SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, June 12, 2008

Sasina plata, profesorske plate

Svako od nas je dozivio toliko toga tokom ovog zadnjeg rata da bi ovaj blog mogao imati materijala za narednih nekoliko godina. Dubravka nastavlja svoja sjecanja:

Ovo je nastavak na temu inflacije u ratnim godinama.
Kao srednjoskolac citala sam kolekciju knjiga pisca Erich Marija Remark. Izbor pisca je bio savim slucajan. Jedna moja drugarica je imala komplet, ja sam posudila jednu knjigu. Knjiga je bila tako dobra da sam poslije trazila i citala dalje. Vecina knjiga je o dogadjajima u Njemackoj pred drugi svjetski rat i u samom ratu. Bilo mi je nevjerovatno i u isto vrijeme smijesno citati o nevjerovatnoj inflaciji, kad glavni junak hoce da upali cigaretu . U tom momentu nije imao sibice. Uzima novcanicu od 20 miliona maraka, napravi rolnu, zapali vrh rolne u vatri i onda upali cigaretu.
U ovom nasem zadnjem ratu smo prosli kroz slicna iskustva. Neke situacije su zaista bile nevjerovatne i smijesne. Evo jedne koje se vrijedno sjecati i zabiljeziti.
Jednog dana ulazim u skolsku zbornicu. Nekoliko kolega sjedi slusajuci jednu koleginicu i svi se smiju. Koleginica mi prvo javlja vijest da je stigla plata (u dinarima) i da ce mi ponoviti pricu koju je upravo zavrsila.
Ona je zivjela u kuci s imanjem izmedju turbeta i Sehera. Imanje se protezalo skroz do Vrbasa. Dosta livade i zelene trave.
U ratnim godinama bilo je tesko nabaviti mlijeko. Mnogi ljudi, koji su imali uslove su nabavljali kravu ili kozu. Visak mlijeka se mogao prodati.
Desilo se da je brat od koleginicinog muza imao kozu i jednog jarca. Koza je prodana, a jarac, koji se zvao Sasa je jos ostao do zime. Ostao je zahvaljujuci insistiranju djece, koja su se igrala s njim kad je bio beba.
Prethodnog dana nasa koleginica je bila sama kod kuce, kad je jedan stariji covjek pokucao na vrata. U ruci je drzao konopac za koji je bila zavezana koza.
‘’ Cuo sam da imate jednog jarca ovdje”
‘’Da, moj djever ima jarca ali ne znam da li je za prodaju’’
‘’Ja nisam zainteresiran za prodaju, moja koza treba da se pari’’
‘’Mozete li doci sutra kad djever bude kod kuce’’
‘’Ne mogu, koza ne moze cekati do sutra.. Samo vi mene pustite kod jarca, ja cu sve obaviti.’’
Kolegica ga je pustila da ode u malu stalicu.
Poslije dvadesetak minuta covjek se vraca s kozom i pita koliko je duzan.
‘’Ja stvarno ne znam ni da se to uopste placa’’
‘’Da, placa se i obicno kosta 40 DM. Molim vas uzmite pare’’
Posao obavljen, koleginica uzela pare.
Poslije toga je uspjela dobiti djevera na telefon i rekla mu sta se desilo.
On je samo rekao da to obicno kosta 50 DM, posao je obavljen malo ispod cijene.
U skoli se pricalo o pristigloj plati.
Racun je pokazaoda je jarac Sasa, bez mnogo truda, u jednom mahu, zaradio vise nego svih 50 profesora ukupno za mjesec dana.

Dubravka Kusmic
Montreal 9 juni 2008

Labels:

0 Comments:

Post a Comment

<< Home