SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 28, 2007

Te noci su ponovo mirisali cvjetovi lipa i kestena

I slijedeci tekst sam dobio poprilicno davno, u danima kada je blog bio ‘zatvoren’, od osobe koja je svratila na blog i odlucila da napise nesto o jednom susretu, kakvih je, siguran sam, bilo mnogo zadnjih godina. Isto tako sam siguran da se svako od nas bar jednom nasao u slicnoj situaciji. Susreta sa prijateljima nakon 10-tak i vise godina je bilo na sve cetiri strane zemaljske kugle, ali susreti u rodnom gradu zauzimaju posebno mjesto. Oni izazivaju posebna osjecaja, sto se moze osjetiti iz svake dole napisane rijeci.

Nadam se da objavljivanje ovog pisma, danas, nakon tako dugo vremena, nece nikoga naljutiti. A siguran sam da ce se mnogi medju nama sjetiti slicnih dogadjaja iz nase nedavne proslosti.


A kako uz pismo nisam dobio nikakav fotos, evo dva iz vremena i mjesta o kojima autor prica. Ovaj prvi, za one starije ne trebam opisivati, ali oni mladji bi se mogli naci u cudu. Radi se o Kastelovom cosku i poznatoj zgradi Titanik, koja se nalazila na ugluu ulice o kojoj autor prica. Zgrada je tesko ostecena u potresu 1969. godine i srusena je. Na njenom mjestu je izgradjena Boska, kamena gradjevina bez i malo duse.

Da ne duljim, evo pisma:

Noc teska od sparine, uvukla se neka omorina u moju sobu, citam kao obicno pred spavanje i onda odjednom telefon. Cujem poznati glas i uvijek drag glas prijateljice iz djetinjstva: u petak stize Mira iz Rijeke, Suada iz Amerike, Daliborka iz Zagreba, moramo se naci, skupicemo i ostale cure iz ulice nismo se vidjele svo ovo vrijeme od pocetka rata l5 godina a taj broj godina u nasim godinama je jako dug period jedno dugo vrijeme kojeg se ne zelim ni sjecati, koje bi voljela izgubiti iz sjecanja da ga nema u mojoj memoriji da mi ne kvari one divne dane djetinjstva, dane kada sam stasala u djevojku, dane kada smo se udavale radjale djecu, ne necu da se sjecam tog perioda taj period je neko drugi rezirao a ta rezija ne moze u moje snove i stvarnosti.

Odmah sam se razbudila sva sretna sto cemo ponovo da se vidimo i necemo nikome dozvoliti da nam ukrade ni jednu sekundu naseg djetinjstva i nasih nestasluka noc tiha mirna teska postade tako lijepa moje misli rastjerase tezinu onog sparnog zraka i kroz moju sobu proleti prijatan vjetar koji zakovitla moje misli i ponese me lagano u davna sjecanja u dane moje mladosti u najsretnije dane.

Nasa ulica je promijenila dosta naziva: zvala se Sarajevska, pa Djure Pucara Starog, pa Mose Pijade, a sada se zove Jevrejska, uvijek je nosila imena onih koji su iz nekih stradanja opstajali i nicali kao feniksi pa tako i mi njena djeca, djeca predivne ulice u gradu. Ulice koja se protezala od samo centra grada, Kastelovog coska, do ulaska u Borik, tada zavrsavala na preljepim zelenim bastama pa dugackim njijvama u Boriku .Ulica sa prelijepim dvoristima i puna djece iste generacije, vesele zdrave koje je okupljao cosak na raskrsnici kod Ekonomske skole, ulica koja je u ljetnim danima mirisla ujutro svjezim kruhom ispecenim u Ilinoj pekari danju bokorima ruza po dvoristu, mirisima kuhanih pekmeza u kazanima a mi bi djeca sa strucom vrucek kruha stajali u redu da nam komsinica ili majka namaze. A nocu su najljepse mirisali cvjetovi lipa i kestena taj miris je svakog banjalucanina opijao i uvlacio mu se u svaku poru njegovog bica i ostajao vjecno jer nas grad je imao svoj miris i ni jedan grad ne mirise tako i ne uvlaci se pod kozu kao nasa Banja Luka. Nijedan grad nije imao preljepe aleje pune zaljubljenih parova koje je opijao miris cvijeta lipe i kestena i u njima si se morao osjecati kao ALISA U ZEMLJI CUDA,

