SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, September 14, 2008

Obavijest

Za one stalne posjetioce bloga samo kratka obavijest da ce blog jedno vrijeme (naredne tri sedmice) mirovati jer vjerojatno necu biti u prilici da ga 'odrzavam' zbog puta u stari kraj. A svi oni koji na blog 'nabasaju' trazeci informacije na Internetu pa ih 'put navede na ove vode' imaju mnogo toga za procitati i vidjeti jer je do sada objavljeno oko 800 'postova'.

A kad se kuci vratim, vidjet cu sta mi je raditi.

Tuesday, September 09, 2008

Festival lana u Quebec-u

U slobodno vrijeme volim tkati. Tkanje je vrlo intersantna aktivnost.
Kreativnost je neophodna ali isto tako postivanje pravila u cijelom procesu.
To je uvijek mali projekat sa proracunom, i u toku pripreme potrebna je velika koncentracija. Poznavanje materijala je vazno.
Prije par godina sam uspjela otkati zavjese, koristeci laneno vlakno sirovo, neizbjeljeno.
Trebalo nam je dosta truda da pripremimo “osnovu”, ali vrijedilo je. To mi je jos uvijek najdrazi komad pored mnogih drugih napravljenih u zadnjih 7 godina.
Lan je za mene postao cijenjeni material i vec dugo trazim po internetu i drugim mjestima informacije o toj cudesnoj biljci.

Prve tkanine u istoriji civilazicije su pravljene od lana. Koristili su ga stari egipcani 5000 godina prije nase ere. Najstariji tragovi lana su nadjeni na podrucju Irana, i stari su 34000 godina.
Jednako kao i u cijeloj Evropi, ovdje u Quebec-u, lan je bio glavni i jedini material koristen u ranim kolonijama.

U komsiluku, u kuci pored nase imamo jednu divnu staru damu Beatrice Lalonde (94 godine , zivi potpuno samostalno). S njom cesto razgovaramo, sve je zanima. Proucila je dosta knjiga o Bosni zna sve o Mostaru, o mostu i momcima koji skacu u Neretvu. Ona se sjeca kako su njeni roditelji preradjivali lan. Cak ima staru fotografiju gdje se vidi grupa koja susi biljke na dimu. Slijedeci sve te razgovore nasa komsinica je posijala nekoliko sjemenki lana u basti. Tako da sam ja prvi put u svom zivotu vidjela cvijet lana ,predivan plavi mali cvijetic. Odmah mi padnu na pamet komparacije koristene u mnogim pjesmama “oci plave kao lan”.
Sta je bilo slijedece? Na internetu sam pronasla informaciju o festivalu lana u jednom malom selu u Quebec-u koje se zove Saint-Leonard de Portneuf. U tom mjestu postoji stara tradicija uzgajanja lana koju sad podrzavaju drzavni budzeti u cilju razvoja turizma.

Festival se odrzava svake godine , zadnji vikend u augustu. Svake druge godine odrzava se umjetnicki bijenale, kad se sastaju umjetnici s raznih strana svijeta i izlazu svoje kreacije na temu lana, tkanja i slicno.
Tako smo krenuli 30 augusta ujutro oko 8:30. Trebalo nam je 3 sata voznje: autoput 40 prema istoku i onda ispred samog grada Quebec, skrenemo prema sjeveru. Tu vec pocinju planine i predivni pejsazi ili kako se to nekad govorilo krajolik. Polja sa zobi i jos nekim zitaricama, zivopisne kuce. Stigli smo u selo poslije dvanaest sati. Propustili smo ceremoniju skupljanja lana u polju. Tu se bilo skupilo 40 ljudi iz mjesta i svi su zajedno skupljali stabljike lana. Mislim da se takav obicaj kod nas zvao “moba”, kad svi zjadno rade neki posao. Ako se bukvalno prevede, ovdje to zovu nesto kao “posvecivanje ili krstenej berbe lana”. Ima jedna tajna da je lan mnogo bolji kad se iscupa s korijenom nego kad se sijece s masinama.

