SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, February 08, 2007

Propaganda ili...

Majda me svakim svojim prilogom odusevi. Ponekad mi se cini da je ona nasa generacija (ili bolje reci moja), jer njena razmisljanja su veoma slicna mojim. Danasnja tema govori o dogadjanjima koja su, siguran sam, zbunila mnoge iz one generacije koji su se nasli u osmogodisnjim skolama u ona ratna vremena. I ne samo njih, vec i nas, roditelje, koji smo ostali zateceni tadasnjim razvojem dogadjaja.

Ta tematika je za mene i danas veoma aktuelna i moglo bi se o njoj dosta toga napisati. Bilo bi interesantno cuti i misljenja ostalih, jer mislim da to ona (tema) zasluzuje. Misljenja ce, najvecim dijelom izostati, jer velika vecina ih skriva i ne zeli ih javno izreci. Ovom mom zakljucku su doprinijeli mnogi 'skakljivi' prilozi, koji su ostali be ikakvog odjeka. Cini se da vecini vise odgovaraju oni prilozi gdje se mozemo javiti sa "Pozdravljam Peru..."

Uz prilog nisam nasao niti jednu prigodnu fotografiju, pa ako netko ima kakav prijedlog, neka mi se javi. Da ne duzim, evo Majdinog priloga:

Dosla sam u Hrvatsku, krenula u skolu u 5-i ce razred i pocela sticati nove prijatelje. Prvih dana nije niti malo bilo lako. Jos uvijek sam mijesala cirilicu (kojom sam morala pisat u B.-Luci) i latinicu, pricala s naglaskom kojeg se danas ni ne sjecam, „pala“ u potpuno novu sredinu.

Dosao je sat kada su sva djeca krenula na vjeronauk (izborni predmet). To je bilo nesto potpuno normalno za njih. U mojoj glavi nastala je zbrka nisam znala sto je to, nisam znala da li da udjem u ucionu ili da ostanem sama ispred vrata, bila sam zbunjena. A ostala djeca su me gledala i nije im bilo jasno zasto ja sa nekom nevjericom posmatram ucionu u koju svi ulaze. To je za mene bilo nesto sasvim novo, nesto cemu se nisam nadala niti razmisljala o tome kao ni moji doma, pa me nisu ni pripremili na to.

Na vratima se pojavio covjek velikih, rumenih obraza sa smijeskom na licu, pogledao je moje uplakano i zastraseno lice i prisao mi. Ja sam mu kroz plac govorila kako sam ja nova ucenica 5-ce razreda i da ne znam da li da idem na njegov sat ili ne. On mi je rekao da razmislim i da odlucim, da mogu da udjem i vidim kako to izgleda, pa ako mi se svidi da mogu ostati. Ja se vise ne sjecam tog mog prvog sata vjeronauka, znam da sam negdje scucurena u klupi promatrala.

Dosla sam kuci pricala sa roditeljima koji su mi rekli da bi trebala ic da se ne bi odvajala od ostale djece - kao sto je to bilo u Banjaluci. Da na tom satu kao i na ostalim ne mogu naucit nista lose. Ja sam to odbijala, jer sam imala strah u sebi jer nisam znala molitve i sve ostalo sto ide uz to i u krajnoj liniji to me iskreno nije ni privlacilo.

Opet je dosao sat vjeronauka i ja opet nisam znala da li da ostanem sama ispred vrata ili da pobjedim strah od nepoznatog i da udjem. Usla sam i drugi put i treci,…Dani su prolazili, a sati vjeronauka uvjek su bili zezancija poslije „Oce nas“ i to je licilo na sve osim na neki sat u nekom razredu u nekoj skoli.Velecasni (pop) koji je vodio taj sat bio je prava ljudina, pomogao mi je da svladam nepoznato i da se u potpunosti prilagodim novoj sredini. Ne moram Vam ni pricati da sam se ja krizala na sve strane svijeta, da su mi ruke letile „u krivom smjeru“, a on bi mi poslije sata decentno pozvao i objasnio mi kako se prekrizi (prekrsti).

Svi su ga doslovno obozavali od najmladjih do najstarijih. Kad bi usao u dvoriste skole sa svojim autom, djeca bi trcala prema njemu i zicala pare koje bi on samo vadio iz dzepova, drugi fakini bi trazili cigare, a on bi otvorio svoju kutiju malbora i podjelio je. Pricali su mi prijatelji iz razreda da su prije njega imali jos boljeg koji im je znao svirati gitaru na satu i pricati viceve. A ja sam si mislila kako od ovog bolji, ne postoji bolji. Mislila sam si da li je to neka vjerska propaganda da djeca zavole vjeronauk, Crkvu, vjeru ili nesto trece.

