SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, February 28, 2007

Turisti u Banjaluci

Prije par godina tata i baka isli su nesto obavit u Banjaluku, pa mi se ucini dobra ideja da i ja podjem sa njima, a usto da povedem i jednu prijateljicu iz Zagreba da vidi malo moj rodni grad.

Tako smo ja i Lidija stigle u Banjaluku i obisle prvo moju rodbinu tetku Isku i daidzu Medu i onda put pod noge. Pokazivala sam tako ja njoj neke znamenitosti Banjaluke, kao npr. Most, Kastel, itd. i unatoc svemu lijepom, Lidija oduševljena, pazite sad - s ćirilicom. Meni mrak na očima. A ona nesvjesno, kako ne zna ćirilicu i to joj je nešto novo, „Majda, Majda“, pa prstom u neku reklamu sta piše ovdje, pa šta piše ondje - ja luda. Čitam ja njoj, a ona ko malo dijete, sva sretna kad ona nešto sama pročita.

Stigosmo mi u banku ispod Boske da promjenimo malo para koji ce nam trebat za cevape koju cugu i tako. Cekamo u redu, a Lidija prica:“Kaj ovo, Kaj ono…?“ ja sutim samo smjeskam se nesto, muka mi, svi gledaju u nas (stigli im turisti), ne smijem ovoj nista rec mislim prepast ce se, pa gdje smo onda. Nastavismo mi nase putovanje, banku podnesosmo stojecki (niko nista nije reko) moraju i oni bit fini prema turistima.

Kako smo ja i ona u to vrijeme brijale na neku alternativu bile smo presretne kada smo ugledale stand kraj pozorista sa bedzevima. Dodjosmo mi do standa, a tamo neki ciko juznosrbijanac-moja osobna procjena. Pola bedzeva na cirilici sto je Lidiji bilo super, ono bas su posebni niko nece imat takav u Zagrebu. Tako Lidija malo, malo pita mene: “A sta pise na ovom,… a sta na ovom,…“? Ja po neki procitam, po neki nemam pojma. Uze Lidija jedan u ruku, pa ponovo:“Majda, a sta pise na ovom“?, ja pogleda ne znam ni rijec, al u to uleti ciko, pa kaze:“Ziv je cica, umro nije“!Kako je bilo puno z i c ja nisam znala. Lidija se odvali od smijeha kao ono koja glupost, bas je super. Kupimo mi tako par bedzeva ona na cirilici ja na latinici i u tim i onaj sa cicom. Idemo mi dalje po Banjaluci na cevape, na kafu, a Lidiji ne izlazi iz glave onaj bedz, pa kaze ona meni:“ To ti je Majda sigurno neka pjesma“ ja ono nemam pojma nit me interesira sta je. Kaze ona pitat cemo mi tvog starog mozda ce on znat. Doslo vece tata i baka obavili sta su trebali, sastali se mi oprostili se sa familijom i nazad za Zagreb. Tata vozi, baka pjeva:“Vracam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…“ Lidija i ja pucamo od smijeha sto baka pjeva i sjeti se Lidija bedza, pa izvadi bedz i upita Zdravka jel to neka pjesma? Tata kad je vidio sta smo mi ponjele odsjekose se covjeku noge, pa podje sta je vama, pa jel vi znate ko je to, a nas dvije ono, pa KO? Zdravko odma kreno sa savjetima: „ne moj slucajno da bi to nosila po Zagrebu, baci to, sta ce ti,…“ Ja i ona ono scucurile se iza gledamo jedna u drugu i mislimo si samo koje smo mi…!!!

Bilo je to eto fino jedno malo druzenje u Banjaluci, al ne mogu, a da se ne zapitam kakvu je sliku Lidija ponjela o tom gradu i zasto joj se toliko svidjela ta cirilica koja je na skoro svakoj reklami. Pokusavala sam to njezino zanimanje za tim pismom koje mi nije ni malo simpaticno (moram priznati) opravdati sa cinjenicom da ona studira antropologiju i etnologiju, pa ko biva to bi mogao biti razlog tolikog njenog interesovanja. U tim nekim trenutcima sam vidjela da ljudi koji hvala bogu nisu prosli kroz neke ratne situacije opste ne mogu da shvate sta je to. Zato mozda i imam toliku zelju da neke stvari podjelim bas sa vama, jer imam osjecaj da samo mi tako nesto mozemo da razumjemo.

Zapitam se i danas kakva je to sad Banjaluka gdje pisu „pjesme“ po bedzevima, krivo mi sto se Lidiji svidjela ova Banjaluka (ne znam sto sam zeljela cut), krivo mi sto joj se svidla cirilica, na kraju mi bi krivo i sto sam ju povela.

P.S.
Danas dan se sjetim onog cike za standom i pitam se sta je taj covjek mislio kada smo nas dvije sasvim naivno kupile onaj bedz, a nismo ga znale ni procitat, a kamo li njegovo pravo znacenje i kada smo o njemu komentirale na turistickom naglasku.


Majda

Labels:

Tuesday, February 27, 2007

Biljana

(iz neobjavljene knjige „U ime naroda!“)

Danas bi imala 27 godina.

Jos osjecam njen cvrsti zagrljaj. Visoka mrsava osamnaestogodisnja djevojka obuhvatila je moja ramena ponavljajuci neprestano - mama moje Ane, mama moje Ane, je li to moguce?

Kad je otvorila vrata izgubila sam osjecaj za prostor i vrijeme, trajalo je nekoliko sekundi dok me je prepoznala, a onda ovaj zagrljaj koji nije prestajao. Plakale smo obje izgubljele u poplavi osjecaja. Kad sam poslije ni sama ne znam koliko vremena podigla glavu, ugledala sam skamenjena lica njenih roditelja. Stajali su na vratima svoga stana i nijemo promatrali ovaj susret.

Bila je najbolja prijateljica moje kcerke iz djetinjstva. I jedina. Do danas. Odrasle su u Banja Luci u komsiluku, isle u isti vrtic, istu (Brace Pavlic) skolu, zajedno slavile rodjendane… Do 1992. godine. Tad je sva ludost ovog svijeta pocela za nasu nesretnu djecu, sva radost gotovo zauvijek prestala. Nisu se smjele niti pozdraviti, otisli smo tajno. Biljana je ostala.

Prosle su godine. Moj prvi odlazak poslije rata za Banja Luku. Jedino pitanje moje Ane je bilo hocu li posjetiti Biljanu. Obecala sam iako nisam znala sta me tamo ceka, hocu li uopste smjeti slobodno hodati banjaluckim ulicama.

Pozvonila sam na vrata stana gdje su i ranije stanovali. Tresla sam se od uzbudjenja. U ime moje kcerke koja nikada poslije nije imala prijateljicu, u ime tada 12-ogodisnjeg djeteta koje je u svakoj curici u Njemackoj trazilo Biljanu, izgubljeno prijateljstvo i izgubljeno djetinjstvo.

Sjedila je na kaucu pored mene ne ispustajuci moju ruku, ljubila me svakih pet minuta neprestano ponavljajuci: - Zar je moguce da ponovo vidim mamu moje Ane? - Sa ushicenjem je gledala Anine slike. Visoka djevojka kao i ona promatrala ju je sa slika. Davno su prestale biti djeca.

Spakovala je paketic za Anu.

Dragocjene sitnice je sve sto je od nje ostalo. Poginula je u saobracajnoj nesreci u maju 2001. Nisu se uspjele nikada vise vidjeti. A ja i danas osjecam njene tople suze koje su se slijevale s njenog lica na moje u zagrljaju koji sam mislila da nikad nece prestati, zagrljaju koji je bio namijenjen mojoj Ani.

