SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, August 31, 2008

St. Louis 2008. - jos jednom

Od susreta Banjalucana u St. Louis-u je proslo vec nekoliko mjeseci i slike su 'obisle svijet' i vec su vidjene. Nedavno sam dosao do stotinjak jos neobjavljenih slika koje je Emira vrijedno 'snimila' i ucinilo mi se da bi ih trebao objaviti. Iako nastojim da moji prilozi budu koliko-toliko aktuelni, primijetio sam da ima dosta onih koji na blog 'dodju' po prvi put pa im je sve objavljeno novo. E zbog tih posjetilaca sam se oducio objaviti sve sto sam od Emire 'pokupio', znajuci da ce i za neke od stalnih posjetilaca bloga biti zanimljivo vidjeti neka nova lica.

Slike objavljujem bez ikakvog teksta iz vise razloga: jedan je, sto mnoge na slikama ne poznajem pa nisam htio da prema njima budem nepravedan. Uspio sam samo da ubacim titlove gdje su pojedine slike napravljene a posjetiocima ostavljam da sami stave 'caption'.

Slike su 'slozene' u vise albuma i ovaj blog cu dopunjavati kako koji album bude spreman. Zato, ako zelite da vidite svih stotinjak fotografija, morat cete provjeriti ima li kakvih promjena ispod.

A da je na skupu bilo veselo mozete zakljuciti na licima najmladjih ucesnika.



1. septembar 2008.


NAPOMENA: upravo sam primijetio da sam napravio zbrku sa slikama u oba albuma pa neke slike niste mogli vidjeti. Greska je ispravljena pa bujrum!

Labels: ,

Thursday, August 28, 2008

Put 'oko svijeta' za 90 dana

Mnogi se od vas vjerojatno sjecaju popularnog filma "Put oko svijeta za 80 dana". Znam da sam ga jos kao dijete gledao i jos uvijek mi je ostao u sjecanju. E, nas dida Dane je ove godine krenuo na svoj ‘put oko svijeta’ kao sto to on zna ciniti cesce zadnjih godina. Istina, dida Dane je na svom putu koristio danasnja prevozna sredstva (avion, autobus), a u svakom mjestu ‘zadrzavanja’ ga je cekao neko poznat. I nije to bas bio put oko svijeta ali za njega, u njegovim godinama, nije to ni tako daleko od toga.

Ove godine je tura obuhvatila Kopenhagen u drzavi Danskoj, posjetu Ziskama u Norveskoj, pa onda posjetu Bosni: Sarajevo, Banjaluka, …. Put nazad je isao preko Zagreba. Kada pomislim sta ga je sve na putu cekalo (presjedanja na svjetskim aerodromima, putovanje autobusom kroz Bosnu, odlazak nocnim autobusom do Zagreba da se uhvati avion za nazad…), prodje me neka jeza: ne bi to bilo lako ni za nekog mladjeg a kamo li za nekoga ko je prevalio osamdesetu.

Prva stanica je bio Kopenhagen i posjeta sinu Kemi i njegovoj familiji. Iz Kopenhagena se ‘skoknulo’ (nekih osam sati voznje) do Ziska u Norvesku, gdje se dida Dane ponovo vidio sa dugogodisnjim prijateljem cika Kusmom i njegovom suprugom Fatimom. Iz Kopenhagena je slijedio let za Sarajevo i posjeta prijateljima Dilki i Salemu, koje je upoznao ovdje u Americi, a koji su se vratili u stari kraj.

Nakon Sarajeva je put dida Danu konacno doveo do grada kojeg je morao napustiti 95-te, kada su i posljednji Banjalucani bili protjerani od tadasnje vlasti. U Banjaluci, gdje se najduze zadrzao, dida je bio redoviti gost baste hotela Palas a obilazio je i ono malo poznatih koji jos zive u Banjaluci. Izmedju ostalog, svratio je do Hamzica, bivsih 'americkih' komsija, koji su se takodjer vratili u stari kraj. Stigao je nas ‘svjetski’ putnik i do Bosanske Dubice, gdje mu zivi sestra.

Slikao je dida Dane tokom puta (a slikali su i drugi), dok mu nije dosadilo. A od slika koje su stigle do Amerike sam izabrao nekolicinu: kvalitet im nije najbolji i nema ih puno, ali ipak dovoljno da se napravi jedan mali album. Bez obzira na ovu cinjenicu, dida Dani se mora odati posebno priznanje: potrudio se da svoj put zabiljezi za razliku od mnogih koji stalno obecavaju ali se nikada ne potrude da obecanje i odrze. A vecini je drago da vide gdje smo, sta radimo, kako zivimo, ali to vazi samo ako se radi o nekom drugom. To sam vec odavno shvatio i prihvatio kao realnost. A da zanimljivog ‘materijala’ ima na pretek znam pozdano, samo mi to u ovom ‘poslu’ da povezem stare poznanike i prijatelje ne pomaze puno.

Labels: ,

Tuesday, August 26, 2008

Vjencanje u Norkepingu

Uvijek kada pomislim da nam se nista interesantno ne dogadja neko me iznenadi emailom. Tako je i ovaj put. A vrijedni ‘reporter’ je opet Sejo iz Norveske, koji me svaki put prijatno iznenadi svojim javlajnjima.

Ovaj put je to jos jedno vjencaje, ovaj put u Svedskoj. Sejo je poslao svoj ‘kratki izvjestaj’ a ja evo moram da ubacujem svoj komentar da bih nekako uspio ukomponirati sve slike. Ova ovdje je jedna grupna, ispred opcine, na kojoj je ‘uhvacena’ cijela ‘ekipa’. Ostale su u albumu pa ih tamo mozete pogledati. Komentari ispod slika su Sejini a ja sam se potrudio da ih poredam onako kako se svecanost odvijala.

A evo napokon i Sejinog ‘izvjestaja’:

Labels: ,

Zdravo Co

U subotu 23.08.08. prisustvovali smo jos jednom vjencanju, ovoga puta u Norkåpingu Svedska. Vjencali su se Amela Hrnic iz Banjaluke (kcerka Buce i Binke koje smo vec upoznali na blogu) i Dzevad Mahovic iz Sarajeva.

Nakon duzeg vremena i cekanja da se dobiju svedski papiri za dolazak i boravak u Svedsku, Dzevad je dosao kod svoje ljubavi i vjencanje je obavljeno. Mama Binka a i tata Buco nisu mogli ispratiti kcer a da ne puste suzu radosnicu. Posto Dzevad nema nikoga svog od familije u Svedskoj, to smo ja, Amila, Aida i Igor imali zadatak da pripremimo mladozenju za vjencanje.

Vjencanje je obavljeno u krugu sire porodice i prijatelja. Bilo je i nas iz Norveske pa i susreta nakon petnaestak godina.

