SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, July 31, 2007

Kobaslije u New Milford-u, CT

Cini mi se da vise nije lako napraviti prilog i jednostavno ga poslatiCika Co-u, kako je to nekada bilo.

Razlog tome je jednostavan, treba: misliti kako i sto napisati. Ne mozes a da se ne poredis sa istinskim majstorima pera.

Cika Marijeve opservacije, imas utisak da je to prepisao od nekog. Natasini putopisi, ni manje niti vise nego kao da joj je Zuko Dzumhur ostavio neobjavlljeni materijal. Co je utrenirao pisanje komentara i izvjestaja do perfekcije. Moram pomenuti krstarenje po Australiji sa Karmen i po Kanadi sa Dubravkom i Cankom.

Ne zapostavljam priloge iz Skandinavije, a niti germansko govornopodrucje, nego je ovo do sada dovoljno da opravdam dvomjesecno kasnjenjemog priloga. Imao sam osjecaj da trebam napisati nesto specijalno, medjutim na kraju evo mog priloga.

Zlata i ja, ustvari nasa familija, je imala u gostima stare prijateljeiz starog kraja, Kobaslije, Suzanu i Muharema.

Osnovni razlog njihove posjete bilo je prisustvovanje dodjeli doktorske diplome njihovom mladjem sinu Murisu. Muris je promovisan u doktora hemijskih nauka. Tom svecanom dogadjaju smo prisustvovali i Zlata i ja sa starijom kcerkom Dunjom.

Sta reci, bilo je prekrasno. Na povratku kuci, Koba i Suzana u pratnji ni manje ni vise nego PhD-a, proveli su sa nama nekoliko dana u New Milford-u i okolici. Bilo je skoro pa dovoljno vremena da preberemo sva sjecanja. Dragi blogeri i vi ste bili sa nama.


Svako vam dobro, Cadjo.

Labels: , , ,

Friday, July 27, 2007

Jos malo druzenja

Prije neki dan sam predstavio mladju raju koja se okupila u Pittsburgh-u a danas evo jos nekoliko fotografija sa istog okupljanja.

To popodne - vece u posjetu nam svratise Tufekcici s ‘prosirenom’ familijom, pristiglom iz Sarajeva, Norveske i Svedske. Cijela ekipa sa slike se sprema ovog vikenda na jednu proslavu o kojoj ce biti rijeci kada se vratimo s puta.

Evo da pobrojim 'prisutne'. Na slici s lijeva na desno su: Senad i Izeta Salahovic (Norveska), domacin, Jasnina mama Camila (koja zivi u Svedskoj), Aida Tufekcic (USA), Amela Kulenovic (Sarajevo), domacica, Jasna Tufekcic (USA), Hana Salahovic (Norveska) i Sanela Kulenovic (Sarajevo).

Malo pozadi je Jasnina sestra Nadira Sacic (Svedska) a sve posmatra dida Dane (USA, zna se). Nedostaje jedino Izet: neko mora biti sa one druge strane kamere, a ovaj put je ta duznost zapela njega.

To vece je bilo veselo, a dio atmosfere mozete vidjeti na ovih par slika. Tamo malo kasnije, kada je vino (i pivo) pocelo 'raditi', bilo je i pjesme. Naravno, sevdalinke. Ko su bili glavni pjevaci mozete vidjeti ako kliknete na ovaj link!

Labels: ,

Thursday, July 26, 2007

Belma u Armeniji

Neki dan dobih od moje drugarice Sene album sa fotografijama iz nama daleke i malo poznate zemlje Armenie. Tamo je u svojstvu posmatraca UN na izborima odrzanim u junu ove godine bila njena kcerka Belma (bila ‘gost’ ovog bloga u Januaru 2006). 

Belma radi u ‘Centru za zrtve torture’ u Mineapolisu. Od 2004-te Centar ima specijalni status pri UN. Taj specijalni status pruza mogucnost da strucnjaci centra rade kao tehnicki eksperti i savjetnici za vlade mnogih zemalja u svijetu i za UN sekreterijat.  
Kako je slika bilo mnogo, izabrala sam neke. Na nekima ce vam se uciniti kao da ste u Bosni, na drugima se vide gradjevine i tuga socijal realizma, a na ostalima je Belma sa kolegama.

P.S. Belmine slike su me zainteresovale pa sam procitala dosta toga o Armeniji. Najtuzniji dio price o toj zemlji i njenim stanovnicima je genocid nad armencima pocinjen pocetkom dvadesetog vijeka od strane tadasnje turske vlasti. Cak i nakon skoro jednog stoljeca, zvanicna Turska nece da prizna istinu o tom genocidu.

Zvuci poznato, zar ne?

Emira

Belma (druga s lijeva) i njen tim

Plava dzamija

Djeca

Fabrika konjaka

Jerevan

Jerevan

Karajan, rudarski gradic

Katedrala, 2001.

Mt. Ararat

Mt. Ararat

Orkestar u restoranu

Ovce na putu

Trg republike u Jerevanu

U Karajanu

Ko bi rek'o da nije Bosna?

Trg Republike


Labels: , ,

Wednesday, July 25, 2007

Vesela mladost

Zahvaljujuci ovom blogu, s vremena na vrijeme imamo priliku upoznati nova lica iz naseg grada. U zadnje vrijeme ne tako cesto, ali jos uvijek se nadje poneko ko se na ovim stranicama pojavljuje po prvi put.

Ovaj put vam predstavljam veselu grupu djevojaka sa raznih strana svijeta okupljenih u Pittsburgh-u, opet u mom backyard-u. Neke od njih ste vec mozda vidjeli na blogu, neke sigurno niste. A sve su rodbinski vezane za mog prijatelja i sugradjanina Izeta Tufekcica, kojeg cete sretati ovih dana jos nekoliko puta.

Na slici gore, prva s lijeva je Sanela Kulenovic, koju sam imao prilike upoznati jos tamo daleke 1994-te u Zagrebu, gdje su mnogi od nas proveli godinu, dvije ili malo vise, kao izbjeglice iz ratom zahvacene Banjaluke. Sanela, koja je u Zagrebu zavrsila Saobracajni fakultet, avio smjer, se poslije skrasila u Sarajevu, gdje i sada zivi i radi. Cujem da je zaposlena u turistickoj agenciji (mislim na poslovima oko nabavke avionskih karata), pa je to prilika da je kontaktiramo ako nam zatreba karta za stare krajeve. Mozda dobijemo poseban popust!

Na slici do nje je Hana Salahovic, banjalucka Norvezanka, ako tako mogu reci. Hana je jos kao veoma mala napustila Banjaluku i sada sa roditeljima, Izetom i Senadom zivi u Norveskoj.

Aidu (Tufekcic) ste vec ranije upoznali, i o njoj necu nista dodavati.

Do Aide je jos jedna Sarajka, nekada stanovnik Banjaluke. Radi se o Ameli Kulenovic, Sanelinoj sestri. Amela je zavrsila Ekonomski fakultet i nakon toga magistrirala u oblasti businessa (MBA). Jos jedan dokaz kako nasa mlada raja ne zna za prepreke, gdje god da se nalaze.

Za one kojima imena zvuce poznato, samo da dodam, da su Sanela i Amela Kulenovic kcerke rahmetli Fatime Kulenovic i njenog muza Nihada (kojeg ce se oni koji su radili u Rudi Cajavecu sigurno sjetiti).

Mozda i ovaj prilog, kao i neki drugi u proslosti, bude povod da se neke od pokidanih vezana ponovo uspostave.

