Sjecanja na Brione

Prelistavajuci knjigu A. Ravlica "Banjaluka – Razdoblja i stoljeca", zapade mi za oko jos jedan objekat koji je jos davno nestao sa lica zemlje. Istina, ne radi se o nekom historijskom objektu, ali mnogi Banjalucani, koji su sezdesetih godina bili u svojim dvadesetim, moraju se sjetiti Doma izvidjaca Brioni. Mozete ga primijetiti na ovoj slici Gornjeg Sehera, na brdascu koje se uzdize odmah iza seherskih banja, kada se krene cestom od, takodjer bivseg, restorana (onog sto je sagradjen nad Vrbasom, uz samu Seranica kucu), prema Alibabi. Istina, taj restoran, koji je na silu nasadjen u ovaj dio grada, nikada mi se nije svidjao. Uvijek mi se cinilo da je netko namjerno sagradio ovu ‘modernisticku’, ruznu gradjevinu, koja se nicim nije uklapala u cjelokupni ambijent, da razbije skladnost ovog lijepog starog naselja. Ali, o njemu mozda drugi put.

Brioni su bili mjesto gdje je mladost Banjaluke (a i oni stariji, kada bi pozeljeli da pobjegnu od gradske buke i provedu par sati u miru i tisini ovog objekta), znala cesce navracati. Na Brione se navracalo i kada bi se islo na Sehitluke, ili pak vracalo od spomenika, da se malo predahne, odmori i osvjezi. Zimi, i kada je vrijeme bilo lose, moglo se sjesti u malom restoranu, a ljeti se vrijeme uglavnom provodilo na terasi, s koje se pruzao pogled na mjesto u dolini. Do njega se moglo stici autobusom (poznatom jedinicom), kojeg su koristili oni ljeniji, ili pjesice, cestom koja uz obale Vrbasa vodi od Alibabe.

Kada ugledah ovu fotografiju Gornjeg Sehera, vratih se u to bezbrizno mladalacko doba i pred oci mi izadjose slike iz moje mladosti. Sjetih se nekoliko dogadjanja vezanih za taj Dom i evo odlucih da se malo podsjetim na njih. Cudno je kako se covjek od cijelog svog zivota sjeca samo nekih detalja, a da ni sam ne zna zbog cega. Nekih drugih, koji su mozda mnogo vazniji, jednostavno skliznu u zaborav.

Kao da se to dogadjalo jucer, sjecam se 24-tog aprila 1964-te godine. Taj datum mi se urezao u sjecanje kao da se radi o nekom izuzetno vaznom historijskom dogadjaju (na primjer, bici na Kosovu, 1389, ili prvom srpskom ustanku, 1804, o kojima smo u skoli toliko puta ucili da su neizbrisivo upisani negdje u nasu memoriju, za razliku od nekih drugih za koje se ne sjecam cak ni stoljeca!), koji se mora pamtiti dok si ziv. Bio je to dan kada sam prvi put u svom zivotu uzeo mikrofon u ruke i zapjevao pred publikom. VIS Sjene (za one mladje, VIS stoji za vokalno instrumentalni sastav) je taj dan svirao za izvidjace stigle, cini mi se, iz Sarajeva. Ja sam vec neko vrijeme vjezbao sa grupom ali nikada prije nisam zapjevao pred publikom. (Kada sam vec kod vjezbanja, moram napomenuti da sam prve probe imao sa svojim skolskim kolegom Zeljom Kosanovicem i Haretom, prezimena se ne sjecam, u Haretovoj kuci u Novoseliji).

Prvi nastup je prosao relativno dobro. Nakon pocetne treme, i suhog grla (ponekad je ponestajalo daha), nekako sam se uspio priviknuti na nastup u zivo i od tog dana sam uplovio u muzicke vode. Kasnije sam nastupao mnogo puta, na raznim pozornicama i plesnjacima, ali mi je ovaj prvi nastup ostao posebno zapisan negdje u nekom kutku moje memorije i jos se nije izbrisao.

Jos jedan dogadjaj mi je ostao u sjecanju, istina ne tako dobro kao ova prva svirka. Kada sada razmisljam o njemu, padaju mi na pamet misli koje taj dogadjaj vezuju (ili se meni to samo mozda cini) sa onim sto nam se desilo dvadesetak godina kasnije. Naime, u septembru (godine se ne sjecam), sa drustvom sam slavio rodjendan upravo na Brionima. Okupila se raja, prijatelji, drustvo mjesano(!), kao sto je to bilo normalno za ta vremena. Vece je bila lijepa, topla, tako da smo zasjeli na terasi, spojivsi nekoliko stolova uz samu njenu ogradu. Ostali smo na terasi do kasno u noc, ‘cugajuci’ i pjevajuci. Iako smo za danasnje americke prilike bili maloljetnici, pilo se pivo, a bilo je i zesce cuge. Uglavnom, svi smo dobro potegli i raspolozenje je bilo na visini.

U jednom trenutku, nas kolega Neba (Nebojsa Savanovic), pope se na stol uz samu ogradu terase, i poce se derati: “zivjelo bratstvo i jedinstvo”, “raja volim vas sviju”… Mi se prepadosmo da se ne oklizne i ne padne preko ograde pa zakljucismo da je vrijeme da podjemo kuci. Restoran je bio zatvoren, drugih gostiju vec odavno nije bilo, i mi se polako, pjesice, uputismo prema gradu. Na visecem mostu u Seheru nabasasmo na miliciju, koja nas opomenu da ne pravimo buku i ne uznemiravamo svijet koji vec odavno spava, jer smo mi cijelim putem pjevali i salili se.

Drugi dan na korzu saznadoh kako su Nebu jedva doveli kuci (zivio je u osmokatnicama kod Zelenog mosta) i kako je jadan povracao sa cetvrtog sprata preko ograde stepenista (mozete zamisliti kako je to izgledalo), upravo kada mu je otac, tada visoka licnost u banjaluckom SUP-u, otvorio vrata. Prijatelji, pokojni Boro Beker i Savka (Savic Mladen) su ga drzali ispod ruku da ne padne, jer je nas Neba jedva stajao na nogama.

Proslo je od tih dana mnogo godina, i mnogo toga se izmijenilo. Sa Haretom sam izgubio vezu jos davno (muzicki putevi su nam se razisli pa smo se rjedje vidjali) i ne znam kakva je njega sudbina zadesila. Da li je jos ziv, ako jeste, gdje sada zivi? Da li je i on morao napustiti svoj rodni grad u naletu bezumlja?

Neba se, ubrzo nakon zavrsenog fakulteta zaposlio u SUP-u, nakon toga odselio u Beograd i dobio neko rukovodece mjesto u miliciji (iver ne pada daleko od klade). Jedno vrijeme sam ga vidjao prilikom njegovih posjeta Banjaluci, kasnije sve rjedje. Ne znam gdje je sada i cime se bavi. Ne znam da li je i njega sjeme nacionalizma zatrovalo kao mnoge druge ili je ostao onaj kojeg sam nekad poznavao.

Jos uvijek mi odzvanjaju u usima njegove rijeci ono vece na Brionima i pitam se da li je to bilo iskreno, iz duse, ili ga je nesto u dubini tistilo pa se to vece, uz pice, otvorio. Vjerojatno to necu nikada saznati ali cu se te veceri uvijek sjecati i nadati da je moj prijatelj Neba jos uvijek onaj isti stari.