Dani su odmicali kako to samo oni znaju, dosao je sedmi razred (ja sam se vec u potpunosti snasla u novoj sredini) i sa njim novi velecasni (pop). Vjeronauk se promijenio skroz na skroz. Vise nije bilo toliko smijeha i zezancije, jer „ovaj novi“ to nije dopustao u tolikoj mjeri. Ja i moja drugarica Maja tjerale smo neki inat zezale sve oko sebe, isle im svima na zivce – puco nas pubertet al ono pravo.

Jednog dana ulazeci u razred „ovaj novi“ me zaustavi i pita me: „Majda, a ti si bas iz Banjaluke“ ja mu odgovori: „ Da ja sam BAS iz Banjaluke“, krenula sam dalje da sjednem u svoju zadnju klupu sa svojom drugaricom Majom. Kad je sat poceo, on je prvo krenuo da provocira Maju. A mene je poslije toga pitao:

„ Majda znas li ti koliko ima viceva o Bosancima?“ Ja sam samo sutila, spustila bradu na klupu i ljuljala se na stolici. A on je zatim: „ Nema ni jedan, sve je to istina!“ Svi su s nestrpljenjem u razredu cekali njegov odgovor i kada je rekao i zavrsio misao samo se cuo grohot po razredu, svi su se smijali i gledali u mene. Ja sam samo proletila pogledom i najzalosnije je bilo to sto su se i druga djeca – Bosanci smijali toj njegovoj izjavi. Ja i Maja krenule smo prema izlazu iz razreda. Mislila sam samo da se ne rasplacem, samo da uzdignutog cela izadjem iz razreda. Otisle smo pedagogici, otisle smo razrednici (jer bilo je dosta spustanja glave – tamo negdje…) digle cijelu frku u skoli.

Dosla kuci placuci i rekla starcima, prigovarala im sto su mi rekli da idem na vjeronauk… Tata je sljedeci dan otisao u skolu nije me ispisao (jer opet nije htio da se odvajam od drugih) popricao sa „onim novim“ ovaj se kao nesto izvinjavo, to je kao proslo, to se kao zaboravilo – nikom nista.

I mislim si ja opet, jel ono bilo propaganda, kad nam je onaj crvenih obraza prico price sa smijeskom i kad su mu djeca dubila na glavi i mogli od njega da rade sta hoce i sta bi „ovaj novi“ napravio kad bi me vidio da se ja ne znam ni prekrizit.

I jel mojim „prijateljima“ „ovaj novi“ bio bolji od prijasnjeg, jer i ovaj, eto podje pricat viceve.

P.S. U srednjoj sam krenula samovoljno na etiku.


Majda

Labels:

5 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Eh sta da kazem na Majdinu pricu….
Ne znam ni sama, a vjerovatno bas nikog nije briga ni sta cu reci, nikog osim mene same… Slicne probleme kao Majda I njeni roditelji, su imali skoro svi. Neko ih dozivio I prezivio u ZG, neko u Minhenu a neko u Malmeu ili St. Luisu. Dilema stoji, I sama se cesto pitam sta je ono pravo… ali mi se cini da je onaj prvi Majdin ucitelj vjeronauke bio dobar covjek, prije svega ostalog, pa sve drugo dolazi nakon toga. Onaj drugi ucitelj je bio samo ucitelj vjeronauke I nista vise. Totalno neosjetljiv I neprilagodljiv problemima svojih malih ‘jaganjaca’. Nije imao osjecaj za druge, a trebao je.
Hiljade bosanskih izbjeglica su susrele I jednu I drugu vrstu ljudi, posto su nam najcesce sponzori I bili vjerske organizacije, pogotovo u Americi. Neki su imali divno iskustvo s n jima ( sjetite se samo Co-ovog clanka o ocu Aleksu), neki kao moja familija ,kad smo dosli u USA, su imali vrlo lose. Nasi su bili vise firma za sticanje profita preko izbjeglickih ledja, nego dobrotvorna, crkvena organizacija. Skoro sam cula da su im na kraju ‘dohakali’ I da je neko od vrhuske konacno stigao gdje mu je mjesto tj. u zatvor.
Iako je u svijetu puno vise ljudi kao ovaj drugi Majdin ucitelj, ne treba podleci njihovom uticaju ni kriviti sve ljude u sredini u koju smo stigli, zbog njih. Sigurno je i Majda, a I mi svi drugi, nasla I dosta pozitivnih primjera , puno dobrih ljudi koji vracaju vjeru u dobrotu, a I pruzaju primjer kako se I sami trebamo ponasati.
Jos samo jedna sitnica, nisu ni kod nas, ni u najbolja vremena svi ljudi bili cvjecke, a boga mi nisu ni danas.
Uostalom, ne bi mi danas ni pisali o svemu ovome da jesu, a ne bi ni bili gdje jesmo.
Pozdrav blogerima

