboje vedrog duha i poslije druzenja s njima ostaje samo smijeh i ugodne teme), u kojem sam procitala da je Zeljko bio clan KUD-a "Vaso Pelagic", nagna me da napisem nesto o tom covjeku (Vasi) i njegovom liku i djelu. U prilogu saljem sliku iz arhive mog rahmetli oca.To je KUD "Vaso Pelagic" iz Banjaluke 1936 god. U nasoj kuci se nalazila knjiga Vase Pelagica "Umovanje zdravog razuma" koju sam ja obozavala. Razmislite samo o naslovu, bit ce dosta. Nestala je iz kuce ne znam kako ni gdje. Otac je cesto pricao o njemu iz onih saznanja koja su isla sa koljena na koljeno. Onoliko koliko me sjecanje sluzi cu napisati i zamoliti da bilo ko demantuje moje sjecanje (jer ipak proslo je od toga vise od 50 god.) i napise ako ima u kakvoj knjizi o njemu bilo sta.

Otac je pricao da je zavrsio Pravoslavnu bogosloviju da je u Banjaluci bio i njen direktor. Ucestvovao je u bosanskom ustanku. Jednog dana poslije bogosluzenja je skinuo mantiju i rekao okupljenom svijetu da im je sve do tad lagao. Jedne se oceve recenice sjecam stalno: "Kad bi ja znao da ce te vi sad poslije ovog bogosluzenja zateci rucak kod kuce, ja bih i dalje ovo radio." Poslije toga je krenuo u prosvjecivanje naroda. Mislim da ga je Austrougarska proganjala i da je spas potrazio u "majcici Srbiji". Svaka vlast proganja prosvjetitelje i pametne, jer se sa glupima lakse manipulise.Tamo je okoncao ali ne znam bas tacno kako.

Ovi clanovi KUD-a iz 36-e godine nisu bili bogatasi ali su bili nacitani i obrazovani. Moj otac je prvi s lijeva u zadnjem redu.Tu je negdje i Osman Karabegovic. Sjecam se da je ovaj fini ciko sa naocalima bio sef i mislim da se zvao Milan ali sam prezime zaboravila. Bilo bi dobro kad bi bilo zivucih starijih ljudi koji bi mogli nakog prepoznati i napisati ime. Oni su se vaspitavali na Lazi Lazarevicu, Nusicu, Domanovicu ruskim klasicima, Santicu, Ziji Dizdarevicu, A. B. Simicu itd.a onda iza II svjetskog rata i nase generacije.To nas je cinilo postenim, to je nase roditelje vodilo u NOB, to je nas vaspitavalo u slobodarskom duhu i odanosti radu, postenju i multieticnosti.

A onda dolazi vrijeme prije ovog zadnjeg rata.Pojavljuju se psihijatri Raskovic i Karadjic (zna se kome trebaju njihove usluge), pojavljuje se Brana Crncevic, Dobrica Cosic, ljudi koji nikakvog traga u knjizevnosti ne ostavise na sirim prostorima bivse nam drzave. Pojavi se "Noz" Vuka Draskovica koji se rasproda medju Srbima za minutu.

Pojavi se i lijepi pokojni Ivan Djuric za kojeg nisi znao da li ga je bilo ljepse gledati ili slusati, ali pobjeze iz Beograda u Pariz i umre mlad i lijep. Mozda od besponocnosti. Pobjeze i Bogdan Bogdanovic i Mirko Kovac i jos mnogi znani i neznani odgajani na lijepoj srpskoj knjizevnosti i umjetnosti svih vrsta.

Ali pojavi se i Seselj (nek mi oproste njegovi obozavaoci) "ruzan ko lopov", a govori puni mrznje ali i vlastite narcisoidnosti. I najveci broj krenu za njim. A on nije nikad bio niti ce biti Srbija. Ni Karadjic ni Mladic ni Raskovic ni skoro iko sa Haske potjernice.To je sve drugih gora lisce i njihov korov.

Zbog toga sad zavrsavam ovaj tekst sa zeljom da mi se javi neko ko zna vise o Vasi Pelagicu, ko zna da li i danas postoji taj KUD u Banjaluci i kakvi su bili clanovi u ratnim godinama.

Unaprijed se zahvaljujem svima koji shvate da ni prema kome ni prema cemu ne osjecam mrznju. Spadam u one sretnike koji su od tog osjecaja operisani.

Pozdrav svim sretnicima na svijetu.
Saima

Tuesday, December 16, 2008

Back to YU - bratu u posjeti

Svaki posjet rodnom kraju me obavezno vodi u Pozegu, gradic u Slavoniji gdje se od 95-skrasio jedan od clanova moje familije, jer je morao napustiti Banjaluku u onim danima kada su izbjeglice iz Kninske krajine stigle u nas grad i kada je pocelo posljednje protjerivanje onih koji su jos u gradu ostali. A on je bio jedan od onih koji je govorio da Banjaluku nikad nece napustiti i da nema tog ko bi ga mogao na to natjerati. O njegovoj sudbini i dogadjanjima iz tog doba (napustanje roditeljske kuce ujutro, 'njena' okupacija (od familije kojoj je omogucio da obradjuju povrtnjak) par sati nakon njegovog odlaska, problemi pri prelasku rijeke Save kod Davora, itd) bih mogao dosta toga napisati kao i vecina onih koji su prosli kroz taj ruzni period. Ostavit cu to, mozda, za neku drugu priliku.

Pozega je, dakle, jedno od mjesta koje redovito posjecujem pri svakoj dolasku iz Amerike, pa tako bi i ovaj put. Nakon prvih nekoliko godina od protjerivanja iz rodnog grada, brat se s familijom konacno skrasio u kuci, poluzavrsenoj, kupljenoj na kredit, koji se otplacuje od novca koji se, cini mi se, zaradjuje mnogo teze nego u drzavama na zapadu. U novonastalim zemljama na nasim prostorima nema humanitarnih organizacija koje pomazu onima u nevolji (bar to nije organizirano kao ovdje u USA), nema posla ni za one mladje a kamo li za one koji su zasli u godine, ali ima novopecenih 'privrednika' koji se obogatise preko noci i koji sami definiraju zakone i primjenjuju ih. Tamo u tim krajevima vazi parola, “uzdaj se use i u svoje kljuse”, a ako je to ‘kljuse’ vec stiglo do penzije, onda ne treba biti puno pametan da se shvati kako taj zivot izgleda.