Jasna Prpic

Labels:

Friday, February 23, 2007

Melbourne

Melbourne je glavni grad Victorije i kulturni "hub" Australije. Po broju stanovnika je drugi po velicini a od Sydney-a je mladji za nekih pedeset godina. Dva grada se u potpunosti razlikuju, cak i struktura stanovnistva koja je u startu naseljavala ove gradove je bila razlicita. Melburnians vole reci, i ponose se time, da su ovaj grad naseljavali srednja i visa klasa dok je Sydney uglavnom u ranim pocecima stvaranja naseljavan robijasima ("convicts") i nizom klasom. Za razliku od Sydney-a, Melbourne nema ni lijepu luku ni lijepe plaze ali zato ima rijeku (Yarra River) uz koju se odvija sav zivot grada. Tu na obali je i cuveni "Crown Casino" (najveci na juznoj hemisferi) sa brojnim kockarnicama: za obicne smrtnike u prizemlju (priznajem da sam isla par puta) a za one bogate koje samo u filmovima vidjamo, na gornjim katovima. Unutar samog compleksa, pored kockarnica, je preko 40 restorana, kafica, barova, kina i nocnih klubova.

Urbanisticki, Melbourne je veoma razvucen, sirokih ulica pod pravim uglom, prepun parkova, cvijeca, uredjenih vrtova i drveca – listopadnog i zimzelenog, mjesavina sjeverne Evrope i Mediterana. Cuven je po dobrim stvarima u zivotu - modi, dobroj hrani, zabavi i sportu. Ovo je grad stila, arhitecture, tramvaja (jedini u Australiji grad sa tramvajima), pozorista i umjetnosti. Kazu da je grad sa najbogatijim nocnim zivotom u zemlji. Lud je za sportom i jedini je grad u svijetu sa pet sportskih compleksa svjetske klase smjestenih uz skoro sam centar grada. Svake godine grad je domacim brojnim festivalima iz kulture i umjetnosti ukljucujuci festival mode i filma. Godisnji kalendar je popunjen raznim sportskim i kulturnim manifestacijama: Australian Open Tennis Championships (upravo zavrsen proslog mjeseca), Foster’s Australian Formula One Grand Prix, Melbourne International Comedy Festival, The Melbourne Food and Wine Festival, Spring Racing Carnival (vrijeme kad se odrzavaju poznate konjske trke koje mi ovdje zovemo The Melbourne Cup), Melbourne International Arts Festival, Melbourne International Flower and Garden Show i brojni drugi vise lokalnog znacaja. Grad ima mnostvo umjetnickih galerija, pozorista i kulturnih centara svih vrsta. Preko cijele godine se nesto desava pa se s pravom kaze da je Melbourne cuven po svemu sto zadovoljava mnostvo ("crowd-pleasing events").

Simboli Melbourne-a koji se pojavljuju na svim razglednicama su, pored Casina, i novosagradjeni Federation Square, Art Centar sa svojim siljatim tornjem, cije su pozorisne i koncertna dvorana izgradjene pod zemljom, u nivou rijeke Yarre, kako bi se postigla sto bolja akusticnost dvorana. i naravno, tu je nezaobilazna kucica kapetana Kuka (“Cooks’ Cottage"), izgradjena u Engleskoj 1755 a prenesena u Australiju 1933. To je jedina gradjevina u Melbourne-u koja datira iz 18 vijeka.

Federation Square je svecano otvoren 26 Octobra 2002 povodom stogodisnjice postojanja Federacije i stvaranja australske nacije. Sastoji se zapravo u nekoliko zgrada postavljenih u polukrug, medjusobno pvezanih odvratnom metalnom konstrukcijom. Nedavno je proglasen najruznijim objektom ikada napravljenim ali ga Melburnians vole jer je naprosto, jedinsven u svojoj ruznoci. i jos nesto – zadnji je krik architecture i dizajna: nema apsolutno nijednog pravog ugla, sve je iskrivljeno, nagnuto, neregularno. Unutar njega je mnostvo restorana i galerija i mjesto je najveceg okupljanja Melburncana.

Slijedeci u nizu dogadjanja u Melbourne-u su “Festival hrane i vina” i “Formula One” pa se nadam da cu poslati nesto priloga i odatle.

Karmen

Labels:

Thursday, February 22, 2007

Razglednice

Od vremena kako sam postala vlasnik jedne digitalne kamere, uvijek kad negdje idem pravim svoje razglednice. Onda, cesto, nakon zavrsenog putovanja uzivam u svojim razglednicama, prisjecam se dogadjaja i ljudi koji su s njima povezani. Voljela bih da imam dara kao Canak (samo za Canka: nedostaju nam tvoji prilozi ) pa da tekstom docaram ta putovanja na nacin kako on to radi, sa puno duha i humora. Nazalost.

Lanjske godine smo isli u posjetu nasim dragim Huzbasicima, Radi i Jasku, koji zive u neposrednoj blizini Los Angeles-a u predivnom mjetu Santa Clarita. To je predivan gradic sa jos ljepsom klimom, kao uostalom cijela juzna Kalifornija. Nasi domacini su zeljeli da nam pokazu znamenitosti, barem ono sto su oni do tada upoznali, posto su i sami zivjeli tu tek godinu dana. Potrudili su se da nas odvedu da vidimo zaista interesantna mjesta. Bili smo u prelijepom i vrlo interesantnom Getty Muzeju, na Beverly Hills-u , u Hollywood-u, a tresnja na slag je bila radnja nasih bivsih sugradjana, familije Slipac.

Isli smo u Hollywood da bi kasnije mogli reci..’Cuj cit’o, ..hod’o’, sjecate se sigurno onog starog vica.

Getty muzej je moderno zdanje sa nekoliko zgrada, sa stalnom postavkom slika i skulptura , bibliotekom, predivnim parkom, i sta sve ne. Stalno se organizuju specijalne izlozbe sa umjetnickim djelima iz cijelog svijeta. Muzej se nalazi na brdu i do njega se moze doci samo malim vozom koji vozi od parkinga svakih deset minuta. Americki muzeji su puno drugaciji od onih kod nas ( barem iz onih kojih se ja sjecam iz predratnih vremena). Prije svega, uvijek je puno posjetilaca, obicno postoje i specijalni programi kojima se privlaci odredjena vrsta publike, napr. djeca , penzioneri, studenti, ljudi iz udaljenih mjesta dolaze specijalnim autobusima. Naravno da ni ovaj muzej nije izuzetak. Kako je bio predivan proljetni dan, najvise posjetilaca je ipak uzivalo u parku. Medjutim, mi smo iskoristili sansu pa smo uzivali i u slikama poznatih majstora predstavljenih u okviru stalne postavke. Nismo imali vremena da posjetimo i specijalnu izlozbu koja je bila na rasporedu tih dana. Ukoliko nekog interesuje da sazna nesto vise ovdje je web site:


http://www.getty.edu/art/gettyguide/

Poslije razgledanja Muzeja smo ‘otisli u grad’. Naravno da se i tamo imalo sta vidjeti. Drvece, cija stabla su tako velika da treba najmanje tri-cetriri covjeka da rasirenih ruku stanu oko njega da bi ga ‘opasali’. Na slici se da vidjeti kako sjedimo na korijenju jednog takvog drveta. Jedna od razglednica pokazuje izgradnju buduce luksuzne vile, koja ce sigurno imati cijenu od nekoliko miliona, obzirom na velicinu i lokaciju. Sve sama ‘talasika’ kako mi to kazemo. Nigdje betona, ni betonskih blokova, a cigla dodje tek na kraju, za ukras. Sve nekakve dascice. Kad sam prvi put vidjela te dascice od kojih se ovdje prave kuce, zaplakala sam. Poslije sam se navikla i shvatila da to i nije tako strasno, pogotovo kad je dobra izolacija i imas grijanje i hladjenje. Medjutim, kad je oluja ili nestane struje, e onda…

