SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, August 29, 2007

Sjecanja na Brione

Prelistavajuci knjigu A. Ravlica "Banjaluka – Razdoblja i stoljeca", zapade mi za oko jos jedan objekat koji je jos davno nestao sa lica zemlje. Istina, ne radi se o nekom historijskom objektu, ali mnogi Banjalucani, koji su sezdesetih godina bili u svojim dvadesetim, moraju se sjetiti Doma izvidjaca Brioni. Mozete ga primijetiti na ovoj slici Gornjeg Sehera, na brdascu koje se uzdize odmah iza seherskih banja, kada se krene cestom od, takodjer bivseg, restorana (onog sto je sagradjen nad Vrbasom, uz samu Seranica kucu), prema Alibabi. Istina, taj restoran, koji je na silu nasadjen u ovaj dio grada, nikada mi se nije svidjao. Uvijek mi se cinilo da je netko namjerno sagradio ovu ‘modernisticku’, ruznu gradjevinu, koja se nicim nije uklapala u cjelokupni ambijent, da razbije skladnost ovog lijepog starog naselja. Ali, o njemu mozda drugi put.

Brioni su bili mjesto gdje je mladost Banjaluke (a i oni stariji, kada bi pozeljeli da pobjegnu od gradske buke i provedu par sati u miru i tisini ovog objekta), znala cesce navracati. Na Brione se navracalo i kada bi se islo na Sehitluke, ili pak vracalo od spomenika, da se malo predahne, odmori i osvjezi. Zimi, i kada je vrijeme bilo lose, moglo se sjesti u malom restoranu, a ljeti se vrijeme uglavnom provodilo na terasi, s koje se pruzao pogled na mjesto u dolini. Do njega se moglo stici autobusom (poznatom jedinicom), kojeg su koristili oni ljeniji, ili pjesice, cestom koja uz obale Vrbasa vodi od Alibabe.

Kada ugledah ovu fotografiju Gornjeg Sehera, vratih se u to bezbrizno mladalacko doba i pred oci mi izadjose slike iz moje mladosti. Sjetih se nekoliko dogadjanja vezanih za taj Dom i evo odlucih da se malo podsjetim na njih. Cudno je kako se covjek od cijelog svog zivota sjeca samo nekih detalja, a da ni sam ne zna zbog cega. Nekih drugih, koji su mozda mnogo vazniji, jednostavno skliznu u zaborav.

Kao da se to dogadjalo jucer, sjecam se 24-tog aprila 1964-te godine. Taj datum mi se urezao u sjecanje kao da se radi o nekom izuzetno vaznom historijskom dogadjaju (na primjer, bici na Kosovu, 1389, ili prvom srpskom ustanku, 1804, o kojima smo u skoli toliko puta ucili da su neizbrisivo upisani negdje u nasu memoriju, za razliku od nekih drugih za koje se ne sjecam cak ni stoljeca!), koji se mora pamtiti dok si ziv. Bio je to dan kada sam prvi put u svom zivotu uzeo mikrofon u ruke i zapjevao pred publikom. VIS Sjene (za one mladje, VIS stoji za vokalno instrumentalni sastav) je taj dan svirao za izvidjace stigle, cini mi se, iz Sarajeva. Ja sam vec neko vrijeme vjezbao sa grupom ali nikada prije nisam zapjevao pred publikom. (Kada sam vec kod vjezbanja, moram napomenuti da sam prve probe imao sa svojim skolskim kolegom Zeljom Kosanovicem i Haretom, prezimena se ne sjecam, u Haretovoj kuci u Novoseliji).

Prvi nastup je prosao relativno dobro. Nakon pocetne treme, i suhog grla (ponekad je ponestajalo daha), nekako sam se uspio priviknuti na nastup u zivo i od tog dana sam uplovio u muzicke vode. Kasnije sam nastupao mnogo puta, na raznim pozornicama i plesnjacima, ali mi je ovaj prvi nastup ostao posebno zapisan negdje u nekom kutku moje memorije i jos se nije izbrisao.

Jos jedan dogadjaj mi je ostao u sjecanju, istina ne tako dobro kao ova prva svirka. Kada sada razmisljam o njemu, padaju mi na pamet misli koje taj dogadjaj vezuju (ili se meni to samo mozda cini) sa onim sto nam se desilo dvadesetak godina kasnije. Naime, u septembru (godine se ne sjecam), sa drustvom sam slavio rodjendan upravo na Brionima. Okupila se raja, prijatelji, drustvo mjesano(!), kao sto je to bilo normalno za ta vremena. Vece je bila lijepa, topla, tako da smo zasjeli na terasi, spojivsi nekoliko stolova uz samu njenu ogradu. Ostali smo na terasi do kasno u noc, ‘cugajuci’ i pjevajuci. Iako smo za danasnje americke prilike bili maloljetnici, pilo se pivo, a bilo je i zesce cuge. Uglavnom, svi smo dobro potegli i raspolozenje je bilo na visini.

U jednom trenutku, nas kolega Neba (Nebojsa Savanovic), pope se na stol uz samu ogradu terase, i poce se derati: “zivjelo bratstvo i jedinstvo”, “raja volim vas sviju”… Mi se prepadosmo da se ne oklizne i ne padne preko ograde pa zakljucismo da je vrijeme da podjemo kuci. Restoran je bio zatvoren, drugih gostiju vec odavno nije bilo, i mi se polako, pjesice, uputismo prema gradu. Na visecem mostu u Seheru nabasasmo na miliciju, koja nas opomenu da ne pravimo buku i ne uznemiravamo svijet koji vec odavno spava, jer smo mi cijelim putem pjevali i salili se.

Drugi dan na korzu saznadoh kako su Nebu jedva doveli kuci (zivio je u osmokatnicama kod Zelenog mosta) i kako je jadan povracao sa cetvrtog sprata preko ograde stepenista (mozete zamisliti kako je to izgledalo), upravo kada mu je otac, tada visoka licnost u banjaluckom SUP-u, otvorio vrata. Prijatelji, pokojni Boro Beker i Savka (Savic Mladen) su ga drzali ispod ruku da ne padne, jer je nas Neba jedva stajao na nogama.

Proslo je od tih dana mnogo godina, i mnogo toga se izmijenilo. Sa Haretom sam izgubio vezu jos davno (muzicki putevi su nam se razisli pa smo se rjedje vidjali) i ne znam kakva je njega sudbina zadesila. Da li je jos ziv, ako jeste, gdje sada zivi? Da li je i on morao napustiti svoj rodni grad u naletu bezumlja?

Neba se, ubrzo nakon zavrsenog fakulteta zaposlio u SUP-u, nakon toga odselio u Beograd i dobio neko rukovodece mjesto u miliciji (iver ne pada daleko od klade). Jedno vrijeme sam ga vidjao prilikom njegovih posjeta Banjaluci, kasnije sve rjedje. Ne znam gdje je sada i cime se bavi. Ne znam da li je i njega sjeme nacionalizma zatrovalo kao mnoge druge ili je ostao onaj kojeg sam nekad poznavao.

Jos uvijek mi odzvanjaju u usima njegove rijeci ono vece na Brionima i pitam se da li je to bilo iskreno, iz duse, ili ga je nesto u dubini tistilo pa se to vece, uz pice, otvorio. Vjerojatno to necu nikada saznati ali cu se te veceri uvijek sjecati i nadati da je moj prijatelj Neba jos uvijek onaj isti stari.

Labels:

Monday, August 27, 2007

Sanela i Amela

Nedavno sam ih predstavio na ovim stranicama a danas koristim priliku da objavim nekoliko dodatnih fotografija prilikom njihove posjete Americi.

U stvari, fotografija imam na pretek ali sam se odlucio samo za one na kojima su samo njih dvije. One druge, na kojima mozete vidjeti cijelu ekipu, ostavit cu za kasnije. Fotografije su uslikane na nekoliko razlicith lokacija: Pittsburgh, Boston i New York-u.

Za ono malo vremena sto sam imao priliku da provedem sa ovim nasim bivsim Banjalucankama, stekao sam utisak da su obje bile prijatno iznenadjene Amerikom. U stvari, pored toga sto su imale priliku da upoznaju nekoliko americkih gradova, djevojke su bile odusevljene mnogobrojnim trgovinama i veoma pristupacnim cijenama robe. Mi, 'Amerikanci' smo na to vec navikli, za razliku od posjetilaca iz Evrope kojima je ovdje sve jeftino. Uz kurs dolara, to je i razumljivo.

Ako Sanela ili Amela prate blog, molio bih da nam se jave sa prilogom i kojim snimkom iz Sarajeva. Predpostavljam da je mali broj onih koji su imali priliku da ovaj grad posjete poslije rata i za mnogo od nas bi bilo interesantno da malo vise saznamo o zivotu u danasnjem Sarajevu iz prve ruke.

Labels: ,

Sunday, August 26, 2007

Spasimo našu historijsku baštinu

Zadnjih dana mi stigoše dva email-a sa dvije strane svijeta vezana za kuću Šeranica u Gornjem Šeheru, kojoj sam posvetio jedan od priloga prošle godine.

Jedan email stiže iz Amerike, od Amele Kreso, koja mi zakači tekst o familiji Šeranic objavljen na site-u http://www.sanskimost.com/. Tekst objavljujem u prilogu ispod jer na veoma lijep način priča o jednoj banjalučkoj familiji koja je ostavila svoj trag u historiji našeg grada. Historiji, koja se polako ali sigurno prečutkuje i nastoji potisnuti u zaborav.

Imao sam zadovoljnstvo i čast lično poznavati jednog o potomaka ove poznate banjalucke familije koji, nažalost, više nije medju nama. Zbog njega, a i svih nas koji smo proveli najveci dio života u ovom gradu, koji je u novijoj historiji Evrope postao poznat kao grad u kojem je izvršeno najmasovnije ‘nenasilno’ protjerivanje ‘nepodobnog’ stanovništva, ne smijemo dozvoliti da se historija zaboravi. Trebamo je ponavljati i prenositi s koljena na koljeno, kao što to nasi ‘prijatelji’ rade već desetljićima, koristeći se lažnim mitovima, pretvarajući poraze u pobjede, izdajstva i zločine u junačke pothvate.

Drugi emal mi stiže iz Banjaluke, sa dvije relativno novije fotografije kuće, koje sam iskoristio za današnje priloge. Povod: zabrinutost za sudbinu ovog historijskog objekta. Kako se u gradu trenutno provodi politika rušenja sedamdesetak starih objekata, “jer su zbog dotrajalosti postali opasni po prolaznike”, postoji bojazan da će uskoro nekom na um pasti da krene rušiti i ovakva zaštićena zdanja.

Molio bih sve one koji imaju više provjerenih informacija o trenutnoj situaciji vezanoj za ovaj historijski objekat, da nam se jave. Možda možemo učiniti nešto da Šeranica kuću sačuvamo od nestajnja, propasti i zaborava, za generacije koje dolaze poslije nas.

Labels: , ,

Historijat najstarije kuce u Šeheru u Banjaluci

Šeranići su ćupovima zlata podigli prvu kuću - Mujo-beg Šeranić s Fatimom dobio desetero djece * Svih sedam kćeri dobro se udale * Volio sevdisati i divaniti dok su mu kćeri pjevale uz Vrbas.

U Šeheru, čaršiji sa folklorom stare Bosne, u kojoj su se uzdizale kuće i čardaci nad Vrbasom i njedrila današnja Banja Luka, podignuta je ćupovima zlata 1580. godine prva kuća, a bila je vlasništvo begovske porodice Šeranić.

Mještani Šehera još pričaju kakav se život u toj kući odvijao početkom 19. stoljeća. Kada je Mujo-beg Šeranić, sin Muhamed-bega, sa pendžera kuće Gunića u Novoseliji odveo Fatimu i doveo je u Šeher, u svoju porodicu unio je još deset novih života koje mu je Fatima na svijet donijela. Imali su sedam kćeri i tri sina. Najmlađa od njih, sada sedamdesettrogodišnja Seima, koja i danas živi u Banjoj Luci, svega se sjeća.