Labels: , ,

Tuesday, July 24, 2007

Grand Canyon

Nakon par dana odmora od Kusmica i nas, danas nastavljam sa slikama sa naseg zajednickog putovanja Amerikom proslog mjeseca. Dani prolaze brzo, evo i ovaj prilog pripremam na aerodromu u Detroit-u, cekajuci avion za New Orleans. (Prilog posvecen posjeti ovom gradu na obali Meksickog Zaljeva ste vec vidjeli prije par dana.)

Dakle, “kruzno putovanja” jugo-zapadnim dijelo USA smo nastavili u petak, juna 16, negdje oko 10 sati ujutro. Nakon dva dana provedena u San Diego-u, plan je bio da do veceri stignemo do juzne strane Grand Canyon-a (koja se nalazi u drzavi Arizona), udaljene nekih 10-tak sati voznje. Put dalek, ali za ‘momke’ iz Evrope nema prepreka.

Iz San Diego-a se zaputismo autoputom broj osam uz samu Meksicku granicu, prema preporuci naseg americkog prijatelja. Upozoreni smo da idemo u predjele rijetko naseljene, gdje se temperature redovito penju preko 100 stepeni Farenhajta. Znaci, pravilo je, uvijek imaj dovoljno hrane i vode da mozes preziviti dok pomoc ne stigne u slucaju rpoblema sa autom. A benzin puni svaki put kada naidjes na benzisku pumpu, jer ne znas kada ces naici na slijedecu.

Vec nakon desetak minuta voznje, ostavismo prekrasnu klimu San Diega i sigosmo u krajeve gdje za nas navikle na umjerenu klimu , zivot postaje mnogo tezi. Jednim dijelom nas put provede kroz veoma interesantne predjele, gdje su brda ‘sagradjena’ o kamenja koje je neko prosto trpao na hrpe. Brda su izgledala kao das u napravljena od sljunka, ali prilicno krupnog.

Nakon duge voznje ovakvim krajolikom, pojavi se naselje (El Centro)u kojem smo namjeravali da se snabijemo hranom, vodom, a naravno i gorivom. Izlazak iz auta je bio pravi sok: zrak je bio vreo i morali smo ubrzati korake da bi se dohvatili trgovine u kojoj smo nasli sve sto nam je bilo potrebno. Cak i vise od toga, jer nam je u glavi bilo ono upozorenje pa nas je strah natjearo da kupimo hrane dovolje za par dana.

U nastavku puta, u blizini nekakvog slanog jezera, plan bio da se put skrati i da se ‘uzme’ jedna precica, ruta 66, koja najvecim dijelom ide kroz predjele gdje, bar prema Google Maps, nema zive duse. Sve je teklo po planu dok se ruta 66 odjednom ne izgubi: moglo se skrenuti desno ili lijevo: ispred je bila zeljeznicka pruga preko koje nije bilo nikakve ceste.

Odlucih se da skrenem desno, jer se, prema sjecanju, u blizini nalazilo manje mjesto gdje sam mogao pitati za put. Od mjesta ni traga ni glasa, samo nekakva trgovina uz cestu, i nekoliko Meksikanaca koji se vrzmaju ispred na nesnosnoj vrucini. Udjoh u trgovinu i upitah za put. Vecina ne zna, ali se jedna prodavacica sjeti. Rece mi da se moram vratiti nazad i da cu naici na trazeni put. Tada se pojavi jedan Meksikanac osrednjih godina i rece mi da ce nam on pokazati precicu ako budem vozio za njim. Pristadoh. Znam da ovo sto radim nije uobicajeno u ovim krajevima ali racunam: cetvoro nas je, ne bi trebalo biti problema.

Meksikanac sjede u neki stari auto i zaputi se cestom kroz nekakve plantaze. Gotovo nigdje nikoga, samo poneki Meksikanac u polju i mi. Ulazili smo sve dublje i dublje u nepregledne plantaze, nadajuci se da smo na pravom putu.

Nakon 10-tak minuta voznje, Meksikanac stade ispred jednog raskrasca i izadje iz auta. Ja otvorih prozor, onaj do Eke. Meksikanac izadje iz auta sa lubenicom u ruci i nudi me. Ja se zahvalim i kazem da necu. On ponovo nudi, ja prihvacam. Mislim, bolje kupi lubenicu, sta kosta da kosta, nego da izgubis glavu (sjetih se onih cigli koje su banjalucki mangupi prodavali na korzu slucajnim posjetiocima naseg grada). Pitam ga koliko je. On kaze, nista. To je da nam se nadje, ako ostanemo bez vode.

Odahnuh. Izgleda da sve one vijesti o kriminalu koje svakodnevno gledam na TV i nisu bas potpuno istinite. Jos ima svijeta kojeg ova nova vremena nisu iskvarila.

Uzesmo lubenicu, zahvalismo Meksikancu i pozurismo putem koji nam pokaza. Uz put vidjesmo pokoji ‘trak’ i Meksikance kako nesto rade u poljima. Bez obzira na prijatno iskustvo sa Meksikance, jos uvijek pod utiskom svakodnevnih vijesti ovdje na TV, svako malo smo ocekivali d ace se netko isprijeciti ispred nas I, u najboljem slucaju, orobiti nas. Ali, sve je bilo u redu, nista se nije desavalo, napredovali smo prema nasem cilju.

Uskoro se okolis pretvori u nekakvu mjesavinu brda sa skrtim rastinjem, bez ikakvog drugog znaka zivota. i tako narednih sat vremena. Samo poneki auto iz suprotnog smjera.

Kada ugledasmo autoput 10 bi nam lakse. Znali smo das mo na pravom putu. Trebalo je biti samo strpljiv i nakon nekih 5-6 sati voznje nas je ocekivalo to cudo od prirode: Grand Canyon.

Labels: , ,

Grand Canyon, ko nije cuo za njega. Jedno od svjetskih cuda prirode koje smo vjerojantno svi imali prilike vidjeti na Tv, citati o njemu u novinama, knjigama.

Da mi je prije 15-tak godina netko rekao da cu ga vidjeti iz bliza, rekao bih mu da se sali. Ili me zafrkava. Amerika ni u jednom momentu u mom zivotu nije bila mjesto gdje sam zelio putovati. Makar postoje mnoga interesantna mjesta koja bi bilo lijepo posjetiti, Amerika jednostavno nije bila u mojim planovima. Bar ne USA.

Zivot, sto neko rece, pise romane, pa tako ja, sada, osvanem tamo gdje to nisam ocekivao.

Tako to bi i sa Grand Canyon-om. Dodjose stari prijatelji iz Evrope, pa sada, umjesto na vikendicu ili u Jajce, stigosmo do kanjona rijeke Colorado-a, u drzavi Arizona, na jugozapadu Amerike.

Vec sam prilaz kanjonu je bio veliko iznenadjenje. U glavi su mi se urezale slike dubokog kanjona, isklesanog u stijenama, pa sam ocekivao da cemo stici u dijela Amerike gdje su oko nas amo stijene. I nista vise. Kad tamo, iznenadjenje. Cijela visoravan oko kanjona je obrasla borovom sumom i covjek ima osjecaj da se nalazi na nekoj od planina sa bujnom vegetacijom. Cak kada se kanjonu priblizi jako blizu, covjek jos uvijek nema osjecaj da se, na nekoliko metara od njega nalazi ogromna ‘provalija’. Tim je iznenadjenje prvog vidjenja kanjona tim vece. Iznenada, ispred ociju pukne pogled na bekrajan kanjon, u kojem se, rijeka koja protice njegovom utrobom, zapravo uopce ne vidi.