Hollywood je prica za sebe. Sve izvan zone gdje se krecu ‘zvijezde’ i turisti je isto kao i svakom drugom americkom gradu. Obicne kuce, istroseni asfalt i rupe u njemu, hiljade auta …. Cini ti se da je sve isto i onda najednom samo dva coska dalje, ulice sa palmama, vilama, bazenima, prelijepo uredjenim bastama…

Prije oho-ho godina, kad se nekoliko nasih radnih kolega vratilo sa specijalizacije u LA, mi smo slusali njihove price o drvenim kucama, o ogromnim razlikama u izgledu dijelova grada u kojima zive bogati i dijelovima grada gdje su ostali, sve nam je to bilo strano i nezamislivo. Medjutim, to je tako lako vidjeti u samo jednoj kratkoj voznji ulicama bilo kojeg grada. Nazalost, nisam uspjela napraviti ni jednu razglednicu u tim ulicama…. morala promijeniti baterije.

Nekoliko razglednica koje sam napravila su sa Sunset Boulevard-a, ispred kina KODAK gdje se dodjeljuje ‘Oskar’. Mi smo bili samo jednu sedmicu prije dodjele. Sve je bilo u znaku Oskara , hiljade turista, foto aparati, kamere, ljudi koji zradjuju za svakodnevni zivot setajuci po trotoaru u kostimima poznatih filmskih junaka. Carli Caplin pod ruku sa Supemenom ili Betmenom, Paja Patak i Miki Maus, "Debeli i Mrsavi’, kauboji, indijanci i da ih vec sve ne nabrajam… Biznis sa dobrom dozom kica….suveniri…starlete… Montazna sjedista su vec tu i samo cekaju da budu prekrivena i uljepsana za one koji ce doci da gledaju paradu, da se slikaju, da vide i da budu vidjeni , pripremaju se i ostale sitnice, reklame, restorani, hoteli,….

Sljedece subote bio je prenos dodjele Oskara na TV. Sve je izgledalo nekako drugacije, puno sljokica , limuzina, zvijezda i zvijezdica……a mi smo se radije sjecali smjeha i svakog trenutka provedenog kod gostoprimljivih Huzbasica i jedva cekali da se opet vidimo s njima.

Emira

P.S. Evo stigoh veceras u LA, planiram da se vidim sa Huzbasicima, pa ce biti jos novosti. Za prekide u javljanju se unaprijed izvinjavam. - Co

Labels:

Wednesday, February 21, 2007

Janja

Siguran sam da ovakvih prica ima jos, da je slicnih susreta bilo ili ce ih tek biti, samo ja za njih ne znam pa ne mogu o njima pisati. Zato pisem o ovom, jer se dugo ocekivao i konacno, proslog oktobra, nakon punih trinaest godina, i desio.

Kada je tamo 80-tih trebalo naci rjesenje za cuvanje djece, kuma Aida nam predlozi zenu iz njene zgrade, zapravo iz stana preko puta njenog. Nije trebalo mnogo da se dogovara i Janja je pristala da preizme brigu o Sanji, a uz put i Davoru, koji je bio nesto stariji i vec duze vremena isao u vrtic.

Janja je stizala svako jutro na vrijeme, kao svicarski sat. Kisa, snijeg, mraz, “nista je nije moglo iznenaditi”. Djeci je “upala kasika u med”: Davor je mogao duze odspavati prije jutarnje skole, topao dorucak je uvijek bio spreman, stvari spremne za skolu. Sanja je bila posebna prica. Janja je posebno bila 'slaba' prema njoj, a ona, kako to obicno biva, je iskoristila situaciju i od prvog dana preuzela 'komandu' u svoje ruke. Dorucak se donosio u krevet, igracke bi se razbacivale po stanu, radilo se sta se hoce. Kada bi se mi vratili kuci, stan je bio besprijekorno uredjen, sudje oprano, kreveti zategnuti, nitko ne bi pomislio da je tokom dana licio na bojno polje.

Jedan iznenadan posjet u toku radnog vremena i sok: stan okrenut naopacke. Igracke na sve strane, Sanja se izvalila na kaucu a Janja je hrani kao malu bebu. Ali sta da covjek uradi, djeci je bilo lijepo, covjek se nije mogao naljutiti na Janju koja je sve cinila da djeca osjete toplinu doma koja u danasnje doba mnogima nedostaje.

Labels: ,

Rat stize, ostade se bez posla (znate ono, suprug se nije odazvao u rezervu), nije se imalo potrebe za Janjinim uslugama. Janja je takodjer brinula svoje brige. U pocetku je jos uvijek ponekad svracala da vidi svoju Sanju. Vrijeme se blizilo nasem odlasku i gotovo da nitko nije razmisljao sta to znaci za Sanju i Janju. Jedna odlazi u nepoznato, druga ostaje u neizvjenosti. Nitko nije razmisljao da li ce se ikada vise sresti. U to doba Amerika nije bila ni u snovima.

Desi se se sto se desi: Sanja stize u Zagreb, pa zatim u Ameriku, a Janja ostade u Banjaluci. Jedna o drugoj nisu godinama znale ama bas nista. Kasnije, mnogo kasnije, pokoja vijest bi procurila i to je bilo sve.

Proslog oktobra, konacno, ukaza se prilika za ponovni susret. Sanja je, tokom skolskog prekida, ‘skoknula’ iz Rima u stare krajeve, pa tako stize i u Banjaluku. Rekose joj da Janja sada zivi u “Srpskom Milanovcu” (o boze, ljudska glupost je beskonacna) i ona se zaputi u te “nove krajeve”.

Mogu samo zamisljati kako je taj susret protekao. Sanja nam je pricala da je bilo puno suza, ali i puno srece. Janju su stigle godine, oci je slabije sluze, ali se jos uvijek drzi. Sanja je ostala cijeli dan u posjeti i tek uvece se vratila u grad. Tako nastade i ona prva fotografija, za uspomenu i dugo sjecanje, sto bi rekli nasi ljudi. A ova druga je iz onih mirnih, lijepih vremena, kada nitko nije pomisljao da ce se ova prica jednog dana pojaviti na nekom tamo blogu.

A koliko bi se ovakvih prica jos moglo ispricati?

Labels: ,

Tuesday, February 20, 2007

In Memoriam - Azra Talovic

Majda mi je poslala ovu tuznu vijest:

Evo javljam se sa jednom tuznom vjescu! Juce 19.02. u Banjaluci je umrla Azra Talović, djevojački Sabljaković. Profesorica geografije koja je predavala u mnogim banjaluckim skolama.

Profesoricu Talovic nism licno poznavao ali vjerujem da medju posjetiocima bloga ima onih koji su je poznavali.

Familijama Talovic i Sabljakovic upucijem iskreno saucesce.

Labels:

Gost

Dragi blogeri.

