SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 23, 2008

Dzelici

Jos jedan susret sa dragim ljudima u Banjaluci.

Telefonski poziv, petnaest minuta voznje i vec smo sjedili u hladovini, u dvoristu porodicne kuce Dzelica u kojoj sada zive Seka, njena sestra Jasminka Halilovic sa kcerkama Aidom i Nermom. Bili smo prijatno iznenadjeni kad smo u dvoristu zatekli brata Muju koji sad zivi u Italiji i sestru Bihu Kovacevic, koja je sa Mejdana dosla na popodnevnu kafu na Hiseta .

U neka dobra vremena, Dzelica kuca je uvijek bila puna…djeca, zetovi, snaha, unucad, komsije, prijatelji, prijatelji prijatelja, svi su uvijek bili dobro dosli. Bila su to lijepa vremena kad se sjedilo u basti ispod jabuke ili ispred kuce u dvoristu za velikim drvenim stolom prekrivenim stolnjakom veselih boja koji je pozivao da se sjede, predahne, popije ledena limunada ili pojede ohladjena lubenica, da se malo poprica,…a zimi opet u toploj sobi uz vrucu kafu i obavezne kolace. Od mame Ifete se uvijek moglo nesto korisno nauciti. Od poslova oko baste, cvijeca, do kulinarsih vjestina. Nazalost ja nisam od onih sto brzo uce, godinama sam pokusavala da napravim ustipke kao ona, a nikad uspjela. Ona je pravila velike, napuhane, misrisne, one sto se ‘jedu sami’, a moji i dan danas tek blijeda kopija.

Na slici: Biha, Seka i Jasminka

Labels: , ,

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Koliko sam samo puta sjedila ispod stabla jabuke u basti Dzelica. Takve jabuke ni prije ni poslije nisam okusila - socne, kiselkaste - domaca sorta.

Koliko sam samo puta pod njenim hladom popila kavu, pojela pitu ili kolac. Kod njih sam naucila sto su urmasice, kadaif, tufahije, ruzice.

Uvijek je pod njom bilo veselo, puno domacih, a puno i gostiju, tema bezbroj.

Posjetivsi Banja Luku prije 4 godine, posjetila sam dragu obitelj Dzelic. Bila je tu i stara jabuka, ali mnogo toga vise nije bilo isto.
Nije bilo mame Ifete, njenog blagog, lijepog lica, njene uvijek tople dobrodoslice.
Nije bilo Ekrema, a njegove posljednje dane u Zagrebu nikad necu zaboraviti.
Nije bilo ni moje prijateljice Baise i njenog sina, moradose u tudjinu.

Srecom bile su sve sestre i necakinje.
Nije bilo one veselosti, bezbriznosti, razdraganosti koja se uvjek osjecala pod jabukom.

Raduje saznanje da su uprkos svemu kroz sto su prosle, opstale u Banja Luci i uspjele, pogotovo Aida i Nerma.

Mozda ipak nije danas u Banja Luci sve toliko crno kao sto mi mislimo, mozda se i sivilo polako pocelo gubiti?
Odgovor nam mogu dati samo oni koji tamo zive, a nisu pripadnici vecinskog naroda.

Wednesday, 23 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Ocito sam u slanju komentara pogrijesila da se ne vidi moje ime.
Natasa