I Pozega, kao i vecina nasih gradova i gradica ima svoje drazi. Staro jezgro grada je ostalo sacuvano i lijepo je prosetati se ulicama koje su pretvorene u pjesacke zone, s prodavnicama, restoranima i kaficima, kao sto je to tipicno za vecinu gradova i gradica na onim nasim prostorima. A kod bratove kuce se nadje mjesta za odmor u dvoristu u kojem se prilikom svake posjete osjete promjene na bolje. Kuca se, malo po malo, dovodi u red (iako vjerojatno nikada nece biti potpuno zavrsena), dvoriste je zatravljeno, ima tu i cvijeca, a u povrtnjaku se tokom cijele sezone nadje nesto za ubrati. U dane nase posjete, krajem septembra, pristiglo je i grozdje, koje me podsjeti na rodnu kucu i lozu ‘mirusavke’ koja je svake godine obilno radjala.

Kao i pri svim ostalim posjetama, ostade mi nesto slika koje slozih u ovaj album. Ostace to kao zapis o jos jednoj banjaluckoj familiji koja morade napustiti svoj grad pod silom oruzja i nasilja pa sada srecu trazi u novim krajevima, pocinjuci sve iz pocetka. A ono sto je godinama stvarala zavrsilo je u rukama drugih.

Labels: , ,

Monday, December 15, 2008

Walking in My Shoes

Vec sam se izjasnio koliko mi se nas, kao nov bezobrazno cu izbjeci rijec vas (uvijek se lako odomacim) blog svidio. Matematicki oko 90% ili tu negdje. Svidjeli su mi se prilozi Natase, Karmen, Emire, Ljilje, Maria ... Necu se stereotipno izvinuti onima koje nisam spomenuo, jednostavno ove bolje znam, a samim tim su mi i drazi te na njihove tekstove i vise obratim paznju. Natasa se nesto povukla, nadam se nista licno izmedju bloga i nje, iako je i to bolje nego da se umorila, izgubila inspiraciju ili prestala da uziva u prirodi i putovanjima. Co = blog i njegov doprinos svemu ne treba vise ni isticati.

Manje su mi se svidjeli (ljepse je od, nisu mi se svidjeli, a ne kosta nista) oni koji za razliku od prvih imaju puno komentara. Valjda su ovi prvi tako dobri da im ne trebaju dodaci. A ovi drugi moraju da postoje, jer bez njih bi zavrsio u kosu onih kojima se sve svidja, sto bas i nije prirodno. E, kako je covjek proklet, pa i ja se uvijek upecam tamo gdje radije ne bi. Doduse to cu uraditi kroz Andrejev skolski rad na temu Walking in My Shoes sto je bio njegov prilog proslavi Australskog Harmony Day. Taj rad je zavrsio u ovogodisnjoj postavci ovdasnjeg muzeja (u nedostaku duge istorije u Australiji je sve od maloprije istorija, posebno u malim mjestima u unutrasnjosti gdje kao da prvo neku baraku proglase muzejom pa onda sagrade mjesto). Bio je malo u novinama, pa cak i na vjestima. Andrej (u velikoj pa srednjoj pa i maloj zagradi (mamin i moj sin)) tecno, bez akcenta govori NAS jezik iako je samo tri mjeseca boravio u nasim krajevima (Banjaluka-Rijeka) i to u trecoj godini, a danas mu je trinaest. I cita ga, a mogao bi i da ga pise, da hoce. Uz rad, i sliku, saljem i njegovu trenutno omiljenu, opet nasu, pjesmu.


Labels:

Walking in My Shoes

Hello I'm Andrej. I was born in Germany on the second of December 1995. My parents are from Bosnia. I don't know much about Bosnia because I only visited Bosnia during my first 4 years of my life which I lived in Germany.

I do speak Bosnian though my mum says I speak Croatian, and my best friend says he speaks Serbian, but I know every word they say which means we all speak the same language. We just call it something different. Most of former Yugoslavia's countries spoke the same language before they separated where they changed the name of one language to three. To me this looks like my parents speak 2different languages, but before the divorce they both spoke the same language and I understand both languages before and now.

The shoes which I put on and wear can be one of my mother and one of my father, one of Croatian one of Bosnian, but on my legs they are my shoes and they are together and only I can wear them and take them where I want.

I've told a bit about me and my family, but in the end I'm not Bosnian, Croatian or German I am Andrej and that's it.

PS. Ako neko slucajno upita koji je to NAS jezik, njemu pomoci nema. To pitanje sam mnogo puta cuo i pitcu nikad nisam uspjeo objasniti da taj novi, njegov jezik je bio dio od toga naseg zajednickog jezika. Nije mu bilo ni bitno sto to isto pitanje ne bi postavio 2,3,5 … godina ranije. Da su ti novi jezici pa i njegov sa svim slicnostima i razlikama bili samo potskupovi onog naseg jezika. Koji smo svi razumjeli, dok smo htjeli razumjeti. A kad nismo, eh. Pocelo se insistirati jel tisuca il hiljada, mineralna il kisela, otrgnuto od onoga sto je pisac htio reci. Postalo je bitno da se ne razumijemo. Sto je daleko lakse nego, bar pokusati razumiti druge.

Andrej i Vjeko

Labels:

Sunday, December 14, 2008

Grabrijan

...mala uputa u arhitektonsko naslijedje
Bosne i Hercegovine

ne tako davno...