Ova put vam zelim predstaviti jednog malog kengura koji je jedne nove godine proveo par dana kod nas "u gostima". Ostavsi siroce dospio je u Institut koji se bavi ispitivanjem raznih vrsta mlijeka. Kako se Institut zatvara preko praznika, morao se naci privremeni smjestaj za malog kengurcica pa ga je tako djevojka moga sina Davora, koja tamo radi, donijela nama. Nemam rijeci da iskazem koliko smo ga obozavali. Bio nam je prava zabava, (osim naravno nasem macku koji se tih dana osjetio zapostavljenim pa je otisao od kuce na par dana). Spavao je u platnenoj vreci, potpuno zatvorenoj, sto mu na neki nacin simulira torbu majke. Hranili smo ga na flasicu, pravim kengurovim mlijekom i povremeno pustali da protrci okolo. Naravno, kad su praznici prosli, kengurcic se vratio u Institut ali su nam ostale njegove slike za uspomenu.

Kenguri su endemska vrsta i zive samo na ovim prostorima. On i emu (takodje endemska ptica) su jedini u zivotinjskom svijetu koji ne mogu ici unatraske. Interesantna je prica kako je kengur dobio ime.

Kad su prvi istrazivaci (stigavsi brodom kapetana Kuka) vidjeli ovu cudnu zivotinju kako skace okolo, pitali su Aboridjine kako se zove. Oni su odgovarali sa "kangaroo" sto na nihovom jeziku znaci "ne razumijem". Bijelci, vjerujuci da svi znaju i razumiju engleski, prihvatili su to kao odgovor na njihovo pitanje, pa je tako kangaroo (ili kengur) dobio ime.

Veoma su mile i miroljubive zivotinje, mozete ih hraniti bez bojazni da ce vas napasti, osim ako se ne osjeti ugrozenim na neki nacin. Izvoz zivih kengura je zakonom zabranjem, osim u specijalne svrhe, kao sto su zooloski vrtovi.

Kengurovo meso je specijalitet i izvozi se ali u veoma ogranicenim kolicinama. Kad dodje vrijeme da ih ubiju u tu svrhu onda to obavlaju trenirani lovci jer smrt mora biti trenutna. Odabrani Komitet za pitanja zivotinja pri Australskom Senatu je, nakon dugotrajnog ispitivanja, zakljucio sljedece: "There is no doubt that the shooting of kangaroos by professional shooters is the most humane way of killing kangaroos".

Karmen

P.S. Na ovoj stranici mozete vidjeti jos nekoliko interesantnih slicica.

Labels:

Monday, February 19, 2007

Autobus

Po dolasku u USA smo zivjeli u Arlingtonu, a ja sam radila u Alexandriji. To su gradovi koji se nadovezuju jedni na druge I samo po tabli, na kojoj pise ime grada, znas da stizes u sljedeci.

Od naseg stana do moje firme bilo je oko 20 milja. Naravno, koristila sam javni prevoz tj. putovala gradskim autobusom svaki dan. Presjedanje obavezno, nekad dva, nekad tri. Zavisilo je od linije na koju se ubacim.

Voznja autobusom u USA je nesto sto me je u pocetku jako nerviralo, a kasnije bilo pravo zadovoljstvo. Razlog nerviranja je prije svega bilo to sto se vozaci nisu pridrzavali voznog reda. Cesto mi je znao autobus otici ispred nosa, iako sam trebala stici par minuta ranije. Jednostavno, vozac ne vidi nikog na stanici I ode, a ja samo deset metara do stanice. Kasnije kad te upoznaju, taman da si I 50 metara daleko, kad te vidi, on stane, ceka.
Kad smo dosli u USA iz Njemacke, nedostajala mi je tacnost autobusa I vozova. Tamo sve u minut, a ovdje kako kada. Tamo, autobus stoji na stanici, ako dodje slucajno ranije, ne daj boze otici pola sekunde prije, ali zato, ako zakasnis jednu sekundu, niko te ne ceka (i kad te vozac vidi, nece stati da udjes, ako kasnis).

Ovdje, za mene u ono doba, nerazumljiv raspored voznje, sve nesto drugacije, ‘sad ima, sad nema’. Nije nam se jednom desilo da cekamo autobus, a on ( to smo kasnije saznali) ide samo radnim danom, a mi cekamo subotom, onda kreni pjeske pa zalutaj, kuce oko nas , grad, a nigdje ni zive duse da upitas…pa kad nekog I vidis, de se snadji sa onom bijedom od engleskog…. Kasnije kad sam sve te fazone naucila, pohvatala redove voznje, vise nije bilo problema…uzivala sam u svakoj voznji….koristila vrijeme da citam, pisem pisma, slusam muziku ili jednostavno gledam kroz prozor. Ipak, najvise sam uzivala druzeci se s ljudima.

Jednog jutra, vozim se ja prvim autobusom , samo deset minuta voznje do presjedanja kad na putu zastoj…ko zna zbog cega …mozda saobracajka, mozda samo semafor ne radi..ko zna.. Vec sam postala nervozna…ako kasnim sa ovim autobusom , kad cu uhvatiti sljedeci ..kad stici na posao…. U to vrijeme sam umirala od straha da ne zakasnim, bojala se otkaza (kasnije se navikla). Autobus krenu, jos samo par minuta do polaska onog sljedeceg….opet mali zastoj… ja se vec pomirila sa sudbinom da kasnim,…. a par dana prije toga otpustili su jednog Pakistanca sto je zakasnio dva puta u zadnjih mjesec dana...sve mi se to vrti po glavi…priblizavamo se stanici I ja vec iz daljine vidim onaj moj sljedeci autobus kako odlazi…okrece oko parka …vozi dalje ..i …stade.

Stoji , ne mice. Onda se otvari mali prozor kraj sofera, on nesto mase, moj autobus se zaustavlja nekoliko metara prije parkinga, vozac prica s nekim preko radio veze I istovremeno meni isaretom govori da izlazim. Jedva sam ja to razumjela, nisam mislila da meni pokazuje. A kad sam izasla napolje, imala sam sta da vidim, onaj drugi autobus se sav nakrivio, jer su svi htjeli da gledaju kroz prozor da masu, da mi ‘pomognu’ da sto prije udjem. Po ulasku, moji stalni saputnici su mi objasnili kako je sofer cekao, I cekao da doceka moj autobus, a na kraju je ipak morao da krene, jer je bilo vec kranje vrijeme, a cak nisu bili sigurni da li stizem. I onda kad je taj autobus kruzio oko parka, neko me je ugledao, rekao soferu . On je odmah stao, iako to nikakav protokol ne predvidja pa nije ni dozvoljeno stajanje na tom dijelu ceste.

Ne trebam vam reci kako sam se tada osjecala, plakala i smijala se istovremeno… zbog pokazane ljudske topline u toj stranoj zemlji….od ljudi sa kojima dijelila samo tih pola sata voznje autobusom, radnim danom.


Emira

Labels: , ,

Sunday, February 18, 2007

Na put kuci u tudjinu

Mislim da je vecina bila u mogucnosti (pogotovo oni u Americi i Skandinaviji) da vidi film mlade Sabine Vajrace. Prekjuce 16. 02. 2007. Zagreb, kino Tuskanac ugostili su zagrebacke banjalucane. Bilo je tu puno svijeta meni vecinom nepoznatog al onim malo starijim bila je to odlicna prilika da sretnu poznata lica. Bio je to za mene malo cudan osjecaj. Konacno sam bila sa svojim narodom, sa svojom Banjalukom, a znala i prepoznala samo pokoje lice. Bilo je lijepo prepoznati na necijem licu da je Bosanac i cuti malo bosanskog naglaska, osjetiti miris bureka, cuti pokoju bosansku.

Srela sam tu malo i rodbine, mamine tetke, sestre poznatog banjalučkog glumca Adema Cejvana.