Podrucje nacionalnog parka Grand Canyon je ogromno i mi smo se morali ograniciti na onaj dio koji smo mogli obici pjesice u ono vremena koje smo planirali za obilazak. Vrijeme je bilo ugodno, suncano, malo prevruce ako se stoji na suncu, ali bez vlage. Sreca pa je hladovine u izobilju pa covjek nije prisiljen da se cijelo vrijeme przi na suncu. A onima koji su malo tanji s kosom, kapa odlicno dodje.

Setali smo stazama uz sam rub kanjona, slikali se na svakom cosku, odmarali kada bi se umorili. Cak smo Nera i ja odlucili da se spustimo jednom od staza koje vode do same rijeke. Bila je sredina dana i morali smo biti jako oprezni da se ne precijenimo. Planirali smo da se spustimo samo malo, kako bi se mogli vratiti na vrijeme za nastavak putovanja. Silazeci stazom koja je usjecena u obronke kanjona, cudili smo se iznemoglim ‘facama’ onih koji su se penjali. Mislio sam da su Amerikanci slabici, da mi necemo tako izgledati kada se budemo penjali.

Ali, prevario sam se. Kada smo odlucili da podjemo nazad, vec nakon nekoliko koraka sam shvatio kako su se oni koje smo sretali osjecali. Ponestajalo je daha, noge su pocele klecati. Nakon prvobitnog soka, uz stalno cuganje vode, stvari su se popravile. Nakon izvjesnog vremena smo se uspjeli docepati ruba kanjona i mogli odahnuti. Sladoled u obliznjoj slasticarni je oldicno dosao da se covjek vrati u zivot.

Tu na samom rubu kanjona, izgradjeno je dosta objekata za mnogobrojne turiste: od prodavaonica suvenira, restorana, do hotela, iz cijih se soba pruza fantastican pogled na kanjon. Na jednom platou ispred trgovine napravljene u stilu indijanskih naseobina, uzivali smo u igri Indijanaca, uz prepoznatljivu muziku. Nisu trube iz Guca, ali mi se svidjelo. Recimo, kao nas Pelagic, mladja raja. Zvuci njihove muzike su me podsjetili da moram kupiti bar jedan CD, kao uspomenu na ovu posjetu, sto sam odmah ucinio. Htio sam pripremiti jednu od muzickih numera uz ovaj prilog ali ne stigoh.

Nakon nekoliko sati setanja I uzivanja u fantasticnim predjeli napravljenim nekim nevidljivim silama tokom miliona godina, dodje i vrijeme polaska. Ostavismo ovo mjesto na kojem bi se mogli provesti dani, svratismo na rucak u obliznji restoran, i zaputismo se u pravcu svjetske metropole kocke.

Ali o tome, drugi put.

Labels: , ,

Monday, July 23, 2007

Banjalucke dzamije

Bilo ih je sesnaest. Po cijelom gradu. Nikom nisu smetale. Bar meni ne. Jedna od njih je bila simbol grada. Ferhadija. Mozda jedini spomenik, jedne kulture i jednog historijskog perioda, koji smo s ponosom pokazivali onima koji bi nas posjetili.

I dodje mracno doba. Doba inkvizicije. U 20. stoljecu. Jedna po jedna nestadose. Porusise ih oni koji se u boga zaklinju. Pravovjernici. Nesta i Ferhadije, bez koje grad i nije neki grad. Jer sta sada staviti na razglednicu a da se mozemo ponositi. Mozda neboder na Kastelu! Ili bivsi Dom JNA!

Cak su i kamenje raznijeli. Na smetljiste. Da se nikad ne nadje. Kakvi su to ljudi?

Osta Banjaluka bez svojih dzamija. Osta sramota. Koja se nikada i nicim ne moze sakriti. Ni opravdati. Osta mrlja na ljudima koja se nicim ne moze oprati.

Citam ovih dana da je obnovljena dzamija u Docu. Bi mi drago. Iako je se, pravo da vam kazem, dobro ni ne sjecam. Nisam cesto prolazio tim putem pa mi nije ostala u sjecanju.
Citam da su obnovljene i neke druge a da se konacno naziru i prvi kameni Ferhadije. I opet mi drago.

Ferid-Dado Lukacevic je ovog ljeta svratio u rodni grad i poslao mi ovaj prilog:

Uvazeni banjalucki muftija Ekrem ef Camdzic, 1998 dosao na mjesto banjaluckog muftije, borac i covjek koji se svim svojim snagama bori za povratak nas banjalucana u Banja Luku, kao i u Bosnu i Hercegovinu. Covjek koji je zajedno sa ljudima iz banjaluckog muftiluka i Islamske zajednice Banja Luka, izgradio oko 73 dzamije u ‘dijelu Bosne gdje gdje su tokom ovog zadnjeg rata nelilice rusene’ (napomena – ovaj dio teksta izmijenjen od strane autora bloga).

Dana, 01 juna 2007, petak, bio sam u Banja Luci i prisustvovao jednom velicanstvenom dogadjaju, dogadjaju kojeg smo mi banjalucani, svih vjeroispovijesti jedva cekali, a Bogami i docekali, a to je polaganje kamena temeljca i pocetak izgradnje dzamije Ferhadije

Taj dan smo dozivjeli sa velikom srecom u srcu i taj dan banjalucki muftiluk pozvao je nas banjalucane na povratak.

Kamen temeljac ugradio je nas uvazeni reis-u-ullema Mustafa ef. Ceric.

U periodu od 17-tog maja do 2-gog juna 2007, bas je bilo lijepo biti Banjalucanin u Banja Luci, tih 15-tak dana cu pamtiti dok sam ziv.

Ferid – Dado – Lukacevic

Labels: ,

Dubravkin komentar

Evo slike o kojoj Dubravka govori u svom komentaru o Banjaluckim dzamijama.

Sunday, July 22, 2007

28. godisnjica braka

Sinoc, jula 21-og, godine 2007, Jasna i Izet Tufekcic su proslavili 28 godina srecnog braka.

Godisnjica je proslavljena u basci Komljenovica, u drustvu familije koja se ovih dana okuplja u Pittsburgh-u povodom jos jednog sretnog dogadjaja (o njemu, kada za to dodje vrijeme). Iz Norveske je stigla Izetova sestra sa suprogom i kcerkom, Is Svedske su stigle Jasnina mama i sestra, a iz Sarajeva kcerke Ismetove rahmetli sestre.

Za danas samo ovaj fotos nacinjen prilikom rezanja slavljenicke torte. Da je bilo veselo, ne treba ni spominjati.

Slavljenicima upucujem cestitke uz zelju da se ovim povodom sastajemo jos dugo.

Labels: ,

Mozda mozemo pomoci

Dragi prijatelji,

predpostavljam da vecina vas poznaje naseg kolegu Cabric Dragana- Cabru; dvije godine ispred nas na Elektro fakultetu, poznatiji kao pilot helikoptera Banjaluckog SUP-a i Evropski prvak u modelarstvu ovaj skromni i iskreni covjek dozivio je prije dvije godine tezak mozdani udar poslije koga je ostao totalno paraliziran.Mogao je samo da vidi i cuje lezeci nepomican; cak ni disati nije mogao bez aparata. Ali, njegova nadprosjecna inteligencija ostala je u potpunosti ocuvana a volja za zivotom i upornost da se odupre zloj sudbini, zahvaljujuci podrsci njegove najuze familije, su zadivljujuci.