Ne znam dali sam vise voljela ulicu ili rijeku, tvrdjavu ili brdo, ne ne mogu se opredijeliti kada je sve to bio dio nas dio naseg odrastanja. Nasa ulica je bilo nase veliko dvoriste. Tu smo igrale lopte, tu smo igrale strika, zmire i cekale covjeka sa kitirom i da bi on naisao sa onom svojom velikom korpom punom kitira i povika “Kitire prodajem” mi smo bili najsretniji i trcali bi za njim i po dvije ulice sa onim slatkim kitirom u ruci , ljepljivih ruku i usana.

Ovo nam je bio drugi susret, prvi susret smo se nasli kod mene, noc je bila prekratka za nasa sjecanja nase ludosti ponovo smo bili ona ista djeca sretna, nezavidna i zadovljna sa malim .Mjesale su se radosti za radostima. Boze, kako je bilo lijepo vratiti se u te zdrave godine .

Nasle smo se kao nekad na Kastelovom cosku: BRANA MIHALJEVIC, ANKA DOMUZINOVIC, SOFIJA CUPURDIJA, LJUBINKA SAVANOVIC, RADMILA IBRAKOVIC I JA, NEVENKA KEKEROVIC. Namjerno pisem nasa prezimena iz mladosti jer ova noc mora biti samo nasa i ljubomorno je cuvam od svega. Dogovorili smo se da cemo ovaj put da se nadjemo kod JORDANKE BASKOT i sve onako dotjerane, nasmijane, pune glupih sitnica koje su nas nasmijavale do suza, pjeske smo dosle na CAIRE gdje stanuje Jordanka koja je otpremila muza Ragiba kojem se od srca zahvaljujemo na razumjevanju i koji nas je ostavio same da se slobodno bez ikakvih ustezanja sjecamo nase mladosti. JORDANKA nas je docekala sva razdragana. Vani je bila velika vrucina. Odmah smo pale po hladnim picima i sve usplahirene cekale da se pojave SUTKA i DALIBORKA jer njih nismo vidjele l5 godina. Zvono na vratima prekinulo je nasa nagadjanja dali su se udebljale, osjedile i jesu li se promjenile. U jednom trenu smo bile sve u hodniku grlile se i ljubile, nista nismo pitale sve je bilo jasno na nasim licima. Sve smo zeljele samo jedno i svima nam se to i ispunulo, da se vidimo i da smo ostale one iste drugarice, sada zrele zene srca punih ljubavi jedne za druge.

Labels: ,

Sati su prolazili, mi smo se sjecali nasih djecijih nestasluka, prvih pusenja cigara na obali VRBASA na nagovor Radmile, kcerke od pekara Ilije iz nase ulice i jutarnjeg odlazenja po kruh kada bi pekar Ilija odmakao zene koje su stajale u redu za kruh i propustio mene, posto sam odrasla i pusim na obali, da ne stojim u redu. To su bili nasi grijesi kojih smo se stidjele.

Dvorista sa priredbama, nedeljom bi iznijele sve deke i napravile binu, pokupile mamine haljine i rasprodavale karte za predstavu koja je bila jako tuzna, koja se zvala KAZI ZASTO ME OSTAVI pracena isto imenom melodijom.

Sjecale smo se preljepih uvojaka nase prijateljice KARMELE koja nije vise medju zivima, kao i LJILJE, njene kratko osisane kose kao djecak, BOBE KECMAN, uvijek je bila ozbiljnija od nas i NADE JELOVAC. Neka im je vjecna slava.

Da bilo je tu i sjecanja na mladalacke ljubavi, uspomene lijepe, ali zivot, kao i Rijeka, imaj svoj tok, ali ta zivotna rijeka nosi sa sobom krasne uspomjene na igranke u Domu kulture, sali Cajevca, basti KAB-a, setnje korzom i svakako ples u basti staroga DOMA JNA. Noc polako odmice, kasni sati, LJUBINKA sjeda za klavir i ponovo kroz tihu ljetnju noci cula se pjesma KAZI ZASTO ME OSTAVI......TO DAVNO BESE SJECAM SE JA........VINO I GITARE NEK NOCAS ISPUNE MI DOM, TO STARO VINO I GITARE, JER NOCAS CE PRIJATELJI DOCI ......


