SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 19, 2008

Putevima revolucije

Ne tako davno je na na ovim stranicama objavljen prilog o proslavi u Jablanici, jednom od krajeva znanih iz svijetlog perioda nase proslosti. Kad kazem svijetlog, mislim na doba otpora fasizmu u kojem su ucestvovali svi bez obzira na naciju i vjeru, a kao suprotnost dogadjanjima devedesetih kada su neki koji su se zaklinjali u tu svijetlu proslost vratili ideji fasizma. Zivi svjedoci te transformacije smo bili sami u nasem gradu gledajuci kako se nasi poznanici preko noci iz kostima najvecih komunista preobukose u kostime onih protiv kojih su se komunisti u ne tako davnoj proslosti borili.

U ono nase doba (mislim na godine kada su oni mojih godista bili skolarci) o drugom svjetskom ratu i otporu partizana prema okupatoru se saznavalo u skoli ali i sa svecanih okupljanja na mjestima koja su imala poseban znacaj za tu borbu. Svi se isto tako sjecamo filmova Veljka Bulajica koji je svoju slavu stekao obradjujuci dogadjaje iz drugog svjetskog rata. Oni stariji znaju da je Bosna, kao sto se to i zadnji put pokazalo, uvijek izvlacila najdeblji kraj. Sve njemacke ofanzive su se vodile u Bosne. Sjecamo se Kozare, Sutjeske, Neretve, Drvara…

Jedna od najtezih borbi se vodila u Hercegovini, a Jablanica i rijeka Neretva su onima koji ne zele da sve prepuste zaboravu poznate po nadljudskoj borbi za ranjenike i lukavstu koje je u toj borbi igralo presudnu ulogu. Vecina nas se sjeca odluke o rusenju mosta preko Neretve kod Jablanice, mjesta na putu Sarajevo – Mostar, da se Nijemci zavaraju kako bi se njihova zbunjenost iskoristila da se ranjenici i borci izvuku iz smrtonosnog obruca. Lukavstvo je uspjelo a legenda o borbi za ranjenike se prenosila s generacije na generaciju, sve tamo negdje do pocetka devedesetih.

Putujuci Jugom ove jeseni imao sam priliku da svratim i kratko posjetim spomen park u Jablanici. Kroz Jablanicu sam prije ovog rata putovao mnogo puta ali nikada, ama bas nikada nisam svratio da vidim to mjesto gdje se most survao u duboku Neretvu. Nekako u ono doba nisam bio preveliki ljubitelj pokazivanja pripadnosti vladajucoj partiji kao neki koji su svoje pravo lice pokazali tokom devedesetih ali nisam imao nista protiv onih koji su na takva mjesta odlazili jer sam vjerovao da to cine iz iskrenog divljenja a ne iz koristoljublja.

Od tih vremena se mnogo toga promijenilo. Prva indicija da su stvari drugacije je bio susret s (zenskom) spodobom u crnoj odjeci iz koje su se na jedvite jade mogle nazrijeti samo oci. Taj susret me je sokirao iako sam o tome citao vec ranije. Sve sam se nekako nadao da to nije istina, da se Bosna nije vratila stotinama godina unazad. A dokaz sam imao tu pored glavne ceste kojom prolazi sav saobracaj prema Jadranu.

Spomen park je izgledao prilicno zalosno, iako malo bolje nego neka druga mjesta koja sam imao prilike vidjeti putujuci Bosnom prilikom prijasnjih posjeta. Na svakom koraku je vidljivo da su nekada slavna vremena sada zaboravljena i da su neke druge stvari sada prioritetnije. Spomen ploca je, istina, jos uvijek tu. A i lokomotiva cire je jos uvijek na istom mjestu. Ali posjetilaca vise nema.