Voljeni i maženi

- Iako nas je bilo deset, svi smo podjednako bili voljeni i maženi u roditeljskom krilu. Tada je, a možda i danas, bila rijetkost da otac tako prenosi ljubav na svoje kćeri. Bio je veliki gazda i svi su ga voljeli, volio je sevdisanje s ljudima i pjesmu. Kada bi se vratio iz džamije, mi bismo svi dotjerani stali u red, ljubili ga u ruku i on bi nas darivao - priča Seima.Sva djeca još tada su išla u školu, a kćeri bile u kulturno-umjetničkom društvu.- Direktor kulturno-umjetničkog društva dolazio je fijakerom po sestre kako bi svojim glasom uljepšale manifestacije. Otac bi ih poslao pored Vrbasa da pjevaju, a on bi divanio u avliji i uživao u njihovim sevdalinkama - priča najmlađa kći.Iako najbogatiji, neprijatelja nisu imali. Kroz kuću su prošli mnogi prolaznici, putnici i ugledne ličnosti među kojima Safet Isović, Himzo Polovina i Beba Selimović, jer je begova kuća imala sve što tada bosanske kuće nisu imale: muški i ženski ulaz, kupatilo i sobu za goste i poslugu, ostavu, muške i ženske prostorije i toplu vodu.

Prekrasne snahe

Toplom vodom iz avlije Šeranića koristila se i ugledna njemačka porodica Goldbaher, koja je živjela do njih i sa kojom su se uvažavali. U takvim uvjetima nije bilo teško dobro udati kćeri. Najstariju Ajšu dao je za Avdu Mrakodolca iz Kozarca, Džemilu za Teufika Maglajića iz Banje Luke, Fadilu za Ibrahima Demirovića, banjalučkog glumca, Adila je otišla za Hamdiju Čengića iz Sarajeva, Halida za Muju Krivaju, Asima za Adama Starčevića, vojno lice iz Beograda, a najmlađa Seima za Ahmeda, sina muftije banjalučkog hadži Mustafe Nurkića. I sinove Asima i Džemila poženio je i dobio dvije prekrasne snahe.

Mujo-beg umro nakon zemljotresa

Kada je mati umrla, otac je rekao: "Sad sam i ja umro", prisjeća se Seima. Mujo-beg Šeranić umro je neposredno nakon zemljotresa u Banjoj Luci. Njegovi potomci svoje živote nastavili su uglednim svjetskim putevima. Bili su ljekari, pravnici, a i veliki broj muzičara stasavao je od Šeranića. Tako je Dunja Simić, operska pjevačica, koja živi i radi u Frankfurtu, unuka najstarije Mujine kćeri Ajše.
Nema više ni prilaza ni ulaza

Kuća Muje-bega Šeranića bila je pod zaštitom države sve do ovog rata kada je uništena. Kulturno-historijski spomenik iz 1580. godine nema ni prilaz ni ulaz. Begova vrata već dugo su zakovana i noviji stanovnici ovog grada ne znaju značaj i historiju kuće nad Vrbasom.

Preneseno sa: http://www.sanskimost.com

Labels: , ,

Saturday, August 25, 2007

Koma

Ovu pricu ste mozda vec procitali (ja nisam), ali ipak je objavljujem, za one koji kao i ja pamte neke stvari. Stize do mene email-om, od Marija, kojeg je Srdjo zamolio da mi je proslijedi.

Prica nije vezana za Banjaluku, a mogla bi biti. U stvari, ona se moze odnositi na bilo koji nas grad i govori o nama i nasim sudbinama jako puno. Ponekad mi cini da sam se i ja kao i junak ove price probudio iz nekakve kome i da ne shvatam sta se to tamo u nasim krajevima (i glavama) dogodilo.

Sakib Drino, godina četrdeset i šest, zanimanje: željeznički radnik. Poslije nesreće na radu, Sakib će pasti u duboku dugogodišnju komu. Probudit će se poslije devetnaest godina, baš kao u Zoni sumraka, da bi uvidio kako, usprkos prividima, ništa više nije kao prije.

Dvadeset trećeg decembra 1988. godine voz je nesretnim slučajem udario zeničkog željezničara Sakiba Drinu, četrdeset šest godina starog, oženjenog, oca dvoje djece. Njegova žena Halida na pijaci je čula da je Sakiba satro voz te je odjurila do bolnice. Vaš suprug je u komi, drugarice Halida, nema mu pomoći, kazao joj je doktor, vrijeme je da na ovo poglavlje vašeg života stavite tačku. Halida nije plakala. Mislila je na djecu, sina Denisa i kćerku Adelu. Vratila se kući da ih s ručkom dočeka kad se vrate iz škole. Tata je u komi, kazala im je.

Adela je tog dana dobila peticu iz engleskog. Riječ coma na engleskom ima dva značenja, rekla je, prvo je koma, a drugo je zarez. Doktor, dakle, ipak nije u pravu, pomislila je Halida, koma nije tačka, koma je zarez. U narednih devetnaest godina Halida je svakodnevno, i to po nekoliko puta, u sebi ponavljala mantru: koma nije tačka, koma je zarez. Sva je Zenica pričala o ludoj Halidi što dvaest godina vjeruje da će se Sakib probudit, a rodbina ga već zove rahmetli Sakib. A onda se, u junu mjesecu 2007. godine Sakib zbilja probudio.

Otvorio je oči, protrljao ih kao da se budi poslije lijepo prospavane noći i zavikao: Halida, gladan sam. Halida se stvorila kraj njega s tanjirom pileće supe. Gleda Sakib kroz prozor, vidi - ljeto je, sjeća se onog zimskog dana na prugi i voza što ide prema njemu i misli kako je bio u komi punih šest mjeseci. Makar je Zeničanin i željezničar Sakib ne navija ni za Čelik ni za Želju, nego za Sarajevo. Srče Sakib onu supu i pita: Halida, ko je osvojio fudbalsko prvenstvo. Sarajevo, Sakibe, ona će smjerno. Njemu se lice ozari: Uzesmo ga opet, poslije tri-četiri godine, i to bez Musemića. Tu je Musemić, reče Halida, na klupi je. Kako na klupi nakav igrač, pa ulazi li ikad, pita Sakib. Ma ne smije trener na teren, odma crveni karton fasuje, kaže Halida. Smije se Sakib, Halida nešto glumi da se razumije u fudbal, a misli da je Musemić trener, konta on u sebi. Nego, koji je Željo bio, pita. Men' se čini peti, odgovara Halida. A Čelik, pita, jel' ispo. Nije, veli Halida, al' malo je falilo. Uvijek je tako, misli Sakib i pita: nego, ko je bio drugi, treći? Zrinski i Slavija, odgovara Halida. Sakib je sada svjestan da mu sa ženom nešto nije uredu. Kakvi Zrinski i Slavija, misli, takvi klubovi i ne postoje, pa ni u republičkoj ligi, gdje su Hajduk, Dinamo, Partizan? Nego, Halida, kaže, ko je osvojio Kup šampiona? Milan, veli Halida, baš je nedavno bilo finale. Znao sam, skoro kliče Sakib, znao sam, čim su jesenas uzeli Zvezdu na penale. i misli mu se opet vraćaju na novu titulu Sarajeva. Joj, komšija Jozo mi dođe gajbu pive i kilo janjetine, kaže, kladio sam s njim zimus da će Sarajevo uzet titulu prije Dinama. De, kucni Jozi da dođe, kaže. Jozo je u Zagrebu, veli Halida, a i da nije, ništa od opklade, i Dinamo je uzeo titulu. Misliš kup, kaže Sakib, nema to veze, u prvenstvo smo se kladili. i kup i prvenstvo, kaže Halida. Nije mi dobro žena, ne zna šta priča, a nekako se i postarala, konta Sakib i pita: Kad se vraća Jozo? Halida malo odšuti pa kaže: Ne vraća, odselio je u Zagreb, zastalno. Kad je odselio, pita Sakib, a Halida odgovara:davno. Kako davno, misli Sakib, kad je još zimus bio tu i nije planiro nigdje ić'. Dobro, kaže Sakib, hajd' onda zvrcni Radeta. Ni Rade više ne stanuje ovdje, kaže Halida, on je u Banjoj Luci.

Zbunjen je Sakib pa kaže Halidi da malo upali radio. Na radiju je upravo u toku emisija Muzički vremeplov i spiker govori: slušamo pobjedničku pjesmu Evrovizije za 1989. godine - Rock Me, Baby zadarske grupe Riva. Sakibu se lice ponovo ozari. Uzeli smo napokon tu Evroviziju, kaže. Jest, Srbi su pobijedili, veli Halida. Stvarno me zabrinjava, misli Sakib, zar misli da je Zadar u Srbiji?

Halida, dodaj mi Oslobođenje, kaže. Staro dobro Oslobođenje, misli Sakib, uvijek isto, malo su format promijenili i nešto nema ćirilice, ali sve drugo je ostalo isto. Isti papir, ista slova, iste fotografije, isti novinari, iste rečenice. Pogledom prelijeće naslove: nešto o Mladenu Ivaniću (to je onaj mladi član Predsjedništva, misli Sakib), pa o Kusturici u Cannesu (naš Kusta je pretplaćen na Zlatne palme, smješka se Sakib zadovoljno), spominju i Slobodana Miloševića (to je onaj što je smijenio Stambolića u srbijanskom Centralnom komitetu, prisjeća se Sakib), piše se i o Ibrišimovićevom Vječniku (završi ga Nedžad poslije petnaest godina, klima glavom Sakib), Muhamed Filipović analizira stanje u društvu (Tunjo je naša najpametnija glava, konta Sakib), aludira se na umiješanost UN-a u genocid (još traje frka oko Kurta Waldheima, zaključuje Sakib), tu je i članak o ratu u Iraku (zar su opet zaratili sa Iranom, pita se Sakib, pa nema ni godinu dana da je mir potpisan, mora da ih je Sadam napao na američki nagovor), kao i o nekim muslimanskim teroristima što su oteli avion (to je sigurno onaj Pan Am-ov let 103 što se srušio iznad Škotske, prolazi Sakibu kroz glavu). Sakib odloži Oslobođenje kraj kreveta.

Halida, upali nam televiziju, kaže. Halida pali televizor daljinskim upravljačem. Novi televizor, misli Sakib, lijepo. Na programu neki film: protagonisti sa sobom nose male bežične telefone. Nije to Sakibu čudno. Nauka napreduje, zna on to. Počinje dnevnik: nova špica. Prva vijest o Georgu Bushu, američkom predsjedniku. Sjeća se Sakib da je ovaj Reaganov potpredsjednik izabran za predsjednika još prije njegove kome, ali onomad još nije bio stupio na dužnost. Sreo se Bush s Rusom, nekakvim Putinom. Znao sam ja da onaj Gorbačov neće dugo ostat ni nekog traga ostavit, misli Sakib, kakva crna perestrojka. Vijesti iz zemlje, najavljuje spikerica. Sakib je sad zbunjen: sastalo se nekakvo međureligijsko vijeće i to ispade strašno važna vijest. Onda spikerica kaže: štrajk se nastavlja i Sakibu opet sve izgleda normalnije. Nije čuo ko štrajkuje, valjda rudari. Onda ide neka priča o finansijama, spominju se marke, konvertibilne (kakve drugo marke mogu bit, smije se Sakib), ali na ekranu su prikazane nekakve čudne novčanice kakve Sakib nikad nije vidio. Spikerica čita podatke o nezaposlenosti (veća nego ikad), o krizi u obrazovanju i u zdravstvu, a Sakib polako pada u depresiju. Bježat treba, misli, ko što su Jozo i Rade pobjegli, ali ne u Banju Luku ni u Zagreb, nego u Njemačku, zbog djece, ako ništa drugo.