…“Pozadi Vijecnice (Sarajevo) nalazi se vanredna grupacija kuca. Iz ove skupine strsi paviljon, koji je je sav u prozorima, taman toliko mjesta ima izmedju njih, da se mogu provuci stupci, koji nose kroviste; zar staklena fasada nije moderna?. Njemacki arhitekt Mendelson fotografirao je ovu grupaciju i publikovao u nekoj njemackoj reviji, ali nije napisao odakle mu potice, vec je samo stavio pitanje.
“Alt oder modern”?. (“Staro ili moderno”?), pise Prof. Grabrijan u knjizi “Grabrijan i Sarajevo” (Celic, Sa.,1970) .
Pisuci o staroj arhitekturi Bosne i Hercegovine Prof. Najdhard ostavi zapisano:
...”Na ovoj ogrlici, riznici motiva , od seoskog arhaizma do gradske civilizacije, prisutan je jedinstven arhitektonski rijecnik gotovo iz cistih geometrijskih tijela, kubizam. (Arhitektura, 1972, 113-114, Sa.)
A Prof. Kurto u knjizi ”Razvoj Bosanskog Stila” o kuci Husedzinovica u Banjaluci navodi:
“Ovakva arhitektura, koja je izraz funkcije, primjenjenog materijala i konstrukcije, bez obzira na svoju tradiranu oblikovnu pojavnost, u sebi vec nosi elemente rane moderne...”Ova kuca nekadasnjeg gradonacelnika danas ima samo djelimicno sacuvan enterijer. Arapska soba nabavljena u Kairu danas ne postoji, a sacuvan je namjestaj kupljen u Parizu u stilu kasnog empira. Zidna dekoracije nose odlike Art Nouveaua...” (Sa, 1998.)

tmurna arhitektonska sadasnjost....

Etnonarcizam kontraverznog bosansko-hercegovackog menadzmenta, nepotizam aktuelne vlasti, teokratija i nadasve skandalozno los i korumpirani sistem visokog skolstva doveli su do toga da i posljednji biseri arhitektonskog naslijedja Bosne i Hercegovine polako ide kraju. Primjer, prijedlog vijadukta pored Pocitelja na koridoru 5c. Takvi projekti i kao ideja izazivaju razocarenje i strah a realizacija projekata veoma loseg falsifikovanog konstruktivizma okruglih tornjeva (Avaz-na Zeljeznickoj stanici Sarajevo) i Zgrada vlade na Titovom drumu u Banjaluci apsolutno prednjace. Jer takva devastacija grada Sarajeva, padinskih naselja Sarajeva a u Banjaluci tako los plasman pseudo-staklenih kubusa ruskog konstruktivizma ranog 19. stoljca odlike su samo silnika i neznalica....Zahvaljujuci grupi arhitekata oko arh. Pasica situacija u Mostaru, pogotovo gledajuci sakralnu arhitekturu je, nesto je drugacija. I profanom i sakralnom arhitekturom uocljivi su napori gradjenje postujuci prirodne kanone tako da sklop falsifikata kvazi-arapskih Sarajevskih dzamija (sreca na periferijama Sa.) ovdje ne moze naci pristalice. Isto tako Saborna pravoslavna crkva moze biti samo Mostarska Saborna pravoslavna crkva, nikako crkva sa Oplenca. Druga strana, pretvara Zapadni Mostar u Vatikan po cijenu skidanja Jezgra Starog Mosta sa spiska Svjetske zaduzbine (hotel Ruza).... Steta sto graditeljske ideje ne idu u pravcu Venecije jer Radobolja tece, izaziva. Medjutim koliko god se kod vecine bosanskih pravoslavaca i bosanskih muslimana radi o “lopovluku” (crkva u Konjevic Polju, Dzamija na Ciglanama u Sarajevu) ovdje se za sigurno radi o Hrvatskom komplesku i posesivnom katolicizmu (novi Zvonici pod Zalikom)....

Nije mi namjera daljna analiza Drzavnih projekata niti arhitipova toga ranga. Jer sam, priznajem nejak, nevjest....medjutim prica o Arhitekturi pred ocima, “arhitekturi na dohvat ruke, arhitekturi koja njeguje kult komsiluka i vode” (Prof. Najdhard ) je nesto sto je oko nas i raste nezapazeno i brzo. Nazalost u dijelu Bosne i Herzegovine u Banjaluci oblikovno kao proces integracije dizajn navika uvezenih uglavnom iz Srbije naseljavanjem pravoslavno-osvjescenih bosanskih pravoslavaca, preko drzavne politike namjerno i muslimana ekavskog govornog podrucja Sandzaka, dijelom u Sarajevu. Zajednicko je gradnja familijarnih kuca, brzo, gotovo preko noci, bez ili uz sumnjivu tehnicku dokumentaciju, oblikovno u neovlaskom-trurskom stilu uz primjenu pastoralnih gradjevinskih principa. Visine tavanice do uzdignute ruke domacina, postovanje prirodnog svjetla po principu “puskarnice” insolacije koriscenjem bascinskog bazena ofarbanog u plavu boju...i sto kracim putem fekalija prema Rijeci....drzavnoj...ili u tudje.... Normalno da pisem o kucama “kontraverznih biznismena”, prevedeno na Bosnu i Hercegovinu medijske titule za kriminalca... Skup takvih kuca, (poslije prve ubrzo se formira naselje od stricevica , tetica, balduza i kumcadi) vec definisu kvartir, siluetu...a losim oblikovanjem pretvaraju dijelove grada u kasabu, srpsku palanku 19. stoljeca.... Eklektika u nedefinisanom rasclanjenu, u Arhitekturi svedena na tehnicki opis iz junacke pjesme,
“...u visinu bijeli se kula, na coseta sareni cardaci
a sjaju im srcali pendjeri...”

Kuce uz obilje stubova stubica, cemera, lukova , timpanona, rozeta, balustrada i necuveno kic-gliptoteke, kuce pedantno upakovane iza luksuzno izgradjenuih debelih kamenih zidova i raskosnih kapija. Sarajevo jos uvijek pokusava takve oblikovne navike zadrzati van Grada po okolnim brdima medjutim sve je teze. U Banjaluci je, jasno. Devastirane su najatraktivnije lokacije, od Golalica do Turbeta (primjer, imanje, Grebovo). Za razlikum od Sarajeva gdje se ipak donesene zivotne navike ostavljaju prije ulaska na “Malti” ,Cengic Vili, novi Banjalucki urbani kanoni su uneseni u strogi Centar. Centralnu pijacu koja ce preko vec dijelom devastiranih zelenih povrsina Kastela sa Crkvom na lokaciji “Emine” stvoriti ekumensku longitudinalu.
Jasno mi je da je danas pokusaj ocuvanja jos po koje preostale gotovo urusene Banjalucke bosanske kuce ravno arhitektonskom suicidu. A znam i da je gradjanska hrabrost odraz demokratskog drustva.