Cabra je prije rata, dok ni on ni mi ni u snu nismo mogli predpostaviti sta nas ocekuje, dobio dobru ponudu iz Zagreba, bolju platu i stan od MUP-a Hrvatske, pa je presao u Zagreb.Patrolirao je Jadranom otkrivajuci pozare i obavljajuci slicne mirnodopske zadatke.

Kada je rat poceo bio je ukljucen u izvlacenje ranjenika sa ratista. Zivot mu je vise puta „visio o koncu“ jer je bio lak cilj za svakog zlonamjernog.Nikada se nije povodio politikom niti se priklonio bilo kakvoj prljavoj opciji.

Nepodnosljiv pritisak dogadjaja koji su nas sve tesko pogodili, njega su slomili. Otisao je prije vremena u penziju i kada je malo „dosao sebi“ bio je prinudjen da, kao i mi ostali, vodi borbu za cisto prezivljavanje.Radio je za prijatelje i poznanike ono u cemu je nenadmasan: interijere, drvena stepenista u stanovima i slicno.Cabra je sampion medju onima: sto oci vide, ruke naprave.Jos nisam sreo nekog obdarenijeg i uvijek spremnog da pomogne. Zena Sefika radila je kao frizerka a kceri, Mima i Maja, su studirale.

A onda se desila nesreca.Kao i mnogi koji su prosli kroz ova strasna vremena bio je nacet;
Vjerovatno zanemaren visok tlak i ko zna sta drugo…

Familija Cabric se bori snagom i vjernoscu kakvu jos nisam vidio. Sefika je prestala raditi i stalno je uz Dragana , kceri svakodnevno pomazu.Nakon terapije u Krapinskim Toplicama Cabra se vratio kuci.Svakodnevno vjezba sa terapeutom.Pomaci su mali i nepredvidivi.Sada moze da sjedi u specijalnoj stolici, pomalo pocinje da podize ruke, jezik takodjer polako ozivljava.Za disanje jos mora da koristi kanilu u otvoru na vratu.I dalje je njegov um zarobljenik vlastitog tijela koje vrlo ograniceno funkcionira. Jednostavno, prekinuta je veza dijelova centralnog nervnog sistema i ostatka tijela.Do koje granice ce rehabilitacija povratiti izgubljene funkcije ne moze niko sa sigurnoscu reci.

Pisem vam jer mislim /nadam se/ da mozemo pomoci Cabri I njegovoj familiji.To bi mogao biti nas zajednicki poduhvat; da pokazemo koliko vrijedimo I koliko smo spremni uciniti za drugog. Ali kako???

To je tesko reci!Nauka jos nema pravog lijeka za ovakvo stanje.Ali, pokusajmo saznati sto vise u internetu, sa televizije , od prijatelja, doktora…

Nedavno sam gledao na televiziji emisiju posvecenu Engleskom naucniku koji zbog slabosti misica nije u stanju raditi /fizicki/ apsolutno nista a komunicira sa okolinom pomocu kompjutera koji reagira na pokrete misica njegovog lica, dakle mimikom. I jos uvijek se bavi istrazivackim radom!
Takodje sam na televiziji vidio slican slucaj /mislim da je u Americi/ gdje kompjuter pomocu elektroda na glavi oduzetog “cita” odredjene namjere i pomocu drugih elektroda na ekstremitetima proizvodi odgovarajuce pokrete / kontrakciju misica/. Koliko je to jos naucna fantastika a koliko realno stanje- ja ne znam.Mozda je neko od vas bolje informisan ili bi mogao biti?...

Medjutim, siguran sam da bi za komunikaciju Cabre sa okolinom mogli naci nekakvo rjesenje.Naime, sada to funkcionira ovako:

Abecedu su podijelili u tri reda.Cabru prvo pitaju koji je red: prvi, drugi ili treci.On da
znak a a onda slijedi redanje slova iz tog reda do novog znaka.I tako slovo po slovo za svaku rijec dok ne bude jasno sta on zeli reci.

Oko Uskrsa sam ga posjetio u Zagrebu.Kod kuce su bili Sefika i kci Maja.Pratio sam preko poznanika Draganovo stanje ali sam bio iznenadjen onim sto sam vidio.Sjedio je u specijalnoj stolici-kolicima.Odmah je dao znak koji su Sefika i Maja shvatili: Pocastiti goste “Lavov”-om i lozom.Bio je sretan sto smo dosli i reagirao na svaku nasu rijec.Posljednji put smo se vidili prije dvije godine kada je bio potpuno OK.

Ispricao sam mu jedan od najboljih viceva koje sam cuo; oglas u Sarajevskim novinama: “Prodaje se povoljno kuca na klizistu.NIJE PUNO PRESLA!!!”

Cabra se smijao kao malo dijete.Moj zet Ape je rekao da je loza dobra na sto je Cabra pokazao kceri Maji da hoce nesto da kaze.A onda je pocelo: “Koji red? Prvi? Koje slovo: A,B,C… ,Cabrin znak , itd…Slovo po slovo i sastavi se prva rijec “Ciganka?”…

Kratka stanka a onda se Sefika sjeti jedne od Cabrinih posalica:” Zar nije dobra loza? Ciganka bi od nje pobacila!”

Odusevio nas je neocekivanim komentarom za koji se moralo pomuciti dok se odgonetnulo svako slovo!

Prije nekoliko godina sam ga sreo u Zagrebu i uzgred pitao sta je bilo sa frizerskim salonom pokraj Trgovacke skole u B.Luci ,koji je sagradio Sefiki,da li ga je dobio nazad? Odgovorio mi je kratko:” Halalio sam ga da mi ne propadne !“

Eto,to je Cabra, ako ga neko od vas ne poznaje.U zivotu sam upoznao malo tako dobrih ljudi kao sto je on!

Pomozimo njemu i njegovoj porodici ako ikako mozemo. Za sve informacije i eventualne akcije stojim u svako vrijeme na raspolaganju. Ovo nam je dobra prilika da ucinimo nesto veliko i da nas blog osvoji jos jednu dimenziju.Oprostite na opsirnosti!

Pozdrav svima od porodice Bahtijarevic!

Saturday, July 21, 2007

Dani BH Dijaspore

U Sarajevu se od 25. – 29. jula odrzavaju Dani BH dijaspore. Informaciju sam dobio prije dva dana i objavljujem je u originalu:

Postovani u prilogu je program desavanja na mainfestaciji Dani bh dijaspore 25-29. juli. 2007 u Sarajevu. Takodje Vam saljemo i zvanicni baner manifestacije koji mozete koristiti uz objavljivanje informacija o ovoj manifestaciji.

Molimo Vas da ovu informaciju prosljedite do javnosti Bosne i Hercegovine.

Takodje Vam saljemo kontakt osobe zaduzene za promovisanje Dan dijaspore i Susreta mladih BIH iz svijeta

Senada Softic-Telalovic, predsjednica SSD BiH
- mobitel 062 - 960 290 ( aktivan od srijede 18. jula)
- po pitanju SSD BiH, Dani BiH dijaspore i Susret mladih BiH iz svijeta

Zaim Pasic - potpredsjednik GO SSD BiH /
- mobitel 062- 226 029 (aktivan od ponedeljka 23. jula)
- po pitanju "Dani BiH dijaspore"

Refka Kovac - clan GO SSDBIH/ koordinator Dani BiH dijaspore
telefon 033 693 126

Sifet Kukurz - KSC Skenderija/ koordinator Dani BiH dijaspore
mobitel 061- 925 301

ANES CERIC clan GO SSD BiH /koordinator Dani BiH dijaspore (sport i biznis)
mobitel 062 - 427 037

Ivan Butina, clan GO SSD BiH i koordinator Susreta mladih BiH iz svijeta
- mobitel 062 - 436 514
- po pitanju "Susret mladih BiH iz svijeta"

S, postovanjem

Izvrsni Odbor Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine
Komisija za kulturu


Detaljan program manifestacije mozete mozete naci u ovom dokumentu.