Spustio sam se do Neretve da izbliza vidim most koji se vec desetinama godina odmara u vodama Neretve, napravio nekoliko snimaka onako za uspomenu i zaputio se nazad uz strmu obalu. Bilo je mirno, tiho, septembarsko poslijepodne pa na svom putu uzbrdo pomislih o onome sta nam se desilo. Sjetih se scena iz filma Bitka na Neretvi i sveopceg odusevljenja publike koja ga je gledala u velikom broju. Onda mi, ni sam ne znam zasto, na pamet pade moj bivsi radni kolega, veliki partijas, koji je pocetkom zbivanja devedesetih poceo nasrtati na one koji se nisu slagali s njegovim odusevljenjem za jednim novim vodjom koji je zaludio mase. Bivsem partijskom sekretaru (vec otrcana fraza, ali istinita) nije trebalo drugo da svoja dojucerasnja ubjedjenja zamijeni drugim. Kada se rat prosirio na Bosnu a u Banjaluku stigli neki cudni ljudi koje smo vidjali samo na filmovima kao sto je onaj o bitci na Neretvi, dozivio je totalnu transformaciju. Od partijskog sekretara, moj radni kolega Milan je postao najveci medju cetnicima. Obukao je uniformu, a vojnicku kapu nabio na glavu onako kao sto smo to nekad gledali samo na nekim crno-bijelim fotografijama. A i naocale su bile originalne. Slika i prilika njegovog pravog idola iz proslosti o kojem je vjerojatno cijeli zivot tajno mastao. Pitao sam se tih dana da li je to moguce ili mi se stvari samo pricinjavaju. Ali oci i usi ne varaju. Tek tada mi je postalo jasno da je taj moj bivsi kolega u stvari cijelo vrijeme bio ono kako se tih dana pokazivao a da je citav njegov prijasnji zivot bio zapravo samo gluma. A takvih je bilo jos. I zivjeli su tu pored nas a da to nismo primjecivali. Tada mi je takodjer postalo jasno da su price da su mnogi na kraju onog prijasnjeg rata samo promijenili uniforme tacne, iako u njih nisam htio vjerovati.

Ne znam kako je bilo u drugim krajevima jer nisam imao prilike biti na dva mjesta u isto vrijeme. Ali zato znam kako je bilo u nasem gradu i o tome mi nitko ne treba pametovati. A sada mi je jasno i zasto nema posjetilaca na mjestima gdje se nekada borilo za neka bolja vremena gdje ce covjek covjeku biti covjek. I nista vise.

Ovih dana, 15-tak godina nakon pocetka ovog zadnjeg rata ja sam evo konacno nasao vremena da obidjem neka mjesta koja je trebalo obici mnogo ranije. Sto ljudi kazu, nikad nije kasno. A moj bivsi radni kolega i komsija Milan, kao i mnogi drugi, vise ne obilaze ovakve krajeve jer su to radili u vremena kada je to bilo popularno a sada vise nije. Za njega, a i za mnoge druge, posebno one mladje, sam pripremio i ovih par slika. Za njega, mog komsiju, da ga podjetim na dobro kojem je okrenuo ledja i da razmisli o zlu kojem se okrenuo. Za one mladje, da nesto saznaju o nekim vremenima i dogadjajima koje ne treba zaboraviti. A onim postenima ce biti drago da se podjete na neke dogadjaje i vremena za koja smo mislili da se nece nikada zaboraviti.

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Zdravo Co
Sinoc sam citala tvoj prilog.
Citajuci I slusajuci poznatu pjesmu u pozadini, moram priznati da suze naviru same.
To mi se jos jednom desilo prosle godine kad sam citala prilog o stablu jabuke iza tvoje kuce.
Razmisljanja, pogled nazad, sjecanja I sadasnjost koju moramo gledati I imati misljenje o njoj.
Tesko je biti covjek kako je rekao Andric, ne biti rodjen svojom voljom, gledati svijet oko sebe, a jos je teze imati misljenje o svemu tome.
Otpor prema fasizmu, ideje o boljem zivotu poslije oslobedjenja, su ponijeli generacije nasih roditelja u drugom svjetskom ratu. Vjerovatno uticaj nase tradicije, gdje su cast I postenje bili prvi na ljestvici vrijednosti. Kad kazem nase tradicije, mislim na tradicije svih naroda I vjera.
Plemenite ideje su okupile ljude dobre volje, Bilo je tu visoko obrazovanih ljudi, ljudi iz bogatih familija, sirotinje kako iz gradova tako i iz sela.
Poslije oslobodjenja, zanos je trajao jos nekoliko godina, gradile su se pruge, svi nepismeni su naucili citati I pisati. Visoke skole su bile dostupne I onim najsiromasnijim. Zemlja se gradila, zivilo se sve bolje I bolje. U isto vrijeme obrnuta proporcija.Cast i postenje su se spustali sve nize i nize na ljestvici rijednosti. Da li zato sto vise nije bilo u skladu sa vremenom u kojem se zivi, ili zato sto se dobro zivjelo?
Vjerujuci u zakone prirode gdje svaka pojava izaziva svoju suprotnost, sigurna sam da stizu nove generacije, koje ce promijeniti stvari I postaviti one iskonske ljudske vrijednosti na svoje mjesto.