Ceremonija vjencanja je obavljenau opcini a poslije smo otisli u jedan restoran sa talijanskim obiljezjima gje je bilo veselo. Uz domace specijalitete i jagnjetinu sa raznja, sljivovicu, vino... i odabranu muziku sa prostora bivse nam ostalo se duboko do jutarnjih sati. Mi iz Norveske morali smo puni gas za nazad.

Evo i nesto slika kako je to sve izgledalo.

Pozdrav svima Sejo Visic

Labels: ,

Thursday, August 21, 2008

Jos jednom o nasem 'uvazenom kolegi'

Jos odavno sam htio nesto napisati o jednom sajtu ciju sam adresu dobio od jedne prijateljice ali sam to stalno odlagao. Valjda sam cekao pogodan trenutak, nastojeci da ne pretjeram s temama koje nekima nisu po volji. A da sam rijec trebao davno poslati dalje u to nisam sumnjao. Jer jedan od razloga zasto sve ovo radim je da nama koje je zadesila sudbina da nas nasi poznanici, kolege i ‘prijatelji’ (sto bi prostodusni ljudi rekli), na 'pravdi' boga protjerase, na ovaj nacin pomognem da nasu sudbinu lakse podnosimo: bilo da se druzimo na ovaj nacin, bilo da saznamo da ima jos onih koji znaju sta nam se desilo i koji se ne ustrucavaju da o tome otvoreno pisu.

Danas gresku ispravljam, i to s razlogom. Moram reci da sam prijatno iznenadjen da je nase pisanje o jednom od nasih poznanika i bivsih kolega neko zapazio. I da se jedan ozbiljan sajt, za koji pisu ugledni novinari, pisci, politicari…, ljudi koji kao i mi mogu svakom bez stida pogledati u oci, osvrnuo na nase diskusije, istina ne tako brojne, o onima koji su nam radili iza ledja dok smo mi naivno vjerovali u postenje i ljudskost.

Govorim ovdje o sajtu www.e-novine.com koji svakako i svakodnevno treba posjecivati da bi se stalno podsjecali na ono sta nas je zadesilo. Jer mnogi se toga kao stide, kao da se to nije desilo njima (nama) vec nekom drugom. A razlog za spominjanje naseg bloga je bio prilog o nasem bivsem sugradjaninu (jer vecina nas vise ne zivi u svom gradu, a on, dosljo, ‘pjesnik’ i direktor po rodjenu, se, nakon sto se jedno vrijeme izgubio iz njega tamo vratio) i skolskom i radnom 'kolegi', Slobodanu Boskovicu. Drago mi je da se i neko drugi, ciji su dometi i uticaji na sirenje istine daleko veci, odlucio da napise nesto o nasim ‘poznatim Banjalucanima’ koji su vukli glavne konce u projektu koji je Banjaluku ocistio od ‘nepodobnih’. Zato vam preporucujem da gornju adresu zapamtite, stavite u Favorites, i posjetite kad god vam se za to ukaze prilika.

Prilog o nasem ‘kolegi’ mozete procitati u clanku “ Kuca se brani na tudjem pragu" .

I ova vijest bi za nas prognane trebala biti ohrabrenje da ce bar neki od onih koji su ukaljali svoj obraz bar malo osjetiti posljedice svojih necasnih postupaka. Jer sada se vecina njih pravi da o nicemu nemaju pojma. Ali od istine se tesko sakriti.

Wednesday, August 20, 2008

Sansa za inzinjera hemije

Na ovim stranicama sam znao objavljivati i poneko obavjestenje pa cak i informaciju o prodaju vikendice a danas evo i jednog interesantnog oglasa za posao. Nas banjalucanin Nenad Vidovic, kojeg smo nedavno spominjali vezano za gimnasticare Banjaluke i Bosne i Hercegovine, mi je nedavno poslao email i zamolio me da ga objavim (naravno, ako ja smatram da tako treba uraditi). Zamolio bih sve one koji ga procitaju da vijest prenesu dalje kako bi se rijec sto vise prosirila.U ova krizna vremena, kada mnogi imaju problema da nadju dobar posao, mozda ce se javiti netko iz nasih krajeva za koga bi navedeni posao mogao biti ineteresatan. Vjerujem da nas ima koji smo u navedenoj struci a tu prvenstveno mislim na one mladje koji zavrsavaju skole, fakultete, magistriraju i doktoriraju, cak i na najboljim univerzitetita u USA. Dakle, evo emaila koji sam primio:

Buduci da se moje vrijeme penzionisanja priblizava, ja (kao i moja kompanija), polako razmisljam o “naslijedniku” pa je u tom smislu raspisan konkurs za hemicara koji bi zauzeo moje mjesto i nastavio rad u Research and Development sektoru u “The Sansin Corporation” kompaniji (www.sansin.com). Konkurs je raspisivan vec dva puta ali izbor nije napravljen jer su se javljali pocetnici a oni iskusniji se nisu ni javljali - valjda nisu htjeli da se sele u manji grad kao sto je Strathroy (40 km zapadno od Kanadskog Londona, u Ontario provinciji). Sada je konkurs ponovo raspisan i ja se pitam da li mozda negdje u Kanadi ili USA postoji nas covjek – hemicar, inzenjer kome je posao veoma neophodan a koji dobro poznaje engleski i ima iskustva u proizvodnji boja i drugih premaza za drvo. Magistratura ili doktorat su pozeljni ali nisu uslov. Ja naravno imam saglasnost kompanije da ovo objavim a ako ima zainteresiranih neka mi se jave na nv@sansin.com i priloze rezime na engleskom jeziku. Za mene nacionalnost uopce nije bitna ali je bitno znanje i zelja za usavrsavanjem. Naravno, novozaposleni nebi odmah bio poslat u “vatru” nego bi samnom radio jos nekoliko mjeseci i postepeno preuzimao posao, s’tim sto ja od te osobe ocekujem da mene kasnije prevazidje u znanju i dadne doprinos daljnjem razvoju kompanije jer samo tada bih ovu moju akciju smatrao uspjesnom. Za izrazito dobre i samouvjerene candidate ogranicenje za Kanadu i/ili USA ne postoji, mogu se javljati kandidati iz ostalih zapadnih zemalja kao i oni iz bivsih Jugoslovenskih republika. Kao i svagdje drugdje, konacan izbor kandidata obavlja Human Resources odjeljenje.

Nenad Vidovic

Sunday, August 17, 2008

Emirov prvi rodjendan

Prije par dana u Norveskoj je proslavljen prvi rodjendan unuka Emira. Slike nisam dobio ja, valjda da se ne bi pojavile na blogu, ali sam ih ja uspio ‘ukrasti’, kako to ponekad znam uciniti. A mozda je neko ocekivao lovu za objavu, kako je to modern ovih dana! Bilo kako bilo, slike su tu.

Emirov zivot pratimo od prije njegovog rodjenja! Jos tamo negdje u maju 2006-te smo "prisustvovali" vjencanju Alme i Edina a u avgustu prosle godine smo isto tako "prisustvovali" Emirovom rodjenju, istina ovako, virtualno. Danas je na redu prvi rodjendan, a mozda svi skupa docekamo da proslavimo i njegovu svadbu.

