Svi nasi sureti sa dragim osobama su uvijek kratki, sve sto saznajemo jedni o drugima je u fragmentima pa onda stvaramo sliku kao da pravimo mozaik sa jako puno kamencica. Dugo nisam znala nista o mukama kroz koje su nasi domacini prolazili svih tih ratnih godina i poslije. Skakali smo s teme na temu, spominjali sve.

Sjetismo se skolskih dana i zajednickih prijatelja, Cajaveca, otkaza, radnih kolega. Onda se spomenuse kolaci koji me posjetise….

…Gradska trznica, na njoj nema cega nema. Prodaje se sve od igle do lokomotive. Svijeta puno. Nema se sta pametnije raditi pa se hoda da se odagnaju ruzne misli i pokusa zaboraviti sta nas zadesi u tako kratkom vremenu. Uglavnom su tamo bile zene. Muskarci, oni sa ‘krivim imenima’ su hodali samo u krajnjoj nuzdi, uzdajuci se u srecu da ih na njihovom putu nece pokupiti crveni kombi.

Setajuci i sama pijacom jednog hladnog zimskog dana, vidjeh Bihu i Seku . Biha, apotekarka, sa godinama staza iza sebe i Seka , mlada ali cjenjena i perspektivna inzinjerka u Rudi Cajavecu, obe sa otkazom u dzepu, prodaju kolace na trznici, prkosne, nasmijane, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Na slici: Biha i Jasminka