Thursday, 08 February, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Mislim da na tu temu kraja nema, u svakom gradu, svakoj zemlji gdje smo se nasli, druga prica.Ovdje mozes biti vrag, samo nemoj biti bez religije.To je sastavni dio drustvenog zivota.

Moja Dada dosla sa sinom Neckom u Njemacku,on prvacic.Ona tek pokoju rijec njemackog naucila, on na srecu progovori za dva mjeseca, u skolu krenu sa tecnim znanjem njemackog, bez akcenta. Niko ne vjeruje da su tek dosli. Nakon prvih par skolskih dana dodje Necko kuci i pita moju Dadu: - mama, sta sam ja? Ona onako zbunjena - pa Bosanac, sta bi bio- ma neeee, odgovori on, -mislim ono...katholisch ili evangelisch- jer je u Njemackoj vjeronauk takodjer obavezan predmet i sva djeca idu na jednu ili drugu religiju. Dada zasta, ne zna sta ce reci, mi odgojeni (kao i skoro sva nasa generacija) kao ateisti, pa kako toga ovdje nema, te da dijete ne zbunjuje socijalistickim pricama i da skine temu vjeronauka s dnevnog reda, ona odgovori na brzinu: ti si sine muslim (tako zovu ovdje pripadnika islamske religije), a on ce na to: - dobro mama muslim, ali ...muslim katholisch, ili ... muslim evangelisch?

Jasna

p.s. moja Dada otisla razgovarati sa razrednikom, objasnila "slucaj", a on joj rece da pita Necka gdje bi on zelio ici, ako ona nema nista protiv. Ona kao i Majda, u zelji da se dijete ne odvaja od ostale djece, ponudi mu obe opcije,on se odluci za evangelisch, tamo mu isao najbolji drug, pa na kraju od vica ispade istina. On posta zbilja muslim evangelisch, o cemu se na skoli na roditeljskim sastancima jos dugo pricalo.

Thursday, 08 February, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Citam Majdin prilog i vratih se mislima u BL,'94-'95 god., moja kcerka Alma je isla u 3-ci razred OS "Georgi Stojkov-Rakovski".Uveli su veronauku u skoli, poslali po djeci obavjestenje i na nama roditeljima je bilo da odlucimo da li smo za ili protiv.Alma svojim okicama gleda i kaze: "Mama, ima neki novi momak u skoli mlad, lijep ima oko 25 god.sve starije curice se zaljubule u njega, a svi ga zovu Oce, predaje veronauku, ali ne mogu svi ici na taj cas. Kazu samo srbi mogu, a hrvati i "muslimi" ne mogu nikako. Mama , a sta smo mi?". Osjetila sam njenu zbunjenost, ali nismo mi ni trebali donijeti odluku, Otac (Pop) je odlucio da Alma prisustvuje nastavi, ali da ne moze biti ocijenjena jer je za nju taj predmet "neobavezan".
To me opet vratilo u daleku '73 god. Moja porodica je te godine doselila iz Makedonije u BL.Moj prvi dan u skoli i moj prvi nacionalni popis ucenika. Koliko srba,hrvata muslimana..Ja dolazim kuci sa istim pitanjem pred ocem (Jusuf)i mamom (Slobodanka). Mama izgubila dva brata prvoborca u ratu,otac prvoborac, pukovnik u penziji, vele:"Samo ti njima kceri reci da si ti dijete i nista vise".Slijedeci dan ja dolazim sa odgovorom, njima nije jasno, i "oni" me svrstase u muslimane.
Zakljucak: Nije vazno koliko ti licno hoces ili neces da budes dio necega uvijek ce se naci ONI koji ce odluciti u tvoje ime.
Zato glavu gore i budi ono sto hoces, a ONI neka misle sta god hoce.
Iz licnog iskustva znam da nije lako ne "pripadati" necemu ali i ja i suprug Muris smo dozvolili i kcerki Almi(21) i sinu Mirzi(18) da sami odluce kojim ce putem.Njihovo izbor je AGNOSTIK.