Posto nisam dobio nista ‘napismeno’, mogu samo da nagadjam kako je bilo. Vidim da se drustvo skupilo kod Ziska, da je vrijeme bilo lijepo, da je Ferid bio majstor rostilja (kao i uvijek), a i da je sve proteklo pod budnim okom cika Kusme. Da ne nagadjam, evo ukradenih slika pa pogledajte.

Labels: ,

Saturday, August 16, 2008

Dva prijatelja

Iako nas je rat rastjerao na sve strane, stara prijateljstva se odrzavaju koliko god je to moguce. Za one ‘mladje’ (tu ubrajam sebe i svoju generaciju) i nije tako neubicajeno da se posjecujemo makar bili udaljeni hiljadama kilometara, ali ni oni ‘malo stariji’ se ne daju. Cini mi se da su neki od njih duhom mladji od mnogih iz mladje generacije i da mogu svima sluziti za primjer.

Cika Kusmo i dida Dane su stari prijatelji, jos tamo negdje od iza 2. svjetskog rata i to prijateljstvo odrzavaju i dan danas. Mada ih je rat odveo na dva kontinenta, ove godine su se sreli dva puta: prvi put u Norveskoj, prilikom dida Danine posjete Kusmicima (o tome sam pripremio kratak prilog koji ce ici za par dana), a drugi put u Banjaluci, tamo gdje se stara Banjalucka raja srece tokom posjete starom kraju. Stariji Kusmici gotovo redovito posjecuju Banjaluku tokom ljeta a kako se ove godine u isto vrijeme i dida Dane zatekao u starom kraju, bila je to prilika da se njih dvojica nadju u basti ispred hotela Palas, kao sto su to nekada znali raditi u neka druga vremena. Cujem da su se sastajali svakog dana, predvece, kada malo odmore poslije rucka. Tako je i nastao ovaj snimak (istina ne bas najostriji), dvojice starih prijatelja (dida Dani je 83 a cika Kusmi 90) sada radvojenih hiljadama kilometara ali nikada toliko daleko da se ne bi mogli ponovo naci na casici razgovora. A poznavajuci ih obojicu, siguran sam da im je ovo druzenje pomoglo da, sto neki kazu, napune baterije za neke nove susrete.

Labels: , ,

Monday, August 11, 2008

Sijin rodjendan

Emira je neumorna sto pokazuje i ovim prilogom. Znao sam da je Asija u Louisville-u, a znao sam i za rodjendan ali nisam ocekivao nikakvo ‘izvjesce’. Ali Emira ne bi bila Emira kada ne bi mislila na blog. Nije joj bilo tesko da sve zabiljezi kamerom a cak mi je olaksala posao pripremajuci slike tako da sam ja samo morao da pripremim one ‘malene’, sto bi rekli ‘thumbnails’.

Nasa kolegica Asija je slavila rodjendan, ovaj put kod sina u Kentucky-ju. Kako nisam imao prilku da je vidim nakon njenog povratka s puta po starim krajevima, new image me je iznenadio. Da nije bilo slavljenicke torte tesko bih pogodio ko je slavljenica! A ove nove fore sa svijecama u obliku brojki mi se bas ne svidja previse. Cini mi se da je onaj nas klasicni nacin, sa obicnim svjecicama, bio bolji jer nakon neke godine vise se broj svjecica nijee mogao lako izbrojiti. Ovako, s ovim brojevima, nema nikakvih dilemma.

Asiji, mojoj vrsnjakinji, zelim sve najbolje u narednih sezdeset a sada rijec prepustam Emiri:

Dobro vece Co,

Upravo smo se vratili sa proslave jednog rodjendana. Asija je ovdje u Louisville-u od prosle nedelje, a kako joj je danas rodjendan, njeni prijatelji su odlucili da je iznenade i naprave malu rodjendansku party u krugu najblizih prijatelja i familije.


U tajnosti je pao dogovor da se proslava organizuje kod Hajrudina i Silve jer imaju divno dvoriste a i da Asija ne primjeti nista unaprijed. Tako je pao dogovor pa su majke pravile pite, Silva kolace, Zlaja i Hajrudin su bili zaduzeni za rostilj a Zumra i Nino su bili odgovorni za sve ostalo. Mogla bih nabrajati kao Balasevic....burek, zeljanica, cevapi, raznjici, lepinje, ruzice, kolaci...

Iznenadjenje je uspjelo. Kompletno drustvo se vidi na slikama koje saljem. Istina, nedostaju Ninina djevojka Aida ( kcerka Zlaje i Zumre) i mladi Beharici. Svi su oni dosli malo kasnije kad sam ja vec ostavila foto aparat u tasnu.

Moram da spomenem da smo ostavili Asiji na volju da izabere koji joj je rodjendan. Zahvaljujuci okruglim brojevima pravili smo kombinacije i pjevali Happy Birthday a na Asiji je ostalo da izabere.
Jedno lijepo vece i prelijepo druzenje stare raje.


PS
Morala sam usput da posaljem i slike sa paradajzom i paprikama jer nisam vidjela bolje odavno. Izgleda da su Beharici najbolji bastovani medju rajom.


Pozdrav Emira

Labels: ,

Sunday, August 10, 2008

Čika Kušmo i kriza sa gorivom

Cijeli svijet vec mjesecima potresa naftna kriza. Cijene goriva rastu svakodnevno pa cak i ovdje u USA gdje nitko ne moze maknuti bez auta sve je veci broj onih koji se odlucuju za gradski prenos. Rjesenje krize se ne nazire i nitko ne moze predvidjeti kako ce se sve završiti.

Dok svi svakodnevno strepimo šta nam donosi novi dan, cika Kušmo (Kušmic Mehmed, Meša) nema tih briga. Od kako se nakon progona iz Banjaluke skrasio u Norveškoj, norveška vlada se brine da mu starost prolazi bez problema. Vecini je poznato kako se vlasti u skandinavskim zemljama brinu o starijoj generaciji i nisam o tome namjeravao pisati. A nemam namjeru pisati ni o penzionerima u oba bosanska 'blentiteta' jer je i to vecini poznato. Danas sam naumio da napišem par rijeci o ovoj makini koju cika Kušmo voza ulicama drzave Norveške: ne troši benzin, pa je kriza ne pogadja. Ljeti se pretvara u kabriolet, a gore na slici je zimska varijanta. O maksimalnoj brzini i ekrondišnu nemam informacija ali sudeci po prilozenoj slici izgleda da je sve potaman.

Kako sam informacije dobio iz trece ruke ne znam da li je bilo kakvih problema s policijom. Poznato mi je da je u Norveškoj policija veoma rigorozna kada se radi o prekoracenju brzine a uzimajuci u obzir da je cika Kušmi tek devedeseta ne bi me iznenadilo da se ponekad malo opustio pa dodao gas, onako da se malo pohvali pred komšijama.