Nevenka

Gornja slika prikazuje raskrsce ulica Mose Pijade i Brace Nemeta sezdesetih, mjesta o kojima nam Nevenka prica.

Labels: ,

Tuesday, November 27, 2007

Jeba - da prostite

Evo jos jednog priloga od materijala koji vec duze vrijeme ceka na objavljivanje. U momentu javljanja je bio frisak, aktuelan, kako to Mario zna ponekad uciniti.

Radi se, naime, o promociji Cajine najnovije knjige. O tom ste, vjerojatno vec obavijesteni, a ja, danas, uz Marijev, kratki, malo izmijenjen tekst, objavljujem dva fotosa sa promocije.

Dragi Co,

danas sam prosetao do Monnet-a gdje se promovirala Cajina knjiga 'Jeba'. On dosta pise, ima dobru memoriju, osjeca i prozivljava situaciju, ne namece svoje misljenje, ali te moze uvuci u pricu i navuci da zauzmes aktivan stav.

Promocija je bila lagana i svela se na pjevanje Maje Tatic (uz pratnju muzike s matrice), picence (vince) i pricu s poznanicima... U redu je tako - s mjerom, cini mi se, …, sjecanja je potrebno zabiljeziti.

Mario

Labels: , ,

U zadnje vrijeme su mnogi posegnuli za perom, bilo da odaju duska nagomilanim sjecanjima, bilo da kazu nesto o onome sto nam se desilo, a ima i onih koji nastoje da na ovaj nacin dodju do neke zarade. Zato sam da se pise, pa makar se cinilo da od tog silno pisanja nema neke velike fajde. Na kraju se iz mnostva zapisa moze izvuci neka istina.

Ne znam o cemu Caja pise, ali prvi kriticari hvale njegovo najnovije djelo. Volio biz znati da li ima, i kavih, reakcija na ovakva i slicna dogadjanja u nasem gradu? Kako se ona uklapaju u danasnja zbivanja na tim prostorima? Politicke tenzije su opet velike, brane se tekovine rata.

Htio sam na kraju jos da dodam, da ne bi bilo zabune. Nedavno je bila reakcija na prilog o Cajinoj prethodnoj knjizi, opravdana ili ne, vrijeme ce pokazati. Mozda ih bude ponovo. Uvijek sam bio za otvoren dijalog i toga se nacela drzim cijelo ovo vrijeme. Bez otvorenog razgovora o stvarima koje su nas dovele gdje smo sada, nema buducnosti.

Labels: , ,

Sunday, November 25, 2007

U hramu bozjem

Pratim zbivanja u starom kraju , ne tako intenzivno, ali ipak uglavnom znam sta se dogadja. Gradi se na sve strane, otvaraju se novi objekti, jednom rjecju, napredak. Nas grad mijenja izgled, nicu gradjevine na mjestima na kojima to u ono nase doba ne bismo ocekivali. Recimo, ko bi rekao da ce se ‘vlada’ smjestiti gdje je nekad bila vojska!

Cujem da je duhovni razvoj posebno intenzivan. Hramovi bozji nicu na sve strane. Bit ce to po onoj nama znanoj: kud god krenes, hram (bozji ) posada. Ili tako nekako. Jer stadu treba stala. A broj ovaca raste. Nisam znao da ih je toliko. Prije su to bili, uglavnom cobani. A danas… (Da ne bih bio krivo shvacen, oni pravi, iskreni vjernici se nisu zalili da se nemaju gdje bogu moliti, pa se gore receno ne moze na njih odnositi.)

E ovde u mom novom kraju je trend suprotan. Hramova bozjih na svakom koraku, al’ nema stada. Gradili ih nekad, cini mi se u neka bolja vremena, a danas ne znaju sta ce s njima. Postali nerentabilni. Pa ih prodaju i pretvaraju u sve i svasta.