Posjetili smo papirnicu , gdje su nam pokazali kako se pravi papir od lana, od sjeckanog starog platna, a moze i od starih farmerki, sve sto sadrzi celulozu. Zanimljiv podatak da se papir za kanadske novcanice pravi od lana
Poslije smo posjetili muzej sa mnogim starinskim napravama , informacijama o biljci lana i malom izlozbom tekstila i tekstilne robe. Prilicno skupe stvari, metar platna $60, jutranji mantil od lanenog platna $300. Muzej je smjesten u starom vatrogasnom domu, koje se ovdeje zove”caserne”. Selo kao i svako drugo selo, pored te kasarne ima skolu, preko puta je crkva i primjetili smo radnju za popravljanje kompjutera. Stanicu milicije nismo vidjeli.

U rano popodne, pozadi muzeja smo vidjeli demonstraciju cijelog procesa ,od odvajanja sjemenki , susenja, lomljenja , cesljanja do predje, sve sa starinskim spravama i alatima.

Saljem malo slika, kao i slike moje zavjese koja ponosno visi na kuhinjskom prozoru.
Sad kad sam vidjela da je to moguce, obecala sam sebi da ce se dogodine zaplaviti lan iza nase kuce.


Dubravka

Labels:

Monday, September 08, 2008

Lejlina i Zlatanova Ajla

Nije bilo tako davno kako sam se ‘javio’ iz Portlanda a danas evo jos jedne lijepe vijesti iz istog grada: Lejla Custovic (djevojacko Filipovic), kcerka Kristine i Suada je rodila djevojcicu Ajlu. Tako se broj Banjalucana (nadam se da se ponosni tata nece naljutiti) i Bosanaca uvecao za jos jedno celjade, sto bi rekli nasi ljudi. Lejla je, i pored obaveza oko bebe, bila vrijedna i poslala mi Ajlinu sliku koja je evo ovdje pred vama.

Ponosnim roditeljima, te majki (baki ) i didi najiskrenije cestitke.

Labels: ,

Sunday, September 07, 2008

Tulipani Banja Luka

Evo jos jednog novog 'dopisnika' ovaj put iz anericke drzave Tennessee s zanimljivih prilogom:

Co,

Evo da ti se javim sa jednom kratkom vijescu u kojoj se spominje ime Banja Luke u neobicnom kontekstu. Juce smo Sonja i ja navratili u Sam's ovdje kod nas u zapadnom Knoxville-u i slucajno zastali kraj kutija sa lukovicama holandskih tulipanana. Nemalo smo se iznenadili kad smo na jednoj od njih vidjeli natpis Banja Luka. Izgleda da je neko od nasih sugradjana tamo u Holandiji bio umjesan u stvaranju nove vrste tulipana i odlucio da ih nazove imenom voljenog grada.

Bilo bi interesantno provjeriti ovu tezu stavljanjem slika koje sam prilozio na tvoj blog. Mozda se javi neko ko moze objasniti kako su ovi tulipani dobili ime Banja Luka.

Pozdrav od Miljka iz Knoxville-a.

Saturday, September 06, 2008

Zasto Banjalucani ne glasaju

Ima tome vec tome poodavno kako sam primio email od jednog naseg uvazenog profesora, sada prognanika kao sto su mnogi od nas, s molbom da pokrenem temu zasto Banjalucani ne glasaju na izborima u rodnom gradu. Obecao sam profesoru da cu temu pokrenuti, planirao sam to uraditi ranije ali me neke druge stvari odvukose na drugu stranu pa evo se javljam tek sada. Mozda se profesor javio u nadi da ce se razviti diskusija ali ja evo unaprijed predvidjam da nece biti puno reakcija. Ove gotovo tri godine od kada ovaj blog zivi je vise nego dovoljno vremena da se osjeti puls nas bivsih Banjalucana protjeranih po svijetu devedesetih a i onih ostalih u gradu. I nije to zakljucak samo na osnovu ovog bloga vec se taj zakljucak moze izvuci prateci i ostala ‘virtualna mjesta’ gdje se Banjalucani okupljaju. Istina je da je veoma mali broj onih spremnih za bilo kakvu normalnu diskusiju ‘glede’ onoga sto nam se desilo a isto tako nisu ni zaiteresirani za ista drugo vezano za bivsi grad pa tako ni za izbore.

Zasto je to tako? Zbog cega smo pasivni? Sta nas je u zivotu tako preokupiralo pa o mnogim bitnim stvarima vezanim za nase zivote i zivote nase djece ne zelimo da pricamo? Mislim, javno. Jer pricanja po kucama i stanovima moram zanemariti. Ona nicemu ne doprinose, cak naprativ, samo nas jos vise odvajaju jedne od drugih.