Da su na lokacijama Druge zone uradjene kuce u tradicionalnom stilu Srpske gradske kuce uz plitke cetverovodne krovove, dijelom kamenih soklova i drvenih verandi normalno stilizovano modernoj danas....mozda bi i neke buduce generacije citale iz knjiga o prepoznativoj modernoj, kao sto i Autor uz dragost procita lobiranje o arhitektonskom naslijedju na pocetku teksta. A molbu koju je Majka Vahida uputila sinovima da njen kabur niposto ne ogradjuju soklom i li ti kakvom drugom ogradom jer ne bi zeljela de je neko i na ahiretu ogradjuje od komsija, evo zapisujem jer potencira razmisljanja i dusu naroda....

Grof

onako, uz put...mimo teksta...
Tekst je inspirisan Co-ovim putovanjem, koje covjeka slikom i rijecju vrati tamo gdje ova napacena Zemlja, zemlja inventivnih ljudi zasluzuje. U prostore kojim seta Devet boginja od Talije do Terpsihore. U prostorima na kojim su izgradjeni Grad Vranduk, Stari Most u Mostaru, Crkva na Scitu, davno, i Crkva Hrista Spasitelja u Banjaluci kasnije. Hadzi-Begzada Grabska mahala u Gornjem Seheru, Tepa u Stocu, Muzej Revolucije u Sarajevu, Pozoriste u Zenici, Motel u Konjicu...

Autor ne prihvata motive da Grad cine samo ljudi. Bez kuca Djumisica...i Ljubibratica....bez Muharemove Kobile i fijakera...Bez hajvana. I Zeirove djulabije...Refkinog Lotosa. Kul-mahale, Tidjine i Miskove kafane ...I kurvi iz Drave. Kaurskog mejtefa, Marekovih cajzli...8-ce na sprat...a nije nostalgicar. Pomalo romantik. Uz onu L´Koribizijea da “u arhitekturi nije problem romantike, vec plastike...”
Niti omalovazava sudbine napacenih, prognanih, raseljenih jer i sam pripada toj porodici...pa ako se radi o djeci, krovu nad glavom, neka se rusi, iz potrebe...ako se bas mora... iz inata....
nikako...

jok...grihota je...

Odgovor na pitanje, zasto svaka vlast u dijelu gdje umni bit daje nesto svoje u podrucju umjetnosti ima fenomen Alberta Spera?, ne nalazim. A historijski gledano...

Saturday, December 13, 2008

Nasa Janja

Prilikom kratke posjete Banjaluci konacno smo nakon 15-tak godina uhvatili vremena da posjetimo Janju, zenu koja je u nasoj familiji ostavila dubokog traga. U ona neka druga vremena, kada se zivio nekakav drugaciji zivot, Janja je jednog dana postala dio familije. I bilo je to tako sve do onih dana pocetkom rata. Dolazila je Janja svako jutro, tacna kao svicarski sat, da preuzme brigu o djeci dok su roditelji bili na poslu. Za onih nekoliko godina od kako se ‘zaposlila’ kod nas, ne sjecam se da je ‘uzela i jedan dan godisnjeg odmora’. Cak se ne sjecam da je ‘bila na bolovanju’. Kada sada razmisljam o tim danima, a posmatrajuci sve to iz ove danasnje perspektive, vjerojatno smo prema Janji bili nepravedni ali tada se tako nije razmisljalo. I ne samo da je Janja vodila brigu o djeci. Pocistila bi Janja cijeli stan, oprala prozore, pospremila ves, sve onako samoincijativno, jer to joj nije bilo u ‘opisu poslova’. Mi smo se uvijek cudom cudili kako je stan uredan kada se vratimo s posla ne shvacajuci koliko je ova zena ulozila truda u onih 8-9 sati dok smo bili odsutni.

Kao sto rekoh, Janja je bila kod nas u ‘radnom odnosu’ sve dok nova vlast nije odlucila da neki radnici vise nisu podobni i da ne moraju vise dolaziti na posao. Tako je Janja postala ‘kolateralna steta’ te ratne odluke, kao i mnogi drugi u to doba.

I evo, nakon punih 15 godina, konacno smo se ponovo sreli. Za Janju je to bilo ogromno iznenadjenje jer nije znala da smo stigli u rodni grad. Bio je to kratki susret pun emocija: bilo je tu i suza i smijeha u isto vrijeme. Pitanja tona: kako smo, kako su djeca, sta rade, gdje zivimo…Pitanja puno a vremena malo. Janja se, na nase veliko iznenadjenje, fizicki i psihicki odlicno drzi. Godine su na sve nas ostavile traga ali neko ih podnosi lakse a neko teze. Janja mi se nije gotovo nista promijenila, posebno sto se tice njenog duha. Cinilo mi se kao da smo se nedavno rastali a proslo je od toga vec punih 15 godina.

Susret je bio kratak kao i vecina drugih jer se u onih 20-tak dana morala posjetiti familija razasuta u vise gradova bivse Juge. Sa susreta je ostala i ova slika, uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti kada nas put navede u stari kraj. Nadam se da na to necemo cekati narednih 15 godina.

Labels: ,

Tuesday, December 09, 2008

Safikadi u posjete

Putujuci Hrvatskom i Bosnom bio sam prijatno iznenadjen odnosom novih vlasti prema kulturno historijskim spomenicima, bilo da se radi o gradovima uz jadransku obalu, ili starim jezgrima bosansko-hercegovackih gradova i gradica. Sibenik, Trogir, Pocitelj, Mostar, Sarajevo, svi ovi gradovi su uspjeli sacuvati vezu sa svojom prosloscu, bilo da je tome bila posvecena paznja i u predratnom period, bilo da je ulozeno puno truda i novca u obnovu nakon ovog zadnjeg rata. Rezultati trudi i ulaganja su vidljivi na svakom koraku. Setnje uskim kamenim ulicama primorskim gradova, ili kaldrmisanim ulicicama Pocitelja, stare carsije u Mostaru, ili Bascarsije unose nekakav poseban osjecaj koji se ne moze osjetiti setnjama sirokim avenijama americkih gradova. Svaki sacuvani ili obnovljeni objekat govori o historiji mjesta, o ljudima koji su tu obitavali stoljecima.

