SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, October 20, 2008

Miro Štefanac

Ovogodisnje putovanje u stare krajeve je bila prilika za susrete s starom rajom s kojom sam proveo mnoge lijepe trenutke a koji se sada svode na par sati razgovora u kojima se pokusava ispricati gotovo trecina zivota koja je protekla od zadnjih susreta, podsjetiti se na stare dane, izmijeniti planove za buducnost. Bilo je takvih susreta vise, u sve tri nove drzave, a nedostatak vremena nas je sprijecio da se vidimo sa jos mnogo drugih dragih osoba koje nemamo prilike sretati svakodnevno.

U Zagrebu sam se konacno sreo s Mirom Štefancem, za mene jednim od najboljih banjaluckih bubnjara, prijateljem iz mojih muzickih dana. Miro je, kao i mnogi drugi, zavrsio u izbjeglistvu (ne znam kako bih to drugacije nazvao), istina, mnogo blize rodnom gradu nego sto je to slucaj sa mnom. Veze su se pokidale nakon naseg odlaska za USA i vjerojatno ga ni sada ne bih vidio da mi prijatelj i skolski kolega Saša (iz Kentakija, znate ga s ovih stranica) nije dao broj Mirine sestre Vlaste (cijeg se lika sjecam od prije tridesetak godina a ciji glas preko telefona nikako nisam mogao povezati s tim likom), koja je sada u Jacksonville-u. Kontakt je uspostavljem i evo, dva mjeseca kasnije, nadjosmo se na trgu bana Jelacica u glavnom gradu Hrvatske.

S Mirom sam se zadnji put vidio ono vece kada smo krenuli za Ameriku. Sjecam se tog ljetnjeg predvecerja: ‘putnici’ za Ameriku, izbjeglice iz Bosne kao i mi, su se morali okupiti na parkingu kod autobuskog kolodvora. Kako mi je sestra, koja je u Zagreb stigla kao izbjeglica nesto vise od godinu dana ranije (a kod koje smo proveli zadnjih mjesec dana prije polaska za Ameriku), stanovala na drugom kraju Zagreba, trebao nam je prevoz. Miro nas je potrpao u svoj kombi, zajedno sa nekoliko torbi, koje su bile sve sto nam je ostalo od zivota u Banjaluci. Na parkingu se okupila sarolika grupa izbjeglica iz Bosne, starih i mladih, sa i bez djece, na putu u nepoznato. Ostao je Miro na parking sve do naseg polasaka za Bec i to je bio nas zadnji kontakt sve do nedavno.

Susret nakon toliko godina je, naravno, budio sjecanja na proslost. Miro je sa sobom ponio mali album sa slikama iz sezdesetih, iz doba kada smo svirali po banjaluckim i okolnim pozornicama, i tada su navrla sjecanja. Bilo je tu price o Kasinu, domu penzionera u ulici koja vodi od Ferhadije do Arnaudije, gdje smo imali prve stalne svirke (zgrada je davno nestala s lica zemlje, a sudbinu Ferhadije i Arnaudije svi dobro znamo), pobjedi na prvoj gitarijadi u Banjaluci, svirci u Prijedoru u Amaterskom pozoristu, kada smo dozivjeli atmosferu kakva se mogla vidjeti samo na konecrtima najvecih grupa onog vremena, nastupa u Domu Kulture na poznatim i popularnim igrankama (grupa Pro at Contra), i tako dalje. Miro je svoje druzenje s muzikom nastavio jos dugo, a ja sam se okrenuo struci. Ostala su samo sjecanja na jedan lijep period u zivotu koja nam niko nije mogao oduzeti, pa cak ni oni koji su mislili da s oruzjem mogu ucinit sve.

Ostali smo Miro i ja u prici nekoliko sati ali je jos mnogo toga ostalo neispricano. Zamolio sam Miru da mi skenira neke od slika iz albuma i da mi ih posalje, jer je bilo tu i par onih iz doba kada smo svirali u VIS Usamljeni a koje ja nisam imao. Slike sam, na moje veliko iznenadjenje, putem email-a dobio dan kasnije, jos prije naseg povratka u USA. A evo i sta mi Miro napisa:

Dragi Co,

Evo kao sto sam i obecao, odmah sam otisao skenirati slike i evo ti ih odmah i saljem. Ti si jos u Zagrebu (cetrvrtak) pa ces zateci slike kad dodjes kuci. Nadam se da nisam izostavio koju od vidjenih a kad uhvatim priliku jos cu ti neke poslati (ali ih prvo moram pronaci).

Jucerasnje druzenje onih par sati su mi osvjezili cijelu godinu i sretan sam kao malo dijete. Evociranje uspomena iz vremena kad smo ih zajedno provodili je pravo osvjezenje. Te su godine, makar meni, najljepse u zivotu. S toga, hvala ti sto si nasao vremena da se malo druzimo. Nadam se da to nije i zadnji put.

Puno, puno pozdrava Tebi, Neri i djeci od Štefa sa familijom.

Cini mi se da je svaki moj komentar suvisan.

Labels:

0 Comments:

Post a Comment

<< Home