Doslo je proljece, mama je umrla, mi napustili Banjaluku. Sjecam se da sam prije odlaska, kada bih nekim poslom otisao iza kuce, osjecao kako tu nesto nedostaje, kako je taj dio dvorista sada nekako nezasticem, otvoren, prazan. Bilo je u tom dvoristu jos vocki i drveca, ljepsih i visih, ali je ta jabuka za nas bila nesto posebno.

Kucu su okupirali drugi kojima jabuka i drugo drvece nisu imali nikakvo znacenje. Godinama nisam bio u situaciji da bar svratim da vidim kako sve to sada izgleda.

Kod prvog posjeta Banjaluci nakon odlaska u Ameriku, samo sam nakratko obisao rodnu kucu . Od mjesta gdje je nekada zivot bujao, gdje se trava redovito kosila (ponekad sam znao koristiti obicne makaze da poravnam ivice uz betonsku stazu) i bila ponos komsiluka, gdje je cvijeca bilo na svakom koraku, ostale su samo napustene gradjevine. Dvoriste zaraslo u korov, vocke i ukrasno zbunje podivljalo, brizljivo njegovane staze nestale. Ostao sam samo par trenutaka ne zeleci da mi prvi posjet gradu ostane u ruznom sjecanju. Do dijela dvorista gdje je nekada bila jabuka nisam mogao ni doci. Dvoriste je vise licilo na nekakvu dzunglu, nego na mjesto gdje je nekad zivjela jedna srecna familija.

Pitam se koliko je ovakvih dvorista i jabuka u Banjaluci, Bosni, bivsoj Jugi? Da li oni koji su sve to smislili i organizirali mogu mirno spavati? Gdje ce im dusa?