Labels: ,

Friday, August 08, 2008

Sjecanje na nase postene Banjalucane

Postovani Milane,

Nedavno sam procitao clanak koji napisa nas banjalucanin i moj kolega iz banjalucke Gimnazije Bedrudin Gusic. Obzirom da Tvoj blog citaju mnogi nasi sugradjani koji sticajem okolnosti i politikom koju nastavljaju sadasnji politicari naseg grada i RS postadose izbjeglice ili protjerane osobe mislim da se treba podsjetiti svjetlih primjera nasih sugradjana, kojih nazalost vise nema, ali cija postena prezimena nose mnogi nama poznati i dragi prijatelji i sugradjani.

Mislim da se Bedrudin nece ljutiti sto sam poslao njegov clanak jer smatram da ljude pod punim imenom treba spomenuti I spominjati kada su slicnim uslovima javno ustali u odbranu svojih komsija i onih kojima je uradjeno zlo, jer ih je na to obavezivala vjera kojoj su pripadali i odgoj koji su nosily iz svojih porodica a koji ju prenesen i na njihove potomke.

Puno posdrava iz Kitchenera, Ontario

Aljosa Mujagic


U prilogu sjecanja na jednu rezoluciju


STA BI BILO KAD BI BILO...?


I dok je najveći evropski krvolok nakon Drugog svjetskog rata konačno tamo gdje mu je i mjesto, dok su njegovi istinski sljedbenici u Laktašima i Banja Luci, te diljem tvorevine koju je utemeljio i krsno joj ime dao, svjesni pravne (barem) mogućnosti da bi joj temelji i čitava konstrukcija (sazdana od krvi i zla) mogli biti uzdrmani, dok njegov odani nasljednik na tronu svekolikog srpstva zapadno od Drine i njegov Goebels Rajko Vasić laju na pasja preskakala i na spominjanje mogućnosti da se sudi i Radovanovom životnom djelu, koristeći oprobane metode "napad je najbolja odbrana" pa prijete referendumom (sve su to ćorci dok se Dejtonski ustav ne usvoji u Parlamentu BiH!), dok onaj jad od Lajčaka i dalje brani Karadžićevo životno djelo i fašistički produkt, nije na odmet prisjetiti se poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941. godine. Javno se treba sjetiti toga historijskog dokumenta po ne znam koji put, ne samo zato što je historijski, već i zbog toga da neke lekcije iz historije utvrdimo kako nam se ta "učiteljica života" ne bi ponavljala. A, navikla je da se ponavlja, naročito nama - Bosanskim Muslimanima.

Dakle, sjećajući se Rezolucije s početka Drugog svjetskog rata iz vremena i sa prostora vladavine endehazije, nekako mi se nameće hipotetičko pitanje: Da li bi naši sugrađani i sunarodnici, naši bližnji ili daljnji rođaci, potpisali i uputili takav dokument Poglavniku da su znali šta će se kasnije dešavati njihovim sinovima, kćerima, unucima, rođacima, sugrađanima..., ili čak nekima od njih lično (Muhameda Tabakovića, bivšeg gradonačelnika, četnici svezali za kuću i zapalili, 1944. godine!; muftiju u penziji hadždži hafiza Mehmed efendiju Zahirovića, četnici pokušali zaklati 5. marta 1993. godine, preko puta tada, još uvijek postojeće Ferhadije!), a od strane djece ili unuka istih onih Srba za koje su tražili zaštitu, ili nekih od njih koji su bili suvremenici potpisnika Rezolucije?

Naravno, teško je dati validan odgovor na takvo pitanje, pogotovo što nijedan od potpisnika nije više među živima, ali se sa visokim procentom sigurnosti može pretpostaviti da bismo svi mi, njihovi sugrađani ili rođaci, makar i kao žrtve banjalučkih, krajiških i bh. četnika ponovili gest svojih časnih predaka jer nas na to, prije svega, upućuje naša vjera, te antifašistička prošlost i sadašnjost. Zapravo, mi drukčije niti znamo niti smijemo. Druga je stvar što smo u međuvremenu naučili i neke druge lekcije, za razliku od naših predaka, pa njihove greške koje se ne mogu staviti u ovaj kontekst, ne bismo ponovili. Radi nas samih i naših potomaka.

Dakle, dok se u Banja Luci ovih dana preko noći stavljaju limene table sa natpisima ulica Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pa ih tzv. komunalna policija ujutro uklanja, dok se toj dvojici mega-zločinaca i dalje daje masovna podrška, dok je njihov duh, ma kako ogrezao u krvi nevinih, itekako živ i "profitabilan" u eresu, dok im svijet i "naše Sarajevo" to i dalje blagonaklono toleriraju, eno im sve to tamo. Ne kaže se bez razloga: čega se pametan stidi, budala se ponosi! Oni truju prostor u kojem žive, njegov bliži i dalji okoliš, siju mrak i mržnju koja će se, u samoj konačnici, odbiti i njima od glavu. Jednostavno, njih će mržnja, kao opaka bolest, izjesti - iznutra.Mi se ponosimo sa djelom naših 75 sugrađana koji su u neka druga vremena ustali u odbranu obespravljenih i progonjenih.

REZOLUCIJA BANJALUČKIH MUSLIMANA (skraćena verzija)

Ne zna se tačan datum njene objave, sa sigurnošću se može jedino reći da je Rezolucija, koja se danas čuva u Vojno istorijskom institutu u Beogradu, napisana u drugoj polovici 1941. Najvjerovatnije jedanaestog mjeseca te godine najugledniji banjalučki Muslimani, njih oko sedamdesetak, među njima i tadašnji gradonačelnik Banjaluke (!) su u rezoluciji predanoj potpredsjedniku ustaške vlade i njenom ministru prometa, podigli glas protiv ustaške politike i počinjenih zločina nad srpskim i židovskim narodom, sa zahtjevom da se prekine svaki progon i svako ubijanje po bilo kojoj osnovi – vjerskoj ili nacionalnoj.

U samoj rezoluciji, između ostalog, stoji slijedeće: "Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuća i iz postelje čitavih obitelji s rokom od 1 do 2 časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale. Mi nismo nikada očekivali, a kamoli želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo nikada, niti pod najtežim prilikama, služili ovakvim sredstvima. I to ne samo radi toga što nam brani Islam, nego i zato što smo vazda vjerovali, i što vjerujemo, da ovakve metode rada dovode do rušenja javnog mira i reda u svakoj državi i ugrožavaju njezin opstanak. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorima neprijateljima, jer ovo što se kod nas radilo, sumnjamo da bi mogli naći primjera u povijesti u bilo kojeg naroda..."