Halida, viče, kad će Adela i Denis doći iz škole? Brzo, odgovara Halida. Maloprije im je javila da se Sakib probudio. Oboje su jedva povjerovali. Denis radi kao instruktor u auto-školi, oženio se, ima dijete. Adela je domaćica, ima troje djece, u ratu je postala vjernica i pokrila se. Halidi je sada najveći proproblem kako će Sakibu, starom komunisti, to objasniti. Sjela je na krevet. Znaš, Sakibe, kaže, Adela nosi maramu. Sakib se smije, misli da je to neka nova moda među djevojčicama, mode se ionako mijenjaju svakih šest mjeseci. Kako misliš - nosi maramu, pita, oko vrata, ko pionirsku. Nije, Sakibe, počinje Halida, ali on je prekida. Pusti sada to, trebamo ozbiljno razgovarat, hoću da mi to utvrdimo prije nego što djeca dođu, kaže Sakib. Halida je zbunjena: šta da utvrdimo? Odlučio sam, kaže, selimo u Njemačku, nema ovdje haira. Vizu nam neće dati, moj Sakibe, rekla je Halida tiho. Kakvu crnu vizu, nama viza samo za Ameriku treba, nema boljeg od crvenog pasoša, mislio je Sakib, ali nije rekao ništa. Nije valjda poludila zbog moje kome, mislio je. Zovi doktora, Halida, rekao je Sakib. Zašto, usplahirila se Halida, jesi li dobro? Ja sam dobro, rekao je Sakib, ali za tebe ne znam. Halida ga je bijelo gledala. Ništa se ja ne čudim, Halida, rekao je Sakib, mora da si imala paklenih šest mjeseci.

Halida ga je gledala i šutjela, šutjela je i gledala ga, duboko je udahnula i izdahnula, pa mu je rekla: Gledaj, Sakibe, nije prošlo šest mjeseci, prošlo je devetnaest godina. Jugoslavija se raspala na šest-sedam zemalja pa ima isto toliko prvih fudbalskih liga, a Sarajevo je prethodnih godina na tabeli gledalo u leđa trebinjskom Leotaru i Širokom Brijegu iz istoimenog hercegovačkog mjestašca koje se prije tvoje kome zvalo Lištica. Bio je rat. U ratu je Jozo otišo u Zagreb, a u Jozin stan je ušo Nijaz iz Kiseljaka. U ratu je Rade otišo u Banju Luku, a u Radetov stan je uselila Rasema iz Šipova. Na Evroviziji je pobijedila Srbija, a ne Jugoslavija, a pobijedila je zato jer je imala pet garantiranih dvanaestica na glasanju, od Bosne, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. U Oslobođenju više nema ćirilice i to više nije list radnog naroda. Emir Kusturica ne živi u Sarajevu nego na nekakvoj Mokroj Gori, a u Sarajevu ga zovu Nemanja. Slobodan Milošević je umro u zatvoru dok je još trajalo suđenje za ratne zločine za koje je bio optužen. Genocid koji je UN nijemo promatrao zbio se u Bosni, a ne u Poljskoj. Irak ne ratuje sa Iranom, nego je građanski rat, a Sadama su objesili Amerikanci. Američki predsjednik više se ne zove George Bush nego George Bush i sin je Georgea Busha, ali Amerika ipak nije kraljevina. Gorbačov je srušio i Sovjetski savez i globalni komunizam.

Njemačke marke ne postoje, postoje bosanske marke, Claru Schuman su zamijenili Jovan Dučić i Nikola Šop. Na vlasti kod nas su bivši komunisti zajedno sa onima koje su komunisti nekad zatvarali. S posla se petkom ranije izlazi ne zbog partijskog sastanka, nego zbog džume. Ne možeš više ni u Sloveniju bez vize otputovat, a kamoli u Njemačku. Vozovi skoro deset godina nisu ni vozili, a i sad ih je manje i sporiji su nego kad si počinjo radit. Doktore ne mogu zvat jer štrajkuju, a ni sama ne znam ko je ovdje lud: ti ili ja. Ti si, Halida, fakat poludila, rekao je Sakib. Ona uze ono Oslobođenje: pogledaj datum, Sakibe, pogledaj datum! Pa je iz tašne izvadila ogledalo. Ili pogledaj sebe, rekla je. U zrcalu je Sakib vidio vlastito lice dvadeset godina starije. Halida, daj mi vode, rekao je. Iz kuhinje je Halida čula nekakvo lupanje. Pohrlila je prema Sakibu s čašom vode u ruci.

Sakib je glavom lupao o zid. Hoću u komu, vikao je, hoću u komu, probudite me za devetnaest godina.

Thursday, August 23, 2007

Pittsburgh DiverseCity Festival

Prosle subote pade dogovor da sa Tufekcicima ‘izadjemo’ malo u carsiju. Za Pittsburgh je to malo neobicno, jer se u gradu, osim utakmica, pozorista ili koncerata, uvece malo toga desava, pa je grad u to doba uglavnom prazan.

Prosle nedjelje je gradska vlast organizirala festival pod zanimljivim nazivom: Pittsburgh DiverseCity Festival, pokusaj da se u gradu Pittsburgh-u nesto ucini da se u njega privuku emigranti iz razlicitih zemalja svijeta. Gradski oci su zabrinuti sto u grad emigranti ne dolaze u broju u kojem se to dogadja u nekim drugim americkim gradovima, pa nastoje uciniti nesto da bi ih privukli u ove krajeve.

Amerika, sto znaci svaki americki grad, je poznata po sarolikosti nacija i vjera. U svakom gradu, na svakom mjestu, u svakom trenutku, se primjecuje to bogatstvo nacija i rasa. Kod mene u Law Library, na primjer, ima nas iz Kine, Indije, Etiopije, Japana, uz naravno mene kao predstavnika Bosanske nacije (ako takva postoji). Ima nas katolika, ortodoksa, hindu vjere, protestanata, a bogami i bezvjernika.

Sva ljepota Amerike je upravo u tome, i za ovih mojih 13 godina ovdje nisam primijetio da nekome smeta sto je neko druge nacije, boje koze, ili vjere (uz normalne izuzetke, kojih ima u svakoj oblasti zivota i rada). Na zabavama koje se organiziraju, vrlo cesto se nadje hrane i poslastica sa svih strana svijeta: svako se trudi da svoju zemlju predstavi u najboljem svjetlu, pa sam tako ja kod nas u skoli postao poznat po baklavi. Kada se priprema godisnja zabava, svi me napominju da obavezno moram donijeti baklavu, koja je ovdje pobrala sve moguce pohvale.

Uzivajuci uvece u muzici na otvorenom (nastupao je jedan od legendi americkog bluza, Buddy Guy), misli mi odlutase u nase krajeve i nehotice poceh razmisljati o raznovrsnoti u nasem gradu (a i drugim dijelovima Bosne).

Banjaluka, grad koji (kako sam ja bar mislio), nije patio od nacionalizma, gdje su svi bili primani u drustvo bez obzira ko su i odakle dolaze, sada se dici monolitnoscu. Iako je po izgledu i govoru tesko razluciti ko je ko (kojoj naciji ili vjeri pripada), nasi ‘strucnjaci’ za ljudski rod i razlike medju ljudima su se specijalizirali u otkrivanju onih ‘drugih’. Posljedica njihovog rada je grad u kojem sada vecina pripada jednom narodu (I jednoj vjeri!) i gdje oni drugi vise ne predstavljaju opasnost za cistocu nacije.

Cak i fudbalski klub, za koji je nekad navijala vecina Banjalucana, i u kojem su nekada igrali igraci (a ne Srbi, Bosnjaci-muslimani ili Hrvati), sada se ponosi jednonacionalnoscu. Posljedice toga su sjajni rezultati koje sada ovaj klub, koji se jos uvijek naziva istim imenom (zanimljivo), postize. Zadnjih godina cak ne moze da udje u Premijer ligu BiH (koja sama za sebe ne predstavlja nista na evropskom nogometnom ‘nebu’), vec igra sa klubovima iz Ramica, Zaluzana, Kostajnice, itd. Zaista impresivno! Ali to je manje vazno. Vaznije je da su igraci ciste krvi, a za igracke sposobnosti je manje vazno.

Citam ovdje u novinama kako se mora uciniti nesto da se u grad privuku nove, svjeze, snage, ljudi sposobni i voljni da se uhvate u kostac sa buducnoscu i opet pravim poredjenja. U Banjaluci, u kojoj su nekada postojale velike fabrike, radili mnogi strucnjaci, sada nema posla ni za one mlade koji zavrsavaju fakulteta, iako pripadaju ‘pravoj’ naciji. One, drugih nacija i vjera, koji rade u vladinim organizacijama i preduzecima ne racunam, jer su tu zbog kljuca koji je nametnula medjunarodna zajednica. Da nije toga, vecina bi obijala pragove Zavoda za zaposljavanje, jer nekog ozbiljnog preduzeca u nasem gradu nema. Egzistiraju samo ona bez kojih je zivot nemoguc: elektroprivreda, grijanje, snabdijevanje vodom…

Bi mi zao sto mi misli za trenutak odlutase tamo negdje daleko, gdje su razumu i pameti davno rekli zbogom, dok se ovdje, meni ispred ociju, legenda bluza trudi da nam vece ucini prijatnom uz zvuke njegove svirke. Buddy Guy udje medju masu, svirajuci i pjevajuci pjesme koje govore o teskom zivotu naroda kojem i sam pripada i ja se vratih u stvarnost. Svi oko mene se, bez obzira na vjeru, naciju, boju koze ili starost, nekako zatalasase, pokusavajuci da mu se priblize i zapjevaju i zaplesu s njim. Nisu se culi oni pogrdni, primitivni krici koji se cuju u nasem gradu kada, kojim slucajem, u njemu 'gostuju' oni drugi.


Buddy Guy se nadje na ovim stranicama iako nije iz Banjaluke. Iako nije nas sugradjanin, svoje mjesto ovdje je zasluzio jer sam siguran da spada u grupu onih koji svakome moze bez srama pogledati ravno u oci.

Pitam se koliko takvih ima danas u nasem gradu?

Sunday, August 19, 2007

Jos jedan bloger

Ovo mi se desava gotovo po nekom nepisanom pravilo: napravim plan, pripremim sve i onda mi planovi padnu u vodu.

Tako bi i jutros. Ustadoh sa namjerom da zavrsim prilog za sutra, cvrsto odlucivsi da je doslo vrijeme da odluku koju sam davno donio sprovedem do kraja, kad u inbox-u email iz Norveske. Razlog javljanja: jos jedan sretan dogadjaj u ‘familiji’ blogera, jos jedan novi clan.

Javlja se Alma Zisko. Evo kratkog email-a:

Dragi kume

Javljam se da vam prijavim novog blogovca :)))
Rodio nam se Emir 14 augusta u 09:47.
Tezak 3060 gr a dug 50 cm.

Zasada vam saljem par slika a kasnije ce biti toga jos :))))

Pozdrav od Edina, Emira i Alme

Dok je Nera otisla da proseta Reksa, a pura se krcka na sporetu (obavezan dorucak subotom i nedeljom), ja groznicavo radim na prilogu: slike treba pripremiti za objavljivanje, prebaciti ih na web server, pripremiti tekst. Vijest treba otici u ‘eter’ sto prije. Znam da ima onih koji svaki dan ocekuju vijesti iz Norveske i nadaju se da ce vijest biti objavljena na blogu. Za njih evo nekoliko slika koje je vrijedna mama poslala.

Da ne bih duljio sa objavljivanjem, jos samo da pozelim mnogo srece u zivotu Emiru, s nadom da ga nece zateci sudbina koja je zatekla nas. A sretnim roditeljima, i ostaloj rodbini, cestitam na unuku. Siguran sam da ce biti posten, dobar i lijep kao sto su mu roditelji.