Svemu tome doprinose i vjerski objekti gradjeni u neka druga vremena a obnavljani zadnjih 15-tak godina nakon sto su ih neljudi porusili. Sibenik, Primosten, Trogir, Pocitelj, Mostar, Sarajevo, svaki od ovih gradova ima sta ponuditi slucajnom ili namjernom posjetiocu. Kada sam slike s puta u stari kraj pokazao raji s posla svi su bili odusevljeni onim sto su vidjeli. Odusevile su ih kako prirodne ljepote i starine mjesta kroz koja sam putovao, tako i izuzetna cistocom okolisa, sto je gotovo svako bez izuzetka primijetio. Bilo je to za njih veliko iznenadjenje, kao da su o tom dijelu svijeta imali potpuno drugacije misljenje, vjerojatno pod uticajem slika koje su kruzile svijetom devedesetih.

Od 300-tinjak fotografija u albumu koja sam izdvojio bilo je i onih iz rodnog grada. Bilo ih je neuporedivo manje nego recimo onih iz Pocitelja ili Mostara. Razlog, jednostavan: uz sva moja nastojanja da kamerom zabiljezim nesto sto bi bilo interesantno zabiljeziti, izbor se sveo na Gospodsku ulicu i zgrade opstine i Doma kulture. Novoizgradjenu zgradu vlade moje nove radne kolege ne bi ni primijetili, kao ni sve ostale novoizgradjene stambene i poslovne zgrade: takvih u Americi ima na svakom koraku i nikome nisu unteresantne. Zalosno je ali je tako, u nasem gradu historije nema. I ono malo sto je bilo, poruseno je, a novoizgradjene bogomolje natakete na svakom cosku ne mogu zamijeniti ono sto je nekada bilo, jer svojom arhitekturom i forsiranim nametanjem izazivaju odbojnost, barem kod mene.

Setajuci tako gradom, trazio sam objekte koje bih mogao zabiljeziti okom kamere, ali je izbor bio veoma oskudan: kao kod udjete u ducan, a na policama samo par stvari. Jedno od rijetkih mjesta za koju je vezan neki dogadjaj iz proslosti je bio jedan grob, neugledan i nezamjetan, ali poznat svakom pravom Banjalucaninu. Safikadin grob, uz staru kucu preko puta Kastela, je oduvijek bio mjesto gdje se mogao naci buket cvijeca ili zapaljena svijeca. Ja, istina, nisam to nikada uradio ali sam kao i vecina znao legendu o Safikadi i njenoj nesretnoj smrti u doba kada je nasim krajevima vladala Austrougarska. Iako ni one stare vlasti nisu vodile bas previse racuna o ovom mjestu, prvo sto sam ovaj put zapazio je bila plasticna kesa sa smecem ostavljena na grobu. Nije me to iznenadilo. U stvari, pravo je cudo da taj grob jos uvijek postoji , jer iako je neugledan, podsjecao je na neka druga vremena i neke ljude cije se postojanje na ovim prostorima nastojalo potpuno izbrisati ne birajuci sredstva. Mozda ga je upravo njegova neuglednost i sacuvala. Jer da je bilo drugacije, siguran sam da bi se nasao nekakav ‘junak’ koji bi svoju hrabrost iskalio na njemu. Ovako, ostao je sakriven tu uz trosnu kucicu preko puta Kastela da one kojima legenda nije strana podsjeca na neka druga, bolja vremena.

Napravio sam par snimaka, dvoumio se koji da izaberem, pa na kraju izabrao onaj na kojem se smece ne vidi. Jer, sta bih tada rekao svojim americkim prijateljima, odkud to smece na mjestu na kojem drugi ostavljaju cvijece i pale svijece?

O Safikadi i legendi koja je vezana za njen grob ne bih pisao jer su drugi to ucinili mnogo ljepse nego sto bih ja to mogao. A i vecina onih koji posvecuju ove stranice je zna. Meni ostaje da se nadam da cu prilikom neke buduce posjete biti prijatno iznenadjen kada navratim istim putem. Valjda ce novi stanovnici grada u medjuvremenu nauciti da postuju starine, makar ne bile ‘njihove'.

Labels: ,

Monday, December 08, 2008

Murisa Pavlović - Akvareli

Da moji vapaji za suradnjom nisu uvijek bez rezultata pokazuje danasnji prilog. Nasa sugradjanka Seima Visic, na 'privremenom' radu u Svicarskoj, koja se nedavno javila komentarom na jedan prilog, potrudila se da mi posalje prilog koji je evo pred vama. Njen primjer mi pokazuje da se uvijek moze naci malo da se uradi nesto za opce dobro ako to zelimo. Seima je krajem ljeta posjetila svoju prijateljicu Dadu Kovacevic na Hvaru i o jednom dogadjaju pripremila ovaj lijepi prilog.

Otok Hvar, posebno u ljetnim danima je uvijek bio atrakcijaza turiste.

Poznati kulturni psomenici, te turisticka po uda obilaska malim brodovima okolnih mjesta na otoku, izlozbe, koncerti, ulicne prodaje suvenira i domace radinosti, sve to cini nezaboravan dogadjaj za goste.

U septembru ove godine sam se zatekla kao gost na Hvaru kod moje prijateljice Dade Kovacevic.

I pored raznovrsnog programa i njene zelje da ugodi svojoj gosci, ipak moram da izdvojim jedan nezaboravan dan u Starom Gradu.

Taj dan, bilo smo pozvane kod Banjalucana Murise i Andjelka na rucak u njihovu kucu na samoj obali mora u Sarom Gradu.

Oni inace vec duze vremena zive i rade u Svicarskoj kao zdravstveni radnici. Sa njima se susrecem pet godina na susretu Banjalucana u Svicarskoj, pa se tako nase prijateljstvo jos vise ucvrstilo.

Taj dan sam imala cast da pogledam Murisine akvarele izlozene u velikoj sali njihovog restorana "Mandolina". Ja nisam kriticar, ali kao posjetilac, kao zena koja odmah uoci ljepotu cvijeca, suncokreta, zalaska sunca, treptaja vode na suncu, boje jeseni, breze i masline - prosto sam bila odusevljena.

