SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, February 16, 2007

Kastel Luksic, ljeto 1960.

Vec odavno se spremam da napravim prilog o jenom davnom ljetovanju 1960. godine u Kastel Luksicu koje je bio organizirano od strane DTV Partizana. Sacuvala sam nekoliko fotografija na kojima se moze vidjeti dosta Banjalucana. Bas me zanimada li ce se neko od posjetioca ovog bloga prepoznati na ovom slikama?

Bilo je to moje prvo ljetovanje na moru, prvi put spavanje na slami pod satorom. Sjecam se da sam bila zbunjena zbog mnostva djece oko mene za vrijeme rucka i da sam prvi dan prosula vrucu supu na sebe. Meni se najvise svidjala uzina koja se dijelila izmedju glavnih obroka.

Putovalo se naravno vozom, koji je kretao sa stare zeljeznicke stanice u gradu, koji je bio krcat pa smo mi djeca spavali na mjesu za prtljag. Vozilo se cijelu noc, da bi se u zoru stiglo u Split.

Zauvjek mi je ostao u sjecanju trenutak kad sam prvi put ugledala more.

To ljetovanje je bilo intersantno i zbog toga sto se na jednom mjestu naslo mnogo poznatih banjaluckih glumaca, sportasa i sportskih radnika. Moj tata je, kao ugostitelj, bio zaduzen za klopu, tako da smo mi familija isli besplatno.

Sjecam se da smo svako vece imali neku zabavu. Obicno je pocinjala sa djecijim programom (recitacije, razna takmicenja itd), zatim su glumci imali svoje predstave, a zavrsavalo se uvijek sa plesom. Sve se to meni urezalo duboko u sjecanje. Bilo je to naravno doba kad smo svi bili siromasni, ali puni duha i ideja. Naravo da se tada nije znalo ni ko je kakve nacionalnosti i vjere.

Povratak kuci nije naravno bio manje interesantan. Opet voz, spavanje na spratu, kupe pun k’o sib’ca. Kuci se nosilo naravno sve sto nam je moglo pruduziti sjecanje na more i Kastele: demizonke sa vinom, olianderi, belagonije, masline, skoljke i poneki supljikavi kamen.

Od tada se skoro svake godine odlazilo na more ali ne sa Partizanom i nije vise bilo tako zanimljivo, ali se uvijek vracalo kuci sa demizonkama punim vina i olianderima. Ja sam naravno i dan danas sacuvala tu tradiciju pa sam predprosle godine sa ljetovanja na Hvaru donijela jedan mali pelcer oliandera, koji je vec prosle godine dosta narastao i vec cvjetao. Sada ga drzim u kuhinji jer to je moj mali suvenir i sigurno jedini oliander u Carnegie-u a mozda i u Pittsburgh-u.


Nera

Labels: ,

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Draga Mirjana,

Posto Ti se prvi put obracam na blogu hocu da pozdravim mog bivseg radnog kolegu Stancica.
Moguce je da nismo bili u istoj smjeni, ali se vrlo dobro sjecam Vlade Ercega jer je bio jedan od glavnih organizatora i on se moze vidjeti na par slika.
Na slikama sa broda su Dane i Nada (sekretarica u Prostornoj)oboje radili i R.C. Nazalost dok sam radila sa Nadom, nisam ni slutila da se radi o istoj osobi. Tek kad je preminula, saznala sam to od moje mame.

Pozdrav iz hladnog Pittsburgha,

Nera

Friday, 16 February, 2007  
Anonymous Anonymous said...

I ja sam bio tada i mislim da smo moja sestra, brat i ja na skupnoj slici sa natpisom DTV "Partizan".
Medjutim, onda bi ta slika morala biti iz Kastel Sucurca.Moja familija je stanovala"privatno" pokraj fabrike "Jugoplastika" .Iz slucajnog poznanstva sa gazdama se razvilo malo prijateljstvo sa tom porodicom pa smo im kcerku, raspustenicu pokusali"spariti" sa nasim prijateljem, "raspustencem", poznatim Banjaluckim sportasem. Nije uspjelo! Medjutim, kako se zivot igra sa nama dogodilo se da sam pomenutu gospodju prepoznao gotovo 20 godina kasnije u Zadru kada sam sluzio vojni rok, naravno u 28-oj godini zivota.Posjetila je jednog vojnika iz moje jedinice.Poslije je ostavio mladu zenu i dijete i ozenio pomenutu gospodju iako bi mu njena kcerka po godinama potpuno odgovarala i bila jako zgodna.Prije par godina sam ga sreo u Splitu i rekao mi je da je u medjuvremenu umrla.Kada sam mu u ono vojnicko doba rekao kako se ona zove i opisao njenu kucu pokraj pruge u Sucurcu dugo mi nije vjerovao da mu nisam otvarao postu i poprijeko me je gledao.Tako sam ga patio jedno vrijeme a onda sam mu ispricao pricu o ljetovanju sto mi nije odmah kupio dok mu gospodja nije sve potvrdila .Mnogo toga zacas zaboravim ali face mi dugo ostaju u sjecanju ili neki sitni detaljcici pa mi se pocesto desavaju ovakve epizodice.
Eto jedan mali prigodni trac!
Pozdrav od tracibabe!

Wednesday, 21 February, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Znam da me nema na slikama ali sam ih pažljivo pregledao. Nisam pronašao čak ni poznanike. Osjetio sam miris 'onog' mora i sjetio se modnog trenda: muške gaćice na 'čizu'.

Wednesday, 28 February, 2007  

Post a Comment

<< Home