Labels: ,

Thursday, August 16, 2007

Ljudski trag u vremenu zla - nastavak

Citajuci ovo sto profesor Malesevic pise (kako mala razlika u prezimenu, a kako ogromna ralika u shvacanju zivota), ne mogu a da se ne slozim s njegovim razmisljanjima. Za mene je logicno da posten covjek razmislja ovako i da na zivot i ljude oko sebe gleda sa ljudske a ne nakaradne, nacionalisticke pozicije. Covjek bi ocekivao da je vise ljudi kao sto je profesor Malesevic, ali je nas zivot pokazao stvarno stanje.

Koliko se sjecam, u novoformiranoj vlasti u ono predratno doba je u opozicionim strankama bilo predstavnika iz sva tri naroda (i, naravno, onih koji se vode pod ostali) ali je profesor Malesevic bio jedini Srbin u tim strankama koji je shvatio o cemu se tu zapravo radi i nije htio biti dio toga. O onima iz druga dva tabora nemam podataka, ali bi bilo veoma interesantno napraviti uporedbu u njihovom ponasanju: vjerujem da nije bilo velike razlike i da se vecina okrenula svojoj naciji.

Sjecam se kako sam, na prvim ‘slobodnim’ izborima, glasao za neka imena, u to vrijeme cijenjena na nasim prostorima, koja su se, kako se to kasnije pokazalo, planski ubacila u Reformiste i SDP u cilju razvodnjavanja situacije. Na um mi pade Nenad Kecmanovic, jos jedan iz plejade sarajevskih profesora koji se upetljao u politiku, a koji je igrao dvostruku ulogu. Mnogo naivnih, koji su rjesenje vidjeli u reformistima (kakva ironija, Kecmanovic je bio predsjednik Reformista u B i H), glasali su za njega, ali se to pokazalo kao velika greska. Istina, Kecmanovic se na vrijeme izvukao iz svega, nije bio direktno upetljan u ono sto se u Bosni dogadjalo, ali svo njegovo djelovanje tokom svih ovih godina pokazuje njegovo pravo lice. Pa i ‘nas voljeni’ premijer, umjetnik Mile iz Laktasa, je bio reformista, sada vidimo kakav.

Zbog toga ljudi kao Krstan Malesevic i ono sto je on ucinio (i dan danas cini) jos vise dobijaju na vrijednosti. Ljudi kao on daju nadu da sve nije izgubljeno, iako ih je na onim nasim prostorima jako malo.

U ovom danasnjem prilogu prenosim preostale clanke iz Internet izdanja casopisa "Danas". Puno je toga napisano, ali vrijedi sve procitati. Mozda nam pomogne da se malo trgnemo iz ucmalosti i zamislimo se nad nasim postupcima. Inace ce zrtva ovog postenog covjeka biti uzaludna.

Odbijen poziv za poslaničko "preseljenje"

Mora se, međutim, priznati, da mi, protivnici nacionalizma i šovinizma u Banjaluci, u organizovanom smislu, nismo ni blizu učinili što smo morali učiniti u tim okolnostima, bez obzira na tako sužene mogućnosti. Više smo, čini se, djelovali pojedinačno, što, svakako, nije moglo dati iole značajnije rezultate.

U nastojanju da ni na koji način ne doprinesem legalizaciji šovnističkog i ratnohuškačkog režima, odbio sam poziv - upućen više puta - da se kao regularno izabrani poslanik Skupštine BIH, na izborima u novembru 1990. godine, na listi SDP za Bosansku krajinu, "preselim" u Narodnu skupštinu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije nazvane Republika Srpska). Ova skupština je konstituisana - naravno, nelegano - od poslanika srpske nacionalnosti, biranih u Skupštini BIH, na prvim višestranačkim izborima, koji su prihvatili šovinistički program SDS. Koliko mi je poznato, bio sam jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH (sa buduće teritorije Republike Srpske), koji nije prihvatio ovaj poziv. (Tek kasnije sam doznao kakvu sam "počast" propustio! Naime, svi poslanici prvog saziva Narodne skupštine Republike Srpske, kao "državotvornog" saziva su dobili izuzetne, "nacionalne" penzije, kao i najviša odličja, čemu, usput rečeno, nisu mogli da odole ni "opozicioni" poslanici!)Istovremeno sam odbio da glasam na, više nego licemernom, referendumu za Jugoslaviju, koju sam, naravno, volio, iako sam bio svjestan nekih njenih slabosti. Razlog za takav moj stav je bio u činjenici da je referendum organizovala Srpska demokratska stranka, pa je tako bilo riječi i o Jugoslaviji u njenoj interpretaciji. U pitanju je, zapravo, bila drska zloupotreba imena Jugoslavije i grupa manipulacija osjećanjima ljudi, upravo od strane onih koji su među prvima udarili na same temelje ove države, koji su, kao i njihov glavni beogrdski mentor, verbalno pozivali na očuvanje Jugoslavije, a praktično povlačili poteze koji su je nepovratno rušili. S druge strane, na martovskom referendumu sam, zajedno sa suprugom, dao svoj glas za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako do kraja projugoslavenski orijentisan, na ovaj potez sam se odlučio prvenstveno zbog toga što je proces osamostaljivanja ostalih YU republika bio gotovo završen. Spasavati cjelovitost BIH u tim okolnostima, za mene je značila, ne samo potvrđivanje njenog viševjekovnog državnog kontinuiteta, već i sprečavanje njene podjele između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.

Nije bilo teško predvidjeti da pokušaj takve podjele ne bi mogao proći bez rata. Kao i više puta u prošlosti, tako je i ovaj put istorija to nedvosmisleno potvrdila. Uz ova dva, treba pomenuti i treći razlog za podršku očuvanju cjelovitosti i integriteta BIH, koji se, nažalost, ubrzo pokazao kao nerealan i naivan. Riječ je o nadi u obnovu Jugoslavije, koja, i po mom tadašnjem uvjerenju, nije bila moguća bez očuvanja Bosne i Hercegovine. Uz sve to sam čvrsto odlučio da ni po koju cijenu ne obučem uniformu nijedne od zaraćenih vojski, na što sam u svakoj prilici pozivao i druge.

Naravno da sam bio svjestan mogućeg rizika - pa i onog najvećeg - koje je podrazumijevalo ovakvo moje ponašanje. Međutim, drugačije nisam niti mogao, niti htio da se ponašam, bez obzira na moguću visoku cijenu takvog, za mene, prije svega, MORALNOG izbora. Bio sam duboko ubijeđen da je ovo bilo vrijeme kada je veća hrabrost bila ne uzeti oružje u ruke, nego ga uzeti.

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Kašikarom na prozor "izdajnika"

Ubrzo sam se i lično uvjerio koliko je moje ponašanje smetalo novim okrutnim vlastodršcima, koji su se u svojoj nerazumnoj pomami, zaslijepljeni neznanjem i mržnjom (a mnogi od njih motivisani i sopstvenim neposrednim interesom), nemilosrdno obračunavali sa svima koji su sijali i najmanje sumnju u ispravnost puta "novih oslobodilaca". Totalna suspenzija pravnih i moralnih normi, do koje je došlo i prije početka oružanih sukoba, predstavljala je pravi eldorado za ove primitivce. Umjesto sile zakona, nastupio je ničim ograničeni zakon sile, banjalučka svakodnevica je sve više bivala u znaku straha, terora, progona, pljački, eksplozija, odnosno svakodnevnog maltretiranja ljudi, pa i prvih ubistava.Poslije svakog javnog manifestovanja mog neslaganja sa SDS-ovskom politikom i praksom slijedilil su telefonski pozivi u svako doba dana i noći, uz, za nacionaliste i šoviniste, uobičajene poruke, poput one da sam "izdajnik" i nimalo nježne prijetnje. Ovakvih neprijatnosti nisu bili pošteđeni ni moji roditelji, ljudi tada u poznim godinama.Prvi javni napad na mene je učinio 4. maja 1992. godine Radoslav Brđanin, tada predstavljen kao član "Komisije za nacionalnu nivelaciju kadrova u banjalučkim preduzećima". Ovaj više nego rogobatni naziv Komisije, zapravo je predstavljao eufemizam za organ koji se prvi počeo baviti etničkim čišćenjem u Banjaluci. Komisiju je, inače, formirao tzv. Krizni štab Banjaluke, koji je, opet, djelovao u okviru tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Na ovoj konferenciji za štampu Brđanin je pomenuo više od dvadeset Muslimana, Hrvata i "nepoćudnih" Srba, na različitim rukovodećim mjestima u Gradu, oštro ih upozorivši da se povuku sa svojih mjesta u najkraćem roku. Ukoliko, pak to ne učine, on im poručuje, bez ograda, da će to biti učinjeno silom "i to od pripadnika Srpskih odbrambenih snaga". Već tada je, dakle, objelodanjeno postojanje paravojnih formacija, za koje su nacionalisti cijelo vrijeme rata, pa i poslije njega, tvrdili da ih nije bilo! Ovaj svoj javni nastup Brđanin je završio oštrim upozorenjem svim Srbima, koji slijede moju "antisrpsku politiku" i da je poslednji trenutak "da se osvijeste", jer će u protivnom "snositi sve posljedice tragičnih događaja". Slične prijetnje su kasnije izricali i drugi kadrovi SDS-a. Od ranije je znano da su nacionalisti i šovinisti najokrutnij prema svojim sunarodnicima, prema "zabludjelim sinovima", jer oni mogu da predstavljaju opasan uzor. Da bi uvećali mržnju prema meni i mojoj porodici, paralelno su fabrikovali i širili gnusne laži o meni, supruzi i djeci, koje su godile nacionalističkom uhu. Posebno me je pogađalo to što su neki od mojih (bivših) prijatelja počeli vjerovati u te laži.



Nije, naravno, trebalo dugo čekati na "konkretizaciju" ovih prijetnji. Nepoznati maloumnik je ubrzo bacio bombu (kašikaru) ispod prozora moga stana. Na sreću, ozbiljnijih posljedica ovog zlodjela nije bilo. Ali je zato trebalo danima ići u policiju da bi se napravila službena zbilješka o ovom događaju, jer su odgovorni za javni red i mir, očigledno izbjegavali da obave svoju redovnu dužnost.



Sa pritiscima na mene se nastavilo i dalje. Sada je to bilo izraženo u učestalim vojnim pozivima. Za dvije i po godine sam dobio što na moje ime, što na iem moga sina (kojega je rat zatekao na studijama izvan Banjaluke), oko desetak ovih poziva. Mimo svih pravila i običaja, ovi pozivi su popunjavani i izvan sjedišta nadležnih vojnih organa, odnosno i u civilnim institucijama, (poput fakulteta, univerziteta), naravno, u dogovoru sa ratnim rukovodstvom ovih institucija.



NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Zatrovan grad pod vlašću "novih varvara"

Nije teško pretpostaviti zašto se i u ovakvim prilikama redovno ispisivalo moje ime na vojnim pozivima. Na jednom od ovih poziva je stajalo da se upućujem u diverzantsko-izviđačku jedinicu, u kojoj je prosjak starosti oko dvadesetak godina (ja sam tada imao četrdesetak i sedam godina). Pri tome su ove neprijatnosti bili pošteđeni mnogo mlađe kolege - stvarno ili prividno lojalne novim vlastodršcima. Zahvaljujući rijetkim pojedincima koji su imali razumijevanja za moje držanje u toku rata, nekako sam, ipak, uspijevao "neutralisati" ove pozive i pretvoriti ih u odluke o tzv. radnoj obavezi, koju sam obavljao kao nastavnik na Ekonomskom fakultetu, gdje sam inače bio zaposlen.

