U hramu bozjem

Pratim zbivanja u starom kraju , ne tako intenzivno, ali ipak uglavnom znam sta se dogadja. Gradi se na sve strane, otvaraju se novi objekti, jednom rjecju, napredak. Nas grad mijenja izgled, nicu gradjevine na mjestima na kojima to u ono nase doba ne bismo ocekivali. Recimo, ko bi rekao da ce se ‘vlada’ smjestiti gdje je nekad bila vojska!

Cujem da je duhovni razvoj posebno intenzivan. Hramovi bozji nicu na sve strane. Bit ce to po onoj nama znanoj: kud god krenes, hram (bozji ) posada. Ili tako nekako. Jer stadu treba stala. A broj ovaca raste. Nisam znao da ih je toliko. Prije su to bili, uglavnom cobani. A danas… (Da ne bih bio krivo shvacen, oni pravi, iskreni vjernici se nisu zalili da se nemaju gdje bogu moliti, pa se gore receno ne moze na njih odnositi.)

E ovde u mom novom kraju je trend suprotan. Hramova bozjih na svakom koraku, al’ nema stada. Gradili ih nekad, cini mi se u neka bolja vremena, a danas ne znaju sta ce s njima. Postali nerentabilni. Pa ih prodaju i pretvaraju u sve i svasta.

Sinoc se Nera i ja obresmo u jednom, u ‘nasem malom mistu’, na koncertu, vjerovali ili ne, Beatles-a. Jeste malo starijih, da ne kazem ofucanih, ali ipak Beatles-a. Nasi americki prijatelji Nina i Jim, (s kojima se politicki ne slazemo, oni Bush-evci, mi anti-protivni, al’ se odlicno slazemo) nas pozvase da im se pridruzimo. I tako i nas dvoje, nakon dugo vremena, prekoracismo crkveni prag. Ali, vidi vraga, nigdje ni traga od krizeva i svecenika. Neki cudan svijet, u farmerkama i sa flasama piva u rukama. A na mjestu oltara, bina. I instrumenti. Gitara, ni sam ne znam koliko (sjetih se mojih muzickih pocetaka i gitara na koje smo kacili magnete u domacoj izradi).