Potpisnici Rezolucije:


1. HAKIJA BEŠLAGIĆ.................gradonačelnik
2. Ing. SULJAGA SALIHAGIĆ..........građevinski preduzimač
3. HASANBEG DŽINIĆ.................predsjednik
4. HUSEIN REDZIĆ...................privredni činovnik
5. HAMDIJA AFGAN...................predsjednik
6. Dr. ASIMBEG DŽINIĆ..............advokat
7. HALIDBEG DŽINIĆ ................veleposjednik, pred. uzd.
8. AVDIJA HASIĆ....................penzioner
9. Dr. SEID BULJINA................pravni referent opštine
10. KERIM ĆEJVAN....................posjednik i pred. zanatske udruge
11. ILIJAS OMERBEGOVIĆ .............geometar i predsjednik sport. kluba
12. IBRAHIM MAGLAJLIĆ...............trgovac
13. MUHAREM IBRAHIMBEGOVIĆ..........trgovac
14. NEDŽIB BIBERIĆ .................trgovac i sahadžija
15. Dr. ALI KAMILBEG DŽINIĆ.........veleposjednik
16. Hadždži hafiz MUSTAFA ef. NURKIĆ...muftija u miru i muderris
17. Hafiz IDRIZ SKOPLJAK............muderris
18. LATIF DEMIROVIĆ.................trgovac
19. AGO ABAZAGIĆ....................umirovljenik
20. DERVIŠ DŽANIĆ...................trgovac
21. SEJDAGA ĆEJVAN..................posjednik
22. ĆAZIM MUFTIĆ....................posjednik
23. ŠAĆIR DEDIĆ.....................učitelj u penziji
24. ZAIM IBRAHIMBEGOVIĆ.............trgovac
25. RAMIZBEG BEGANOVIĆ..............veleposjednik
26. ALIBEG GRADAŠČEVIĆ..............veleposjednik
27. BEKIR GALIJAŠEVIĆ...............insp. računovodstva
28. ALIJA GERMOVIĆ..................knjižar
29. Prim. dr. ASIM KULENOVIĆ........liječnik Državne bolnice
30. Ing. IBRAHIM SULJIĆ.............šef tehničkog odjeljenja Hig. zavoda
31. NAIM ĆEJVAN.....................profesor i predsjednik Vakufa
32. Dr. IHSAN ZUKANOVIĆ.............liječnik Državne bolnice
33. Dr. IBRAHIM IBRAHIMPAŠIĆ........državni tužilac
34. ALIJA TABAKOVIĆ.................činovnik sudbenog stola
35. KEMAL HADŽIOMERSPAHIĆ...........profesor
36. SAFET DOROČIĆ...................učitelj
37. SULEJMAN HADŽIDEDIĆ.............činovnik I hrvatske štedionice
38. Hafiz IZET MUFTIĆ...............glavni imam Ferhadije džamije
39. AHMET AHIĆ......................šerijatski sudija
40. HUSEIN KAPETANOVIĆ..............učitelj
41. HAMZAGA HUSEDŽINOVIĆ............posjednik i industrijalac
42. DERVIŠBEG KAPETANOVIĆ...........posjednik
43. HAMDIJA ef. SOFTIĆ..............džematski imam
44. IBRAHIM KARASELIMOVIĆ...........trgovac
45. MUSTAFA ZUHRIĆ..................šerijatski sudija
46. ALIJA ef. KAPIDŽIĆ..............vojni imam
47. MEHMED IBRAHIMBEGOVIĆ...........posjednik
48. Ing. DŽEVAD GLUHBEGOVIĆ.........činovnik vjerskog zavoda
49. SALIH ĐOĐIĆ.....................povjerenik Privredne komore
50. ŠAĆIR H. KOVAČEVIĆ..............posjednik
51. Ing. OMER KAJTAZ................šumarski činovnik
52. Hadždži HAMID MUFTIĆ............imam i vjeroučitelj
53. Ing. MUHAREM KATANA.............šumarski činovnik
54. OSMAN KULENOVIĆ.................ravnatelj OUZOR-a
55. MEHMED JAHIĆ....................trgovac
56. Ing. agr. RIZO HADŽIOMERSPAHIĆ..poljoprivredni činovnik
57. HALID BULJINA...................profesor
58. Ing. BEDRUDIN GUŠIĆ.............činovnik
59. MUJO GUNIĆ......................obućar
60. ABDULAH SMAJIŠ..................činovnik OUZOR-a
61. ASIM KRAJIŠNIK..................činovnik
62. HUSEIN DŽANIĆ...................privredni činovnik
63. OSMAN AHMIĆ.....................šerijatski sudija
64. Hafiz MEHMED ef. ZAHIROVIĆ......vjeroučitelj (nakon Drugog svjetskog rata bio dugogodišnji muftija banjalučki)
65. FEHIMAGA LITRIĆ.................posjednik
66. MUHAREM HAMULA..................član vakuf. povjerenstva
67. Hadždži DERVIŠ NUMANOVIĆ........mesar
68. Hafiz ŠAĆIR KOVAČEVIĆ...........posjednik
69. MUJO MEDIĆ......................tajnik "Bratstva"
70. EDHEM BARUČIJA..................tajnik "Islahijjeta"
71. SALIH VEHABOVIĆ.................trgovac
72. Hadždži ĆAMIL GUŠIĆ.............vlasnik kupatila
73. Hafiz BEKIR ef. DEMIROVIĆ.......imam
74. MUSTAFA GUŠIĆ...................predsjednik "Islahijjeta"
75. MUHAMED TABAKOVIĆ...............bivši gradonačelnik
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ - 03.08.2008.

Wednesday, August 06, 2008

4R - proslava jedne mature

Proslo je vise od godinu dana od proslave jedne mature a ja se tek sada odlucio da slike objavim na ovim stranicama. Istina, slike sam dobio nekoliko mjeseci nakon okupljanja i u prvom momentu nisam ni razmisljao da ih stavim na blog. Kako je priloga sa druzenja sve manje (inbox mi se puno samo kojekakvim spam-ovima, nigdje priloga za blog), rekoh sam sebi “hajde potrudi se, pripremi ih, mozda ce za nekoga biti interesantne”. Tako nastade ovaj prilog sa zakasnjenjem od vise od jedne godine.

Prosle godine se, dakle, okupila generacija ucenika Tehnicke skole u Banjaluci koja je ‘derala klupe’ od 63. do 67. Sto bi u ono doba rekli 4R, radiotehnicari. Tehnicka skola, nekada poznata i priznata, je godinama brusila kadrove za banjalucku privredu (koje vise nema, a sta je s skolom, ne znam), iako raja iz Tehnike nikada nije imala onaj status u gradu kao sto su to imali gimnazijalci. Razlog mi nikada nije bio jasan, ali bilo je tako. Medjutim, to nama tehnicarima nije smetalo a da u izboru skole i zanimanja nismo pogrijesili potvrdjuju mnogi moji prijatelji i poznanici iz skole koji su se vrlo lako uklopili u nove sredine bez obzira da li se radi o Evropi ili Americi. Sto neko rece: zanat je zanat.