Sinoc se Nera i ja obresmo u jednom, u ‘nasem malom mistu’, na koncertu, vjerovali ili ne, Beatles-a. Jeste malo starijih, da ne kazem ofucanih, ali ipak Beatles-a. Nasi americki prijatelji Nina i Jim, (s kojima se politicki ne slazemo, oni Bush-evci, mi anti-protivni, al’ se odlicno slazemo) nas pozvase da im se pridruzimo. I tako i nas dvoje, nakon dugo vremena, prekoracismo crkveni prag. Ali, vidi vraga, nigdje ni traga od krizeva i svecenika. Neki cudan svijet, u farmerkama i sa flasama piva u rukama. A na mjestu oltara, bina. I instrumenti. Gitara, ni sam ne znam koliko (sjetih se mojih muzickih pocetaka i gitara na koje smo kacili magnete u domacoj izradi).

Labels: ,

Prije koncerta, ili bolje receno, igranke, svratismo na veceru, u banket salu u zadnjem dijelu crkve. Vecera, uobicajena, ali Amerikanci ne bi bili Amerikanci, kada se ne bi divili jelu. Za njih je sve delicious, bilo sta i bilo gdje da jedes.

U medjuvremena muzika poce. Mi zavrsismo sa vecerom, pa na balkon, u VIP loze. Da gledamo, pijuckamo, i ‘pljuckamo’ na raju ispod. Nas domacin Jim koristi svoje veze.

Ambijent me na trenutak podsjeti na Dom kulture: stolovi poredani sa obe strane bine. Jedina razlika, bar lijevo od bine, sa velikim TV screen-om gdje se vrte Penguins-i: nas , Pittsburgh-ski hokejaski tim.

'Decki’ na bini prase Beatles-e. Jest’ da su malo omatorili, i ima ih vise nego bi trebalo (cak je jedna ‘macka’ medju njima), al’ ne daju se. Publika raznolika. Odmah uz binu lijevo zapazam grupu gospodja u kasnim sezdesetim (mislim se, ni ja nisam daleko), ali ima tu i mlade raje. Zajednicka karakteristika: svi znaju sve pjesme. Vidim to po reakcijama, ‘horskom’ pjevanju.


Plesni podijum me opet podsjeti na Dom kulture. Nakon prvih par pjesama, istrcase prvi plesaci: kao u ono moje ‘umjetnicko’ doba. Sjetih se para iz Doma kulture koji je po pravilu izlazio prvi, jos dok su se drugi tek pripremali. Oboje malo krupniji, on cak s nekim problemom s jednog nogom. Ali im to nije smetalo da se razbace, uz prve zvuke muzike. Imena im se vise ne sjecam, ali oni stariji ce znati o kome pricam.

Labels: ,

Kako je vece odmicalo, a pice cinilo svoje, atmosfera je bila sve interesantnija. Plesni podij je vec bio pun plesaca, nije se moglo naci slobodnog mjesta. I mi na balkonu smo zaplesali. Posebno kada je bend zasvirao Twist and Shout, Can’t Buy Me Love, I Saw Her Standing There itd.

Nasi domacini su veliki obozavaoci Beatles-a, kao i vecina njihove familije i rodbine. Vidim kako i oni znaju sve pjesme, cak i one iz kasnijih godina, kada su se Beatles-i nasli u muzickim vodama inspirirani religijama koje su dolazile sa Dalekog istoka, Indije a ja pomalo izgubio interes za takvu vrstu muzike. U stvari, vec odavno smo zakljucili da sa Kovanisima imamo puno toga zajednickog, iako se, kao sto rekoh, ne slazemo u politickim pogledima.

Ostalo se na koncertu do kraja: Nera uz vino, a ja uz pivo. U hramu bozjem. A kod nekih toga vise nema ni u vlastitom domu (kuci). Vremena se mijenjaju. Jedni idu u jednom smjeru, drugi u suprotnom. Zanima me koja ce strana prevladati.

Ja se jos uvijek nadam da sam izabrao pravu. Makar onaj odozgo misli drugacije.

Vrijeme ce pokazati.