Thursday, 08 February, 2007  
Anonymous Anonymous said...

U Australiji je vjeronauka obavezna samo u privatnim skolama koje su uglavnom (95% njih) katolicke ili anglikanske. U drzavnim skolama nema vjeronauke tako da nasa djeca, a ni mi roditelji, se nismo susretali sa tim problemima kao vi u Evropi.
No, ja bih radije potegla diskusiju kako mi vidimo ulogu crkve i religije u danasnjem drustvu. Koliko je ona samo tradicija a koliko stvarno vjerovanje. Koliko je Marksova teorija o religiji daleko od realizacije?

Karmen

Monday, 12 February, 2007  
Blogger co said...

Karmen me povuce za jezik pa evo da i ja nesto napisem o ovoj temi, ako nista, da bar izgleda da se na ovom blogu nesto dogadja.

Svoje misljenje o religiji sam vec vise puta iznosio i vjerojatno necu reci nista novo. A prije nego sto zaglibim u dublje vode, da se na pocetku izjasnim: uvijek sam postovao prave, iskrene vjernike, jer takve osobe nikada nece uciniti nista lose nikome, jer tako ih uci njihova vjera. Imao sam srecu da poznajem ili sam poznavao neke od njih i svoje rijeci ponovo potkrepljujem vlastitim iskustvom.

A o onima koji su se pojavili tokom devedesetih i poslije bih mogao danima pisati i ni tada ne bih mogao sve reci.

Sjecam se ratnih dana u Banjaluci i drama kroz koje su tadasnji osnovci prolazili. Ne znam koliko se tih dana sjeca nasa kcer Sanja, ali bilo je tu svega: i pitanja, i placa, i ruznih komentara od strane ucitelja, i ‘svjetovnog’ ucenja popa, koji je kao primjere uzornosti navodio i onoga kojega vec godinama ‘ganjaju’ po Bosni, ali ga ‘ne mogu’ naci. Davor nam nikada nista nije spominjao, pa o njegovim iskustvima ne mogu govoriti (bilo bi dobro da nam se javi i da nam napise kako je to kod njega izgledalo).

Ne sjecam se da je za vrijeme jednogodisnjeg izbjeglickog boravka u Zagrebu bilo ikakvog pominjanja vjeronauka. Ni Sanja ni Davor ga nisu pominjali pa zakljucujem da su oni sami odlucili da na casove ne idu. Mozda opet nemam sve informacije pa cu ovdje ispasti kao roditelj koji se nije dovoljno brinuo o svojoj djeci.

Ovdje u Americi su oboje isli u ‘public’ skolu u kojoj (koliko znam) takav predmet ne postoji, tako da su nasi problemi tim bili manji. U privatnim, uglavnom katolickim, skolama je molitva i vjeronauk sastavni dio skolovanja, sto je po meni razumljivo.

O vjeri i njenoj ulozi u svakodnevnom zivotu bi se moglo mnogo toga pisati. Svi smo bili svjedoci sta se desilo na nasim prostorima i imali priliku da osjetimo ulogu crkve na dogadjanja. Svi smo imali prilike da vidimo transformacije preko noci, kada su umrli partijasi postajali najvjernije sluge bozije. Takvi su nam, uglavnom, odredjivali sudbinu i moje misljenje o njima nema potrebe da iznosim.

O crkvi u Americi je mnogo toga poznato a moglo bi se pisati danima. Amerika je velika zemlja , crkava i vjera, vjerskih grupa, fanatika, i kojekakvih mesija je toliko da se covjek vrlo lako u svemu tome izgubi. Za vecinu amerikanaca je nezamislivo da netko ne ide u crkvu ili da ne vjeruje u boga. U isto vrijeme kriminala i lopovluka ima na sve strane, cak vrlo cesto i u samim ‘bozjim kucama’. Crkve se mogu naci na sve strane, cak ih negdje ima vise nego stanovnika. Ima i mnogo pozitivnih stvari o kojima se takodje mozete mnogo toga reci pa cu vjerojatno neki od buducih priloga posvetiti tim temama.

Tuesday, 13 February, 2007  

Post a Comment

<< Home