Proslo je, dakle, punih 40 godina, drustvo se okupilo (vecina onih koji su ostali u gradu, uz nekolicinu ‘razasutih’) da se ponovo podsjete na lijepe skolske dane. Znate onu od Desanke Maksimovic, “Od kolijevke pa do groba, najljepse je djacko doba”. Iako sam se nadao da bih mogao ‘skoknuti’ na proslavu, obaveze mi to nisu dopustile. Bila je to sansa da se sretnem sa nekolicinom skolskih drugara koje nisam vidio godinama, gotovo citavu vjecnost. Mozda ce biti prilike, do slijedeceg susreta je ostalo jos samo cetiri godine (naravno ako nekome padne na pamet da organizira proslavu 45. godisnjice).

Posto na proslavi nisam bio, odlucio sam da objavim isjecke iz email-a koji mi je naknadno poslala moja skolska kolegica Saima: original je otisao Dzindicima, neposretno nakon proslave. Ona je to veoma lijepo opisala i iz njenog email-a se moze osjetiti atmosfera sa proslave a i duh jedne generacije koja je zivjela u nekim drugim, sretnijim vremenima. Ja bih jedino primijetio da mi raja na slikama izgleda odlicno: cini mi se kao da se ne radi o sezdesetogodisnjacima (skoro). Ili se to samo tjesim! Dakle, evo Saiminog pisma, uz neka skracenja i moja dodatna objasnjenja u zagradama:

Labels: , ,

Evo dan i pol poslije završetka maturske fešte sjedam za kompjuter i pokušavam da hronološkim redom opišem sva dešavanja oko naše proslave. Obzirom da prvi put pišem ovako nešto u šezdesetoj godini ne znam koliko su moždane vijuge zadržale onu sposobnost i onaj talenat koji sam imala u godinama naše mladosti i našeg školskog bitisanja.

Ono jedino drvo ispred škole je podobro naraslo i dobro se drži, a u njegovom hladu je bila okupljena naša generacija. Ja sam neke odmah prepoznala, a neke ne, pa je moje pitanje kad sam prišla bilo da li oni znaju gdje se okuplja bivši IVr iz godina 67-ih, sto je izazvalo smijeh kod raje. Izo Nalbantić mi je bio najveće iznenadjenje, jer on nije dolazio 40 godina. Od visokog vitkog momka sa bujnom kosom ostao je malo niži puno deblji i bez kose Izo, ali sa svojim zagrebačkim govorom i nevjerovatnim šarmom i dalje je faca. I on je mene izljubio i izgrlio sa purgerskim naglaskom i pitanjem koji je ovo "ovako dobar komad". On živi u Opatiji i u srećnom je ... braku.

Kad smo se na kraju svi skupili i došao i profesor Hinić i pogledao po svima nama prvo mu je pitanje bilo " hoće li doći grofica." (op., Emira Dzindic). Onda smo mu rekli da smo svi tužni što vas dvoje niste tu ali životne okolnost odlučuju o našim željama i to se tako mora prihvaćati. Sa profesorom Hinićem smo ušli u školski hol u kojem je bila grupa od 12-tak ljudi, prva generacija učenika Mašinske tehničke škole koja je tada jedina i postojala. Slavili su 50 god. To su bili sve sami metuzalemi i mi smo se šokirali od pomisli da se za 10 god vjerovatno mora tako izgledati. Iz te grupe jedan jedini naoko dobro držeći kaže meni da idem s njima da im uljepšam grupu, a ja im na to odgovorim "jest pa da mene poslije uljepša muž."

Hinić nas je samo prozvao, jer je žurio na proslavu svoje 50-te godišnjice mature. Onda nas je sadašnji direktor pozvao u amfiteatar i prozivao nas da malo kažemo o sebi. Glavne karakteristike su penzija i "čekanje", a poneko i radi. Joka (op. Lazicic Jovanka) je zanimljiva, jer njenim odlaskom na čekanje, vratila se u svoje selo sa mužem, napravila mlin, melje pšenicu i kukuruz, sadi voće i povrće, pravi kompote i džemove, bere šumske plodove i bez šminke i frizure izgleda zdravo. Kad je sve to završila onda je neko dobacio da će umrijeti zdrava.

Labels: , ,

Drugo iznenadjenje je bila Ivančica (op. Raus). Došla je ljepša nego ikada, prava Barbika. Besprijekorne linije, garderobe i šminke, niko joj ne bi dao više od 30-tak godina. Ona živi u Italiji ... , Italijan je iz Istre zna naš jezik … Bude ( op. Nikic Budimir) je poslao lijepu poruku Zorici (op. Radic) na mobitel …u penziji je ali je rekao da će za 50 i dalje sigurno dolaziti…

Georgijević Dragan (op. svirao solo gitaru u Meteorima) se javio Savki (op. Savic Mladen) i rekao da mu je zubar obečao da će mu zubi biti gotovi do 02.06. ali ga je prevario, na što sam ja rekla da ih nije imao ni kad smo išli u školu. Savka mu je ponudio da dodje i da će mu on dati jednu svoju rezervnu protezu.

Tu je bilo dosta smijeha i direktor je imao lijep dan a ja sam mu rekla da smo mi bili prvi razred u školi koji je počeo demokratiju na ovim prostorima (stalno smo bili kažnjavani) i da nas je jedan veći broj bio ponavljača, kao i moja malenkost i da smo od tog razreda napravili generaciju koju ni jedan profesor nikad nije zaboravio. Onda je on počeo o svakom čitati napomene: tu je bilo svašta ali kad je pročitao za Bisu (op. Biserka Drlja) "zatečena u razredu bez kecelje " to je bio vrhunac smijeha.

Stupili smo u vezu sa prof. Oliverom koja živi u Pazovi kod Novog Sada i koja je sviju pozdravila i rekla da je žalosna što ne može doći jer je već stara i bolesna za takvo putovanje.


Memišević (op. Sakib, zivi u USA) se nije nikome javljao ni mailom a ni prilikom posjete ovamo. Vjerovatno su mu informacije o ovoj organizaciji došle sa zakašnjenjem.

Labels: , ,

Poslije toga smo otišli u Kastel na kafu i svi su nas gledali jer zaista relativno svi dobro izgledamo za šezdesetogodišnjake. Tu smo puno spominjali sviju i opšti zaključak je bio da je "grofica" bila najkvalitetnija ličnost u razredu i zbog učenja i zbog ozbiljnosti a ja sam dodala i zbog odabira Saše (op. Dzindic) za muža. Onda smo se sjetili kako smo za petnaest godina završili u vašem stanu i kako nam je uvijek lijepo kad smo zajedno bez obzira na protekle dogadjaje i protekle godine. Poslije Kastela smo se razdvojili u tri grupe i otišli na tri groblja položiti cvijeće umrlim drugovima i profesorima.

