SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, July 19, 2007

New Orleans - grad muzike i zabave

Ove godine me AALL konferencija (konferencija biblioteka americkih pravnih fakulteta), kojoj redovito prisustvujem svake godine, odvede u New Orleans, drzava Louisiana, na jug Amerike, grad poznat po muzici i zabavama tokom cijele godine. Vec po dolasku na aerodrome se mogla osjetiti ta posebna atmosfera koja ovaj grad izdvaja od drugih.

Vrijeme je bilo tipicno za ovo doba godine: vruce, vlazno, uz ceste pljuskove i grmljavine. Tokom dana, narocito ujutro, bi znala padati prilicno jaka kisa, ali bi se popodne i predvece sve smirilo: kao da se i priroda ukljucila u biznis, jer, zivot u New Orleansu pocinje sa prvim sumrakom.

Vec prvo vece sam, nakon vecere u jednom od mnogobrojnih restorana u takozvanom French Quarter-u, osjetio pravu New Orleans-ku atmosferu: poznata Bourbon Street je bila puna posjetilaca a ziva muzika se trestala iz mnogobrojnih restorana svih vrsta i za svaciji dzep.

New Orleans is definitivno grad muzike. i to kakve. Ludnica. Ako te put navede u French Quarter, u bilo koje doba dana i noci, sansa je da ces naletjeti na muziku: bilo da se radi o ulicnom sviracu, grupi koja traze svoje mjesto pod muzickim nebom na otvorenom prostoru, duvackom bendu, ili muzici u mnogobrojnim restoranima. Prosto je nevjerojatno da se na jednom tako malom prostoru moze cuti tako raznovrsne i tako kvalitetne muzike: od blous-a i jaaz-a, preko rock-and-roll-a, hip-hopa, pa cak do tradicionalne muzike iz doba americkog divljeg zapada.

Iako mi se cinilo da nisam video puno toga, sada, kada svodim racune moje posjete ovom gradu koji se jos oporavlja od katastrofe koja ga je zadesila prosle godine, za ovih par dana sam cuo vise razlicith grupa i solista nego u zadnjih 15-tak godina. i mnogi od njih zasluzuju da se nadju na listama najpopularnijih zvijezda, ali su daleko od te srece. Svijet biznisa je cudan, nepravedan, i samo mali broj postigne uspjeh. i vrlo cesto ne oni najbolji.
Uvjerio sam se u to nekoliko puta.

U Bourbon ulici u jednom od lokala svira Big All. Ime nije dobio slucajno: radi se o mladjoj osobi, teskoj vise od cetvrtine tone, koja cijelo vrijeme ne mice sa svoje stolice. Ali zato, njegov glas ubija. i restoran je uvijek pun.

U jednom drugom restoranu sam opet naletio na vrhunski jazz. Ime benda nisam upamtio, ali znam da sam popio nekoliko piva iako je cijena bila 7.5 dolara. Svaki ulozeni cent je bio visestruko vracen.

Mozda najbolja grupa i pjevac nas je docekala u restoranu House of Blouse u Decatour ulici. Jedan od glavnih sponzora konferencije se potrudio da nam obezbijedi vrhunsku zabavu koja nikog nije mogla ostaviti raznodusnim. Da je netko gledao sa strane, nikad ne bi mogao zakljuciti da se u ‘restoranu’ okupilo drustvo bibliotekara. Plesni podijum je bio premalen za sve a cijela dvorana je pjevala jednoglasno, bez prestanka.

Da muzika prvih osvajaca divljeg zapada moze biti dobra, uvjerili smo se jedne veceri, kada smo svi zajedno iz moje grupe otisli na vec tradicionalnu veceru u restoran Mulate’s. Restoran je bio pun, a na plesnom podijumu su se smjenjivali parovi plesuci one poznate plesove koje smo mogli gledati u dobrim starim vesternima.

Na dobru muziku mozes naletjeli bilo gdje. U to sam se uvjerio jedno popodne, kada sam sam obilazio dio grada poznat pod imenom French Market. U jednoj od mnogobrojnih basta, privukao me je izvanredan zenski glas. Mislio sam da se radi o nekoj crnkinji, onako krupnijoj, kako to obicno pjevacice sa onim prepoznatljivim, malo promuklim, glasom izgledaju, ali sam se prevario. Uz band ugledah mrsavu, malu i neuglednu bjelkinju, djevojku od jedno dvadesetak godina. Gledajuci je, nikad ne bih mogao ni pomisliti da iz tako krhkog tijela moze ‘izlaziti’ takav glas. Imao sam utisak kao da je tu na ulici, u malu bastu restorana, svratila neka od poznatih imena soul muzike. Kasnije zakljucih da je, vjerojatno sa svojim momkom, prolazila u blizini, prikljucila se grupi muzicara koji tu sviraju, i otpjevala nekoliko pjesama. Malobrojna publika je ostala bez rijeci. Nakon par pjesama djevojka i njen djecko se uhvatise za ruke i odose dalje.

Pitam se, kako je moguce da netko sa ovakvim glasom i talentom nema sanse da svoje sposobnosti unovci. Vjerojatno je to slicno kao i sa onim sposobnim u drugim oblastima zivota: oni se ne guraju, povlace se, a oni prefrigani, pokvarenjaci i grmalji se laktaju, mlate lovu i vladaju. Primjera imamo na sve strane: ne trebamo gledati dalje od nase Bosne pa da se u to uvjerimo.

Evo opet skrenuh sa teme.

Kada vec pricam o muzici, moram spomenuti jos nesto. U nekoliko restorana sam bio u prilici da cujem pjesmu Mustang Sally Wilson Pickett-a. Misli bi mi svaki put odletjele u Banjaluku, tamo u 67-68, kada je Dom Kulture bi mjesto gdje su se subotom i nedeljom odrzavale glavne igranke u gradu. Sjetih se raje iz grupa Pro at Contra i Eight Band. Sjetih se Core, Rudija, Ciska (duvacke sekcije)I druge raje i nehotice napravih uporedbu. Ne bih htio da budem subjektivan ali moram reci da mi je Cajina izvedba iste pjesme, uz vec pomenutu duvacku sekciju, bila bolja od vecine onih koje sam cuo u ovom gradu muzike.

Ostade mi New Orleans u lijepom sjecanju. Zao mi je sto nije bilo vise vremena da se obidje vise toga. Jer 5 dana nije bilo dovoljno da se svrati u svaki kutak ovog grada koji polako ali sigurno dolazi sebi.

Labels:

1 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Moram pozdraviti trud te se zahvaliti na iscrpnom i u isto vrijeme edukativnom izvjestaju.
Svako dobro,
Cadjo.

Thursday, 19 July, 2007  

Post a Comment

<< Home