Labels: ,

Taj dan sam imala čast da pogledam Murisine akvarela izložene u velikoj sali njihovog restorana "Mandolina". Ja nisam kritičar, ali kao posjetilac, kao žena koja odmah uoči ljepotu cvijeća, suncokreta, zalaska sunca, treptaja vode na suncu, boje jeseni, breze i masline - prosto sam bila oduševljena.

Taj dan sam napojila oči i dušu ljepotom stvaralaštva moje sugradjanke Murise.
A kada je došlo vrijeme ručka, opet ugodno iznenadjenje. Naš domacin Andjelko je za nas i još desetak dragih prijatelja i rodjaka pripremio izvrstan ručak biranih jela "dalmatinske i bosanske kuhinje". Kad uz to dodam da je Andjelko obavezno kod Susreta Banjalučana u Švici, glavni šef roštilja, onda nije čudo što ga neko od gosti prozva "naš Karapandja".
I zato dragi moji Banjalučani, ako vas put nanese (ljeti) na Hvar u mjesto Stari grad, restoran "Mandolina", obavezno svratite u kuću porodice Pavlović, na samoj obali. Nadam se da ćete biti ugodno iznenadjeni gostoprimstvom i ugodjajem u raskošnoj kući i apartmanima porodice Pavlović.

Uživaćete u slikama vrijedne Murise, a možda vas sreća posluži pa isprobate nešto od ukusnih jela maestra Andjelka?

Seima Višić, Kloten, 27. novembra 2008.

Labels: ,

Saturday, December 06, 2008

U Banjaluci kod Kosanovica

Kada sam se vratio iz posjete starom kraju mislio sam da cu o susretima i dogadjanjima napraviti par priloga i to ce biti to. Evo usao sam u decembar a ja jos uvijek pripremam slike i stavljam utiske na papir i jos uvijek nisam blizu kraja ‘opusa’.

U Banjaluci sam ovaj put konacno uspio provesti par sati s jednim prijateljem s kojim me vezu mnoge lijepe uspomene iz skolskih dana a i iz dana moga ‘umjetnickog djelovanja’ ako to tako mogu nazvati. Zelju Kosanovica sam upoznao u Tehnickoj skoli gdje smo isli u isti razred a to poznanstvo se pretvorilo u prijateljstvo koje evo traje do ovih dana. Istina je da se jos tamo negdje od prije rata nismo vidjali tako cesto kao sto je to bilo u onim srednjoskolskim i studentskim danima a posljedice rata su druzenje gotovo potpuno prekinuli. Ovaj put je pao dogovor da se vidimo pa kud puklo da puklo.

Kao sto rekoh, Zeljo i ja smo kolege jos iz Tehnicke skole a on je glavni krivac sto sam jedan dio svog zivota proveo ‘pod reflektorima’ baveci se muzikom u ona vremena kada su Beatles-i vladali svjetskom muzikom scenom. Zeljo se u to doba vec odavno bavio muzkom, svirajuci gitaru u grupi Sjene (o kojoj cu, nadam se, uskoro imati prilog napisan iz prve ruke) u doba kada su elektricne gitare bila nesto novo, gotovo revolucionarno (sjecate se Shadows-a, Duane Edi-ja?). Istovremeno je bio clan poznatog tamburaskog orkestra KUD Pelagic.

Muzika nas je zblizila i od dana kada sam zaplovio u te vode s Zeljom sam provodio mnogo vremena: bila da se radilo o vjezbanju za nastupe, bilo da je u pitanju bio nekakav Zeljin ‘biznis’ (u cije se vode Zeljo upustio veoma rano), bilo da smo svirali na igrankama i koncertima. Iz tog doba, pored zajednickog nastupanja sa grupama Sjene, Usamljeni i Amori, u sjecanju su mi ostale Zeljine ‘pustolovine’ s autom Ami 8. Stigli bi s njim svagdje, a putovanja su uvijek trajala mnogo duze nego sto je bilo planirano. Kada bi s Zeljom sjeo u auto nikada ne bi znao kuda ce te put odvesti. Sjecam se kada smo jednom, negdje tamo sredinom sedamdeseti, odlucili da odemo na Krk da u miru pripremamo ispit iz predmeta Elektromagnetika (oni iz moje generacije znaju o cemu govorim). Put na je odveo prvo u Zagreb, pa smo onda skoknuli u Viroviticu, pa tek odatle se zaputili na Krk. Od ucenja nije bilo nekakve velike koristi ali zato se sjecam da smo odatle jadranskom obalom produzili do Sibenika i hotela Solaris na Elektrijadu (susret studenata elektrotehnickih fakulteta) koja se tih dana odrzavala u tom gradu. Odatle smo nastavili prema Splitu i Plocama i nazad preko Mostara i Makljena nazad u Banjaluku. Bilo je to doba kada se imalo vremena na pretek a nedostatak para se nekako nije osjecao.

I ovaj susret s Zeljom je imao slican rasplet. Zeljina supruga Slava (nasa zajednicka skolska kolegica iz Tehnike) je bila glavna u dogovaranju susreta. Dogovor je pao da se vidimo uvece oko 8 ali je planove promijenio Zeljin put i problem s autom na povratku kuci. Tako se nase druzenje umjesto u 8 pomjerilo za 9:30 ali posto slijedeci dan nismo imali nekih cvrsto dogovorenih obaveza to nas nije omelo da se nadjemo.

Vece je proslo u uobicajenom razgovoru kada se prijatelji sretnu nakon dugo vremena: sta ima novo, kako su djeca, kako se zivjelo i prezivljavalo ova sva vremena… Vrijeme je brzo proteklo uz vino i tortu koju je Slava pripremila.

Po obicaju sam napravio par slika pa za one koje one mogu zanimati evo ih u ovom malom albumu.

Labels: , ,

Thursday, December 04, 2008

Posjeta Atlanti

E ovo je pravo iznenadjenje. Nakon duzeg vremena evo jednog priloga od moje komsinice i nekada i sada. A i komsija je sjeo za kompjuter da pripremi slike tako da i njega moram spomenuti. Da cujemo o cemu se radi.

Co,

Ja cu malo da prekinem tvoje zanimljive priloge “Back to YU” sa ovim o gradu Atlanti. Naime imala sam priliku nedavno sa svojim kcerkama Aidom, Sunitom i njenim muzem Adnanom da posjetim Atlantu najveci grad drzave Georgia.