Naravno, i na samom Fakultetu su se odvijali procesi slični onima u okruženju. To se, dakako, prije svega odnosi na etničko čišćenje. Već prvih mjeseci rata iz nastave, a onda i iz radnog odnosa, udaljen je jedan broj nastavnika i saradnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Iako smo inače imali kadrovski deficit, ovo je činjeno, što pod pritiskom službene, nacionalističke, političke, što sopstvenom voljom rukovodećih ljudi na Fakultetu. Kada sam izražavao nezadovoljstvo takvom praksom, bio sam ozbiljno upozoravan, uz redovno iznošenje logični i moralno neodrživog argumenta "a šta oni čine nama", tj. Srbima u muslimanskim i hrvatskim krajevima BIH. Najteže mi je, međutim, padalo licemjerno ponašanje nekih od mojih kolega, koji su se privatno saglašavali sa mojim stavovima, a javno su zastupali suprotna gledišta. (Ovdje se, za utjehu prisjećam jednog Geteovog upozorenja, koje kaže da je bolje da se ti prevariš u procjeni svojih prijatelja, nego da se oni prevare u procjeni tebe!)

Sve vrijeme mog boravka u Banjaluci, u toku rata sam, u granicama mojih mogućnosti, na različite načine pomagao onima koji su bili najviše ugrožavani, ponižavani i proganjani. Po prirodi stvari, to su najčešće bili Muslimani i Hrvati, ali i pokoji Srbin, naravno, onaj "nepoćudni", kao što sam i sam bio. Tada nije bila rijetkost na ulicama Banjaluke sresti visoke intelektualce, naučne radnike, umjetnike, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, kako čiste ulice, održavaju čistoću fabričkih hala i dvorišta, cijepaju drva i nose ih u desetospratnice, a nemali broj njih su bili zadobili "povjerenje" da kopaju rovove na prvoj liniji fronta!

Iako sam grad nije bio neposredno zahvaćen ratnim dejstvima, Banjaluka je u ovom periodu doživjela sve drugo, što i ostali dijelovi BIH, zahvaćeni ratom. Štaviše, moglo bi se reći da je, sem u fizičkom, Banjaluka u svakom drugom pogledu bila (uveliko i ostala) rastrojen, razoren i besprimjerno "zatrovan" grad. Za samo nekoliko dana i nedjelja pod vlašću "novih varvara", Banjaluka više nije bila za prepoznati. Nekada otvoren i moderan grad, grad mladosti i vedrine, grad specifičnog duha tolerancije i stvarne interkulturalnosti, odjednom je počeo da liči na zatvorenu, mračnu, prestrašenu balkansku palanku, kojom su orgijali ovdašnji "talibani". Najbolja ilustracija ove tvrdnje je i nepojmljivo rušenje svih šesnaest banjalučkih džamija (među njima i Ferhat-pašina džamija - "Ferhadija" - podignuta 1579. godine, koja je kroz vijekove bila znak prepoznavanja ovoga grada i predstavljala spomenik kulture svjetskog značaja, pod zaštitom Uneska). Na području Bosanske Krajine je od 202 srušeno čak svih 200 džamija, a u Bosni i Hercegovini i više od hiljadu. Još poraznije je djelovala činjenica da su službeni organi Banjaluke i Beograda prešli ćutke preko ovog sramnog događaja, pripisujući, u nekim slučajevima, ova zlodjela i samim Muslimanima. Pri tome mislim i na organe i zvaničnike Srpske pravoslavne crkve, koji su, takođe, dugo ćutali o svemu ovome.

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Mesečna plata za jedno jaje

Banjaluka tog vremena je uistinu ličila na veliki koncentracioni logor, u kojem nije bilo moguće prepoznati bilo kakva civilizacijska dostignuća, u kojem i po četrdesetak dana u kontinuitetu nije bilo struje, u kojem su se ljudi smrzavali po stanovima (i sam sam znao često raditi za stolom u stanu na minus petnaest i minus sedamnaest stepeni, u zimskom kaputu i u rukavicama), u kojem se za tzv. mjesečnu platu moglo kupiti samo jedno jaje, u kojem se moralo krišom slušati strane radio stanice... Vrhunac licemjerja novih "elita" se, međutim, posebno iskazivao u tome što su dokazani ratni huškači (poslije "oslobađanja" gotovo 80 odsto teritorija BIH) počeli govoriti o miru, kada su prononsirani manipulatori i lažovi zagovarali navodnu, istinu ("i samo istinu") o vlastitoj borbi, kada su nezajažljivi profiteri govorili o pravdi, pravu i pravnoj državi, kada su već osumnjičeni za ratne zločine počeli govoriti protiv fašizma i slično tome. U takvim okolnostima je čak i Dobrica Ćosić počeo upozoravati da, navodno, oslobodilački rat prelazi u osvajački! Naravno, bilo je neopisivo teško izražavati PRISILNU BLIZINU sa ovakvim neljudima, (kojih nije bilo malo) a koji su bili simbol svakovrsne destrukcije, primitivizma, bezobzirnih razarača kulture, moralnih i drugih vrijednosti, pa i samog života kao takvog!!!

Kao čovjek sam bio duboko razočaran onim što se oko mene dešavalo, a kao analitičar sam se osjećao duboko poražen. Često sam se pitao da li sam griješio u ranijoj procjeni stanja u svom gradu ili je sve ovo nestvarno, što se pred mojim očima događalo? Da li je duh međunacionalne mržnje tinjao i ranije, koji ja nisam primjećivao, ili je zao duh donesen sa strane i podstican svim sredstvima, s namjerom da se proširi (praćen velikim strahom), kao, navodno, autentičan i duboko ukorijenjen kod ovdašnjih ljudi. Nešto znanja kojeg sam posjedovao o ovom fenomenu (fenomenu mržnje) i, još više, moje lično iskustvo ("proživljeno razumijevanje razlika") su me upućivali da je mnogo više u pitanju ovo drugo, nego ono prvo, tj. da je "nova stvarnost" uglavnom vještački stvorena. Ako sam, naime, odrastao u etnički mješovitom dijelu grada, a da za čitave decenije ne pamtim da se, na nacionalnoj osnovi, desio i najsitniji nesporazum, onda mislim da imam pravo na ovakav zaključak. Štaviše, moglo bi se mirne duše tvrditi da su komšijski odnosi bili vrlo dobri, uz, razumljivo, solidno uzajamno poznavanje i maksimalno uvažavanje.

Kako su se mogućnosti mog izbjegavanja odlaska u vojsku ubrzano sužavale (a odlazak u vojsku bi za mene značio spuštanje ispod "crvene linije" mojih moralnih principa, što ne bih mogao nikako podnijeti), bilo je krajnje vrijeme za napuštanje Banjaluke. Međutim, ni to u postojećim okolnostima nije bilo nimalo lako izvodljivo. Bio je to početak novembra 1994. godine. Još uvijek se ratovalo na gotovo svim frontovima. Posebno žestoke borbe su vođene na bihaćkom ratištu, što je i bio dodatni razlog za totalnu mobilizaciju, u okviru koje sam i sam ponovo dobio vojni poziv. Moju definitivnu odluku da napustim svoj grad, uz pomoć moje sestre i nekolicine prijatelja, i uz mnoge peripetije, sam tada, ipak, i ostvario. Banjaluku sam, naravno, napustio pun gorčine i tuge, prvo zbog više nego ružnog i tragičnog razloga, a onda i zbog toga što sam ovaj grad uistinu volio i doživljavao kao svoj u punom smislu te riječi. Ovdje sam proveo najljepše, najplodnije, najispunjenije i najsrećnije godine mog ličnog, bračnog i porodičnog života. Odlazeći iz Banjaluke, nasilno sam prekinuo karijeru univerzitetskog nastavnika, izgubio stan, ostavio u nezavidnoj situaciji tada još žive roditelje, sestre i brata, te rijetke prijatelje i, uprkos svemu, sa snažnom željom da se ovdje više nikada ne vratim.

Teško je objašnjivo da sam, došavši u Miloševićevu državu osjetio veliko olakšanje. Izgleda da je od njegovog totalitarnog režima jedino bio gori onaj koji ga je kopirao u žešćoj varijanti u Bosni i Hercegovini. Nadao sam se, ipak, barem malom prostoru lične slobode, kojeg u Banjaluci nisam imao. Bez obzira što sam odlaskom iz Banjaluke, kao i hiljade drugih ljudi, bio žestoko pogođen psihološki, profesionalno, materijalno i na svaki drugi način, istovremeno sam bio ispunjen i osjećajem ponosa, dostojanstva i samopoštovanja, zato što sam uspio da ostvarim svoj "zavjet" (kao i "zavjet" moje porodice, s kojom sam i u ovom slučaju, kao i inače, u potpunosti dijelio iste životne i moralne vrijednosti i ideale), da ne učestvujem u ovom bratoubilačkom pokolju. Nadam se, dakle, da sam, i pored svih pritisaka, iskušenja, neizvjesnosti, ucjena i plaćene cijene za svoja opredjeljenja, SAČUVAO OBRAZ što mi je, naravno, bilo primarno.

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Novi Sad, grad sveopšteg sivila

Konačno sam se, polovinom novembra 1994. godine, obreo i trajno nastanio u malom stanu na periferiji Novog Sada. Bio sam bez porodice, bez materijalnih sredstava, bez posla, bez dokumenata, bez prijatelja. (Damdisuren kaže da je bez prijatelja i najjači čovjek nesiguran!) Dakle, bez ičega, ali ne bez nade! Iako od Miloševićevog režima nisam ništa dobro očekivao, posebno ne nekakvu naklonjenost, ipak nisam mogao ni slutiti da me čekaju gotovo nerješivi egzistencijalni problemi. Kako sam odbio i pomisao da se prijavim kao izbjeglica ili prognanik, to sam redovnim putem pokušavao da legalizujem svoj građanski status, odnosno da dobijem ličnu kartu, državljanstvo i pasoš. Ovi pokušaji su, međutim, ostajali bezuspješni, čak pune četiri godine. Od nadležnih organa, koji su u tom vremenu, inače, pravili vratolomne zaokrete u svojim stavovima i ispoljavali totalnu nedosljednost u svom ponašanju, uvijek sam dobivao (kada sam ih uopšte dobivao), različita i najčešće nelogična objašnjenja, zašto ne mogu da riješim svoj građanski staus.

Ovi organi su, u pravilu, jedno saopštavali javno, a drugačije se ponašali stvarno. i ovdje je, čini se, politička podobnost bila presudna. Neki ljudi su ovaj problem rješavali "preko noći". Čak i Banjaluka je bila puna srbijanskih ličnih karata i pasoša, a ja koji sam tamo stvarno živio (a u međuvremenu dobio i stalno zaposlenje), nisam ih mogao dobiti. Moji malobrojni prijatelji, koji su mi pokušavali u ovome pomoći, bili su, naravno, nemoćni (jer su i sami bili u nemilosti vlasti), a oni koji su imali stvarnu moć, nisu željeli, niti sam ih ja želio moliti za pomoć. Sve pritiske da uđem u vladajuću partiju ili "savjete" da se poslužim kriminalnim sredstvima da bi riješio ovaj problem ("da kupim ova dokumenta") odbijao sam sa indignacijom. Iako moju djecu (koja su, silom prilika, živjela u inostranstvu) nisam vidio punih šest godina (!) nastojao sam ostati dosljedan svojim moralnim uvjerenjima, uprkos svemu.

Bez posla sam bio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio neko činovničko mjesto u Sekretarijatu za poljoprivredu Izvršnog vijeća APV, a tek poslije nekoliko godina i mjesto u jednom, više nego siromašnom, beogradskom institutu. Moje kolege sa Novosadskog univerziteta nisu pokazale naročitu volju da mi pomognu da dobijem tamo mjesto. Kolilko su ovdje bili prisutni politički motivi, koliko zatvorenost univerzitetske zajednice i objektivni problemi s kojima se tada susretala, koliko, pak, strah da ću možda ugroziti nečije interese, koliko neki drugi (van)naučni razlozi, teško mi je preciznije odgovoriti. Poslije višegodišnjeg čekanja, ipak, sam dobio angažman na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ali u statusu gostujućeg nastavnika, u kojem sam i danas.