Razloga ima mnogo. Neke koje cu spomenuti ce izazvati burne reakcije, ali te reakcije nece imati za posljedicu javljanje vec ce okrenuti svoje nezadovoljstvo na pisca ovih redaka. Jer ima toga sto mnogi od nas nisu spremni priznati ni sami sebi a kamo li nekom drugom. A ako to netko javno izrekne onda se sve strelice okrenuti prema toj osobi. Imao sam to vec priliku iskusiti na svojoj kozi i zbog toga me vec odavno nista ne moze iznenaditi.

Dakle, zasto ne glasamo?

Jedan od razloga je sigurno nemogucnost pribavljanja potrebnih papira-glasackih listica, narocito za one koji su daleko od rodnog grada i nemaju nikoga ko bi im mogao u tome pomoci. Evo ja sam pokusao da dobijem glasacke listice preko web adrese koja je oglasavana ali mi ni do danasnjeg dana nista nije stiglo. Mozda je adresa bila pogresna (interesantno, email se nije vratio, znaci netko je zahtjev dobio), a mozda oni koji se bave tim poslom nisu bili previse zaiteresirani da se bakcu slanjem papira nekome ko je tako daleko da ih ne moze sam podici.

Jedan od razloga je i pitanje za koga glasati. Oni koji su ostali vjerni onim istim zivotnim principima iz nekih nasih vremena tesko da mogu naci kandidate koji zastupaju iste zivotne vrijednosti. A glasati za nekoga samo zato sto je musliman ili Hrvat ima malo smisla. Okupljanja u nacionalne torove su za posljedicu imala upravo ovo sto nam se dogodilo: ako ti stado nije bilo dovoljno veliko, pasu si morao traziti na drugom mjestu (pa su tako mnogi zavrsili na ‘pasnjacima’ Amerike).

Ima i onih koji su zauzeti svakodnevnim prezivljavanjem pa ih nekakvi izbori u Banjaluci uopce ne zanimaju. Okrenuti su borbi za puko prezivljavanje i nije im no do kakve ‘demokratije’. A posebno one bosanske.

A ima i onih koje zanima samo novac i uspjeh pa nista drugo ne citaju i nicim se drugim ne bave osim pronalazenjem nacina kako se obogatiti. Za njih je neka tamo Banjaluka jos manje interesantna od onih koji jedva prezivljavaju jer ovi drugi ponekad pomisljaju da bi im povratak u rodni grad bio nekakvo rjesenje za situaciju u kojoj se sada nalaze.

Oni u zapadnoevropskim zemljama, narocito oni u skandinavskim, zbog socijalne politike tih zemalja, gotovo nemaju nikakvog interesa da se angaziraju na izborima u starom kraju jer im je buducnost osigurana i ne moraju se brinuti kako ce prezivjeti kada dodju u penzionerske dane. Njima promjene u rodnom gradu ne znace puno pa su zbog toga mnogi pasivni.