Friday, July 20, 2007

Zdravere

Razmišljaš o moru, plašiš se da cijela Evropa tamo ide na rashlađivanje. Do kritične granice si istrošen. Više nalikuješ nekoj zaboravljenoj voćki na tropskom stablu... Turbo ljeto je i krećeš se samo onoliko koliko moraš. Intimni slow motion prekida ti poznati i reski: Zdravere! Poznati pozdrav koji si nekada doživljavao kao kompliment. I krv počinje da kola brže.

Da, to je poznati stas i glas, Jovan Joco Bojović! ’Najbolji pjesnik među bankarima i najbolji bankar među pjesnicima!’ Teškoatletičar i Vrbaslija – dajaklija, prijatelj slikara i pjesnik kome pri javnim nastupima nisu trebali mikrofoni. Godinama živeći u ’’zelenoj potkovi brdâ, gdje se Vrbas razrahatio od tjeskobe svojih Manjača i Čemernica...’’ (da citiram zajedničkog nam Lojzu) osvojio je naš Joco mnoga priznanja. Jedno od njih mu ovaj put dadoh i sam: Posljednji autentični nosilac banjalučkog pozdrava – zdravere.

Ovo je prilika da se pomene i ne zaboravi Vrbaslija Hamdija Ljubović zvani Čilero, autor ovog banjalučkog suvenira. I da se upitamo: Koliko još gradova u svijetu krasi ovako lijep, originalan i zvučan pozdrav? Blogeri, ne morate vi odgovarati, čujem ja vas i pomalo se osjećam ponosnim

Mario

Labels:

Thursday, July 19, 2007

New Orleans - grad muzike i zabave

Ove godine me AALL konferencija (konferencija biblioteka americkih pravnih fakulteta), kojoj redovito prisustvujem svake godine, odvede u New Orleans, drzava Louisiana, na jug Amerike, grad poznat po muzici i zabavama tokom cijele godine. Vec po dolasku na aerodrome se mogla osjetiti ta posebna atmosfera koja ovaj grad izdvaja od drugih.

Vrijeme je bilo tipicno za ovo doba godine: vruce, vlazno, uz ceste pljuskove i grmljavine. Tokom dana, narocito ujutro, bi znala padati prilicno jaka kisa, ali bi se popodne i predvece sve smirilo: kao da se i priroda ukljucila u biznis, jer, zivot u New Orleansu pocinje sa prvim sumrakom.

Vec prvo vece sam, nakon vecere u jednom od mnogobrojnih restorana u takozvanom French Quarter-u, osjetio pravu New Orleans-ku atmosferu: poznata Bourbon Street je bila puna posjetilaca a ziva muzika se trestala iz mnogobrojnih restorana svih vrsta i za svaciji dzep.

New Orleans is definitivno grad muzike. i to kakve. Ludnica. Ako te put navede u French Quarter, u bilo koje doba dana i noci, sansa je da ces naletjeti na muziku: bilo da se radi o ulicnom sviracu, grupi koja traze svoje mjesto pod muzickim nebom na otvorenom prostoru, duvackom bendu, ili muzici u mnogobrojnim restoranima. Prosto je nevjerojatno da se na jednom tako malom prostoru moze cuti tako raznovrsne i tako kvalitetne muzike: od blous-a i jaaz-a, preko rock-and-roll-a, hip-hopa, pa cak do tradicionalne muzike iz doba americkog divljeg zapada.

Iako mi se cinilo da nisam video puno toga, sada, kada svodim racune moje posjete ovom gradu koji se jos oporavlja od katastrofe koja ga je zadesila prosle godine, za ovih par dana sam cuo vise razlicith grupa i solista nego u zadnjih 15-tak godina. i mnogi od njih zasluzuju da se nadju na listama najpopularnijih zvijezda, ali su daleko od te srece. Svijet biznisa je cudan, nepravedan, i samo mali broj postigne uspjeh. i vrlo cesto ne oni najbolji.
Uvjerio sam se u to nekoliko puta.

U Bourbon ulici u jednom od lokala svira Big All. Ime nije dobio slucajno: radi se o mladjoj osobi, teskoj vise od cetvrtine tone, koja cijelo vrijeme ne mice sa svoje stolice. Ali zato, njegov glas ubija. i restoran je uvijek pun.

U jednom drugom restoranu sam opet naletio na vrhunski jazz. Ime benda nisam upamtio, ali znam da sam popio nekoliko piva iako je cijena bila 7.5 dolara. Svaki ulozeni cent je bio visestruko vracen.

Mozda najbolja grupa i pjevac nas je docekala u restoranu House of Blouse u Decatour ulici. Jedan od glavnih sponzora konferencije se potrudio da nam obezbijedi vrhunsku zabavu koja nikog nije mogla ostaviti raznodusnim. Da je netko gledao sa strane, nikad ne bi mogao zakljuciti da se u ‘restoranu’ okupilo drustvo bibliotekara. Plesni podijum je bio premalen za sve a cijela dvorana je pjevala jednoglasno, bez prestanka.

Da muzika prvih osvajaca divljeg zapada moze biti dobra, uvjerili smo se jedne veceri, kada smo svi zajedno iz moje grupe otisli na vec tradicionalnu veceru u restoran Mulate’s. Restoran je bio pun, a na plesnom podijumu su se smjenjivali parovi plesuci one poznate plesove koje smo mogli gledati u dobrim starim vesternima.

Na dobru muziku mozes naletjeli bilo gdje. U to sam se uvjerio jedno popodne, kada sam sam obilazio dio grada poznat pod imenom French Market. U jednoj od mnogobrojnih basta, privukao me je izvanredan zenski glas. Mislio sam da se radi o nekoj crnkinji, onako krupnijoj, kako to obicno pjevacice sa onim prepoznatljivim, malo promuklim, glasom izgledaju, ali sam se prevario. Uz band ugledah mrsavu, malu i neuglednu bjelkinju, djevojku od jedno dvadesetak godina. Gledajuci je, nikad ne bih mogao ni pomisliti da iz tako krhkog tijela moze ‘izlaziti’ takav glas. Imao sam utisak kao da je tu na ulici, u malu bastu restorana, svratila neka od poznatih imena soul muzike. Kasnije zakljucih da je, vjerojatno sa svojim momkom, prolazila u blizini, prikljucila se grupi muzicara koji tu sviraju, i otpjevala nekoliko pjesama. Malobrojna publika je ostala bez rijeci. Nakon par pjesama djevojka i njen djecko se uhvatise za ruke i odose dalje.

Pitam se, kako je moguce da netko sa ovakvim glasom i talentom nema sanse da svoje sposobnosti unovci. Vjerojatno je to slicno kao i sa onim sposobnim u drugim oblastima zivota: oni se ne guraju, povlace se, a oni prefrigani, pokvarenjaci i grmalji se laktaju, mlate lovu i vladaju. Primjera imamo na sve strane: ne trebamo gledati dalje od nase Bosne pa da se u to uvjerimo.

Evo opet skrenuh sa teme.