Ulaz je bio samo uz pozivnicu, a ja sam na Kajaku vidjela poziv i tako dosla do pozivnica naravno zahvaljujem se Sabini koja mi je ustupila par pozivnica i uljudno odgovorila mailom. Film je dokumentarni i pokazuje sto smo prosli svi mi koji smo morali izaci iz svojih domova i sve sto nas je snaslo u to nesretno doba. Drago mi je da je neko i to dokumentirao. Bosna je (poslije rata) pokazala sa dosta filmova sto ju je snaslo, al svi su ti filmovi vecinom vezani za sarajevski dio price. Oni su nazalost imali puno tezu situaciju nego mi u Banjaluci. I kod nas se ubijalo al ne u tolikoj mjeri svi to dobro znamo, pa necu duljiti. Mislim da je ovo prvi film koji izravno pokazuje Banjaluku i banjalucko podrucje i nase brige i probleme u to ratno doba. Kod nas je dosta knjiga napisano al ne znam da je bilo kakvog filma o tome. Film meni nije pokazao nista novo sto nisam znala, al mi je posebno drago da se i takvo nesto snimilo i da pokaze svijetu kako je Banjaluka postala najiseljeniji grad bivse Juge. Drago mi je da cu jednog dana svojoj djeci moci staviti cd i pokazati. Nadam se da ce biti jos filmova sa slicnom tematikom, jer ne smijemo dozvoliti da se zaborave takve stvari. Sabina nadalje u filmu pokazuje danasnju Banjaluku o kojoj ne zelim trositi rijeci. Ideja filma da se pokaze Banjaluka i ratna i poslijeratna problematika koja dolazi od mlade autorice je za svaku pohvalu.

„Ako zelis upoznati i voljeti svoju domovinu idi u tudjinu“! To je jedna poslovica koju sam nasla na netu. Ja nisam znala da zivim u Bosni dok nisam dosla u „tudjinu“ gdje me prozvase Bosankom i ukazase mi da potjecem iz Bosne, ukazase mi na to koliko volim svoju Bosnu. Mislim da smo mi volili svoju Bosnu i u Bosni, al danas skoro svaki dan razmisljamo o njoj, a to sigurno ne bi da smo u njoj. Mozda smo tu u prednosti? Sad nam je i nasa domovina postala tudjina, pa se sad to sve jos duplicira i mislim da smo i po tome jedinstveni.

Kako jos jedna poslovica kaze:

„Nesreca moze biti most na putu ka sreci“!

Pozdrav od Majde!


Majda je poslala par fotografija koje mozete naci o ovoj stranici. Kamera joj je 'zakazala' pa su mnoga lica ostala, nazalost, nezabiljezena.

O Sabininom filmu je receno i napisano mnogo toga. Za one koji bi htjeli saznati malo vise, evo jedan link:

www.backtobosnia.com

Labels:

Saturday, February 17, 2007

Čovječe, ne ljuti se

Freiburg, 12. februar 2007.

Prosli vikend nam dodjose Manceovi (Munira i Davor) iz Svicarske u posjetu.

Nakon sto bacismo jedan „đir“ gradom, pogostismo se dobrom janjetinom na ne-balkanski nacin. Ja pripremila spinjetke – ovdje aktuelne novozelandske janjetine - na saftu sa puno povrca, sto kod nas u Bosni prije nikad nisam vidjela, jer je meni bila poznata samo pecena janjetina ili na raznju, ili kod kuce u rerni sa krompirom. Moja mama razvi jos i burek, pa meraku ne bi nigdje kraja.

Kad otpuhnusmo uz kafu, krempite i mamine nenadmasne ruzice, navecer se zabavismo uz nepravedno gotovo zaboravljenu igru iz naseg djetinjstva „Čovječe, ne ljuti se“. Igrali smo je davno kao djeca sa nasim roditeljima, pa onda sa nasom djecom, a eto sad dodje vrijeme da je mi - djeca poigramo ponovo sa roditeljima, ali u zamijenjenim ulogama. Kraj danasnjih kompjutera, videa, gameboy-a i kojekakvih drugih tehnickih dostignuca za zabavu novog vremena, gotovo se i ne sjecam kad vidjeh da ovo neko igra.

Moja mama - majka Biba, kako je zove sve nase drustvo, koja je kod nas uvijek u posjeti preko zime, pravo se veselila igri, rijetki smijesak na njenom licu osta duze nego uopbicajeno sa svakom novom dobivenom sesticom. I naravno svakom prilikom kad srusi zeta na ulazu u kucu. Inace, nakon svega sto je prezivjela nije lako zainteresirati je za bilo sto, a jos manje od nje izmamiti osmjeh.

Eto osim lijepog sjecanja, igra „Čovječe ne ljuti se“ nam ponovo nakon niz godina donese smijeh, dobro raspolozenje i jos bolju terapiju.

U kasne sate kad je mama otisla spavati, nas cetvero zalomismo remi. Do u sitne sate, k´o u ona dobra – stara banjalucka vremena. Zene osvjetlase obraz, Mance i Prpic ostadose kratkih rukava.

…a ja se onda sjetih jednog ljetovanja nase zenske raje iz komsiluka (kod Crne kuce) u Kastel Starom neke davne 1972/73. godine: Zaga, sestre Knezicke (Rada i Nada) i ja. Imali veliku terasu uz more, pa kartanje po cijeli dan, al´ fali nam cetvrta, Nada nije znala igrati, a mi onda navali na nju da nauci, pa kad to ona podobro savlada, ne mogosmo ostati zive od nje. Hoce igrati dan-noc. Na kraju Nada kupi razglednicu i posla je roditeljima u Banjaluku sa slijedecim sadrzajem: „krasno se provodimo, jebes zivot bez karata!“

Zago, sjecas li se?


Jasna P.

P.S. Nekoliko fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Friday, February 16, 2007

Kastel Luksic, ljeto 1960.

Vec odavno se spremam da napravim prilog o jenom davnom ljetovanju 1960. godine u Kastel Luksicu koje je bio organizirano od strane DTV Partizana. Sacuvala sam nekoliko fotografija na kojima se moze vidjeti dosta Banjalucana. Bas me zanimada li ce se neko od posjetioca ovog bloga prepoznati na ovom slikama?

Bilo je to moje prvo ljetovanje na moru, prvi put spavanje na slami pod satorom. Sjecam se da sam bila zbunjena zbog mnostva djece oko mene za vrijeme rucka i da sam prvi dan prosula vrucu supu na sebe. Meni se najvise svidjala uzina koja se dijelila izmedju glavnih obroka.

Putovalo se naravno vozom, koji je kretao sa stare zeljeznicke stanice u gradu, koji je bio krcat pa smo mi djeca spavali na mjesu za prtljag. Vozilo se cijelu noc, da bi se u zoru stiglo u Split.

Zauvjek mi je ostao u sjecanju trenutak kad sam prvi put ugledala more.

To ljetovanje je bilo intersantno i zbog toga sto se na jednom mjestu naslo mnogo poznatih banjaluckih glumaca, sportasa i sportskih radnika. Moj tata je, kao ugostitelj, bio zaduzen za klopu, tako da smo mi familija isli besplatno.

Sjecam se da smo svako vece imali neku zabavu. Obicno je pocinjala sa djecijim programom (recitacije, razna takmicenja itd), zatim su glumci imali svoje predstave, a zavrsavalo se uvijek sa plesom. Sve se to meni urezalo duboko u sjecanje. Bilo je to naravno doba kad smo svi bili siromasni, ali puni duha i ideja. Naravo da se tada nije znalo ni ko je kakve nacionalnosti i vjere.

Povratak kuci nije naravno bio manje interesantan. Opet voz, spavanje na spratu, kupe pun k’o sib’ca. Kuci se nosilo naravno sve sto nam je moglo pruduziti sjecanje na more i Kastele: demizonke sa vinom, olianderi, belagonije, masline, skoljke i poneki supljikavi kamen.