U njoj ima dosta zanimljivosti pa bih to htjela pokazati nasim blogerima.

Atlantu u Americi zovu New York-om juga i vjerovatno sa pravom nosi taj epitet. Nasim ljudima ona je mozda najvise poznata po zadnjim ljetnim olimpijskim igrama odrzanim u USA jos davne 1996.g.

Atlanta je imala veome burnu istoriju/povijest.
U vrijeme naseljavanja bijelaca mjesto gdje je sadasnji grad je bilo indijansko selo plemena Cherokee (sjecamo ih se po mnogim filmovima i romanima). Znamo i sami sta se sa njima desilo pa sada o njima ovdje nema nikakvog traga.

Gradjanski rat je ovdje imao svoje teske posljedice. Danas ovdje postoji i muzej sa tom temom. Ja mislim da niko od nas nije, bar jednom, gledao film “Prohujalo sa vihorom” koji kroz ljubavnu tematiku govori o strahotama ovog rata. Nama su te strahote poznate iz nama bliske Bosanske proslosti. Spisateljica tog romana Margaret Mitchell je rodjena u Atlanti. Imali smo prilike vidjeti i uslikati njen apartman u kojem je zivjela dok je radila na romanu. Po rijecima vodica bila je veoma liberalna za vrijeme u kojem je zivjela, te uzivala u picu I partijima. Izgubila je zivot dosta mlada I to tako sto ju je udario taksi u gradu.

Atlanta je danas vrlo moderan grad. Brzo se razvija pa je meta mnogih naseljenika.
Crnci, koji su godinama bili u vecini, sada vec to nisu jer su se doselili mnogi Azijci, Latino-ameri a i mnogi bijelci.

Labels: ,

Ovdje mnoge firme imaju svoke sjediste. Najpoznatija je Coca-Cola ciji muzej smo posjetili. Zanimljivo je da je taj najpoznatiji napitak na svijetu slucajno izmislio Dr-farmaceut koji je pokusavao da napravi lijek protiv glavobolje. Tajnu tog recepta znaju samo 3 covjeka Coca-Cole i strogo je cuvana tajna. Mi smo imali priliku da kusamo coca-colu kao i mnoge napitke koji se prodaju po cijelom svijetu i imaju bezbroj razlicitih okusa.

U Atlanti je i centrala CNN-a. Imali smo prilike vidjeti kako se prave vijesti na najpoznatijem TV kanalu. U Atlanti je i najveci akvarij na svijetu, a uvjerili smo se da je zaista impozantan. Cini se da je cijeli morski svijet nasao mjesto u ovom akvariju.

U Atlanti je i sjediste Bank of America, druge banke po velicini u svijetu, bar je bilo tako prije ove financijske krize, dali je tako i danas ko zna. Njhova zgrada se ubraja medju tri najvece u Americi. Mnogi poznati svjetski arhitekti su se isprobali ovdje pa je bilo pravo zadovoljstvo gledati njihova djela uokvirena u arhiktektonskim umjetninama.

U Atlanti je rodjen i studirao Martin Luther King. Tu je poceo svoju borbu za crnacka prava. Na njegovom spomeniku su uklesane rijeci njegovog sna:” Napokon slobodan, napokon slobodan, Hvala Bogu svevisnjem da sam napokon slobodan”. Ta njegova borba, koja mu je dosla glave, krunisana je pobjedom Obame prvog crnog americkog predsjednika. Sa ove posjete pripremila sam nekoliko slika na kojima se ovo sto sam napisala moze i vidjeti. Puno pozdrava svim blogerima.

Jasna

Labels: ,

Wednesday, December 03, 2008

Treci rodjendan

Dugo sam razmisljao sta objaviti danas: neki ‘normalan’ prilog ili napisati nesto samo za ovu priliku. Razlo: tri pune godine od prvog priloga objavljenog decembra 2005. Odlucio sam se da napisem par rijeci jer ipak se radi o malom jubileju. Tri godine nije malo, posebno ako se tome doda podatak da je do sada objavljeno oko 950 priloga a broj objavljenih slika ne mogu ni priblizno pogoditi.

Kada sam se upustio u ovu avanturu mislio sam da pripremiti jedan prilog dnevno nece biti tesko, posebno ako se u projekt ukljuci vise ljudi. U oba slucaja sam bio u krivu: jedan prilog dnevno je ogroman posao a broj onih koji su se ukljucivali je bio znatno manji nego sto sam ocekivao. Ako se tome doda cinjenica da su prilozi postajali sve duzi i duzi, a broj albuma i slika u njima sve veci, posao pripremanja bloga je postao gotovo cjelodnevni posao. Mnoge druge stvari su ostale zanemare jer je jako puno vremena provedeno tipkajuci priloge i pripremajuci fotografije umjesto da se radi nesto drugo sto bi bilo korisnije a i sto ne bi izazivalo kontraverze kao sto se desavalo s nekim od priloga. Bilo kako bilo, evo izdrzao sam tri godine i smatrao sam da je to vrijedi zabiljeziti.

Mnogo puta sam razmisljao o odustajanju, posebno kada bih se razocarao malim odzivom posjetilaca i aktivnih suradnika jer sve ovo sto radim ne bi imalo smisla ako ne bi bilo onih koji bi navratili da vide sta ima novog ili koji bi se ukljucili svojim prilozima i komenatrima. Tako je bilo i nedavno, nakon povratka iz starog kraja. Iako sam prije puta bio donio odluku da se polako povucem u mirovinu, na putu sam napravio veliki broj slika za koje mi je bilo zao da ih i drugi ne vide. Posebno sto sam bio odusevljen ljepotom onoga sto sam vidio u nekim od mjesta na mom putu. A sreo sam i neke prijatelje koje nisam vidio godinama i koji se nisu pojavljivali na ovim stranicama. Mislio sam da ce biti ‘materijala’ za jedno mjesec dana a evo jos uvijek imam desetak priloga koji cekaju za objavu.