Labels: ,

Saturday, November 24, 2007

Keca u New Milford-u

Pregledavajuci postu prispjelu dok je blog bio ‘pod katancem’, naletih na par slika koje su ostale neobjavljane. U stvari, ima tu par priloga koji su dozivjeli istu sudbinu. Da trud onih koji su priloge poslali ne bi bio uzalud, objavit cu ih u narednih par dana, kako koji stigne na red.

Danas, o jednoj posjeti. Stara raja iz Cajaveca, Keca i Cadjo se nadjose nedavno, ovaj put u New Milford-u, Connecticut. Keca je sluzbeno putovao na istocnu obalu pa svratio kod Vujinica. Tako i nastase ova dva snimka koja mi Cadjo posla.

Na prvom vidimo Zlatu i Kecu na vidikovcu: u stvari, Keca jos nije spreman, jos se uvijek namjesta, treba mu vremena. Pitam se zbog cega?

U pozadini se vidi jezero (ime mu ne znam), koje sam imao priliku 'upoznati' jos jako davno, jos tamo neke godine kada smo zurili u prvu posjetu Vujinicima, nakon njihovog dolaska u Ameriku.

Labels: , ,

Da se moj prijatelj Cadjo ne bi naljutio sto njega ne bi uz prilog, evo i drugog fotosa: ekipa iz Cajaveca na okupu.

Kako Cadjo potpisa fotos, "Na vrhu".

Labels: , ,

Friday, November 23, 2007

Dan zahvalnosti

Kao sto sam jucer obecao, evo kratkog priloga sa okupljanja za Dan zahvalosti, tradicionalnog praznika amerikanaca, koji, bar mi se tako cini, prihvaca vecina useljenika, pa tako i nas iz Bosne. U Americi je broj praznika mjerljiv onom u starim krajevima, samo je vecina ovdasnjih izmisljenja zbog biznisa. Za danasnji, vecina ne radi, sto za ove krajeve predstavlja pravo bogatstvo: jedan slobodan dan u godini, uz ono malo odmora sto se dobije.

Ove godine se u Penn Avenue u centru Pittsburgh-a okupilo manje drustvo, sada vec starosjedilaca u ovim krajevima. Svi smo vec napunili 10-tak godina u novom kraju i vec se uveliko osjecamo Amerikancima.

Uz obaveznu turkey (tuku, curku, puricu…), okupilo se nekoliko familija. Tufekcici su bili u punom sastavu (Sunci je iz Bostona stigla direktno na ‘sijelo’), dida Dane, Nera i ja u okrnjenom (Sanja i Davor nisu mogli doci iz LA-a i Huoston-a), a isto bi se moglo reci za Minu i Asiju Coralic. Asijin Nino je vec duze vremena na ‘turneji’ po Evropi. Posao ga odveo na stari kontinent, a nakon toga je odlucio da sa djevojkom napravi mali krug: London, Paris, Rim. Cujem da se javio iz Firence.




Na slici, s lijeva na desno: Sunita i Aida Tufekcic, Mina i Asija Coralic i Nera

Labels: , ,

Bilo je lijepo, uz dobru ‘klopu’ koju su pripremili Asija, Mina i dida Dane, a i Nera je tu pomogla Uz pice, lijepu (domacu) muziku (Kemo, Indexi, Oliver, Crvena jabuka…) i Asijinu pricu, vrijeme je prosto letjelo. U toplom stanu nismo ni primijetili da je na vani u jednom trenutku pocela prava snjezna vijavica, koja ,na srecu, nije dugo trajala.

Pri povratku kuci, pomislio sam kako ce biti onima koji se vec uveliko spremaju za’najvazniji’ dan u zivotu ove potrosacke nacije. U petak, dan poslije slavlja, kada se pojede na milione curki, radnje se otvaraju vec u 5 sati ujutro i tada nastupa prava potrosacka groznica: vecina se cijelu noc smrzava kako bi bila prva u redu kada se vrata robnih kuca otvore. Razlog: da bi kupili robu kojoj se cijena za ovu priliku snizi poprilicno, pa svako nastoji da si priusti ono sto mu je inace nedostupno.