Slijedeća moja neprijatnost bila je vezana za opštedruštvene i političke prilike u Srbiji, Vojvodini i Novom Sadu. Gotovo na svakom koraku su bile vidljive posljedice jedne promašene, inadžijske politike - opšte propadanje, siromaštvo, bijeda, sivilo, izolacija, ksenofobija, apatija, raširen osjećaj besperspektivnosti s jedne strane, te politički radikalizam i ekstremizam, koji je još uvijek "držao" dobar dio stanovništva, s druge strane. Zaprepastio sam se kada sam na vlasti u Novom Sadu zatekao radikale. Novi Sad sam volio i poznavao kao izrazito tolerantnu i interkulturnu sredinu, zbog čega sam ga, uostalom, ponajviše i izabrao za mjesto života. Sada je to bio ekonomski, infrastrukturno, politički i duhovno urnisan grad, grad kulturnog sivila i ne tako rijetkih slika primitivizma u njegovoj svakodnevici, do juče nezamislivih za ovu sredinu, grad narušene demografske strukture, a onda, nužno, i političke i građanske kulture. Da je, ipak, u njemu sačuvano više građanskog duha, nego drugdje, odnosno da je i pored svega manje propao od ostalih gradova u Srbiji (pa i od Beograda), pokazalo se promjenom lokalnih vlasti 1996. godine. Već tada je, naime, počeo i njegov lagani ekonomski, kulturni i politički oporavak, čiji se rezultati snažnije osjećaju tek u ovome vremenu.

U ovakvim okolnostima svoje "dobrovoljno izgnanstvo" proživljavao sam, moglo bi se reći, na monaški način. Prvi put u životu osjetio sam da usamljenost može i fizički da boli. Trebalo je, naravno, mnogo snage da se iole sačuva normalnost. Da li sam u tome uspio, ne znam! Spas sam tražio - čini mi se i nalazio - u stalnom radu. Maksimalno sam koristio "prednosti" ove situacije. Svaki slobodan trenutak sam i bukvalno posvećivao čitanju i pisanju.

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Ipak, to nije bila borba sa vetrenjačama

Tada sam osjećao da najviše postojim, da "putujem prema sebi", odnosno da nekoliko sati dnevno boravim u jednom drugom svijetu. (Prisjećam se Tolstojevih riječi da je ljudska sreća u životu, a života u radu!) Čitao sam ono što najviše volim, što ranije nisam stigao da pročitam, ili sam pročitao davno, bilo da je riječ o filozofskim, bilo naučnim, bilo književnim tekstovima. Povremeno sam, naravno, nešto i objavljivao, uglavnom u naučnim časopisima u Beogradu i Novom Sadu.

Sve ove godine sam intenzivno radio i na pisanju "Ljudskog traga". Rad na ovom rukopisu sam doživio kao pisanje nečega uistinu "za svoju dušu", bez ikakvih profesionalnih, statusnih ili komercijalnih motiva i opterećenja. U ovom tekstu sam pokušao sintetički promisliti moralnu dimenziju smisla ljudskog života, kao njegove ključne dimenzije, i to kroz prizmu teorije, kroz iskustvo svakodnevnog života i, naročito, kroz iskustvo poslednjeg rata.

Na kraju ovog poglavlja želim još jednom, veoma kratko, ukazati i na neke ključne ("moje intimne") iskustvene spoznaje, proistekle iz netom proživljavanog vremena, makar je o njima - jednim dijelom, doduše - u nekom drugom kontekstu, već bilo govora. To se, prije svega, odnosi na rapidno "udaljavanje" od ranije nekritčki prihvaćenog antropološkog optimizma. Rat me je, u više navrata, neosporno uvjerio da u ljudskoj prirodi dominira tamna, egoistična, nagonska, agresivna strana, da je uistinu malo onih koji i u najtežim okolnostima ne zaboravljaju da su ljudi. Preciznije rečeno, čini se da je sloj kulture i civilizacije (a u okviru toga posebno sloj univerzalne moralnosti) VEOMA TANAK i da naiole većem, posebno moralnom, iskušenju vrlo lako puca. Pitanje da li se to odnosi samo na ova, u suštini predmoderna društva, ili se ovo iskustveno saznanje može generalizovati, ovdje ću ostaviti otvorenim. Iz ove činjenice ne treba, međutim, izvlačiti zaključke o besmislu humanizma i moralnosti. Naprotiv! Upravo iskustvo rata pokazuje kolika je cijena neukorijenjenosti ovih vrijednosti kod velikog broja ljudi.

I samom mi se č ini da sam poslije ovog ratnog iskustva postao moralno još osjetljiviji na mržnju, neslobodu, manipulaciju, laž, nasilje, licemjerstvo, na nepravdu, na ponižavanje ljudi i da mogu više saosjećati sa svima koji stradaju i pate po bilo kojem osnovu. Zato mislim da ib u nekoj sličnoj istorijskoj i životnoj situaciji u budućnosti ("ne daj bože da dođe") još više držao do univerzalnih moralnih vrijednosti. i ovo iskustvo je pokazalo da i u najgorim vremenima postoji mogućnost za pružanje otpora zlu, da postoji mogućnost ljudskog izbora, da je moguće ponašanje po dikttu moralnog impertiva. Iako bitno sužene, ove mogućnosti ipak postoje. Za njih se valja izboriti i to je moguće učiniti ukoliko imamo unutrašnji poriv za tim. U to sam duboko ubijeđen i pored (tužne i ružne) činjenice da su i deceniju poslije završetka rata uistinu rijetki ljudi sa kojima mogu do kraja otvoreno razgovarati o mojim uvjerenjima u odnosu na rat i o mom držanju u toku rata.

I neka druga iskustvena saznanja, do kojih sam došao u toku ovog poslednjeg rata, za mene su veoma korisna, iako, naravno, nemaju značaj prethodnih već pomenutih. Ona se tiču, na primjer, značaja novca i materijalnih vrijednosti uopšte. Rat je, naime, na najgrublji način "podučio" da me moje podcjenjivanje ovih vrijednosti moglo koštati gotovo glave. Iako ni danas ne mislim da ove vrijednosti predstavljaju ciljne vrijednosti (vrijednosti po sebi) kojima se rješavaju esencijalna pitanja čovjekovog života), nesporno je da se u uslovima robno-novčanih odnosa bez njih ne mogu zadovoljavati ni elementarne egzistencijalne potrebe. To se posebno odnosi na krizna vremena i čovjek prosto mora voditi računa i o njima kao nerazlučivom dijelu odgovornosti za vlastitu (i porodičnu još više) sudbinu. Ekonomska nezavisnost je, uostalom, ne rijetko i na ličnom planu, uslov čovjekove političke i moralne nezavisnosti.

Da li sam, i pored mog samosvjesnog nastojanja, stvarno i ostavio LJUDSKI TRAG u ovom vremenu, to, naravno, ne znam. To treba da kažu drugi ljudi. Mislim da moja borba (kao i borba hiljada drugih, znanih i neznanih ljudi), ipak nije bila puka borba sa vjetrenjačama. Bez obzira na sve što sam doživio (što su mi nacionalisti, kao i svima drugima, "pojeli" najmanje deceniju života), proteklu deceniju smatram NAJMORALNIJIM GODINAMA u mom životu i zbog toga sam na njih, uprkos svemu, ponosan! Da li se to može vidjeti iz ovog dijela LJUDSKOG TRAGA, u kojem sam ukratko iskazao ono što sam osjećao, mislio, govorio i radio tokom poslednjeg rata na našem prostoru, o tome neka sude čitaoci ovog teksta. Stari Latini bi rekli: "Dixi et salvavi animam meam"! ("Rekoh i dušu svoju spasih!")

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS

Wednesday, August 15, 2007

Ljudski trag u vremenu zla

O situaciji u Banjaluci prije i za vrijeme rata je napisano mnogo toga i cini se da svaki pokusaj da se kaze nesto novo ne izaziva posebno interesovanje onih koji su te dane preturili preko svojih ledja. Cak se primjecuje nekakva odbojnost da se o tome raspravlja, kao da je to nesto sto se moralo tako dogoditi i na sto nitko od nas nije mogao uticati, te zasto se vracati na te dane sada kada se ionako nista ne moze promijeniti.

Uvijek sam se cudio takvom pristupu i, iako sam pokusavao dag a razumijem, nisam mogao naci logicno objasnjenje zasto ljudi ne zele da o tome pricaju. Bio je drugi svjetski rat i o njemu se jos uvijek govori. Jos uvijek, cak i u lokalnim novinama ovdje u Pittsburgh-u, nailazim na ispovijedi onih koji su u tom ratu najvise nastradali. Jos uvijek se pronadje pokoji aktivni ucesnik zlocina i koriste se svi pravni alati da se on privede kraju. Jos uvijek Zidovi govore o svojim stradanjima i jos uvijek se svijet trudi da se nepravda ucinjena od Nijemaca koliko- toliko ispravi.

Mi Banjalucani smo, cini mi se, cudna sorta. Nas kao da nasa vlastita sudbina uopce ne zanima. Vise nas zanima da se okupimo, zamezimo, uz put nesto popijemo (za one koji to jos cine), i popricamo, cak i o nasoj sudbini, ali vecina ni u snu ne bi pomislila da se treba nesto uciniti da se nepravda, ucinjena nama, ispravi.
Banjaluka se gradi, ratni profiteri uzivaju u plodovima rata, mi polako sve zaboravljamo. Zaboravljamo, ili nas uopce ne zanimaju, cak ni oni koji su u ona ratna vremena, kada se ‘prijatelj’ okrenuo protiv ‘prijatelja’, ustali protiv zla koje je nadolazilo. Ucinili su to u ona vremena kada su nasi bivsi ‘prijatelji’ poceli okretati glavu ako bi nas sreli na ulici, bojeci se da ce im se to uzeti za zlo.

O jednom od njih nisam znao nista sve do prije nekoliko godina. Krstan Malesevic, bivsi professor ekonomije na banjaluckom Ekonomskom fakultetu, nije zelio da svoj obraz proda za mjesto u drustvu koje se gradilo na teroru, zlocinu, lopovluku i lazima. Kada su neki drugi uskakali u voz koji je vodio ka lagodnom zivotu i privilegijama, praveci se da oni nemaju nista sa zlom koje se sirilo poput raka (svako od nas pozna pokojeg i nalazi opravdanje za takvo ponasanje), professor Malesevic je na kocku stavio sve sto je imao: svoj ugled u drustvu, udoban zivot, buducnost svoje familije, svoj zivot. Ostao je dosljedan svojim principima, ne uzmicuci ni za milimetar ispred onih koji su ga napadali.

Nije mi jasno kako je profesor Malesevic uspio preturiti sve ove godine. Iako je kao vecina nas morao napustiti Banjaluku, jos uvijek mi nije jasno kako je uspio prezivjeti u jednoj sredini koja je takodjer dozivjela velike promjene na gore.

Citajuci njegove clanke na Internetu, gotovo ne mogu da vjerujem da postoji netko tko je lako mogao izabrati da se uklopi u sveukupnu atmosferu i gleda svoja posla a ipak se odlucio da otvoreno govori o zlu koje se desilo u Banjaluci, znajuci stag a ceka. Malo je takvih na svim stranama pa ta cinjenica jos vise govori o kakvom se covjeku radi.