Od tada se skoro svake godine odlazilo na more ali ne sa Partizanom i nije vise bilo tako zanimljivo, ali se uvijek vracalo kuci sa demizonkama punim vina i olianderima. Ja sam naravno i dan danas sacuvala tu tradiciju pa sam predprosle godine sa ljetovanja na Hvaru donijela jedan mali pelcer oliandera, koji je vec prosle godine dosta narastao i vec cvjetao. Sada ga drzim u kuhinji jer to je moj mali suvenir i sigurno jedini oliander u Carnegie-u a mozda i u Pittsburgh-u.


Nera

Labels: ,

Thursday, February 15, 2007

Banjaluka u zimu

Dok ovdje kod nas u Americi zima pokazuje svoje pravo lice (temperature su vec danima duboko ispod nule, jucer i danas u Pittsburgh-u pada snijeg tako da vec drugi dan ne radimo), cini se da je u Banjaluci drugacije.
Evo nedavnog Srdjinog 'izvjestaja":

Citav januar i trecina februara proticu u predivnom, gotovo proljetnom ugodjaju. Setaci i ljubitelji prirode uzivaju, skijasi kukaju bacajuci tuzne poglede ka plavom nebu.

Zgrada koju sam uslikao nad samim mostom "Venecija" je iz radionice Mile Zrnica i Toze Patrasa koji su sad gradjevinski preduzimaci ,kojima to, bar sudeci po slici ide od ruke.

Pozdrav svim blogerima iz suncane Banja Luke.

Srdjo

P.S. uz Srdjine slike sam dodao par mojih, iz Carnegi-ja ovih dana, da pokusam docarati zimsku atmosferu u mom komsiluku.

Labels:

Wednesday, February 14, 2007

Happy Valentine's Day

Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj,
tamno je meni....
....
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
....
Kao što perunike u dubokoj rijeci
tu i tamo bez korijena bujaju,
tako i ja rastem
bez prestanka
uokolo u rijeci ljubavi.
…..
kako divno je uzbuđen biti
dobrotu srca teško je kriti
…..
Ma gdje, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše.
….
Al da mi u ovom tuznom svijetu
Ne sija radost tvoga lica,
Ni vjetar se usudio ne bi
proci kroz ovu sumu bez ptica.
…..
Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije loseg drustva, vina, nocas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kazem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

Svim Blogerima Sretan Dan Ljubavi


p.s. - nadam se da su vam zvucnici ukljuceni!



Tuesday, February 13, 2007

Hasan

Upravo sam dobio vijest da je jos jedna draga osoba, znana vecini onih malo starijih koji posjecuju ovaj blog, zauvijek napustila ovaj nas svijet. Umro je Hasan, strastveni navijac rukometasa banjaluckog Borca, jos jedna istinska legenda Banjaluke koje vise nema.

Umro je u tudjini, u Americi, daleko od svog grada, kao i mnogi drugi koje su neljudi rastjerali na sve strane svijeta.

Da ne bih ponavljao ono sto je o Hasanu vec receno, objavljujem ovaj link, na kojem ce oni koji ga nisu imali priliku upoznati, moci saznati mnogo toga o ovom dobrom covjeku.

Familiji Hatic upucujem iskreno saucesce, znajuci da ce mi se pridruziti mnogi drugi koji su Hasana poznavali.

http://www.boracbl.net/rkboac/borcevcinavijaci.html

P.S. Fotografija je 'ukradena' sa stranice www.boracbl.net. Nadam se da se autori nece ljutiti.

Labels:

Monday, February 12, 2007

Nedzadovi "bakrovi"

Danasnja prica je o najstarijem od tri brata Kreso. Nekad je isao s nama, bolje reci sa Sasom, u Tehnicku skolu. Kasnije je otisao ‘trbuhom za kruhom’, poslije Njemacke i Sarajeva stigao u Mostar. Ozenio se mostarkom i tamo ostao. Ne znam sta je bilo vaznije, Dzana, njegova mostarka ili to sto se napio ledene vode sa Neretve. Medjutim, kad se sjetim kako je nekad bilo lijepo u Mostaru, ne cudim se nimalo njegovoj odluci da tamo ostane.

Iako je zavrsio tehniku (umirao od straha od pok. profesorice Maric i njene matematike) i bio dobar tehnicar, Nedjad se ovdje bavi svim, samo ne tehnikom. Sigurno najbolji povrtlar, najbolji vinogradar, a i jedini umjetnik medju Kresama.

U svom vrtu uzgaja sve vrste povrca i uvijek ima nesto da se ubere od ranog proljeca do kasne jeseni, ima cak i nekoliko stabala smokava u svom dvoristu. Vrlo ih je tesko sacuvati, jer zimi ovdje zna biti temperatura po nekoliko dana ispod nule pa se smrznu. Zato ih on umotava u debele najlone i izolira papirima. U okolini Mostara je nekad bio uzgojio (da li se tako kaze?) predivan vinograd, ali ovdje se nije okusao u tome. Nema vremena. A kako da ga ima? Radi u fabrici, cesto prekovremeno, igra se sa unukama, kuha specijalitete (lepinje, pite, sarmu, morske specijalitete..)

I ‘kuca svoje bakrove”.

Vise se i ne sjecam kada, ali znam da je davno, negdje polovicom sedamdesetih poceo da se bavi ‘kucanjem’ u bakru. Polako, skupljajuci stare tepsije i sahane po kucama rodjaka, prijatelja i njihovih rodjaka, kuckao je kod kuce ili u klubu svog prijatelja umjetnika, motive sa stecaka i motive slicne onim sa Bascarsije. Kasnije, kad je savladao tehniku, radio je i po crtezima poznatih umjetnika, ali ipak najvise po svojim vlastitim idejama.

Sjecam se da je radio sa Omerom i Mersadom Berberom. Kako je Omer radio projekte na Bliskom Istoku, angazovao je bio i Kresu da radi za njega velike ukrasne ploce od bakra za neku robnu kucu, cini mi se u Bagdadu.

Vremenom je otkrivao nove tehnike povrsinske obrade bakra, nove tehnike pravljenjacrteza, pravljenja okvira.

U svakom svom djelu uziva, voli pokazati sve sto radi , ali se ne zeli odvajati od svojih djela. Mnogo toga je propalo kad su morali ‘dobrovoljno’ napustiti svoj stan u Mostaru.Zidovi njihove kuce su opet prekriveni bakrom kao nekada jer nas neumorni Kreso ne prestaje da kucka i istrazuje nove tehnike.

Umjetnik. To valjda objasnjava sve.

Na ovim slikama cete upoznati Nedzada i njegove radove radjene u nekoliko zadnjih godina.


Emira

Labels:

Thursday, February 08, 2007

Propaganda ili...

Majda me svakim svojim prilogom odusevi. Ponekad mi se cini da je ona nasa generacija (ili bolje reci moja), jer njena razmisljanja su veoma slicna mojim. Danasnja tema govori o dogadjanjima koja su, siguran sam, zbunila mnoge iz one generacije koji su se nasli u osmogodisnjim skolama u ona ratna vremena. I ne samo njih, vec i nas, roditelje, koji smo ostali zateceni tadasnjim razvojem dogadjaja.

Ta tematika je za mene i danas veoma aktuelna i moglo bi se o njoj dosta toga napisati. Bilo bi interesantno cuti i misljenja ostalih, jer mislim da to ona (tema) zasluzuje. Misljenja ce, najvecim dijelom izostati, jer velika vecina ih skriva i ne zeli ih javno izreci. Ovom mom zakljucku su doprinijeli mnogi 'skakljivi' prilozi, koji su ostali be ikakvog odjeka. Cini se da vecini vise odgovaraju oni prilozi gdje se mozemo javiti sa "Pozdravljam Peru..."