Kada vec pricam o muzici, moram spomenuti jos nesto. U nekoliko restorana sam bio u prilici da cujem pjesmu Mustang Sally Wilson Pickett-a. Misli bi mi svaki put odletjele u Banjaluku, tamo u 67-68, kada je Dom Kulture bi mjesto gdje su se subotom i nedeljom odrzavale glavne igranke u gradu. Sjetih se raje iz grupa Pro at Contra i Eight Band. Sjetih se Core, Rudija, Ciska (duvacke sekcije)I druge raje i nehotice napravih uporedbu. Ne bih htio da budem subjektivan ali moram reci da mi je Cajina izvedba iste pjesme, uz vec pomenutu duvacku sekciju, bila bolja od vecine onih koje sam cuo u ovom gradu muzike.

Ostade mi New Orleans u lijepom sjecanju. Zao mi je sto nije bilo vise vremena da se obidje vise toga. Jer 5 dana nije bilo dovoljno da se svrati u svaki kutak ovog grada koji polako ali sigurno dolazi sebi.

Labels:

Friday, July 13, 2007

Banjaluko, tugo moja

Tehnologija je zaista cudesna stvar. Prije dan sam spomenuo takmicenje trubaca u Banjaluci, koje je organizirano u dane kada se na drugom kraju iste drzave odaje posta zrtvama rata ubijenim na najmuckiji nacin, a danas evo imam i fotos plakata koji daje malo jasniju sliku o svemu.

Da je ovaj sabor trubaca od prvorazrednog znacaja za kulturni napredak grada pokazuje cinjenica da su pokrovitelji takmicenja, nitko drugi nego “predsjednik republike” i grad Banjaluka. Znajuci licne afinitete osoba iz vlasti ("predsjednika vlade" smo imali prilike vidjeti i cuti na ovim stranicama), njegovo pokroviteljstvo me ne iznenadjuje, ali grad Banjaluka!

I drago mi je, a u isto vrijeme i zao, sto nisam u prilici da prisustvujem tako “znacajnom kulturnom dogadjaju”. Drago mi je, jer da sam tamo, izgubio bih i ovo malo zivaca sto mi je ostalo, pa je bolje da o ovome citam iz poprilicne daljine. Zao mi je sto se grad Banjaluka, koja je nekad imala ugled, svoj image, bila kulturni centar jedne siroke regije, srozala tako nisko u svakom pogledu: i kulturnom, i moralnom.

Nove zgrade i ulice su samo paravan palanke koja se prostire na mjestu na kojem je nekad postojao jedan grad. Ljudi i njihov duh je ono sto neko naseljeno mjesto cini gradom. A Banjaluka je, cini mi se sve dalje od toga.

Thursday, July 12, 2007

Dabarski kukovi, srednji Velebit - Team Building, srpanj 2007

Poslije duze vremena se javila Natasa. Njena tema: izleti u prirodu.

Tesko je odoljeti ne podsjetiti vas na ovu predivnu i u svakom pogledu iznimnu planinu. Izabrali smo Jeep safari program i obisli dobar dio srednjeg Velebita.

Bilo je lijepo nakon 4god vratiti se ponovo njegovoj ljepoti, bilju i pogotovo krasu, u kojem su vjetar, kisa i sunce stoljecima stvarali oblike, koje svatko od posjetitelja dozivljava na svoj nacin, ovisno o svojoj prirodi i trenutnom stanju duha, ali nitko ne ostaje ravnodusan na ovaj dar prirode.

Ne znam da li vam je poznato, Velebit, vjerojatno zato sto se na njemu sudara mediterantski utjecaj s kontinentalnim, ima preko 2000 vrsta bilja, od toga 75 endemskih, sto nema cijela Velika Britanija.

Od mog zadnjeg posjeta tom dijelu Velebita prije 4god, uocljive su velike promjene. Poduzetnicki duh je vidljiv na svakom koraku.

Prednosti prirodnih jos neotkrivenih ljepota Like, te njena blizina moru, pogotovo nakon zavrsetka tunela Sv. Rok, stanovnistvo pokusava pribliziti svakom posjetitelju.

Najvece iznenadjenje nam je bio Gospic. Kao da smo usli u Austriju, a ne u zabacenu licku provinciju.

Sve kuce su obnovljene, okrecene u bijelo, na prozorima bujaju visece pelargonije i petunije, okucnice uredjene i pune cvijeca, sve javne zgrade takodjer, parkovi dotjerani i prepuni cvijeca, novi rasvjetni stupovi u centru s visecim cvjetnim aranzmanima, naravno pelargonije i petunije, asfalt na prometnicama obnovljen s iscrtanim prometnim linijama, a cistoca da ne povjerujes svojim ocima.

Novim autoputom se do Gospica moze stici za 90min. Cistoca i odzavanje autoputa takodjer odusevljavaju. U sjecanju mi jos zivi onaj nered na jedinom predratnom autoputu Zg-Bg.

Za vasu informaciju autoput je ove godine stigao do Makarske.

Takodjer je u promet pusten novoizgradjeni dio autoputa Zg - Macelj na slovenskoj granici.

Ako niste bili u ovim krajevima zadnjih godina, obidjite ih, ugodno ce te se iznenaditi, zaista necete pozaliti.

Pozdrav svima, Natasa


Natasa je poslala i ova dva linka za one koje zele dobiti malo vise informacija:

Gospic
Velebit

Ovdje mozete pogledati jos nekoliko fotografija snimljenih za vrijeme izleta. Komentari su moji - Co

Wednesday, July 11, 2007

Banja Luka - Vrijeme nestajanja

Mnogo je knjiga napisano o Banjaluci zadnjih godina i to s razlogom. Mnogi od nas obicnih ljudi, koji nismo vicni peru, dobili smo zelju da kazemo nesto o zlu koje nas je zadesilo jer, izgleda, da se danas, nakon 15-tak godina od pocetka rata, sve kao nesto zaboravlja. Kao, nije to bilo nista. Ljudi se jednostavno pokupili i napustili grad. Pa u gradu je bilo mirno, niko ih nije tjerao. Otisli su dobrovoljno, niko im nije kriv.

Covjek brzo pocinje zaboravljati stvari i dogadjaje jer zivot melje i treba prezivjeti. Osjecam to i na ovom blogu gdje mnogi ne zele da se prisjecaju tih ratnih vremena. Takve teme kao da nisu dobro dosle i bolje je o njima ne govoriti. Razlozi su razni i svako zna svoj licni.

Mozda su ti koji tako misle u pravu jer pametni ljudi nekad rekose da covjek mora prastati. Ali, htjeli mi to ili ne, nasi razgovori, razgovori ljudi iz jednog grada koji je, bar smo mi to tako mislili, zivio nekim posebnim zivotom, se uvijek i ponovo vracaju na te dane, narocito kada se malo popije pa stege popuste.

U proslu nedelju mi dodje pod ruke knjiga Amira Osmancevica “Banja Luka – Vrijeme nestajanja” pa me vrati u ta ruzna vremena. Procitah je u dahu, za par sati, iako nisam nekakav pasionirani citalac. Podsjeti me na dane i dogadjaje koji mnogi sada zele zaboraviti i izbrisati iz sjecanja.

Amirovo pisanje me probudi iz polusna, u prekrasan proljetnji dan, u jednoj basci daleko od rodnog grada, daleko od rodbine, prijatelja i poznanika. U mislima mi se pocese vrtjeti slike iz tog vremena, prisjetih se svih tegoba kroz koje smo prolazili, sjetih se ljudi i neljudi, prijatelja i ‘prijatelja’.