Profesor Malesevic svakako zasluzuje da se o njemu govori na ovim stranicama na kojima se okupljaju (bar se ja tako nadam), oni koji svima mogu pogledati u oci. Znam da ovo moje piskaranje o njemu ne znaci mnogo, (narocito ne njemu), ali osjecam potrebu da i na ovim stranicama govorimo o ovakvim ljudima, jer ih je ovih dana sve manje i manje. Htjeli mi to priznati ili ne, i mi sami se polako prikljucujemo ‘svojima’, pa ljudi kao profesor Malesevic postaju sve veca rijetkost.

Posto predpostavljam da ima dosta onih koji o profesoru Malesevicu ne znaju puno, odlucio sam da na blogu objavim seriju clanaka pod nazivom “Ljudski trag u vremenu zla”, koju je profesor objavio na Internet izdanju magazine Danas. Nadam se da cete ih sa zanimanjem procitati i da ce nekima oni pomoci da malo bolje shvate sta nam se to dogodilo i sta nam je ciniti.

Poznati profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci i jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH koji je 1990. odbio da se "preseli" u Narodnu skupštinu Republike Srpske, piše o svojim dilemama, strahotama rata, vremenu zločina, kad je odbijao da se "prihodi dominantnom sistemu vrednosti vremena i prostora", kad je "veća hrabrosti bila ne uzeti oružje u ruke nego ga uzeti". Zbog brojnih pretnji napustio je svoj grad pre deset godina. Danas živi u Novom Sadu.

Decenija ratnog ludila

Mada je pisati o sebi izuzetno nezahvalno, katkad i nepristojno, moralni principi, kojim se nastojim rukovoditi u životu, nalažu mi takvu potrebu. Bez obzira na izvesnu nelagodnost, pa i moguću pristrasnost, vrijeme je da za svoje držanje i ponašanje u poslednjem ratu, i na ovaj način "položim račun" pred sobom, svojim najbližim i svojim čitaocima. Ako sam to očekivao od drugih, onda bi, naravno, bilo nelogično, a pogotovo amoralno, da se ovom samopropitivanju ne podvrgnem i sam, makar i uz podrazumijevajući rizik.

Šta je, dakle, u najkraćem, obilježilo moj životu u vremenu neposredno pred rat i u toku trajanja samoga rata?

Činjenica da sam čekao skoro deceniju po njegovom završetku da pišem o ratu, dovoljno govori da sam, zbog svega što se dogodilo, bio, (a dijelom i ostao), u svojevrsnom šoku. Iako sam pred rat i početkom rata pisao protiv ratnog ludila, kao sopstveni oblik otpora, sada kada je "sve gotovo" i kada su bjelodane njegove stravične posljedice, ovim tekstom želim još jednom preispitati i vlastitu odgovornost u onom što se dešavalo i desilo u mom užem i širem okruženju, prije svega u Banjaluci. Iako su događaji u osnovi dali za pravo opciji koju sam zastupao prije i tokom rata, na ovaj način, ipak, nastojim pripomoći i doživljaju vlastite katarze, ali i spasiti od neumitnog zaborava, barem neke od događaja iz najdramatičnijeg dijela sopstvenog života. Da li će to koga interesovati, ili ne, da li će to eventualno nekom biti od koristi za preispitivanje vlastite odgovornosti, to je, naravno, krajnje neizvjesno.

Protekla decenija mog života mi, kao i mnogim drugim ljudima, djeluje kao svojevrsna fikcija, u svakom, pa i moralnom smislu. Jer, čovjek je - kako kaže Karl Jaspers u "Filozofskoj vjeri" - uvijek više od onoga što o sebi zna i od onoga što uopšte o sebi može znati. Makar je ovo zapažanje na tragu temeljnih spoznaja filozofije, nauke i teologije o čovjeku, čini se, ipak, da je rat naročito prilika da čovjek sebe bolje upozna, istinski provjeri čvrstinu svojih uvjerenja, da brže uči i sazrijeva u svakom, pa i u pogledu moralnosti. i sam sam ovu, za mene, potpuno novu istorijsku okolnost, doživio tako da ono što sam govorio godinama i decenijama (posebno mojim studentima), treba da i životno potvrdim, upravo kada je to najteže, jer je to tada i najpotrebnije. To se u ovim okolnostima posebno odnosilo na elementarnu spoznaju da naš etnički identitet ne predstavlja nikakvu vrijednost po sebi - jer, ona uostalom i ne zavisi od naše volje - ali, da ono što jesmo, kao ljudi, posebno u moralnom smislu, jeste neponovljiva vrijednost, jer upravo to zavisi, prije svega, od nas samih. A upravo je ovo vrijeme pružilo i pružalo mogućnost da moralnim djelima dokažemo ono što mislimo i što govorimo, pa i kada je riječ o vrijednostima, ili, prije svega, baš, o vrijednostima. Suština ljudske moralnosti je upravo u tome da ostanemo dosljedni sopstvenim uvjerenjima i vrijednostima, i kada one nisu u skladu sa dominantnim sistemom vrijednosti vremena i prostora u kojem živimo. Između lojalnosti sopstvenoj (užoj ili široj) grupi i sebi i svojim uvjerenjima i svojoj savjesti, gotovo uvijek treba birati ovo drugo. Inače ćemo, svjesno ili ne, podržati čuveno fašističko geslo: "Ti si ništa, tvoj narod je sve!"

Najmanje što sam mogao i morao uraditi u tom cilju je bila javna osuda i razobličavanje svjesnog širenja straha i mržnje i evidentnog srljanja u zlo i zločin. Koliko god su, već tada jako skučene mogućnosti dozvoljavale, to sam, zajedno sa nekolicinom kolega, činio preko mass medija, pa i onih državnih, dok ih nacionalnosti nisu i definitivno i na silu preuzeli. (Poznato je da su još stari Grci one koji nisu učestvovali u javnom životu nazivali idiotes!). Kasnije smo to činili preko tada jedinog opozicionog lista u Banjaluci pod imenom Prelom (kasnije Novi prelom), u beogradskim opozicionim listovima, na ponekom od vrlo rijetkih naučnih i stručnih skupova, te na mirotvornim demonstracijama (jednom i uz gutanje velike količine suzavca), dok i ta mogućnost nije bila konačno ukinuta.

NASTAVICE SE...

Tuesday, August 14, 2007

Viva Las Vegas

Las Vegas, cudo u sred pustinje. Grad kocke, ogromnih hotela i kica. Na sve strane. Mjesto gdje se mozete vozati u gondoli, popeti se na vrh Ajfelovog tornja, obici piramide, slikati ispod Kipa slobode ili setati se ulicama Rima, sve u jednom danu.

O Las Vegasu sam cuo mnogo toga, ali nisam imao posebnu zelju da ga posjetim. Suprotno tome, vjerojantno nema Amerikanca koji ga nije posjetio bar jednom u zivotu. Za mnoge je Las Vegas mjesto redovitih posjeta, grad u kojem se okusava sreca. Cak i oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem, skuckaju nesto crkavice za put u ovo ‘svetiste’ u srcu Amerike. Svaki Amerikanac masta kako ce se iznenada obogatiti a Las Vegas je neizostavni dio toga sna. Zato svi hrle u njega, tokom cijele godine. Za Las Vegas nema mrtve sezone.

Vec pri samom dolasku u grad, kada sam vracao rentirano auto, prvo iznenadjenje. Taksista, mladji momak sportskog izgleda, rece mi da je rodom sa Balkana. Isprica da je iz Bugarske, da ima zavrsena dva fakulteta ali da se u Bugarskoj sa 200-njak dolara mjesecno ne moze dostojno zivjeti. Tako ga zivot dovede u Ameriku pa sada u Las Vegasu masta kako ce svoj zivot, i zivot svoje familije, uciniti laksim. Pitam se da li je mozda napravio gresku, jer za mnoge zivot u Americi nije med i mlijeko.

U narednih par dana, pored obaveza vezanih za konferenciju kojoj sam prisustvovao, ostade mi dosta vremena za obilazak Strip-a, dijela grada u kojem se nalaze glavni hoteli, koji su istovremeno i kockarnice. Svaki je drugaciji i ‘tematski’ je vezan za neko od poznatih mjesta i gradova u svijetu. Temperatura se kretala izmedju 104 i 108 stepeni Farenhajta, sto je, izgleda, tipicno za ovo doba godine.

Pokusavajuci da hodam otvorenim prostorom na ovako visokoj temperatuti, shvatio sam zasto je ovaj grad izgradjen na ovom mjestu: na vani je toliko vruce da nakon nekoliko minuta covjek mora uci u prvi zatvoreni proctor na koji naidje. A cim udjes, naletis na automate za kockanje. i nema ti kud nego da okusas srecu.

Iako nisam imao posebnu zelju da posjetim ovaj grad, moram priznati da sam bio impresioniran mnogim stvarima: velicinom hotela, nevjerojatnim arhitektonskim rjesenjima, brojem igraca na srecu. Taj osjecaj se pojacavao u nocnim satima, kada su temperature malo nize, a kada istovremeno zasija na hiljade sijalica i reklamnih panoa.

U gradu sam ostao puna tri dana i jedva sam cekao da se vratim kuci. Cini mi se da mi jos uvijek u glavi odzvanjaju zvuci aparata za kockanje kojih ima u tolikom broju da ne vjerujem da itko ima tacne podatke.
Ipak mi mir, pjesma ptica, rad u povrtnjaku i odmaranje u mom backyard-u vise odgovaraju od svog tog laznog sjaja, svjetla i buke.

Primijetio sam da blog redovito posjecuje netko iz ovog grada. Predpostavljam da se radi o osobi iz nasih krajeva, vjerojatno Banjaluke. Bilo bi veoma interesantno cuti kako ovaj grad dozivljava neko ko u njemu provodi svaki dan. Jer, jedno je samo navratiti a drugo kada zivjeti zivot.

Nesto od atmosfere mozete osjetiti na ovih nekoliko fotografija. U svoj ovoj trci zadnjih par mjeseci, greskom sam izbrisao vecinu slika iz Las Vegas pa sam se morao zadovoljiti ovim.

Labels: , ,

Saturday, August 11, 2007

Malo o nama

Evo i jednog priloga koji nije, a moze biti, vezan za raju iz Banjaluke. Poslala mi ga Emira, a kako je zatisje na blogu, donesena je odluka da ga objavim.

Vidim da je karikatura objavljena jos 1998, znaci vec tada smo bili ‘zapazeni’ u novim krajevima.

Ne znam da li se situacija od tog doba do danas promijenila, ali znam da su se Bosanci, bar ovdje u Americi, pokazali prilicno dobro. Ovdje se ne moze bas dugo zivjeti na ‘zaslugama’ iz proslosti pa je to mozda jedan od razloga da je nasa raja shvatila situaciju i prihvatila se posla. Dokazi o ovome o cemu pisem se mogu naci u svim krajevima Amerike a i ovaj blog je predstavio mnoge koji cvrsto stoje na svojim nogama.

Bosanci su u nekim gradovima imali velikog uticaja da se situacija popravi na bolje i za to dobili pohvale od lokalnih vlasti. Jedan od gradova gdje je to narocitom vidljivo je St. Louis, gdje su nasi u cijelom jednom kvartu iskorijenili kriminal i sada je to pristojan kraj za zivot. Nasih trgovina, restorana i kafica ima nekoliko, tako da se raja tu okuplja kao sto je to radila nekad u starom kraju.

Ali, nisam mislio o tome pricati. Emira mi posla i par viceva (moram priznati da sam ih vec procitao na jednom od nasih popularnih sajtova), pa evo ih dijelim sa vama:

Pljackaju Bosanac i Crnogorac banku u Americi. Nakon uspjesno uradjenog posla bjeze u apartman i Bosanac pocinje da broji pare, na sta ce Crnogorac: "A jado sta to radis pa sada ce na cnn da jave koliko smo ukrali."

Pita Haso Husu: -"Kako tebi ide matematika?"
"Nije lose"
"Koliko je jedan i jedan"- pita Haso
"Dva"
Malo majku mu......