Razloga za nasu nezainteresiranost za izbore sigurno ima jos. Ja sam naveo neke koji su mi pale na pamet a drugima prepustam da se sa mnom sloze ili ne. Ali ima jedna cinjenica koja mi kaze da i kada bi se svi odjednom angazirali i odlucili da ucestvujemo na izborima (sto je u ovom momentu nemoguce jer su rokovi za prijavu za glasanje istekli), nista se ne bi promijenilo. Mislim za one koji su ostali isti svih ovih godina, jer predpostavljma da je uvazeni profesor na njih mislio kada mi je poslao email. Malo je danas onih koji Banjaluku vole onakvu kakve je bila, neopterecenu nacionalizmom, religijom i drugim om-ima koji uz to idu. Velika vecina se okrenula ‘svojima’, i taj grad vide samo kao njihov. Neki su to uradili pocetkom devedesetih, kada su shvatili da ce od toga imati koristi, ali je isto tako veliki broj onih koji su to isto uradili kasnije, mozda iz nekog revolta, mozda kao reakciju na ono sto im se dogodilo, a mozda iz istog razloga zbog kojih su nekada bili pripadnici partije koja je tada bila na vlasti. Jer kako objasniti da bivsi partijski sekretari sada idu u crkvu ili dzamiju, da se danas malo ko vjencava gradjanski, da neki vodeci mladi komunisti, perjanice onog nekadasnjeg drustva sada ‘utvrdjuju’ udaju svoje djece u vjerskim objektima, cak vise puta, i u vise zemalja svijeta, da se odjednom i iznenada ne moze popiti pivo ili casa vina jer to religija ne dozvoljava,… Za one iskrene, postene vjernike sam uvijek imao postovanje, i takvi su u velikoj vecini ostali isti i nisu se promijenili ili okaljali svoj obraz. Za njih je post uvijek bio post, alkohol, alkohol, a covjek, covjek, bez obzira koje vjere i nacije bio. Ali sve ove nagle preobrazbe, sada nakon toliko godina, i sve one price kako im je netko odlazak u crkvu ili dzamiju branio a sada eto mogu slobodno iskazati svoja prava osjecanja, mi govore da nikakvi izbori, ma koliko se onih koji su nekada zivjeli u Banjaluci prijavilo, ne mogu promijeniti nista. To vlast u Banjaluci vrlo dobro zna jer i u njihovim redovima su slicni ljudi, samo sto se mole nekom drugom bogu. Svi mi se trebamo dobro zamisliti nad ovim cinjenicama i pokusati shvatiti cemu ovi nasi postupci vode. Za mene je vec jedno duze vrijeme postalo jasno da sam ostao u malobrojnoj grupi onih naivnih koji su vjerovali u ljude bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju ali zivot mi je pokazao da sam bio u krivu. Zbog toga sam siguran da brojnost izlaska onih koji vise nisu u Banjaluci ne mogu promijeniti nista. Jer oni koji bi na takvim izborima eventualno pobijedili bi zastupali samo svoje, a ja toj grupi ne pripadam.

Evo, postovani profesore, ja svoje obecanje ispunih, pa da vidimo reakcije. A mozda bi bilo dobro da i vi kazete koju, jer vas su mnogi cijenili. A ja sam bio samo jedan obican gradjanin jednog grada kojeg vise nema, cije misljenje nije imalo nikakvih uticaja na zivot i politiku koja se u tom gradu vodio/la. A sada to ima jos manje.

Labels:

Thursday, September 04, 2008

Sjecanje ( In memoriam) na Dr Seada Jusufbegovica

Ovaj svijet sve vise napustaju dragi i dobri Bosanci i Hercegovci, u istom grcu i iznanadno kao sto su i stigli u ovu zemlju, noseni vjetrovima rata, prognani iz svojih domova, bjezeci i sklanjajuci svoje familije, svoju djecu i unuke, noseci teske traume krvnickog zlostavljanja i nikad zacijeljene oziljke u svojim napacenim dusama.
Jadan od njih je i moj dragi prijatelj, moj dragi Dervencanin, moj zagrebacki kolega, Dr Sead Jusufbegovic, koji je iznanada preminuo sredinom jula, vracajuci se sa suprugom iz posjeta Sarajevu i Bosni, koju je do zadnjeg trenutka nosio u srcu i koju nikada njegove misli i uzdasi nisu napustili ili izdali.

Bio je Dr Sead moj sugradjanin, moj Dervencanin, moj prijatelj. Za Derventu su nas vezivale nezaboravne uspomene i citav jedan zivot , isprepleten prijateljskim i rodjackim vezama nasih familija- Jusufbegovica, Porobica i Mulabegovica. Derventa je bila tvrdjava nase proslosti i nasih sjecanja. Isti profesori u Gimnaziji, iste ulice i sokaci, nasa Ukrina, posjedi i ljetnjikovci, brizne i nezaboravne tetke i hanume, amidze i dajdze, isti jonluci i iste gurmanske delicije koje su ostavile slatki ukus do nasih vremesnih dana u ovoj zemlji na sjeveru Evrope, gdje slatko nije isto slatko i gdje slano pali usta i jezik i jace i neobicnije.

Bio je Dr Sead i moj zagrebacki kolega, i moj, i moga brata Ede. Bili smo „derventska raja“ u Zagrebu i za nasih dana bio je Zagreb i Agram i nas grad. Plesnjaci i Sljeme i Cmrok i Salata su bila mjesta gdje smo se sretali, ugovarali zurke, gdje su derventski studenti osvajali ne samo najljepse cure i momke, nego i sport, kulturu i umjetnost i doktorske i inzinjerske diplome, kojim se i danas na ovom dalekom Sjeveru ponosimo.