U 15 sati smo se razišli kućama a u 18 našli na staroj autobuskoj stanici i krenuli za Kozaru. Put je opet prošao u šalama i smijehu sječajući se eskurzije. Najviše se pamtile neke Zezine (op. Cerimagic Azemira, sada u Svedskoj) izjave i valjda joj je i nadimak bio adekvatan njenom duhu. Smještaj je bio u motelu "Bjele vode" koji je na prekrasnom mjestu, predivno adaptiran, usred šume. Vrijeme je bilo idealno, cvijeće i zelenilo na sve strane. Smjestili smo se po sobama, otišli na jednu dobru šetnju i oko 20 sati započeli dernek uz zaista dva nevjerovatna momka. Sviraju sintesajzer i jedan gitaru, drugi harmoniku. Pjesme su sve bile iz našeg vremena, plesalo se do iznemoglosti. Jovanka nije prestajala i onda sam ja rekla da je džaba upisivala školu. Trebala je ostati u svom mjestu i maksimalno raditi sve ono što najbolje zna a zdravlje i kondicija su joj nevjerovatne. Mene su stalno dizali za ples i ja sam im na kraju rekla da obzirom da su svi mladji od mene jednu godinu, a godina u našim godinama i te kako mnogo znaći, "da su odlućili da me etnički očiste." Bilo je zezanja i na račun protekli ružnih dogadjaja ali i to je jedan od načina da se mora živjeti dalje…

To bi otprilike bilo to, a atmosfera će vam biti dočarana putem tih videa koje će te dobiti. Ja sam otišla na spavanje oko 04 jer zaista nisam više mogla izdržati a morala sam taj dan i putovati za Sarajevo. Probudila sam se oko 08, sišla u salu i zatekla sve u istom raspoloženju, jer mnogi nisu ni spavali. Kemo Bečić mi je izgledao najsvježiji. Onda je slijedio doručak: domaći kajmak i pura, domaći omač i kajmak, kajgane uštipci i sve i dalje uz istu muziku. U 12.00 su nas muzičari ispratili do autobusa i onda svi u komi do Banja Luke. Jedva sam dogurala do kuće a neki su nastavili i otišli u kafanu.

Najsimpatičniji je bio Šuki, koji je po izlasku iz autobusa rekao : E moj Šuki što ti je bilo fino bilo je sad opet "hajd Šuki ovo, hajd Šuki ono, daj deda ovo, daj deda ono i ode život"

To je otprilike to a kad dodjete mislim da mi ovo dugo neće izići iz sječanja pa ćemo nastaviti sa pričom.


Uz ovaj lijep Saimin opis stigle su i fotografije. Ima ih 40-tak pa sam ih podijelio u dva albuma. Za one koje bi one mogle zanimati evo linkova:

Album 1

Album 2

Labels: , ,

Monday, August 04, 2008

Braco i Emina

Banjaluka je bila poznata po mnogim muzicarima koji su zabavljali raju na igrankama, u kavanama, na svadbama. Kako sam i sam jedno vrijeme bio u tim vodama (bili su to lijepi dani), imao sam prilike da se s mnogim druzim a sa nekima sam dijelio mjesto na podijumu. Jedan od ovih potonjih je i Muhamed - Braco Skopljak o kojem sam nesto malo vec ranije pisao. S Bracom sam imao cast nastupati u Domu Kulture (oni malo stariji ce se sjetiti sastava Eight Band), sali Rudi Cajaveca i baru hotela Palas (ekipa, Haske, Braco, Cisko, Malac i ja)... Za mene je muzika (mislim na aktivno bavljenje) bila samo jedna lijepa ali prolazna epizoda u zivotu (iako mi ni dan danas niti jedan dan ne prolazi bez muzike), a za Bracu, nerazdvojni dio zivota.

O Braci i njegovom zivotopisu su pisali drugi pa ja ne bih da ponavljam. Danas sam htio da posjetiocima bloga predstavim jednu pjesmu sa Bracinog drugog CD-a koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana. Iako sam jos davno htio da ovaj blog obogatim Bracinim muzickim djelom evo to cinim tek sada. Ali nikad nije kasno.

S Bracinog drugog CD-a sam izabrao njegovu obradu, bar za vecinu nas starijih, nezaboravne Santiceve Emine. Mnogi ce se odmah sjetiti originalne verzije u izvedbi Himze Polovine, a ima mnogo onih kojima je na scru izvedba Ibrice Jusica. Ja bih rame uz rame uz ove dvije stavio i ovu Bracinu. Njegove obrade starih bosanskih sevdalinki su mi posebno drage i zbog toga sam se odlucio bas za Eminu, pjesmu koja ima posebno mjesto u bosanskoj muzickoj historiji. Muzicki trendovi u starom kraju, a bogami i na vecini zabava u novim krajevima, vuku na, meni toliko strani, turbo-folk, tako da me podsjecanje na nase izvorne vrijednosti iskreno raduje. Nadam da ce se naci i onih iz mladje generacije koji ce nabasati na ove stranice pa im toplo preporucujem da poslusaju ovu lijepu obradu pjesme koja nikada ne smije pasti u zaborav.

Braci se zahvaljujem sto na CD-u koji mi je poslao i zelim mu da ih bude jos. A vama koji citate ove rijeci ne trebam nista posebno ni ‘govoriti’: siguran sam da uzivate. A zvucnici su ukljuceni, nadam se!



Labels: , ,

Sunday, August 03, 2008

Dzindici kod Perica

Prije posjete Pittsburgh-u Dzindici su svratili do svojih prijatelja Perica koji od ovog zadnjeg rata zive u okolini Cleveland-a. 

Posto ja kumim, molim, insistiram, a ponekad i prijetim, da mi se posalju slike sa druzenja, posjeta, putovanja, ljetovanja, proslava rodjendana, proslava diploma, itd, Dzindici su mi poslali nekoliko koje mozete vidjeti ispod. Istina je da sam sa ‘izvjestajem’ malo zakasnio, al’ nema veze. Bolje ikad nego nikad.

Kako se iz prilozenih slika moze vidjeti, Zvonku i Gordani nije lose. Meni je posebno u oci zapao bazen, koji bi mi u ove tople ljetne dane dobro dosao. Kada ‘zvizgan upekne’, bazen je jedini pravi spas. Nazalost, kada smo mi kupovali kucu, kuca s bazenom je bila izvan naseg domasaja. Ako mi se jednog dana 'posreci' da me moje sadasnje komsije potjeraju s ‘novog ognjista’, mozda se sjetim i bazena. 
\
Drago mi je da sam imao priliku da u ovih nekoliko zadnjih priloga rijecju i slikom docaram kako prognani Banjalucani zive u novom kraju. Moj utisak je, nije lose. Cak stovise. Izgubiti sve i u par godina stati ponovo na noge zaista nije lako. Poredim to sa situacijom s prostora bivse Juge gdje vecina izbjeglih i prognanih jos uvijek nije nasla smiraj. Mnogo je tamo onih koji jos uvijek ne znaju na cemu su, ocekuju pomoc od novoformiranih ‘demokratskih’ vlada, nadaju se da ce im neko problem rijesiti. A novi vlastodrsci se brinu samo za sebe, jer bog je prvo sebi bradu stvorio. A uz vlastodrsce idu i oni koji su ratom profitirali, a obicna raja ceka. Ne znam sta bih na ovo rekao. Dok neki ispastaju ni krivi ni duzni, ima in onih za koje vrijedi ona stara: "svako zanje kako je posijao", samo sto to mnogima nikada nece biti jasno. 