Puno pozdrava od dubravke kusmic

Thursday, 20 November, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Cao Co

U utorak u 20 sati u Sarajevu je u poslovnom centru Unitik odrzana svecana projekcija filma "U ime sina" mladog autora Haruna Mehmedinovica. Rijec je o kratkometraznom igranom filmu koji je vec osvojio 18 medjunarodnih priznanja a nominiran je i za prestiznu americku nagradu Oskar. U "Ime sina je” prica o Tariku (Sergej Trifunovic) bosanskom imigrantu koji zivi u Los Andjelesu, a koji je u suncanu Kaliforniju dosao iza rata jedva izbjegnuvsi smaknuce. Film je nevjerovatan nadam se da ce te imati prilike da ga nekad pogledate. Americki je film.Upamtite mu naslov.

Poslije projekcije i ogromnog aplauza prof Haris Pasovic je pitao koliko je film kostao. Oko 75.000 dolara odgovorio je. To se ovde za tako malo para ne bi moglo snimiti bio je odgovor profesora.

Ono sto je Harun pricao ponukalo me da dam svoj komentar na ovaj tvoj tekst. Pricao je pomoci raznih Amerikanaca, Indijaca i mnogih koji su imali sluha za ovaj film iako im nista o nasim ratovima jos uvijek nije jasno. Obracao se i nasima u Federaciji ali nije bilo ni odgovora. Nudio ga je i "Sarajevo film" festivalu, ali sve nesto "okolokere" je odbijen.
A onda je poceo tako lilepo pricati o nasoj dijaspori tj o vama koji ste dosli u Ameriku poslije ovog rata. Mnogo ih je u Los Andjelesu znalo da snima film i pomagali su na razne nacine. Najvise radeci mnoge stvari besplatno.Bilo ih je sa prostora cjele Juge. Od njih je dobio i predloge za glumce.Sergej Trifunovic je genijalno odigrao ulogu Tarika. Besplatno. Za onu raniju dijasporu je rekao da su dobro prehladjeni. Njegov naziv za nacionaliste.

Voljela bi da se nasi sugradjani oslobode straha jer mnogo ih je koji nisu ucestvovali u ovome i imaju mnogo toga reci a da sve bude vjerodostojno. Dvoriste uvijek lijepo izgleda kad se iz njega ocisti svoje smece. Pozdrav Saima

U filmu su glavne licnost Tarik i Milan. Milan spasava Tarika i gine.

Meni je drago sto si napisao o svom komsiji Milanu.Tesko je nama a kamoli mladim ljudima shvatiti ljudsku dvolicnost i pokvarenost ako se o svakom djelu i licnosti ne pise ono sto se zna .I dobro i lose. Politicari ne vole pozitivne stvari a o svemu pricaju samo kako kome gdje odgovara. Na taj nacin moze rasti samo mrznja. I ja ponekad pomislim kao i ti trebam li pisati a onda pomislim ako ima i jedna osoba koja pozeli otvoriti tvoj blog, vrijedi. Tako se osjecamo ljepse ako ostavimo bilo kakav trag osobnog misljenja. Kolektivno misljenje nas je ubilo a ubija nas polako i sada. Bilo bi divno da bar mi koji imamo ovu mogucnost komuniciranja damo sve od sebe da se sto vise zblizimo u istim pogledima na svijet. Drugog mjesta ja za sada ne vidim.

Pozdrav Saima

Thursday, 20 November, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Postovani Milane,

Veoma cesto ,da nekazem svaki dan, otvorim Tvoj blog i obradujem se reportazama koje su plod Tvoga boravka u drzavama nastalih raspadom bivse domovine. Zahvaljujem se na podsjecanju na mjesta i gradove gdje sam ranije boravio i uzivao u ljepotama prirode i djela ljudskih ruku.