Policajac zaustavi Husu i pita: - Jes´ ti to cuga?
Ma kakav – veli Mujo
A kao trijezan si?
Nisam ni trijezan
Pa kakav si onda?
Taman.

Friday, August 10, 2007

Konobari

Ponestade mi materijala za blog.
Obratih se Mariju.
Stize fotos.
Nema teksta.
Ja opet za email.
Tekst stize.
Evo ga:

Mislim da ste saglasni da zivimo u vrijeme razno raznih podjela. U nastojanju da ljeto provedem aktivno, jednu od njih sam nastojao istraziti.
Ta podjela je postojala i prije rata i cesto mi je remetila popodnevni odmor. Konsultirao sam starije, dozivao literaturu u pomoc, nije islo. A zelio sam da uspostavim davno naruseni sklad.

Slozicete se sa mnom da je podjela snazna i da ju sam nisam mogao prevladati. A jednostavno, nasi konobari delozirani su iz konoba. Nama konobari, a tamo negdje konobe.

Ceznuo sam da se nasim konobarima vrate izgubljena radna mjesta, tj. konobe. Imali smo mi gostione (gostionice), kaf / vane, kafice, mehane, krcme, hanove, pivnice, restorane,birtije, kantine, podrume, cak i zdravljake... pa i kleti. I ko nas je tamo usluzivao? Ko?

Naravno, konobari. A zasto? Jer njima, jadnicima, nije omoguceno da se dokazu u svojim (i nasim, svakako) konobama.

Nisam se slagao sa tumacenjima da su konobe u stvari bacvare, kacare i sl. Pa onda bi bacvara ili pintera izjednacili sa konobarom.

Elem, nikako nisam mogao zatvoriti davno nacetu temu pa sam ovo ljeto posjetio par originalnih konoba. Da skratim, u konobama nigdje konobara. Tamo rade socijalni radnici, motociklisti, propali studenti i dr. Istrazivanje se nastavlja!

Pozdrav, Mario

Gledajuci fotos, cini mi se da se Mario vrlo ozbiljno posvetio istrazivanju. Moram priznati da mu nije lako, ali izdrzat ce on, poznajem ga

Thursday, August 09, 2007

Banjaluka, jula 2007.

Milan Papulic je nedavno pronasao blog i odlucio je da nam se pridruzi u druzenju na ovaj nas virtualni nacin. Nakon prvog priloga u kojem smo upoznali njegovu familiju, evo i priloga iz Banjaluke: 

Co,
 
Kao što sam ti i obećao , šaljem ti nekoliko slika na kojima možeš da vidiš porodice Banjac, Papulić i Gorušanović na okupu u Banjaluci.
 
Gorušanovići, Jasminko i Bilja su takođe radili u Čajavecu i krajem 92 otišli u Švedsku. Tamo su se izborili za normalan život. Oboje rade u švedskim firmama, imaju dve lijepe curice Ganu i Miu. Redovno jednom godišnje dolaze u Banjaluku i tu se nalazimo, razmenjujemo pričice i igramo muško ženski fudbal. 

Sve u svemu dvodnevno drženje puno emocija, sećanja i nostalgije. 

Moram priznati da Gorusanovice nisam imao prilike upoznati ali sam siguran da u ovom nasem sirem drustvu ima onih koji su ih poznavali iz Cajaveca. Bilo bi mi drago ako bi se Gorusanovici javili sa kakvim prilogom iz Svedske, da malo vise saznamo o njihovom zivotu u novoj domovini. 

Ako je zakljuciti po slikama, ova mladja generacija se dobro drzi. A kako i ne bi kada su ovako aktivni. Mi malo stariji vise vremena provodimo oko trpeze a to se, naravno, odmah primjecuje. Mozda ovaj prilog bude podsticaj nekima koji duze vremena pricaju kako se treba malo aktivirati.

Jedan skupni ispred spomenika na Sehitlucima

A sada malo nogometa

Odmor


Labels: , , ,

Wednesday, August 08, 2007

Sa odmora u Makarskoj

Danas zavrsavam sa Sejinom ‘trilogijom’. Ovaj put je to par fotografija sa ljetovanja u Makarskoj. Dok mi tesko radimo, ovi Skandinavci uzivaju. Nepravda pa to ti je.

Uz Skandinavce na fotografijama vidim jos raje iz Banjaluke, ali opet nemam imena. Molio bih sve one koje mi ubuduce posalju slike za blog, da se potrude i napisu nesto o novim ‘facama’, onima koje do sada nismo imali prilike vidjeti na ovim stranicama. Gledajuci lica sa ovih fotografija, mnoga mi se cine poznatim, ali nakon svih ovih godina ne mogu biti sto posto siguran.

Na jednoj od slika ugledah jedno svima nama drago i poznato lice: Kemala Montena. Na Kemi se vidi da je prava raja: o tome su mnogi pricali a to sam vec moglo osjetiti prilikom njegovog nastupa u Pittsburgh-u.

Vidim da je Visicima u Makarskoj bilo lijepo i da su uzivali u ljepotama Jadrana. U ovaj grad nisam navratio vec godinama i ove Sejine fotografije me vratise u ona bezbrizna vremena, kada se svake godine ljetovalo na Jadranu: ponekad u istom mjestu, a u ona skolska - studentska vremena, znalo se obici vise gradova i mjesta, putujuci na sve moguce nacine.

Siguran sam da su i mnogi drugi sadasnji i bivsi stanovnici naseg grada ovo ljeto iskoristili da se odmore, samo se niko ne javlja. Izgleda da se stidimo ili nam je tesko odvojiti par minuta da se javimo kratkim prilogom.

Ili mozda vise volimo one ‘zesce’ priloge od ovih relaksirajucih? U dilemi sam! Primjecujem kada se situacija malo zaostri, raja se javlja, a kada se pak pise o lijepim stvarima, nema komentara.

A svrha svake objavljene rijeci je da izazove reakcije: sto vece, to bolje. Inace se radnja zatvara. Tako je to kod nas u Americi: trzisna privreda, ako nemas dovoljno kupaca, ides u stecaj. I onda neko drugi otvori novi ducan i sve pocne iz pocetka.

Zato raja, javljajte se s prilozima, da vam ne bih dosadio mojim, koji nece biti sa odmora i nece biti relaksirajuci. Jer ja sam svoj (odmor), za ovu godinu, potrosio i morat cu se okrenuti drugim, manje lijepim temama.

Labels:

Tuesday, August 07, 2007

Višići u Banjaluci

Kao sto jucer rekoh, Sejo je na ljestvici dopisnika stigao do pozicije ‘stalnog dopisnika iz Norveske’, te kao takav ima posebne privilegije. Danas mu, evo objavljujem jedan fotos koji kod nas ovdje u USA ne bi mogao proci cenzuru.

Iz kratkog email-a izdvajam par rijeci o posjeti Banjaluci:

Zdravo Co,

Nije me bilo mjesec dana, bio sam sa Amilom na feriju u Banjaluci i Makarskoj.

Boravak u Banjaluci zapoceo je okretanjem janjeta u dvoristu kod Buce i Binke. Evo nekoliko slika kako je to izgledalo. Tu je i nas badjo Dubravko koji zivi u Banjaluci - ribar, a slika na njegovoj majici pokazuje koje mamce koristi.

Pozdrav svima, Sejo Visic


Uz ovih par fotosa opet nemam potpisa (osim za jedan, onaj za Dubravka) pa ne mogu reci o kojoj se raji radi. Neke prepoznajem, ali se ne usudjujem pogadjati. Ako se Sejo malo potrudi, javit ce nam se ponovo pa cemo ih dopuniti.

Slike iz Makarske cemo ostaviti za sutra.

Labels: , ,

Monday, August 06, 2007

Dani Banjalucke dijaspore - 2007

Danasnji prilog je vezan za cetvrti susret pod nazivom “Dani Banjalucke dijaspore - 2007”. Sejo Visic (sada ga vec mogu nazvati redovitim suradnikom ovog bloga), je prisustvovao zavrsnom skupu, koji je odrzan na bazenu u Gornjem Seheru 20. Jula ove godine, te poslao mi par slika.

Iako sam se trudio da uz svaku sliku stavim odgovarajuci tekst, nisam u tome uspio. Prepoznao sam samo nekoliko ‘faca’: vrijeme cini svoje, ljudi se mijenjaju a i sjecanja polako blijede.

O ovom skupu postoje oprecna misljenja. Dok ga jedni hvale kao pokusaj da se gradjani Banjaluke rastjerani po svijetu okupe u svom gradu bar na ovaj nacin, drugi smatraju da je to jeftina propaganda za postojecu vlast, koja nista nije ucinila da se ti isti ljudi vrate na svoja ‘ognjista’. Cak se bivsi Banjalucani prepiru i oko samog naziva skupa. Postavlja se pitanje, sta se u stvari podrazumijeva pod rijeci dijaspora.

Prema Wikipediji, riječ dijaspora ( διασπορά, rasipanje ili sijanje sjemena) bez velikog slova je naziv za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući tako raspršeni na sve strane svijeta.

Ako se drzimo ove definicje, naziv bi se mogao smatrati adekvatnim: ljudi su bili prisiljeni napustiti svoj grad i sada su zaista rasprseni na sve strane svijeta. U nase doba (mislim na ono prije ovog zadnjeg rata), ta prisila je bila ekonomske prirode, pa je za mnoge rijec dijaspora cvrsto vezana za nase ljude koji su otisli u druge zemlje trbuhom za kruhom.

Za mnoge od nas, koji smo pod prijetnjom morali napustiti svoj grad, mnogo postenije bi bilo da se taj skup nazvao „Dani Banjalucana protjeranih is rodnog grada“, jer bi to znacilo da oni koji su to istjerivanje organizirali bar na taj nacin priznaju svoju krivicu. Ovako, izgleda da su svi oni koji se danas nazivaju dijasporom, otisli trbuhom za kruhom, sto je daleko od istine.

Kada ovih dana citam o slicnim sudbinama ljudi sa prostora bivse Jugoslavije, primjecujem da oni koji su napustali svoja ognjista u strahu, nakon sto su svoje oruzje digli protiv legalnih vlasti (i godinama se hvalili svojim junastvom i hrabroscu, dok im je medjunardona zajednica cuvala zaledjinu), pa se onda kukavicki razbjezali kada su se snage izjednacile, sada na sav glas govore o genocidu. U isto vrijeme mi, protjerani stanovnici Banjaluke, ciji je jedini grijeh bio sto smo bili druge vjere ili nacije, desetine hiljada, sutimo, kao da je sve sto se nama desilo nesto normalno. Dobro Muris rece u nedavnom komentaru na prilog Plivac, da se vecina nas prema nasoj sudbini odnosi kao ovce. Dokaz je to i ovaj skup, koji sadasnjim banjaluckim vlastima sluzi kao odlican paravan za status quo. Gledajuci sa strane, sve izgleda lijepo: grad je velikodusno organizirao skup, ljudi se okupili i zabavili, pa nakon zabave, svako na svoju stranu. Vlast zadovoljna, jer na ovaj nacin kupi politicke poene, a istovremeno se ne mora brinuti o problemu rastjeranih. Rastjerani, takodjer zadovoljni, jer im je ovaj skup bio nacin da sretnu neke koje nisu vidjeli godinama. O razlozima zbog kojih se sada okupljaju na ovom (i slicnim skupovima diljem svijeta), malo ko razmislja.

Seji hvala za fotografije. Mozete ih vidjeti na ovoj stranici. Mozda se netko prepozna pa se javi. Mozda ce neki od blogera prepoznati nekoga pa mi poslati informaciju. Ako se to desi, obecavam da cu dodati tekstove ispod slika. Ovako, ove slike su samo jos jedan od mnogih listova u albumu koji pokusava da oslika sudbinu ljudi iz jednog grada koji je raseljen diljem svijeta.