Wednesday, 23 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Hvala Emira na ovom vrlo afirmativnom osvrtu na Sasin i tvoj kratki boravak sa nama u Banja Luci. Hvala i tebi Natasa na tvom komentaru ali i svoj pomoci koju ste Miljenko i ti pruzili mojoj sestri i zetu u njihovim najtezim danima. Obje ste uspjesno docarale atmosferu nasih druzenja ispod stare jabuke. Pa i ja sam se jednom javljala sa pricom o toj jabuci kada je Majda iz Zagreba pisala o jabuci iz dvorista njenih bake ili majke (ne sjecam se bas tacno koje dvoriste je u pitanju bilo). No to i nije toliko vazno.
I mogu vam reci da mi ta druzenja pod jabukom prakticiramo u punom kapacitetu vec od ranog proljeca do kasne jeseni... pa i danas iscekujuci nama drage ososbe sada rasute diljem zemaljske kugle.
Ali zasto se javljam sa komentarom. Hocu da jos jednom izrazim svoju srecu da za prijatelje imam takva dva covjeka kao sto su Cadjo i Vito. Dva potpuno suprotna karaktera ljudi ali meni dragih tim prije sto sam uvijek bila sigurna da ukoliko od njih zatrazim pomoc da cu je i dobiti. O njihovoj hrabrosti i djelu samo sam jednom javno govorila i to u razgovoru sa jednom Svedskom novinarkom daleke 1997. godine. Novinarka je uz moje znanje i dopustenje taj razgovor snimala i kasnije ga je u nekoliko navrata objavila na Radio Stokholmu. Prvi put ga je cuo moj rodjak koji se iz Beograda „doselio” u Svedsku i on je odmah pozvao moju tek pristiglu sestru da cuje taj razgovor.
A zasto je humani gest mojih drugova vise od humanosti. U vremenu kada je najveci broj nasih prijatelja okrenuo nam ledja njihova nesebicnost, hrabrost koju ponekad nazivam i ludoscu, pruzila nam je nadu da nije sve nestalo o cemu su nas ucili - da cijenimo kao istinsku vrijednost. Ljudskost! Ljubav covjeka prema covjeku. Nesebicnost izvan svake sumnje.
Moji drugovi samo mogu znati kako im je bilo tih dana jula 1995. godine, otici na Kliniku za transfuziju u Banja Luci, dati svoje osobne podatke i reci da su dosli da daju krv za (tamo nekog) Ekrema kako bi mu se mogla ukazati lijecnicka pomoc. Njihovih 300gr krvi, koliko je svako od njih dao za Ekrema, danas se ne mogu izmjeriti ni hektolitrima. Ovo se ne zaboravlja i ovo se mora pamtiti i prenositi kao primjer istinske ljudskosti u nekim zlim vremenima.
Ali u toku lijecenja mojih zetova Ekrema i Aleksandra bilo je jos ljudi cija je imena vrijedno spomenuti kao pozitivne primjere. O negativnim necu da pisem jer ako imaju savjesti i sami se toga moraju sa nelagodom sjetiti...
Ekremu su pomogli mnogi znani i neznani dok se sa bolescu borio u Banja Luci a narocito kada je izisao i potrazio pomoc u Hrvatskoj. Prije svega tu su bili dr Stupar i dr Djuranovic koji je svoje dijagnosticke usluge pruzao na najbolji nacin pri cemu najcesce nije htio ni da ih naplati. Pomogle su puno doktorica Lazarvec spec. medicine rada, jer je izdala dokument za postedu od radne obaveze samo na temelju svjedocenja doktorice Mlakar da je rijec o zaista bolesnom covjeku... neizmjerna je uloga doktorice Djurdjevic i doktora Tarvara koji su ga operisali u julu 1995. godine. Pa onda pomoc od naseg komsije Mome koji se i sam vrlo brzo nakon toga razbolio i umro kao vrlo mlad covjek- svojim savjetom mi je pomogao da obezbijedim punu zdravstvenu zastitu za Ekrema te nismo morali snositi troskove komplikovanog operativnog zahvata... pa posve anonimna osoba na Zavodu za zaposljavanje koja je samo zbog moje molbe radila tog dana u produzenom radnom vremenu kako bih ja uspjela iz RC- Pogona III da podignem radnicku knjizicu i prijavim Ekrema na biro uz potvrde da je na radnoj obavezi ... ali necu da spominjem imena ljudi koje posjetioci bloga dobro znaju i sa kojima su mozda i sada u dobrim odnosima ... na koji nacin su razgovarali sa mnom dok sam u jednom danu pokusavala sve ovo da dovrsim ... kako me nisu pitali za Ekremovo zdravlje vec o kvadraturi stana u kojem stanuje .... da to on mozda nece da izidje iz Banja Luke pa da im ne propadne stan...
Drugi zet Aleksandar - Aco je bio manje sretan sa svojim lijecenjem. Kao zdravstveni radnik Aco je uvijek bio spreman pomoci svakom covjeku a njega su gledali prije svega kao covjeka u mjesanom braku. Covjeka na pogresnoj strani. I da nije bilo njegovog skolskog druga doktora R. ne bi dobio ni toliko njege koliko mu je pruzeno u tim posljednjim danima njegovog zivota. A nakon njegove smrti sok kada nam je izdavanje umrlice i preuzimanje tijela uslovljeno preuzimanjem racuna za 2- nedeljno bolnicko „lijecenje”. Racun je iznosio astronomskih 870 DM – a na listi pruzenih usluga su bile stavke koje nikada nisu upotrebljene... No opet uz pomoc nekih prijatelja uspjeli smo da racun umanjimo i da ga regulisemo...

O pomoci koju je moja sestra i njen muz Ekrem dobila od Natase, Miljenka, Izeta, Bedrudina .... i jos mnogih drugih ... Najveci broj njih su aktivni na blogu pa im se iz sveg srca zahvaljujem.

Friday, 25 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Cika Coe,
Davno je blo kad sam ti poslao komentar na prilog o Dzelicima, nema ga pa k'o velim hajde jos jednom da probam.
Samo da pozdravim Dzelice na svim meridijanima i jedan cmok za moju Drugaricu Seku.
Svako vam dobro Blogeri,
Cadjo.

Monday, 28 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Cadjo.

Ovaj komentar dobih, a onaj o kome govoris nikada nije stigao tako da ga nisam mogao ni objaviti. Ili su nekakvi problemi sa tehnikom, ili su komentatori malo brzopleti pa ne slijede pravila definirana od strane blogspot-a.

Co

Monday, 28 January, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Evo me ponovno medju blogere. Bila sam u maloj krizi zbog gripe i nekih privatnih problema.
Pono pozdrava svim Djelicima sirom svijeta. Neka cuvaju onu jabuku jer bez njenog ukusa i hlada ni kavica nebi tako prijala.
Pozdrav iz dezele od Stancica i Ljerke

Tuesday, 29 January, 2008  

Post a Comment

<< Home