Evo poceh sa Pericima, a odoh u ‘politiku’. Nije to neko cudo, jer nase sudbine i zivotu su neraskidivo vezani za dogadjanja u starom kraju da ih je nemoguce razdvojiti. Slijedeci put cu se potruditi da politiku u priloge ovog tipa ne uplicem.

Zvonko i Sasa

Goga na "radnom mjestu"

Bit ce i paradajza

Malo cvijeca

Ah ljepote!

Pogled na kucu i garazu


Labels: , ,

Friday, August 01, 2008

Kod Filipovica u Portlandu

Evo danas nastavka ‘izvjestaja’ o posjeti Portlandu. Dan nakon posjete Lovricima sam se susreo sa jos jednom Banjaluckom familijom: Filipovicima. Kristinu i Suada Filipovica - Ficu (rece mi da ga je u ranom djetinjstvu raja zvala Suto), sam sreo prilikom doceka Nove godine kod Kresa i kada smo kroz pricu dosli do moje posjete Portlandu pao je dogovor da se vidimo. Suad mi je vise puta napomenuo da se obavezno moramo vidjeti i tako je i bilo.

Fico me je pokupio kod Pioneer Square-a u downtown-u Portland-a i nakon voznje od nekih 15-tak minuta stigosmo pred njegovu kucu. Cim sam izasao iz auta primijetio sam da se radi o novogradnji. Bio sam prijatno iznenadjen ovom cinjenicom jer je vecina Banjalucana koje sam imao prilike posjetiti kupila starije kuce (iako znam jos jednog od nase raje koji se odlucio da gradi kucu). U Ficinom slucaju je bilo ocigledno da se radi o kuci koja je izgradjena nedavno. Kasnije kroz razgovor saznadoh da su Filipovici odlucili da prave kucu i rezultat je bio lijep objekat koji je odudarao od tipskih kuca koje se prave u Americi. Odmah sam primijetio da je sve uradjeno veoma pedantno, sto opet nije tipicno za americke prilike. Fico mi objasni da je licno on nadgledao radove i da nije dozvolio da mu americki majstori sfusera kucu na brzinu. Ispricao mi je slucaj kako su majstori morali praviti stepenice tri puta dok ih nisu napravili ‘kako bog zapovijeda’. Cini mi se da masinci pridaju jako puno paznje svakom detalju i da kod njih nema fuseraja, za razliku od nekih u koje ubrajam i sebe.

Dok je vrijedna domacica zavrsavala rucak, prica se opet, kao mnogo puta, okrenula Banjaluci, nekim dobrim starim vremenima, borbi da se snadje u novom kraju, te planovima za buducnost. Pricali bi tako ko zna koliko da se nije moralo nesto i prezalogajiti. Kristina je pripremila obilan rucak a ja sam se, nakon juhe, zakacio za bureke. Bili su to oni nasi poznati bureci kojima ne mozes odoliti. Cak sam morao napraviti i snimak za uspomenu da i ostali vide o cemu se radi.

Poslije rucka opet price, podsjecanja na staru raju, razgovori o djeci. Lejla, Kristinina i Ficina kcer, je sa suprugom, Zlatanom, Sarajlijom, u posjeti roditeljima, dok je sin Nadan bio odsutan. Lejla je zavrsila fakultet (samo da napomenem da je bila najmladji diplomac) ali nastavlja dalje, ganja magistarski. Iako je prvo dijete na putu, to je nije sprijecilo da se i dalje skoluje (a usput takodjer radi) kako bi se mogla upustiti u ove okrutne kapitalisticke vode. Sin Nadan nazalost nije tih dana bio u Portlandu. Kako cujem od Fice, i on studira (Nursing, u Indiana-i), sto me nije iznenadilo. To je gotovo pravilo kod vecine nase raje. Kada ovu cinjenicu poredim sa beznadjem mlade generacije u starom kraju, ne mogu a da ne budem ponosan na nasu mladost. Dok vecina onih koji su ostali u Banjaluci nemaju predstavu sta ih u zivotu ceka (problem ce nastati kada se dodje u 30-te, 40-te a nigdje ni skole ni zanata, a zivjeti se mora), nase mlade generacije koriste sanse koje im ovaj sistem pruza. Kada sam jos saznao da su Lejla i Zlatan vec odavno u svojoj kuci, bio sam jos ponosniji. Ako znamo da mladi u nasem bivsem gradu nemaju ama bas nikakve sanse da se skuce, i pored cinjenice da su nam uzeli gotovo sve a oni lako dosli do onoga sto smo godinama stvarali (sjetite se kako je vecina prodavala sve sto je mukotrpno stekla bud-zasto, samo da se izvuce ziva glava), onda je uspjeh nase raje, a posebno mladih, tim veci.

Nakon popodnevne kavice, zamolio sam Suada na napravim par snimaka u backyard-u, jer moj prilog ne bi bio potpun bez njih. Cini mi se da neki od zaljubljenika u Vrbas nastoje da u starom kraju imaju nesto sto ce ih na to podjecati. Tako mi je i Fico rekao da je fontana (koja jos nije potpuno zavrsena) njegov Studenac, kao sjecanje na onaj izvorni kojeg je tesko zaboraviti. Napravio sam jos par snimaka s prednje strane kuce, a onda smo se pozurili da me Suad odveze do restorana u kojem sam imao veceru s rajom s posla, sto je nasa dugogodisnja tradicija. Uz put smo nasli malo vremena da svratimo do Lejline i Zlatanove kuce ali tamo nisam stigao napraviti niti jedan snimak. To cu ostaviti za slijedeci put, kada me put navede u ove krajeve.

Sa Ficom sam se ponovo vidio na sam dan povratka kuci. Opet smo se nasli na Pioneer Squear-u, a onda me moj domacin odvezao u 23rd SW Street (cini mi se da se tako zove), koja je puna restorana i gdje je zivo u svako doba dana i noci. Ponovo je pala kava (i prica, naravno) a onda me Fico odvezao do aerodrome.

Eto tako sam par dana proveo u Portlandu, lijepom gradu na zapadnoj strani USA, i imao priliku da se sretnem s rajom iz rodnog kraja. Bilo je lijepo, ali je kratko trajalo.

Jos samo da napomenem da sam ono vece u restoranu ostao ‘kratkih rukava’: poruceni steak nije mogao ‘ni politi’ bureku koji je ostao nepojeden jer sam se morao cuvati za veceru. Slijedeci put gresku necu ponoviti.

Po mom starom obicaju sam napravio nekoliko snimaka, da zabiljezim susret s rajom iz starog kraja. Cak sam uspio dobiti jedan Nadanov snimak kako bi familija Filipovic bila na broju.

Labels: , ,