Napisa Amir dosta toga, podsjeti nas na imena onih koji su se posebno isticali u sprovodjenju brizljivo planiranog plana kako ‘ocistiti’ Banjaluku od nepozeljnih i neposlusnih a da to ne izgleda tako strasno. Neki su to radili prefrigano i u sjeni, a neki javno, na sav glas. Mnogo je tu imena, da se ne zaborave. Neke je pravda dostigla ali vecina je ostala nekaznjena i uziva blagodeti svog temeljnog rada. Neki su cak ostali potpuno u sjeni, prikrivajuci svoje djelovanje iza paravana brige za prijatelje, iako su, u stvari, svo vrijeme bili aktivni ucesnici svega. Malo je onih koji su bili naivni i nisu znali sta se iza svega krije.

Drago mi je da je ovakva knjiga napisana i da sam je procitao. Drago mi je da ima onih koji shvacaju da se istina mora iznijeti na vidjelo i da se neljudi moraju zigosati uvijek i na svakom mjestu, jer ako se to ne bude radilo, nema nam buducnosti. Ako se svako od nas zatvori u svoju ljusturu i cuva ono sto zna samo za sebe, cini losu uslugu mnogima, narocito onim mladjima. Jer sutra ce, ti isti koji su nama nanijeli zlo, uciniti to isto nekom drugom, jer oni su od malena uceni kako da skrivaju svoje pravo lice.

Amir je imao hrabrosti da kaze istinu koji mnogi skrivaju samo za sebe. Iz razno raznih razloga.

Posebno mi je drago da se nasao netko da napise ovakvu knjigu, s imenima i prezimenima, da se zna. Ali trebalo bi je dopuniti novim imenima, jer jos je mnogo onih koji sada igraju na kartu postenja. A mi ostali cutimo.

A znamo kako je bilo.

Labels:

Monday, July 09, 2007

Uz prilog "Banjaluci u pohode..."

Kada sam vec pomislio da u Banjaluci nitko ne prati blog, javi se Mario. Vrijeme, kako cujem, slicno kao i na drugim stranama svijeta: nagle promjene, ponekad pretoplo, uz dosta vlage. Izgleda da svi osjecamo posljedice globalnog zatopljavanja.

Jedan od razloga Marijevog javljanja je komentar na prilog "Banjaluci u pohode…” . Kako su uz komentar stigle i dvije fotografije, evo sve objavljujem kao prilog na prilog:

Obiljezavanje Jukicevog jubileja bilo je svecano i skromno kao sto i prilici covjeku koji je odabrao nimalo lak zivotni put. Pored pjesnika i slikara, teatarske predstave i kratkog studentskog filma, manifestaciju su podrzale entitetske i gradske vlasti.

Bista IF Jukica (u istoimenoj ulici!) je ociscena, prostor uredjen i uz bh pjesnike i hor 'Nada' polozeni su vijenci. To se lijepo moze provjeriti na slici od prije prije mjesec i po dana (ispred hora je glumac koji u filmu 'Nepogodan za sva vremena' glumi mladog Jukica).

Labels: ,

Danas sam na istom mjestu napravio novu fotografiju (ugao promijenjen zbog parkiranih automobila).

Grad ocigledno ne cijeni najstarijeg Banjalucanina, jer i pored obecanja,kontejneri su se vratili.

Zakljucujem da je naslov filma odlicno odabran.

Ja bih samo dodao: vuk dlaku mijenja ali cud nikada.

Labels: ,

Saturday, July 07, 2007

Djedjo se javio

Cini mi se da cu se i ja 'prebaciti' u vjernike. Ili u one koji vjeruju u neke nadnaravne sile. Mora da nesto postoji! Gotovo uvijek kada se razocaram u blog i donesem odluku da prestanem trositi vrijeme na njega, javi se neko poznat i pokoleba me. Tako je i ovaj put.

Upravo sam odlucio da ovo prekrasno julsko jutro provedem odabiruci slike sa nedavnog putovanja koje treba izraditi, provjerim email, kad tamo jedno javljanje iz Svedske. Javlja se moj prijatelj Djedjo (Kozaragic), raja iz Amora i Pelagica, o kojem nemam nikakvih informacija vec vise od 15-tak godina. ‘Naletio’ covjek na blog, prepoznao ‘autora’, oko mu zapalo za fotos sa svirke u sali Rudi Cajavec, te se dohvati kompjutera da se javi.

I isprica mi, ukratko, mnogo toga. Do jucer nisam imao pojma gdje je, sta se desavalo s njim i njegovima, gdje zivi i sta sada radi, a danas si pred ocima vec stvaram sliku o njegovih zadnjih 15-tak godina.

Javih se Djedji odmah i obecah da cu, za nekoliko minuta, pripremiti kratak prilog o ovome. I evo ga: ja, sjedim na ‘verandi’ i pisem o jos jednom ponovno uspostavljenom prijateljstvu.
Iz njegovog prvog emaila osjecam da bi nam Djedjo mogao poslati toliko interesantnih priloga, samo ako to pozeli.

Nadam se da hoce. Svi ih sa nestrpljenjem ocekujemo.

Labels:

Friday, July 06, 2007

Banjaluci u pohode: maj-juni 2007

Suradnici bloga iz Banjaluke su se nekako ucutali, kao da se u nasem gradu nista znacajno ne dogadja. Prosto ne mogu da vjerujem da je tako. Znam da je jedno vrijeme bilo jako toplo, a kad ugrije, covjek bjezi u hladovinu. Ali to nije razlog da se ne cujemo.

A mozda je nesto drugo u pitanju!

Da ne bih dosadio sa opisima nasih 'krstarenja' jugo-zapadnim dijelom USA (ostalo je jos materijala), pobrinuo se Ferid Lukacevicem svojim prilogom o posjeti Banjaluci u periodu od 17. maja do 2. juna. O nekim dogadjanjima koje opisuje smo vec nesto culi od Maria a evo i njegovog vidjenja:

17 maja 2007, negdje oko 12 sati krenuo sam autobusom iz Landskrone, Svedska za Banjaluku u koju sma stigao slijedeci dan oko 16.30. U Banjaluci me je docekao moj prijatelj Mulaomerovic Semsudin – Semso te odvezao svojoj kuci. Uz kafu i razgovor pomenuo je da tu noc, 18-tog maja, Hrvatski Kulturni Centar (HKC) - Banja Luka, otvara manifestaciju povodom 150 godina smrti fra Ivana Frane Jukica, pod imenom ”Jukicevi susreti ”. Manifestacija je bila odlicno organizirana a trajala je 18 - 27 maja.

Iako sam bio prilicno umoran, dogovorili smo se da idemo i da prisustvujemo otvorenju ”Jukicevih susreta” u prostorijama HKC - Banja Luka, u nekadasnjim prostorijama ” Plavog podruma”. Prostorije, HKC-a su lijepo sredjene i dotjerane a uz to sam se prijatno iznenadio koliko sam tu noc susreo nasih banjalucana, mojih prijatelja i poznanika.

Tog prvog dana programa bilo je knjizevno vece ”suvremena bosansko - hercegovacka knjizevnost ” i imao sam priliku da slusam pjesnike iz cijele BiH. Prvi je nastupio gospodin Gradimir Gojer.

Zbog svojih vec ranije dogovorenih obaveza nisam mogao prisustvovati svim programima ali mogu reci da mi je uz tu knjizevnu vece, bilo zadovoljstvo da sam prisustvovao i posjetio manastir Trapisti, gdje je bilo otvorenje likovne kolonije. Imali smo priliku da se taj dan susretnomo i sa sudionicima kolonije, kao i sa glumcima filma ”Nepogodan za sva vremena ”.