Srecom da me ova vrsta sporta nikada nije zanimala,pa tako ga ni ovdje ne prakticiram. Radije ostajem duze u krevetu, jer se radnim danom rani.




Na slici, s lijeva na desno: Izet, Jasna i dida Dane uzivaju u Asijinim pricama

Labels: , ,

Wednesday, November 21, 2007

Praznici

Cini se da je ovo doba praznika, jubileja, proslava. Priblizava se Nova godina a s njom i praznici, ali ih ne manjka ni ovih dana.

Neki dan nam Mario javi o proslavi 60-godisnjice izgradnje pruge Samac - Sarajevo, kod nas u Americi se sutra slavi Dan zahvalnosti (o kojem sam pisao prosle godine, a mozda bude koji fotos sa ovogodisnje ‘proslave’), a i u Banjaluci se slavilo.

Vjerovali ili ne, slavio se dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Citam da je to sada i zvanicni praznik u tom dijelu Bosne. ‘Drzavni’. Slavi se podjela Bosne.

Sve do nedavno u nasem gradu se o ovom danu govorilo kao o necemu sto treba sto prije zaboraviti. Slavili su se neki drugi dani, a evo ove godine nagli zaokret. Pitam se zasto?

Dodik, mudar politicar, ugladjen, uvijek u odijelu, sa seljackim manirima koji se ne mogu lako sakriti, tipa plivaca (o toj vrsti sam vec pisao), izvandredno poznaje politicku situaciju i igra svoju igru. Razradio ju je do savrsenstva. Izvlaci keceve iz rukava. Zna koja karta dobija. Svi ti njegovi potezi za one koji i malo razmisljaju su toliko naivni da su smjesni. Ali u svijetu, ili tacnije receno svjetskoj politici, to pali. Vidim to po ‘mom’ predsjedniku, koji svako malo nadje neko naivno objasnjenje za svoje genijalne poteze, i onda se toga drzi k’o pijan plota. Ali, ako laz ponavljas iz dana u dan, ona polako postaje istina.

Pratim vijesti, citam, ‘divim’ se, 'slavim' i ja. ’Nasi’ u Banjaluci, koji su se sve do nedavno na sve nacine suprostavljala slavlju primirja u Dejtonu, dizu ga danas u nebesa. Zaklinju se u njega. Dejton danas, Dejton sutra, Dejton za sva vremena. Nista nije vaznije od njega. Kakva ironija!

Svecano je otvorena i nova zgrada vlade. Velelepna, sto bi rekli neki. Na ponos i radost svih gradjana. Jebes fabrike, daj nam drzavnih ureda. Za njih smo se borili. Od njih se zivi. Ko je od rada vidio koristi? Ako se trend nastavi, svi cemo ‘raditi’ u drzavnim sluzbama. A Incel, Cajavec, Jelsingrad…, oni samo zagadjuju okolinu.

Citam u 'Nezavisnim novinama' da je, prije otvaranja, “novo zdanje osveštao vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije, uz sasluženje više sveštenika”. E kada sam cuo ovo, tek sada mogu mirno spavati. Znam da je zgrada sada u sigurnim rukama. Svevisnji brine o njoj. A to je za 'naciju' najvaznije.

Za one koji nisu svracali u stare krajeve zadnjih godina da dodam da je ova luksuzna gradjevina izgradjena na lokaciji kod Borcevog stadiona, na mjestu kasarne Mali logor. Uz zgradu je probijena i nova ulica, ‘Olimpijskih pobjednika’, trasom pruge pored Titovog druma.

A da ne ostane sve na meni, evo opet Marija. U njegovom prepoznatljivom stilu.

Labels: , ,

Danas ću početi s čašama na stopicu, s razlogom. Skupu u tek otvorenoj sedamnaestospratnici one i priliče.

Vidio sam na televiziji: dostojanstven skup - Vlada je uselila u novo zdanje. Praznik je u našoj Bosni, mučenici. Zaboravljen je Mrkonjić Grad, aktuelan je Dejton... izgleda da moramo praznovati u novembru. Kako povjerovati da će i zavnobih u Ameriku, u izbjeglice?