Uz prilog nisam nasao niti jednu prigodnu fotografiju, pa ako netko ima kakav prijedlog, neka mi se javi. Da ne duzim, evo Majdinog priloga:

Dosla sam u Hrvatsku, krenula u skolu u 5-i ce razred i pocela sticati nove prijatelje. Prvih dana nije niti malo bilo lako. Jos uvijek sam mijesala cirilicu (kojom sam morala pisat u B.-Luci) i latinicu, pricala s naglaskom kojeg se danas ni ne sjecam, „pala“ u potpuno novu sredinu.

Dosao je sat kada su sva djeca krenula na vjeronauk (izborni predmet). To je bilo nesto potpuno normalno za njih. U mojoj glavi nastala je zbrka nisam znala sto je to, nisam znala da li da udjem u ucionu ili da ostanem sama ispred vrata, bila sam zbunjena. A ostala djeca su me gledala i nije im bilo jasno zasto ja sa nekom nevjericom posmatram ucionu u koju svi ulaze. To je za mene bilo nesto sasvim novo, nesto cemu se nisam nadala niti razmisljala o tome kao ni moji doma, pa me nisu ni pripremili na to.

Na vratima se pojavio covjek velikih, rumenih obraza sa smijeskom na licu, pogledao je moje uplakano i zastraseno lice i prisao mi. Ja sam mu kroz plac govorila kako sam ja nova ucenica 5-ce razreda i da ne znam da li da idem na njegov sat ili ne. On mi je rekao da razmislim i da odlucim, da mogu da udjem i vidim kako to izgleda, pa ako mi se svidi da mogu ostati. Ja se vise ne sjecam tog mog prvog sata vjeronauka, znam da sam negdje scucurena u klupi promatrala.

Dosla sam kuci pricala sa roditeljima koji su mi rekli da bi trebala ic da se ne bi odvajala od ostale djece - kao sto je to bilo u Banjaluci. Da na tom satu kao i na ostalim ne mogu naucit nista lose. Ja sam to odbijala, jer sam imala strah u sebi jer nisam znala molitve i sve ostalo sto ide uz to i u krajnoj liniji to me iskreno nije ni privlacilo.

Opet je dosao sat vjeronauka i ja opet nisam znala da li da ostanem sama ispred vrata ili da pobjedim strah od nepoznatog i da udjem. Usla sam i drugi put i treci,…Dani su prolazili, a sati vjeronauka uvjek su bili zezancija poslije „Oce nas“ i to je licilo na sve osim na neki sat u nekom razredu u nekoj skoli.Velecasni (pop) koji je vodio taj sat bio je prava ljudina, pomogao mi je da svladam nepoznato i da se u potpunosti prilagodim novoj sredini. Ne moram Vam ni pricati da sam se ja krizala na sve strane svijeta, da su mi ruke letile „u krivom smjeru“, a on bi mi poslije sata decentno pozvao i objasnio mi kako se prekrizi (prekrsti).

Svi su ga doslovno obozavali od najmladjih do najstarijih. Kad bi usao u dvoriste skole sa svojim autom, djeca bi trcala prema njemu i zicala pare koje bi on samo vadio iz dzepova, drugi fakini bi trazili cigare, a on bi otvorio svoju kutiju malbora i podjelio je. Pricali su mi prijatelji iz razreda da su prije njega imali jos boljeg koji im je znao svirati gitaru na satu i pricati viceve. A ja sam si mislila kako od ovog bolji, ne postoji bolji. Mislila sam si da li je to neka vjerska propaganda da djeca zavole vjeronauk, Crkvu, vjeru ili nesto trece.

Dani su odmicali kako to samo oni znaju, dosao je sedmi razred (ja sam se vec u potpunosti snasla u novoj sredini) i sa njim novi velecasni (pop). Vjeronauk se promijenio skroz na skroz. Vise nije bilo toliko smijeha i zezancije, jer „ovaj novi“ to nije dopustao u tolikoj mjeri. Ja i moja drugarica Maja tjerale smo neki inat zezale sve oko sebe, isle im svima na zivce – puco nas pubertet al ono pravo.

Jednog dana ulazeci u razred „ovaj novi“ me zaustavi i pita me: „Majda, a ti si bas iz Banjaluke“ ja mu odgovori: „ Da ja sam BAS iz Banjaluke“, krenula sam dalje da sjednem u svoju zadnju klupu sa svojom drugaricom Majom. Kad je sat poceo, on je prvo krenuo da provocira Maju. A mene je poslije toga pitao:

„ Majda znas li ti koliko ima viceva o Bosancima?“ Ja sam samo sutila, spustila bradu na klupu i ljuljala se na stolici. A on je zatim: „ Nema ni jedan, sve je to istina!“ Svi su s nestrpljenjem u razredu cekali njegov odgovor i kada je rekao i zavrsio misao samo se cuo grohot po razredu, svi su se smijali i gledali u mene. Ja sam samo proletila pogledom i najzalosnije je bilo to sto su se i druga djeca – Bosanci smijali toj njegovoj izjavi. Ja i Maja krenule smo prema izlazu iz razreda. Mislila sam samo da se ne rasplacem, samo da uzdignutog cela izadjem iz razreda. Otisle smo pedagogici, otisle smo razrednici (jer bilo je dosta spustanja glave – tamo negdje…) digle cijelu frku u skoli.

Dosla kuci placuci i rekla starcima, prigovarala im sto su mi rekli da idem na vjeronauk… Tata je sljedeci dan otisao u skolu nije me ispisao (jer opet nije htio da se odvajam od drugih) popricao sa „onim novim“ ovaj se kao nesto izvinjavo, to je kao proslo, to se kao zaboravilo – nikom nista.

I mislim si ja opet, jel ono bilo propaganda, kad nam je onaj crvenih obraza prico price sa smijeskom i kad su mu djeca dubila na glavi i mogli od njega da rade sta hoce i sta bi „ovaj novi“ napravio kad bi me vidio da se ja ne znam ni prekrizit.

I jel mojim „prijateljima“ „ovaj novi“ bio bolji od prijasnjeg, jer i ovaj, eto podje pricat viceve.

P.S. U srednjoj sam krenula samovoljno na etiku.


Majda

Labels:

Wednesday, February 07, 2007

Dzin i suhe sljive - recept za dobro zdravlje

Dragi blogeri

Nadam se da ste svi zdravi i da vam ljekovi ne trebaju osim, naravno, onih neophodnih. Ideju da vam "otkrijem" ovaj recept dala mi je Jasna sa svojim komentarom na temu rakije i suhih sljiva. Ovaj narodni recept je ujedno i lijek i preventiva protiv artritisa, reume, kostobolje i slicno. Ja ga trosim vec par godina, vjerujte dobar je.

U manju teglicu stavite 15-20 suhih sljiva, sa kosticama ili bez, i nalijte dzin toliko da potpuno prekrije sljive (dzin kupite koji volite, ja koristim ovaj na slici). Prekrijte i ostavite da stoji 7 dana. Nakon toga pojedite 2-3 sljive svako jutro na prazan stomak. Kad ih sve potrosite, ono malo soka sto je ostalo mozete popiti (nema boljeg likera) ili dodati u to nove sljive, naliti dzin i ponoviti proces. Najbolje je imati dvije teglice pa ih naizmjenicno puniti i prazniti.

Odlicno je. Uzdravlje!!