Reportaza o “Putevima revolucije “ i komentar Dubravke Kusmic me je ponukao da Ti se javim. Doduse pokusao sam da napisem svoj komentar ali sa zaboravio pasos i nakraju odustao. Nadahnute su Dubravkine rijeci kada kaze da ocekuje dace neke nove generacije uspjeti da izgrade odnose na pravim vrijednostima koje smo i mi ucili od nasih oceva i majki a koje su nas nakoncu dovele da zivimo na ovome kontinentu. Volio bih da se to ostvari ali sam veoma skeptican imajuci u vidu skolski system u BiH, djeca podjeljena po nacionalnosti, uce tz. svoj jezik i istoriju posebno noviju u kojoj je ona druga strana kriva za sukobe i stradanja koja se desise ,kao I propaganda kojoj su izlozeni u tim nakaradnim tz. drzavnim tvorevinama. Ima toga mnogo sto me cini skepticnim ali o tome se mogu napisati romani.

Veliku radost mi cine nasa djeca koja sticu zvanja na ovdasnjim univerzitetima od fakultetskih do doktora nauka. Nadam se dace mi oprostiti sto ih zovem djecom iako su to uspjesni mladi ljudi koji i pored toga sto svoje misli iznose na perfektnom engleskom jeziku i povrsnom bosanskom, srpskom ili hrvatskom, predstavljaju ambasadore BiH htjeli to oni ili ne.

Devastirani spomenici iz drugog svjetskog rata, koji ostavi zgarista, grobove i mnogo nezacjeljenih rana su bila tema koju napisa nas banjalucanin Bedrudin Gusic, na moj podsticaj, posto sam obisao dosta spomenika koje Ti spomenu u Tvojoj reportazi. Treba otici vidjeti muzej AVNOJ-a u Jajcu, spomenik na Makljenu,spomen groblje u Mostaru, Jablanicu, lokalne spomenike na regiji Bos.Krajine,takodje u lijepoj njihovoj, koji pokazuju kako politicarima koji se iznjedrise iz uzburkanih voda koje dovedose do raspada bivse Jugoslavije, odgovara da se poniste sve one dobre stvari koje I Dubravka nadahnuto spomenu o postenju odgoju i ljudskim odnosima, a da ne govorim o temeljima na kojima su formirane sadasnje drzave. Moram istaci da se zna sta ispliva na povrsinu u olujnim vremenima.

Pogodjen sam izgledom i nebrigom jer sam I ja djete ucesnika NOB-a od 1941 koji me je ucio o bratstvu i jedinstvu,postovanju svakog covjeka i njegove licnosti sto sam i nastojao da primjenim i primjenjujem u mome kratkom boravku na ovoj predivnoj planeti.

Kameleona kao sto je Tvoj bivsi sekretar Milan ima mnogo. Sajma (Husedzinovic djevojacki) me je davno podsjetila na bjezanje njenog kuma prof.Iliskovica na drugu stranu ceste da je nemora pozdraviti.

Bio sam u drustvu sa Pasom kada je Aco pricao kako su pripadnici HVO ili Armije BiH, maltretirali njegovu majku,koja je tada bila u dubokoj starosti, a sto je za svaku osudu, polazeci od toga da u takvim osobama trebamao gledati nase roditelje. Ona je tada zivjela u Derventi i vrlo brzo je otisla na put bez povratka.

Ogorcen time i konacnim ishodom koji na zalost nitko nemoze sprijeciti, Aco Iliskovic je postao “nacionalista” o cijim aktivnostima se dosta zna. To je bio povod ali pravi razlog njegovog ponasanja je odgoj koji je stekao i izbio na povrsinu u uzburkanim vremenima te pokazo da pored njegovih kvaliteta kao strucnjak ima I tamni dio njegove licnosti koja se otkrila u bliskoj proslosti. Vjerujem da taj tamni dio nije uspio prenijeti na njegovu djecu koja kao i mi dodjose na ovaj continent i dobise novo drzavljanstvo.

Koristim priliku da se jos jednom zahvalima za druzenje sa Tobom i porodicom Srebot jer sam i ja u mislima bio sa Vama na svim mjestima koje spomenste.

Puno pozdrava.

Aljosa Mujagic

Saturday, 22 November, 2008  
Blogger co said...