Bio je Dr Sead i Prijedorcanin, Rano djetinjstvo je proveo u Prijedoru, jer mu je majka bila Selimbegovicka iz Prijedora i za Prijedor su ga vezivali prvi djeciji nestasluci i opcinjenost ljepotom tog drevnog grada nosio je citav zivot u srcu.

Bio je Dr Sead i Kotorvarosanin, gdje je dugo sluzbovao kao ljekar specijalista i primarius bolnice, gdje je bio obljubljen, postovan i voljen, gdje je plijenio humanizmom, osmijehom i dobrotom.

Bio je Dr Sead i Banjalucanin, poznato i drago lice sa banjaluckih finih mjesta i teferica, veseljak, lijepo i pitomo lice medju gradskim glavama Banja Luke, sve dok necivilizacijske i ruralne crne sile ne prognase i njega i njegovu familiju.

Bio je Dr Sead, nas dragi Sejo, i moj veliki prijatelj !
Prijatelj u ovoj tudjini i zajednickom prisilnom egzilu, gdje svaka topla i prijateljska rijec vrijedi vise i prijanja za srce, gdje smijeh i sala ushicuju i gale i mozak i dusu.
Bo je Sejo prijatelj kakvih vise nema, koji je uvijek bodrio i hvalio i mene i mog sina Kenana, koji je svaki moj pomak u nesigurnoj useljenickoj karijeri uzdizao u visine i pripovijedao i drugima o meni.

Bio je Dr Sead i Geteborzanin, ljekar obducent, omiljen i uvazen medju kolegama, voljen i rado docekivan medju uvazenim geteborskim familijama, kako Bosanaca tako i Svedjana.
Bio je Dr Sead veliki i stabilni stub svojoj familiji, brizan suprug, njezan otac i djed, iskreni prijatelj svima koji su ga sretali bilo na poslu ili privatnim susretima.
Bio je Dr Sead dobri i plemeniti covjek, veliki zaljubljenik zivota, bard hedonizma u njegovoj najsuptilnijoj varijanti.
Bio je Dr Sead moj veliki i nenadoknadivi prijatelj i sjecanje na Dr Seada, naseg dragog Seju, ostaje kao svijetlo i luc u tami zalosti koja nas je sve pogodila i koju smo docekali tako nespremno!
U mojoj dusi i u srcu mog sina ostaje velika praznina i tuga preranim i iznenadnim gubitkom ovog dragog i plemenitog covjeka!

Vjecno cemo se klanjati njegovim sjenima i njegovoj nezaboravnoj dobroti!

Saida Bahtijarevic-Bekic, Dervencanka u egzilu

Labels:

Wednesday, September 03, 2008

St. Louis 2008. - nema vise

Danas zavrsavam s 'ciklusom' St. Louis 2008. U ova tri zadnja 'posta' svjetlo dana je ugledalo vise od 100 do sada neobjavljenih slika. Emira je skljocala sve dane druzenja i ima se tu sta vidjeti. Dosta je tu meni poznatih lica a ima i dosta onih kojih srecem po prvi put. Svima im je zajednicko da dolaze iz grada koji je temeljito etnicki ociscen ali evo ove slike pokazuju da ih taj zlocin ne sprecava da svoja druzenja nastavljaju ma gdje se sada nalazili.

Ovih zadnjih tridesetak slika mozete vidjeti u jos jednom albumu pa evo preslistajte ga: mozda cete vidjeti nekog od vama dragih osoba.

Labels: ,

Tuesday, September 02, 2008

St. Louis 2008. - idemo dalje

Evo i mi u Americi proslavismo jos jedan paznik rada (istina malo vremenski pomjeren u odnosu na onaj nas) i evo vrijeme je za nove radne pobjede. Nastavljam sa slikama sa druzenja Banjalucke raje ove godine krajem maja u St. Louis-u, ovaj put sa piknika u parku. Emira je nastojala da 'uhvati' atmosferu iz parka i cini mi se da je u tome uspjela. Pored nekih poznatih, ima tu opet dosta novih lica.

Piknik u parku - album1

Piknik u parku - album 2

Labels: ,