Cesto me je u mojim dilemama nastaviti ili ne omeo neciji email, javljanje osoba koje su me ohrabrivale da ustrajem, ili pak pisma iz kojih je bilo vidljivo da nekima ovo sto radim znaci mnogo vise nego sto sam to predpostavljao. Sve to bi mi dalo snage da nastavim iako mi je jasno da je ovakav tempo gotovo nemoguce odrzavati. Tako sam evo ipak izdrzao pune tri godine, uz naravno podrsku nekolicine suradnika kojima se posebno zahvaljuje. Danas ne bih htio nikoga posebno imenovati da ne bi bilo ljutnje ako bih koga ispustio a oni najvrijedniji koji su shvatili sta sam htio ovim blogom postici to znaju i sami.

A da ne bi ispalo da stalno kukam, evo i dokaza (slika) da se nadje vremena i za odmor. A ja, to je vecini poznato, sve ono sto objavim dokumentiram slikom ili slikama koje potrvdjuju da je ono o cemu se na ovom blogu prica istinito.

Tuesday, December 02, 2008

Back to YU - Banjaluka

Put preko velike bare gotovo po pravilu je put u rodni grad. Ponekad se, istina, ode u posjetu prijateljima u Evropi ali u vecini slucajeva je to posjeta rodbini i prijateljima u Banjaluci, gradu koji svakom godinom sve manje i manje, barem za mene, lici na grad koji sam poznavao. Uz sve promjene koje su bile neminovne (grad se siri i razvija kao i svaki drugi), ima tu dosta toga sto Banjaluci mijenja dusu vise nego bilo kojem drugom gradu u Bosni: nazivi ulica neprimjereni mentalitetu nekadasnje 'carsije', pismo nametnuto na silu, neki novi ljudi. Kaze se da grad ne cine zgrade nego ljudi. Ako je to tacno onda je od Banjaluke ostalo jako malo.

Ovaj put sam u rodni grad stigao desetak godina od momenta kada sam sjeo u avion i napustio grad i drzavu u kojoj sada zivim. Nekada bi to bilo nezamislivo, jer se uvijek zurilo da se sretne rodbina i prijatelji a sada mi se cini da mi posjeta Banjaluci dodje kao nesto usput, nesto sto moram obaviti, a ne kao glavni cilj puta. Svaki susret s Banjalukom je za mene sve vise i vise nekako na silu jer osjecam da vise tamo ne pripadam. Cini mi se da se u svim drugim mjestima Bosne i drugih drzava koje sam obisao osjecam vise kod kuce nego tamo gdje sam se rodio i odrastao. Malo je tamo ostalo onoga sto me je vezivalo za te krajeve a puno je tamo novog na sta se sve teze i teze navikavam. Da nije ono malo rodbine i par prijatelja, te umrlih koje treba obici, vjerojatno bi Banjaluka za mene bila samo prolazna stanica na putu u neke druge krajeve. Oni koji su to planirali su, bar u mom slucaju, ostvarili svoje planove.

Za tri dana boravka u rodnom gradu na ulici nisam sreo ama bas nikog poznatog. Jeste da i vrijeme nije bilo najbolje ali je ipak neobicno da prodjes gradom a da ne primjetis niti jedno poznato lice Ne mora se tu raditi o nekome kojeg sam licno poznavao. Moze to biti netko s kim nikada nisam izmijenio niti rijeci ali netko ko je u tom okruzenju zivio u ona prijeratna vremena kada smo se gotovo sve poznavali iako se nismo pozdavljali.

Setajuci gradom pokusavao sam da kamerom zabiljezim sto vise toga ali nekako nije islo. Jednako kao i prilikom predhodne posjete. Ovaj put sam raji s posla obecao da cu im pokazati slike s puta pa sam osjecao nekakvu obavezu da i rodni grad dostojno predstavim jer sam se uvijek znao hvaliti kako je to kod nas a kako je to ovdje u Americi. Trudio sam se, ali nije islo. Ako bih htio da uslikam drvored, nije mi izgledao kako nesto sto se ovdje u Americi ne moze naci. Uz to je potkresan i nije tako impresivan kao sto je nekada bio. Parkova kao sto je park Mladena Stojanovica u Pittsburgh-u ima na desetke i nema se tu sta uslikati cime bi se covjek mogao pohvaliti. Nove zgrade, pa medju njima i zgrada vlade koju sam vec ranije vidio na slikama, nikome ovdje nisu interesantne jer takvih zgrada u svakom americkom gradu ima na desetine. Crkva na Trgu Palih boraca ne predstavlja neku historijsku vrijednost da bi na nju covjek trebao ‘trositi’ snimke. Narodno pozoriste mi izgleda zalosno poredeci ga sa pozoristima ovdje u Pittsburgh-u a gradski most mi se cini kao nekakva cuprija u odnosu na mostove koje ovdje vidjam. Kastel propada sve vise i vise a nove ulice nikome nisu interesantne. Ferhadije i Arnaudije nema. Crkva na Petricevcu je nestala s lica zemlje jos poslije zemljotresa…

Tako se moje skljocanje svelo na Gospodsku ulicu, Dom Kulture i zgradu Skupstine Opstine, te banku koja je sada pretvorena u jos jednu zgradu novopecene vlasti. Boska izgleda jadno, mnogo jadnije nego prije, a okolina hotela Palas (novi dio) nikome ne moze sluziti na cast. Borik, Nova Varos, Starcevica, zgrade u Mejdanu, za amerikance predstavljaju geta u kojima zive oni koji si ne mogu priustiti vlastitu kucu i njima je veoma tesko shvatiti u cemu je njihova ljepota. Starina u Banjaluci nema i vjerojatno ih nikada nece ni biti.


Eto tako, od moje posjete rodnom gradu ostade nesto malo slika koje sam pokusao urediti u jedan album. Osjecao sam obavezu da ga objavim jer znam da ima dosta onih kojima bilo kakva vijest i slika iz rodnog grada znaci mnogo. A znam da ima i onih kojim se moje vidjenje grada nece svidjeti jer jos uvijek ima jako puno velikih zaljubljenika u rodni grad koji ga vide u sasvim drugacijem svijetlu od moga. Njihova sjecanja su vezana za neka druga vremena i nista ih ne moze promijeniti.

A mozda je lose vrijeme krivo za sve! Ali mene, na zalost, ono gotovo po pravilu doceka kada me put navede u rodni kraj.

Labels: , ,