Praznik po starom običaju prate i presijecanja vrpci. Ovaj put i dileme: ponosni ili povrijeđeni? Da li je 'prva tačka susreta s našom zemljom' vijerna predstava ovdašnje stvarnosti? Luksuz je uvijek bio potrebniji sirotinji, a grandioznost malima...

Svečanost se završava. Lijepo režiran glamur začinjava sjajan Libertango sekstet i kompozicije fenomenalnog Astora Pjacole koje izazivaju miris Argentine i vina, tradicionalni ples znojnih gaučosa sa priljubljenim damama zabačene glave i... izazovnim haljinama... eros i nostalgiju...

Mario

Labels: , ,

Sunday, November 18, 2007

Šamac - Sarajevo

Iako sam se bio zarekao da ‘radnju’ necu vise otvarati, uvijek se nadje nesto ili neko da te natjera da zadanu rijec pogazis. A ja takve ljude ne volim. Mislim, one koji gaze zadanu rijec. A eto izgleda da i ja spadam u tu grupu. Rekao, pa porekao. Skace sam sebi u rijec. Ko ce takvom vjerovati?

Kazem, nisam mislio da cu rijec pogaziti ali me jedan Marijev email pogodi pa ne mogoh izdrzati. Mario, lopov, znao je da necu moci ostati ravnodusan, pa me podbada vec podugo. Salje mi slike i tekstove. Zanimljive. U neka druga vremena, isti dan bi bili na blogu. Da i drugi citaju. Ovako, ćame na mom ‘hard drive-u’ i cekaju neka bolja vremena.

Iako znam da ovim cinim veliku gresku, narocito prema sebi samom, jer sam sa nekim stvarima raskrstio i bilo mi je lakse, uzimam keyboard u ruke i pisem ovaj tekst. Nakon ‘zatvaranja bloga’, pocetnog velikog razocaranja u sve i svasta, i osjecanja nekakve praznine, nekako sam nasao mir, shvatajuci stvarnost i moje mjesto u njoj. Sada, ovim cinom, ponovo otvaram ‘stare rane’, znajuci da to nije dobro. Znam da cu se zbog ovoga pokajati ali, eto, nisam mogao izdrzati. Krivac je, dakle, Mario, jedan od onih koji su me vjerno pratili u ovom mom pokusaju da okupim one koji to zasluzuju, bar kako sam ja to naivno zamisljao. A meni je vazno da nadjem krivca. Lakse mi je.

(Fotos: Samac)

A evo sta nam Mario pise:

Labels:

Dragi prijatelji,

Jucer rano oko 5 snijeg u tragovima, kroz prozor kad pogledah, u Samcu je padao udruzeno sa kisom, a u Sarajevu ga bilo k'o da je olimpijska godina...Na Vlasicu je dobro zameo, a kad se vratih, i kod nas ga napadalo desetak centimetara...

Povod ranom ustajanju i uzrok mom zanimanju za vremenske prilike bio je taj put. A putovao sam svecanim prigodnim vozom u cast obiljezavanja sezdeset godina legendarne pruge Samac - Sarajevo.

Znate i vi zasto je ona znacajna, zasto je neponovljiva, ali sada sam doznao da je taj projekat onomad kontinentalno odjeknuo svojom grandioznoscu za to vrijeme. Trista kilometara pruge sa svim objektima (mostovi, tuneli, zgrade...) za samo sedam i po mjeseci zvuci fantasticno. A i sada bi takav poduhvat uz svu danasnju tehniku bio ravan podvigu. Uporedjujem podatak da je najduzi most, onaj preko Save (Most Narodne omladine Jugoslavije) u duzini od sesto metara izgradjen za samo stodvadeset dana sa dvije godine - koliko treba samo za projekat njegove rekonstrukcije...


Fotos: Zenica

Labels:

Ili, izgradjeno je oko dva i po kilometra tunela, a cuveni Vranduk za 209 kalendarskih dana
(na pocetku u smjenama 3 x 8 sati, a kasnije 12 x 2 sata) klasicnim potkopom, te postupnom razradom tunelskog profila... i to rucnim radom, uz koristenje skracenih lopata zbog skucenog prostora i vagoneta.