U neka druga vremena sam posjecivao Mostar i iz tih dana se sjecam Partizanskog groblja koje je bilo mjesto gdje se obavezno svracalo jer je taj spomenik palim borcima tokom Drugog svjestog rata bi zaista nesto posebno. Sjecam se da sam prije nekoliko godina negdje vidio sliku spomenika poslije rata. Sve je to izgledalo zalosno a kako je sada, ne znam. Spomenik (odnosno njegove ostatke), na Makljenu sam imao prilike vidjeti prilikom prve posjete starom kraju. Stali smo na vrhu Makljena i odsetali do njega. Nisam napravio niti jedan snimak a trebao sam. Za razliku gore napisanom, na otoku Prvic sam, na svoje iznenadjenje, vidio spomenike iz Drugog svjetskog rata koji su jos uvijek u istom stanju kao prije. Ponekad je tesko shvatiti kako i zasto su se neki ljudi razlicito odnosili prema necemu sto nikome ne bi trebalo smetati.

A sto se tice Ace, mog komsije Milana (Mitrovica), i drugih koje nisam spominjao, o takvima bi se trebale pisati naucne studije kako bi se moglo shvatiti sta se s njima desavalo i desava. Aco i Milan su za mene dva potpuno razlicita slucaja. Dok je Aco uzivao ugled medju studentima i radnim kolegama kao veliki strucnjak i gospodin (sta bi ta rijec danas trebala znaciti vise nisam siguran), dotle je Milan bio poznat kao osoba kojem alkohol nije bio stran a ne sjecam se da je bio posebno cijenjen medju radnim kolegama (ako zanemarim da se uspio izboriti za dobru poziciju vjerojatno koristeci iste metode koje je primijenio pocetkom i tokom ovog zadnjeg rata). Koliko se sjecam, Aco je ucestvovao u ratnim operacijama u Hrvatskoj (borio se protiv ‘ustasa’ kako je sam govorio), istina, ne znam u kojoj funkciji, a za to vrijeme se Milan sepurio u Cajavecu, po gradu, i u komsiluku u uniformi uzivajuci u ulozi čiče (kako ga njegovi obozavatelji od milja zovu). Priznajem da je slicnost bila frapantna i on je toga bio svjestan. Da li je ratovao, nisam siguran i ne mogu o tome govoriti (sumnjam, jer takvi kao on nisu ratovali, vec su to prepustili onim naivnim koje su bili ubijedjeni da rade pravu stvar).

Zalosno je sto su i jedan i drugi pripadali grupi ‘velikih komunista’ a u stvari su cijelo vrijeme u dusi bili ono cime su se pokazali tokom devedesetih. Kako su uspijevali prikrivati svoje pravo lice toliki niz godina je za mene velika nepoznanica. Covjek kad tad napravi gresku i neka reakcija ili rijec ga oda a to se u njihovom slucaju nije desilo. Upravo njihovi primjeri pokazuju u kakvom smo drustvu mi zapravo zivjeli. Nasu naivnost i postenje smo platili izgonom a oni kao sto su Aco i Milan su profitirali svako na svoj nacin. Ako se mene pita, licno ne bih prodao svoj obraz za svu dobit koju su njih dvojica i njemu slicni prigrabili. Da li o tome ikada razmisljaju ne znam. Sudeci po njihovom ponasanju, vjerojatno ne. Vjerojatno sada igraju neke druge uloge koje su u ovim postratnim vremenima probitacnije.

A o mladim generacijama i djeci onih koji su nam napravili ono sto su nam napravili ne znam sta da mislim. Bojim se da ih njihovi roditelji nisu mogli odgojiti u nekom drugom duhu, kao sto njihovi roditelji nisu odgojili njih. Ne bih htio da zvucim previse pesimisicno ali bojim se da cemo opet napraviti istu gresku s nasom djecom kao sto su nasi roditelji napravili s nama. Jer jos nisam cuo da se itko od onih o kojima tu i tamo pricamo pokajao i priznao greske. Da razmisljaju drugacije bilo bi posteno da se jave. Cutanje je znak odobravanja, kako kaze stara poslovica. A mnogo puta sam se u zivotu uvjerio da starim poslovicama treba vjerovati.

Sunday, 23 November, 2008  

Post a Comment

<< Home