Moram napomenuti i to da su pokrovitelji bili grad Banja Luka i Ministarstvo prosvjete i kulture.

Labels: , ,

Prvog juna 2007, HKC je organizirao poetsko - muzicko vece povodom izlaska iz stampe nove knjige u seriji DANTEON – Dante Aligijeri ”Zaljubljeno more” u prevodu Kolje Micevica. U programu ucestvovali su Arsen Dedic – pjevac i pjesnik iz Zagreba, Kamerni orkestar ”Arion” iz Banja Luke, na celu sa dirigentom Muharemom Insanicem, Ana Markovic, sopran, Dinko Blagojevic, klavir, kao i Kolje Micevic, koji je bio i voditelj programa.

Program se odrzavao u kulturnom centru - Banski Dvor, u velikoj sali, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Moram napomenuti da su sponzori ove manifestacije bili; Rad, Beograd, grad Banja Luka, ministarstvo nauke i tehnologije, Banski Dvor - kulturni centar i muzicko scenska agencija ” Arion ” - Banja Luka.

Zahvaljujem se domacinima na izvrsnoj organizaciji i prijateljskom doceku. Na kraju moram reci da sam se osjecao izuzetno dobro, jer je tu vece bilo lijepo biti banjalucanin, medju banjalucanima.

Ferid Lukacevic

Landskrona, Svedska, dana 22 juna 2007


Ferid se potrudio da mi, posalje jos par slika , da vidimo sta se sve desavalo.

Labels: , ,

Thursday, July 05, 2007

Slijedeca stanica - San Diego, California

Ljeto je stiglo pa mi se cini das mo se svi ulijenili. Novih priloga sve manje, raja se ne javlja, zavladala nekakva apatija.

Da blog ne bi potpuno zamro, nastavljam sa posjetom Norvezana Americi. Prije neki dan smo ih ostavili na autoputu 1 na putu za San Diego. Pa da nastavim.

Kako se kraj Los Angeles-a nije nazirao, svratismo u Starbucks da se raspitamo sta nas ceka. Tu nam preporucise da se uhvatimo glavnog autoputa a da put uz okean ostavimo za neka druga vremena. Do San Diega bi nam trebalo najmanje jos 6 sati voznje.

Vratismo se malo unazad i zaista uhvatismo autoput 405 koji nas za manje od 2 sata dovede do odredista. Fascinirajuca cinjenica je da je svih 5 traka autoputa bilo puno auta a sat je pokazivao 10:30 uvece. Pitao sam se sta ovoliki ljudi rade u ovo doba na autoputu: idu s posla ili pak idu na posao? Pittsburgh mi se cinio kao malo mjestasce jer ovako nesto se kod nas ne moze vidjeti.

Iz auta smo otisli direktno na spavanje: obilazak grada smo ostavili za sutra. Umor je bio jaci od zelje da se bar nesto vidi iste veceri.

Drugo jutro svratismo u obliznji Old Town San Diego, dio grada pun restorancica i trgovina u tipicnom meksikanskom stilu. Kasnije saznadosmo da je, u stvari, San Diego nastao na tom mjestu, a da se kasnije prosirio prema okeanu. Obilazeci trgovine vrijeme je prosto letjelo. Odlucismo da uzmemo turisticki bus, koji je prolazio kroz sve interesantnije dijelove grada, jer se to cinilo kao najbolje rjesenje. Nismo se pokajali, samo je vremena bilo malo.

Nas prvi stop je bio u luci, u dijelu grada koji se zove Harbour Vilage. Izmedju nebodera downtown-a i okeana, napravljen je mali ‘zanatski centar’: male ulicice, prekrasna priroda, ducani i restorani. Sjedi se na vani jer je temperature idealna: oko 22 stepena, bez vlage. Kazu da je klima San Diega najljepsa u Americi. Za ona dva dana koliko smo ostali dole, imali smo priliku da se u to i licno uvjerimo.

Vrijeme je caskom proletjelo pa smo morali propustiti nekoliko slijedecih stopova.

Iz busa ponovo izadjosmo na prekrasnom otoku Coronado, na kojem se nalaze glavne plaze grada. Cijeli otok je prepun parkova, preksrasnih kuca, hotela, restorana. Nakon krace setnje, odlucismo da rucamo na terasi restorana Tomaso. Bili smo iznenadjeni pristupacnim cijenama na ovako lijepom mjestu.

Nakon rucka, ponovo u bus. Vec je bilo kasno poslije podne i nismo imali vremena da igdje zastajemo. Propustili smo nekoliko veoma interesantnih dijelo grada, prije svega Balboa park u kojem se, izmedju ostalog, nalazi nekoliko muzeja.

Iako smo isti dan planirali put prema Grand Canyon-u, pala je odluka da na put krenemo slijedeceg jutra. Vecer smo proveli u jednom od restoranu u Old Town-u.

Labels: , ,

Tuesday, July 03, 2007

Kusmici u Los Angeles-u

Drugi dio posjete Kusmica je zapoceo letom do Las Vegas-a, u kojeg smo se vratili nakon malog kruznog putovanje jugo-zapadnim dijelom USA

Odmah po slijetanju na aerodrom rentirali smo auto i zaputili se u Los Angeles.

Voznja od nekih 5 sati je protekla bez problema, uz samo jedno ‘izlijetanje’ sa zacrtane rute. U grad smo stigli predvece i, na nasu nesrecu, put nismo mogli zasladiti banjaluckim cevapima, jer Aroma Café taj dan (srijeda) ne radi. Umjesto cevapa, zadovoljili smo se talijanskom kuhinjom (ja bas nisam bio pretjerano odusevljan) u jednom restoranu u Santa Monica-i gdje nas je odvela Sanja. Restoran, kao i cijela ulica, je bio pun mlade raje: atmosfera slicna nasem korzu. Bilo je tu i ‘zborog pjevanja’, koje je, cini se, dio svakodnevne atmosfere.

Nakon prespavane noci, vecinu slijedeceg dana smo proveli u obilasku grada. Bolje receno, samo jednog manjeg dijela, jer je Los Angeles ogroman i trebalo bi nam nekoliko dana da vidimo samo najinteresantnije dijelove. Obisli smo poznati Getty-jev muzej, koji u ovo doba godine izgleda jos ljepse, provozali se Moonholland avenijom koja vas provodi kroz dijelove grada u kojem zive oni ‘malo bogatiji’(s koje se pruza prekrasan pogled na grad u dolini), prosetali Hollywood bulevarom i Beverly Hills-om i posjetu zavrsili s cevapima. Mnogo aktivnosti za jedan dan, ali se isplatilo potruditi. Ne dolazi se iz Evrope svaki dan.

Oko pet sati popodne smo krenuli za San Diego, vozeci se poznatim autoputom 1, koji jednim dijelom ide uz samo obalu okeana. Zelja nam je bila da uzivamo u prekrasnom krajoliku, ali nakon 4 sata voznje jos smo uvijek bili u Los Angeles-u. Noc je vec pala a mi nismo imali priliku vidjeti ni 'o' od okeana.

Ali o tome, drugi put.

Iz bogate kolekcije slika, izabrao sam tridesetak . Uz ove nove tehnologije, broj fotografija se eksponencijalno povecava pa bi mi trebalo nekoliko dana da ih sve pripremim.

Labels: , ,