Postojao je ogroman interes za ucesce u gradnji pa su pored nasih, normalno iz svih republika, radile i medjunarodne brigade od Bugarske, do Burme i Amerike...

Ima i onih 'sitnih' prica, kao sto su: 'obavezujem se da cu 15 dana krpiti odjecu brigadira' ili 'obavezujem se da cu oprati 2000 komada odjece graditelja' ili 'obecavam da cu isklesati kamene oznake za 30 km pruge'...

Kad slusas graditelje: Iliju, Mehmedaliju, Murisa i Morisa (Albaharija), pruga dobija bajkovit okvir i uzivas u istorijskoj pricaonici. U startu doznah da ideoloskih znakova nece biti, ali razglas je sirio pjesme iz 'onog' vremena. A one podizu adrenalin poznatim simbolima i pojmovima.

Pojavi se i autobus Drustva JB Tito (iz Banjaluke), odnosno hor sa crvenim salovima i Titovim likom. Na stanicama do Sarajeva voz je pozdravljan pjesmom i igrom ('svih naroda i narodnosti')... bilo je i govora, bilo je i polaganja vijenaca, bilo je veselja i radosti. Pjevali smo i mi u vozu ''Samac- Sarajevo, to je nasa meta, izgraditi prugu jos ovoga ljeta...''

Pokrenula se nostalgija, trebalo je koordinirati emocijama... a sjetio sam se i novih zeljeznicara koji su podkajlali pragove i izravnali prugu tako da se moglo piti bez prolijevanja dobro hercegovacko iz casa na stopicu...

Pozdrav, Mario


Fotos: Mehmedalija i Moris

Labels:

Citam ovaj Marijev email i sjecanje me vrati u blisku proslost: zadnja posjeta starom kraju i odluka da se za Mostar putuje vozom. Cinilo se interesantnim podsjetiti se na vremena kada smo kao omladina koristili to popularno prevozno sredstvo kada bi se ljeti uputili na Jadran.

Na zeljeznickoj stanici, na kojoj tracnice polako zarastaju u korov, nesto lokalnog svijeta koji se iz grada vraca kuci. Voz stize sa drugoj kraja ‘republike’ i nakon ukrcavanja putnika, nastavi prema Sarajevu, i dalje.

Ljetno doba, vruce, nema klime. Ali nekako se izdrzava. Nakon nekih desetak minuta, zastoj. Niko ne zna razlog. Neki kazu, pruga se popravlja. Nakon polaska, jedno vrijeme voz mili. Valjda zbog popravka pruge! Nakon nekog vremena opet zastoj. Pitamo za razlog. Kazu, mijenja se osoblje. Valjda i lokomotiva. Nisam siguran. Ulazi se u drugi dio iste drzave, A tamo vaze drugi zakoni. Carinike nisam vidio.

U Sarajevu opet iznenadjenje. Kazu, kupi stvari pa na autobus. Do Konjica. Rekonstrukcija pruge (opet). Ali ne bi mi krivo. Imadoh priliku da vidim malo Sarajeva, ono malo sto se moglo vidjeti kroz prozor autobusa. Nije izgledalo lose: mnogo novih gradjevina, bez vidljivih tragova rata.

U Konjicu (nikad u njemu prije nisam bio), pokupismo stvari pa na peron. Ruke ‘otrgosmo’ dok se popesmo uz strme stepenice (nigdje lifta). A i peron je bio rupa do rupe. Točkići na prtljagi ne pomažu. Ali uspjesmo se nekako ubaciti.

U Mostar stigosmo kasno uvece, kao da smo proputovali pola svijeta.


Sada, sa ove distance, citajuci sto nam Mario pise, uhvati me neka nostalgija za onim nekadasnjim vremenima. Iznenadih se onom autobusu uz Banjaluke. A slika na sofersajbi me podsjeti na neke druge iz nekih drugih vremena. Pa se pitam, da to nije neka fotomontaza. Ali znajuci kako su nasi inzinjeri ‘spretni’ sa ovim novim alatkama (neki ne mogu ni tekst da otkucaju na tastaturi), ipak mora da je autenticna.

Labels: