Nakon svih tih godina sa jednim zumanjkom i bjelanjkom poceli su se raditi i oni od kojih ti bude muka kad vidis sta sve ide unutra, zasitis se svega. Pa tako sada u silnom izmisljanju sto bi i kako bi, prisjetih se keksa od mrkve. Tako sa mamom jedan dan taborim i upita ju jel se sjeca ona recepta od onih keksa sa mrkvom sto je radila u Banjaluci. Pogleda zena u mene, pa rece:“nisam ja radila nikakve kekse sa mrkvom“, osta ja u cudu:“ ma kako nisi mama draga, pa zar se ne sjecas“?! Gleda ona u mene, a gledam i ja u nju. Pa nastavi ne bi li joj vratila sjecanja, „pa znas, solja ribane mrkve na sitnu rendu, pa znala si mi dat da ribam mrkvu, pa solja…“. U prvi tren mislila sam da me zeza, al nakon izvjesnog vremena skuzila sam da se zbilja ne sjeca. Nakon silnog razmisljanja, prisjecanja i mog uvjeravanja prisjeti se pa rece: „ma da, znam da sam radila neki kolac sa mrkvom, al jedino cega se mogu sjetiti je da ide mlada mrkva“.

Zbilja je fascinantno kako covijek moze jednostavno izbrisati neke dijelove u svom zivotu. Ti keksi vuku za sobom gomile i gomile ruznih stvari, pa su i oni onako fini i slatki pali u zaborav sa gorkim uspomenama.

Tako su sada i keksi i Kifle kod Hakije (i mnogo, mnogo drugih stvari) za mene nesto slicno prici teta Karmen o Hanging Rocku. Izgubljeni u prostoru i vremenu, nema ih vise ni tamo ni ovdje (u novom domu). Izbrisani sa lica Zemlje, izbrisani iz sjecanja. Zastali tamo negdje u paralelnom svijetu, a nekada su sve te male sitnice bile dijelovi necijeg zivota

Majda