Karmen

Sunday, February 04, 2007

Rusija 75.

Karmen je ponovo bila vrijedna i evo njenog danasnjeg priloga:

Prevrcuci stare slike, dosle su mi pod ruku neke sa ekskurzije u Rusiju '75. Vodio nas je profesor Vlajic. Na slici ce se lako prepoznati Zlata, Cadjo, Izet, tu je i Merzinka (profesorova snaha), a ja se opet nadam se da ce i oni prepoznati mene.

O ostalima sa slike vrlo malo znam.


Jedno vrijeme je postalo popularno da diplomci sa Elektrotehnickog fakulteta idu na ekskurzije, i to u tadasnji SSSR.

Moram priznati da mene licno posjeta toj zemlji nikada nije privlacila (razlog, averzija prema drustvenom sistemu koji je mnogo zla nanio mnogim zemljama istocne Evrope), ali je na nasem fakultetu to bilo popularno odrediste. Gledajuci s ove distance, nisam siguran da sada stvari razumijem malo bolje!

Cuo sam i neke price da su momci bili posebno zainteresirani za ove ekskurzije! Evo postavljam pitanje, mozete li pogoditi zasto?

Labels:

Saturday, February 03, 2007

Aleja platana

Nedavno me zaista prijatno iznenadila ‘nova’ banjalučka aleja platana. Lijepa i još neuznemirena imenom, pojavila se nenadano iz dugogodišnjeg zatočeništva kao duh iz lampe. Na osnovu fotografije ni stariji sagovornici je nisu precizno locirati. Sugrađanima po svijetu ‘razbacanima’ teško će u tome pomoći i činjenica da sam drvored slučajno otkrio vodeći Ljiljinog sestrića na klizanje.

Banjaluka još uvijek odolijeva drvosječama i krošnjama nastoji sakriti nove betonske rane.
Ali u prostoru o kome pišem nema košmara betona i stakla; neka specifična aroma i intima pojačavaju njegovu privlačnost. Definitivno, grad aleja je dobio još jedan ukras.
Kroz ogoljene grane nazire se neoštećena vremenom i nekadašnjom namjenom zgrada nježno plave boje.

Morao sam popustiti sentimentu i vratiti se u studentske dane.

Naime, aleja je dio novog studentskog campusa smještenog u bivšoj kasarni ‘Mladen Stojanović’, a jedna od osvježenih zgrada je i tajanstvena ‘plavuša’ na kojoj su table sa ispisima ‘Academy of Arts’ i ‘PEKTOPAT’.

Složićete se da je Banjaluka uspjela sačuvati bar jedan epitet kojim su je okitili.


Mario

Labels:

Friday, February 02, 2007

Sretni roditelji

Iako sam za danas imao pripremljen drugi prilog, ipak sam se odlucio da ostanemo u Louisville-u jos jedan dan.

Novog clana familije Dzindic (da otkrijem tajnu, curica je, Leila) mozete upoznati na slici ispod, a evo i sretnih roditelja: mama i tata, neposredno poslije porodjaja.

Koristim ovu priliku da im uputim iskrene cestitke i zazelim mnogo srece u buducem zivotu: mami, tati i naravno curici. Nadam se da ce ovaj blog pozivjeti dovoljno dugo da dozivimo da nam se nas novi clan javi prvim prilogom!

Zivjeli.

Thursday, February 01, 2007

Sretni dogadjaj

Evo upravo dobih sretnu vijest da su Dzindici dobili i trece unuce. Fotografije nemam, ali u ovakvim slucajevima se mora odstupiti od 'pravila'.

Sretnim roditeljima, te nanama (bakama) i djedovima zelim jos ovakvih dogadjaja a novorodjencetu mnogo srece u zivotu i da nam se sto prije pridruzi na ovom nasem blogu.

Co


22:09 - evo sta radi ova nova tehnologija. Gotovo da smo imali direktan prenos iz porodilista. Evo sigurno najmladjeg clana ove nase sire familije na nasem blogu. Ovo bi moglo uci u Ginisovu knjigu rekorda.

Labels:

VIS Vandali

Jedna od fotografija koja ce mnoge (narocito one starije) vratiti u sezdesete, doba Beatles-a i Rolling Stones-a, prvih cupavaca, VIS-ova i banjaluckog korza. Kada prije par dana stize iz Australije, od Caje, zakacena za email, bez ikakvog komentara, automatski me vrati u moje srednjoskolske dane.

Bilo je to doba kada su Beatles-i postavili nove temelje muzici i od kada se, bar za mene, vrijeme mjeri na prije i poslije Beatles-a.

Glavni konkurenti Beatles-a bili su Rolling Stones-i, jos jedna, kako ih ovdje u Americi vole zvati, od mnogobrojnih britanskih grupa. Dok su Beatles-i, iako s dugom kosom i glasnom muzikom (za to vrijeme) ubrajani u lijepo odgojene decke, ovi drugi su bili jedni od prvih predstavnika one druge grupe: buntovnih, neurednih, glasnijih, koji su muzicke granice pomjerali (i jos uvijek to rade) jos dalje.

Djevojke i momci iz 60-tih ce sigurno prepoznati momke na slici: VIS Vandali, sastav koji je zario Banjalukom sredinom sezdesetih. Za mene su oni, na neki nacin, predstavljali banjalucke Rolling Stones-e. Kako sam i sam u to vrijeme bio u istim vodama, sjecam se uzbudjenja i guzve u gradu subotom i nedeljom, pred igranke, kada se, prije odlaska u sale pravilo jos nekoliko zadnjih krugova na korzu, od hotela Palas do zgrade Skupstine opstine.

Vandali su jedno vrijeme svirali u starom Domu JNA u Kidricevoj. Sjecam se plakata za igranke, medju prvima koje su bile izradjene u stampariji (vecina se prije toga radila rucno, u vlastitoj izradi).

Njihove igranke su bile izuzetno posjecene, uvijek se trazila karta vise.

Jos uvijek mi je u sjecanju jedno prekrasno banjalucko ljetno vece. Mi smo (raja iz Tehnike), kao i obicno, poslije skole provodili vrijeme na korzu. Nase mjesto u Gospodskoj ulici je to u doba bilo ispred prodavaonice Gvozdjar, preko puta slasticarne Ninon. Negdje oko devet krenuli smo prema Kastelovom cosku i kada smo stigli blizu raskrsca sa ulicom Mose Pijade, iz pravca Tehnicke skole zacusmo zvuke gitara. Netko nam rece da je igranka na igralistu Tehnicke skole i da sviraju VIS Vandali.

Prilazeci blize, prepoznao sam pjesmu: The Last Time, Jedan od poznatih hitov grupe Rolling Stones.
Kad smo stigli do igralista, koje je bilo obasjano reflektorima, ugledasmo petoricu sa slike kako sviraju da se sve prasi: Semarin prepoznatljig glas, Vojo na gitari, Prnja na bubnjevima.

Taj dogadjaj mi je, ni sam ne znam zasto, ostao u posebnom sjecanju i uvijek ga se sjetim kada zacujem Rolling Stones-e i ovaj njihov hit.

Za Voju znam da je u Banjaluci i da jos uvije ponekad zasvira. Semara je negdje u Evropi. Prnja se ponekad javlja na Kajaku a o Muriju nemam nikakvih informacija (jedno vrijeme smo zajedno nastupali u Domu Kulture).

Mozda ce me Caja dopuniti jer njega, mladji je, sjecanje mnogo bolje sluzi. Isto tako sam siguran da medju posjetiocima ima dosta onih koji bi ovaj prilog daleko bolje pripremili pa evo prilike da se jave.

Labels: