SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, November 30, 2006

Vezeni snovi

Konacno sam u situaciji da imam priloga vise nego ih mogu objaviti (ne znam koliko dugo ce to trajati) pa su neki malo potisnuti, iako su zasluzili da ih odmah objavim. Jedan takav je i ovaj prilog od Natase koji je zasluzio da se objavi odmah poslije nasih 'zucnih' diskusija, ali nadam se da ni danas nije kasno:

Nisam se javljala preko vikenda, ali sam bila na blogu. Ako ne pred monitorom, ono u dusi i u mislima.

Bio je to vikend prepun emocija, plakali smo Miljenko i ja, ne znam, da li nad onim sto nam se svima dogadjalo, na vasim iskrenim komentarima, nad ljepotom Balasevice pjesme, ili zbog uzvisenosti ovog druzenja, ispunjenog toplinom izrecenog, otvorenosti dusa i medjusobnog povjerenja i uvazavanja.

Ne znam da li ce se ikad vise ponoviti ovakvi trenutci.


Nadam se da hoce!

Sretna sam, da sam i ja, barem malo, bila djelic, te bosanske tople, plemenite duse, ciju toplinu ni najvece tragedije ne mogu ugasiti.

Zao mi je, sto ih se vise nije ukljucilo; nisu svjesni sto propustaju i koliko je lijep osjecaj slobode, kad rijeci teku, teku,..., ni sami ne znamo odakle samo izviru. Da sam imala vremena, mira oko sebe, mislim da bih tih dana mogla napisati cijelu knjigu. Ta je knjiga jos uvijek u meni, tko zna, mozda budem opet u takvom raspolozenju, pa i ona ugleda svjetlost dana.

Saljem vam izvatke iz knjige nase nekadasnje sugradjanke, Seadete Zahirovic Misic, objavljene ove godine. Sudbina je htjela da u moje ruke dodje bas ovog vikenda. Vjerujem da ima jos takvih primjera, kojima se zeli sacuvati sjecanje i upoznati nase nove sugradjane s bogatstvom bosanske kulturne bastine.

Pozdrav svima.

Natasa

Labels:

Wednesday, November 29, 2006

Dan Republike

Danas izuzetno objavljujem tri priloga: ovaj prvi je kratko podjecanje na dan kada je stvorena drzava Jugoslavija u kojoj smo vecina nas prezivjeli najveci dio naseg zivota.

Za drugi je Canak iskoristio jednu sliku od prije 15-tak godina koja na prvi pogled nema nikakve veze sa danasnjim danom ali cete nakon citanja njegovog teksta promijeniti misljenje. Canak je danasnji dan tako lijepo povezao sa vise dogadjanja, onako kako samo on to zna i umije.

Treci je takodje Cankovo djelo: moram mu odati sva priznanja za prikupljanje materijala.

Za one mladje, koji se nase blize proslosti ne sjecaju, mali cas historije. Na danasnji dan, neke tamo davne 1943. godine stvorena je, kako su je mnogi nazivali, moderna Jugoslavija. Vijenici AVNOJ-a su se okupili u gradu Jajcu na obali rijeke Plive, u Bosni i Hercegovini, i donijeli odluku o formiranju drzave koja je vecini nas ostala u lijepom sjecanju. Ili se to samo meni cini?

U ono nase vrijeme ljudi se nisu dijelili na nacije (ili sam ja to tako naivno mislio) i pripadnost jednoj naciji nije bila najvaznija (i jedina) stvar u zivotu. Slavili su se neki drugi praznici uz pjesmu i veselje, druzilo se bez ogranicenja, zivjelo se slobodno i relativno bezbrizno. Mladi ljudi su isli u skole, zavrsavali fakultete, zaposljavali se, svi smo imali besplatno zdravstveno osiguranje, nismo se bojali starosti. Mnogi ('potlaceni' i 'ugrozeni') su redovito svakog ljeta isla na Jadran na ljetovanje, samo je bilo pitanje mjesta koje ce se odabrati. Ljudi su bili ljudi.

Danas su neka druga vremena. Nacija je sve, ljudi je jako malo. Svako se plasi svakog, pri svakom susretu se odmjerava koje bi nacije iliti vjere onaj drugi mogao biti, sta li to on sprema protiv mene? Mladi manje brinu o skoli a vise kako ce mrziti onog koji nije njegov. Fakulteti nisu potrebni nikome jer posla za strucnjake ni onako nema: sve velike fabrike koje su zaposljavale mlade skolovane ljude su propale ili su ih prigrabili oni koji su vodili glavno kolo. Sjecam se nekada velike i cijenjene fabrike Rudi Cajavec koja je u svoja najbolja (prijeratna vremena) zaposljavala na stotine inzinjera a koja danas gotovo ni ne postoji. Danas znanja i iskustva nekadasnjih Cajaveckih inzinjera besplatno koriste najvece fabrike svijeta (naravno uz odgovarajucu nadoknadu istim) a mladi koji eventualno zavrse elektrotehnicki fakultet u Banjaluci imaju odlicnu sansu da se zaposle u nekoj trgovini ili restoranu. Cajaveca nema ali ima mrznje. Posla nema, ali glavno je da je zrak 'cist'.

Kada su neki ljudi tamo davne 43. stvarali novu drzavu vjerojatno ni u snu nisu mogli sanjati kakve ce drzave stvarati njihovi sinovi. Volio bih zivjeti dovoljno dugo pa da vidim da li ce ludost trajati vjecno ili ce jednog dana onima sto sada ne vide dalje od nosa ikada doci iz g..... u glavu. Bojim se da to necu docekati jer ima jos jako puno onih koji se jos nisu obezbijedili, a planirali su. A naivna raja, ko ovce, srljaju kuda ih 'pametni' vode.

Ne bih zelio da pomislite da zivot koji smo nekada zivjeli idealiziram, jer ja sam poznat kao realan covjek: cak naprotiv, svi me znaju kao velikog pesimistu. Svakoj razumnoj osobi je jasno da idealnog drustva nema, pa tako ni bivsa Juge nije bila to (kada sam rijeci stavljao na papir, u mislima sam imao danasnju Bosnu i Banjaluku, jer o njima uglavnom pisem). Ali ako bi mi netko ponudio da biram da li da zivim u jednoj od danasnjih Bosanskih enklava, u okruzenju svojih, gdje se svi 'molimo jednom bogu' ili u bivsoj Jugi, dilema ne bih imao.

Na kraju, evo jos jedne muzicke numere, ovog puta bez muzike, da ne bih pretjerao. Vecina nas se sjecamo ove pjesme sarajevske grupe Zabranjeno Pusenje koja baca i neko drugo svjetlo na danasnji dan:

Danas je Dan Republike
I stari je popio malo
Na televiziji Lepa Brena

I stari se sjeća ratnih vremena

Da bi danas bilo bolje
Oni su poturali svoja pleća
Gazili hladne rijeke
Jeli koru s drveća

Žao mu je što neki misle
Da je život negdje drugdje

I ne sanja se više stari san
Čekaju pasoš da odu van


Danas je dan, Dan Republike
I stara kaže Dragane šuti
Skrati jezik mogu te čuti

Danas je Dan Republike
I stari se sjeća ratnih dana
Žao mu je što se ni klinci
Više ne igraju partizana

Danas svako zna
Da je glava samo jedna
Danas svako zna
Pred kim pasti na koljena

Danas je Dan Republike i stari kaže
Otvorite prozore, pijan je i čini mu se
Da logorske vatre u daljini gore
Logorske vatre, u daljini gore

Danas je dan, Dan Republike
I stara kaže
Jesi l' normalan Dragane
Zatvaraj prozore, ne radi grijanje

Danas je dan, Dan Republike
I stara kaže Dragane šuti
Skrati jezik, mogu te čuti...

Labels:

29. Novembar

Za vrijeme studija Elektrotehnike ucestvovao sam na sest Elektrijada. I nije mi zao. Zao mi je samo one jedne koju sam propustio zbog ispita iz Elektromagnetike. Mislim da su Elektrijade bile te koje su definitivno ucvrstile moju ljubav prema ljudima, druzenju i Jugoslaviji. Pocinjale su i zavrsavale intoniranjem himne 'Hej, Sloveni'. Svi smo je tada pjevali i svaki put je izazivala predivan osjecaj, zmarke u tijelu, jezenje. ( grijesim li?...). Sve sto se desavalo izmedju ta dva intoniranja himne, tih nedjelju dana svakog aprila, bilo je Jugoslavija.

Danas je 29. Novembar, dan kada smo slavili rodjendan nase Jugoslavije, zemlje koja jos zivi, ali samo u srcima nekih od nas. I ako neko od vas, koji ovo sada cita ne osjeca tako, ne zamjeram vam, ali ne zamjerite ni vi meni. Shvatimo i prihvatimo da, koliko god slicni, da smo i razliciti. Prihvatimo i to kao sto prihvatamo da neki od nas vole tenis a drugi kosarku, neki vole ljeto, drugi proljece...

Sretan ti rodjendan Jugoslavijo! Zivi jos dugo srcima onih koji su te i dalje vole.

P.S. Slika je sa jedne od Elektrijada, one u Porecu 1972. godine. Pored Seje, koji lezi s desna su Nedjo Maroti, cuo sam da zivi u Kanadi, nikad nisam uspio uspostaviti kontakt. Tu, u blizini njega je i njegova supruga Snezana. Tu je i Mina Smailagic. Dole cuci Alija Sinanovic, pa Ljilja Durbic. Za Minu znam da se udala za Milovana ( 'Mina voli Milovana') i da zive u Istri. Jednom davno sam ih i posjetio. Za Aliju, pa i Ljilju Durbic, ne znam gdje su.

Sada vi nastavite. Prepoznajte ostale i napisite gdje zive, sta rade...

Labels: ,

Fahro i Sejo

I kad vec pominjem tenis i 29. Novembar, reci cu da je danas rodjendan i dvojici brace, legendi (ova mi se rijec sada cini nekako izlizanom, ne ide mi uz njih) banjaluckog tenisa iz naseg vremena. Braca Fahro i Sejo Bahtijarevic, teniseri, inzinjeri, moje komsije (kako se ponosim), banjalucani, jugosloveni, rodjeni su istog datuma, 29. novembra, razlicitih godina. Igrom slucaja. Da li bas samo igrom slucaja!?

Sretan vam rodjendan, prijatelji nasi!

Jos dugo nam zivite u zdravlju.

Canak

Labels:

Tuesday, November 28, 2006

Anusici u setnji kraj Vrbasa

Imao sam par priloga spremnih za objavljivanje ali nekoliko dogadjanja i emailova promijeni moje planove. Danas je na redu prvi prilog (od nekoliko) dobijen od Srdje, jer je 'svjez' pa ne smijem dopustiti da obajati. Na moje veliko iznenadjenje ( i zadovoljstvo), stize mi fotos nasih kolega iz Sjeverne Amerike, na mjestu gdje ih nisam ocekivao. Evo priloga:

Juce je Banjaluka bila najtopliji grad u Europi (tako su objavili na TV) pa nije cudo sto se pored Vrbasa zatekao veliki broj setaca. Cudo je sto smo medju mnogim nepoznatim sugradjanima sreli i neke poznate, Vesnu i Antu Anusic.

Malo smo procaskali i istovremeno potegli foto aparate misleci da bi to mogao biti interesantan prilog za nas blog.

Novembarsko sunce na zalasku bilo je pravi izazov za ljubitelje dobre fotografije. Saljem vam sliku renoviranog kafica K-4 koji je u medjuvremenu promjenio vlasnika i pretvorio se u nocni klub koji radi tek od 19,00. Ne znam da li su na vecem gubitku penzioneri zbog svoje kafice ili teniseri zbog krigle piva poslije meca.

Pozdrav od Srkija.

Labels: ,

Sunday, November 26, 2006

Esad Bahtijarevic

Upravo kada sam zavrsavao prilog za ponedeljak, primih ovu vijest od naseg prijatelja Seje i evo odmah je objavljujem. Tesko je cuti da nas je jos jedna osoba iz Banjaluke koju smo poznavali i voljeli zauvijek napustila. Nini, Melihi, Seji i ostaloj rodbini upucujem najiskrenije saucesce.

Dragi moji, tuzan sam. Danas je prestalo da kuca srce moga posljednjeg strica, prof. dr Esada Bahtijarevica, oca mog bratica Nine (27the Dim.) i sestre mu Melihe. Prije par mjeseci je zavrsio svoj posljednji projekat: Objavio je knjigu viceva mog pokojnog oca sto je osjecao kao veliku obavezu prema svom bratu. Prije toga je objavio knjigu o Banjaluckim Vrbaskim plazama, od Gornjeg Sehera pa do Ade navodeci poimence na kojoj plazi se ko kupao i okupljao,i opisujuci zbivanja i zivot u doba kada je bio mlad.

Nino je prije par dana ucestvovao na promociji Cajine knjige u B.Luci. Vec 3,5 godine ga prati zla kob. Tada je iznenada ostao bez jedine i velike ljubavi svog zivota, majke njihovih sinova Mirana i Nevena, Jasne Pernek. Zagonetna bolest iznenada je prekinula njen mladi zivot.

Prije par mjeseci, na svirci u Zagrebu, njegov kolega iz benda srusio se pokraj njegovih orgulja u po pjesme. Nije mu bilo pomoci. A bili su dobri prijatelji. Poznavao sam ga licno. Dosao je prije 20-tak godina iz Amerike jer se nije slagao sa politikom svoje domovine, ozenio se u Zapresicu nasom zenom i dobio dvoje djece. Rodjeni Amerikanac koji se tako uklopio u novu sredinu kao da je domaci. I jezik je savladao i to na posebno simpatican nacin.S to su sudbine! I sada otac, rodjeni Banjalucanin koji je ostao u svom gradu , u totalnoj izolaciji sa svojom suprugom Aisom, uciteljicom mnogim generacijama. 13 godina gotovo nisu makli od kuce.

Nini i Melihi je sada potrebna podrska odanih prijatelja!

Pozdrav od Seje

Labels:

Leb i sol

Ovih zadnjih nekoliko priloga su, sticajem okolnosti, muzicki. Ovom ne treba moj komentar:

Dragi Co,

nakon sto sam pisao nasem kolegi Mladenu Bijelicu (sada u Engleskoj), cini mi se da se i tebi trebam javiti; Ljilja i ja smo jos pod jucerasnjim utiskom. Naime, sinoc smo isli na podmladjivanje.Tretman nije skup a prilicno je efikasan. Eto, po povratku kuci, negdje poslije ponoci, smo osjetili neku prazninu pa smo otvorili bocu makedonskog... makedonskog - s namjerom, jer tretman su nam dali momci iz Leba i soli (stari slavenski simbol dobrodoslice i dobre muzike) koji su se okupili poslije citavih trideset.

Za koga? Za nas i sve koji ih vole. Prije petnaestak godina koncert bi se sigurno povezao sa 25.11-im, ali u RS taj datum je, na zalost, samo uspomena na vrijeme socijalizma. Ustimavali su nam srca u milisekund na poznatu im ritmiku i originalnu metriku. U mislima sam poveo i vasu daljini, jer pecalbarska sjeta je u temelju juzne nam brace.

Ne znas ko je bolji: Stefanovski, Arsovski, Dimushevski, Tavitjan... (oni su po rastanku nastavili solo karijere, ali su zvucali kao da se nikada nisu ni rastajali). Prelaz teme sa Vlatkove na Bodanovu gitaru ili solo 'lupanje' Garabetovo su me otkacili do gubitka samokontrole. Dometi su to za izbirljiva usesa, tako da publika zasluzuje desetku. Meni su kombinacije etna i jazza drazi od prikazanog virtuoziteta... Bodan A. je odlican basist (bolji i od Caje).

Pozornica kakva prilici takvim majstorima, a publika se nije dala pomaknut ni poslije dva i po sata (bilo ih je kao u najbolje dane Benesovog ili u spicu Bijelog dugmeta...). Vjerujem da su u prvim redovima bili neki klinci koji su 'skidali' ples Vlatkovih ruku, kao nekada u Palasu kada su nasegeneracije ocima 'gutale' Irfana Nurudinovica.

Napisao bih ti u kom stanju mi je bila krv, npr. uzavrela i slicno, ali ne mogu, jer u mojim zilama je suvise kratosije pa cu ti samo reci da jos bridim uzduz i poprijeko...

"Odlican koncert" - kaze mi sinoc Ljilja izmedju dva makedonska.

Vjerujem da sam te ponukao da sada zavrtis neki njihov CD.

Mario

Labels:

Saturday, November 25, 2006

Sevdalinka


Za one koji se jos sjecaju, danas je jos jedan praznik. Svim Bosancima cestitam Dan drzavnosti uz ovaj mali poklon. Ako ste na radnom mjestu, budite oprezni: brzo iskljucite zvucnike da ne biste upali u nepriliku. Ako je situacija 'cista' ili ste kod kuce, odvrnite zvucnike do daske i uzivajte (nadam se da ce mi Djoko oprostiti sto sam ukrao njegovu pjesmu).

Štagod nocas da zapevam
Vucice na sevdalinku
Usnuo sam cobanicu
Uplakanu u šljiviku
Grom udari, Planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Rece da se zove Bosna
Cudno ime za devojku?

Nekom Drina tece desno
Nekom Drina lijevo tece
Sve da tece u dubinu
Na dve pole svet da sece
Znam tajni gaz, moje lane
Most se pruži gde ja stanem
Sve da vuku me konji vrani
Nema meni jedne strane
Dok si ti na drugoj strani

Osta ovaj stari kompas u grudima
A po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima
Nadlecu me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
Kroz vilajet pun hajducije
A sada me oci ljudske
Plaše više nego vucije

Sto puta su prijatelji
U molitvi pomenuti
Dal ce mi se radovati?
Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti?
Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i nocas brinu
Dok se spremam na put kuci
Na put kuci...U tudinu

Svetom smo se rasipali ko derdani
Nosili nas nebom cilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani,
Ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu
Sluteci da isto sanjamo
I bogu je prosto bilo
Krstimo l' se ili klanjamo

Labels:

Friday, November 24, 2006

Maida

Jucer je bio praznik, provelo se dosta vremena u jelu i pivu (Mario, moram ti reci da je Nerino ovogodisnje vino odlicno) pa mi osta malo vremena da pripremim danasnji prilog. Mislio sam da ga danas mozda preskocim ali mi bi zao: kad god sam imao materijala (a imam ga), prilog je ugledao svjetlost dana.

Danas jedan fotos dobijen od Emire i obecan prije par dana. Jos jedna diploma, jos jedna mlada osoba iz Banjaluke koja s uspjehom zavrsi fakultet. Pitam se koja po redu?


Maida Kreso je ove godine zavrsila postdiplomski studij iz hemije iako je svo vrijeme studija vrijedno radila u restoranu svojih roditelja. Poznajuci dobro situaciju na ovdasnjim univerzitetima moram priznati da je to izuzetan uspjeh. Zato Maida svaka cast, zelim ti puno srece u zivotu.

Fotografija je napravljena prilikom svecanosti dodjele diploma i na njoj, uz Maidu, mozete vidjeti jos nekoliko ljepotica iz Banjaluke.

Labels: , ,

Thursday, November 23, 2006

Thanksgiving

Danas je veliki praznik u USA, Thanksgiving, dan kada se familije okupljaju na rucku (veceri) i kada se pojede jako puno, cak i za americke prilike. Danas je takodjer dan kada se ne radi (u stvari, slavi se dva dana), pa kada se sve to sastavi sa subotom i nedeljom, eto malog godisnjeg odmora.

O Thanksgiving-u je napisano puno toga i covjek ostaje pomalo zbunjen kada pocne da cita sve sta se danas moze naci na Internetu. Prema legendi koju vecina amerikanaca prepricava, prvi Thanksgiving je slavljen godine 1621 kada su dosljaci iz Engleske, znani pod imenom Pilgrims, slavili plodnu godinu koja im je omogucila da prezive surovu zimu u dijelu Amerike na kojem su se naselili (New England, mjesto Plymouth, Massachusetts). U stvari, doseljenicu su na slavlje pozvali domoroce Indijance da im se zahvale na pomoci predhodne godine, koju ne bi prezivjeli da im oni nisu priskocili u pomoc. Indijanci su doseljenike naucili kako se obradjuje zemlja i kako se uzgajaja povrce i zitarice u novom kraju, sto im je omogucilo da slijedece godine uzgoje dovoljno hrane da prezive tokom hladnih sjevernih zima.

Danas se za veceru po pravilu priprema curka (tuka, turkey) uz razne dodatke pa se ovaj dan takodjer naziva Turkey Day. Kako je to dan kada se familije tradicionalno okupljaju, obicno je tog dana veliki broj onih koji putuje s jednog kraje Amerike na drugi. Citam procjene da ce danas oko 35 miliona amerikanaca na put: zamislite, skoro deset Bosni ce danas biti na putu. Tako je i u nasoj familiji: Davor je vec stigao iz Texas-a, jedino ce nam nedostajati Sanja, koja se iz Italije vraca tek u decembru. Bit ce to prvi put da se za ovaj praznik cijela familija nije sakupila na zajednickoj veceri.

Dolaskom ovdje i mi smo, kao i vecina dosljaka, prihvatila ove obicaje i curka je vec pripremljena i samo ceka da se ubaci u rernu. Curku smo imali i za nas prvi Thanksgiving ovdje u Pittsburgh-u, sada vec davne 1994. Za nase sponzore, koji su se brinuli da se lakse uklopimo u novu sredinu, je bilo neobicno vazno da nam obezbijede sve sto je potrebno za taj dan: curka je bila dio paketa koji su dobile sve familije iz Bosne, tako da smo svi mi, izbjeglice iz Bosne, osjetili tu dobrodoslicu koja se pruza onima koji su u nevolji i trebaju pomoc. Ova tradicija se prenosi s koljena na koljeno i, iako mnogi kritiziraju amerikance i njihov nacin zivota, moramo im biti zahvalni sto su nam bar te prve dane ucinili manje teskim.

Ja ne bih bio ja kada prilog ne bih zavrsio paralelom Amerika – Bosna. Cinjenica koja se ovdje cesto presucuje je da su doseljenici, kada su malo ojacali, u stvari polako ‘istrijebili’ (kakva ruzna rijec) domacine koji su im pomogli da prezive kada im je bilo najteze. Indijanci su gotovo nestali sa ovih prostora a njihovu zemlju su prigrabili dosljaci i kako tada, tako i dan danas. Ne cini li vam se ovo nesto poznatim?

Wednesday, November 22, 2006

Mr Z's Kitchen

Emira nas po obicaju upoznaje s nasim sugradjanima koje jos nismo imali priliku upozanti na ovim stranicama, pa je tako i ovaj put:

Ovaj put predstavljam jos jednu porodicu iz Banjaluke koja zivi u Luisville, KY.

To su Kreso Zumra i Zlatko sa kcerkama Maidom i Aidom. Zumra i Zlatko su nekad bili vlasnici kafica ZZ TOP u Banjaluci.

Nakon nekoliko godina provedenih u USA i rada u razlicitim kompanijama, cesto vrlo teske poslove, odlucili su da ponovo pokusaju sa ugostiteljstvom. Prije sest godina su otvorili restoran u centru grada Mr Z’s Kitchen. Restoran je tipicno americki sa americkim menijem.

Prve dvije, tri godine su bile izuzetno naporne, trebalo se boriti za svaku musteriju. Cijela porodica je bila ukljucena u rad. Pored Zlatka i Zumre, glavni pomagaci su bile njegova i njena mama te obe kcerke. Kvalitetom hrane i dobrom uslugom su uspjeli da pridobiju nove musterije. Prve jutarnji gosti su vec i prije otvaranja pred vratima. Uveli su i isporuku hrane musterijama. Zanimljivo je da se isporuka hrane (uglavnom obliznjim firmama) obavlja biciklom, jer je brze i jednostavnije nego autom.

Snimci koje saljem su napravljeni pred sam kraj radnog vremena. Iako je vec bio stavljen znak da je zatvoreno, nasi domacini su se trudili da ugoste i one zakasnjele.

Zelim jos da istaknem da su obe kcerke, pored rada u restoranu, vrijedno studirale. Maida je ove godine postala magistar hemije, a Aida studira kompjuterske informacione sisteme na University of Louisville.


Nekoliko slika iz restorana mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Tuesday, November 21, 2006

Koncert kod Pere

Kao sto jucer obecah, evo nastavka. Hrpa slika je ostala i kada ih pregledate, siguran sam da cete se sloziti sa mnom da bi bila nepravda da ostanu neobjavljene, skrivene od ociju onih koji nisu bili u mogucnosti da 10. novembra budu na licu mjesta.

Bila je to svirka kao u neka davna vremena. Skupila se stara raja i 'zaprasila', kao sto to samo oni znaju i umiju. Konacno i u Banjaluci, tom mjestu gdje su ludilo i zaslijepljenost jos uvijek prisutni, zasvirase oni kojima dugo nije bilo do sviranja i pjevanja. Vjerujem da bi neki od njih i sada u svom gradu radili ono isto sto su radili godinama da ih zlo nije natjeralo da, za jedan period, ostave svoje instrumente i okrenu se borbi za goli zivot.

Zasvirase oni ponovo u gradu koji je vjerovao da ih se zauvijek rijesio. Mnogi su mislili da su u nama zauvijek ubili zelju za svirkom i pjesmom ali eto, prevarise se. Drago mi je cuti i vidjeti da ima onih koji jos imaju snage da se vrate na mjesta s kojih su otjerani da se nikad ne vrate, cime pokazase da smo neunistivi i da silna masinerija nije bila dovoljna da nas zauvijek ucutkaju.


Caja i raja zasvirase kod Pere a ono nesto malo stare raje okupi se da uziva u poznatim zvucima. Pitam se gdje su taj dan bili Perini, oni sa Manjace, da li su oni mogli osjetiti tu muziku iz nekog drugog vremena, koja je tako strana njihovim usima. Ako su neki od njih slucajno zabasali na mjesto dogadjanja, vjerujem da ih je muzika zbunila jer, nisu to bili zvuci s Zmijanja, niti gusle iz gorskih zabiti, ili pak trube iz Guca (osta mi u sjecanju odusevljenje prisutnih saborom trubaca na Kastelu!!!), vec neki zvuci nepoznati uhu njihovome.

Na koncertu je, sto se moze vidjeti iz prilozenih fotografija, bilo zivo. Cak se zaplesalo, kao nekad u Domu Kulture subotom ili nedeljom, kada su se neki utrkivali da otvore ples i pokazu svoje umijece onima koji tek pristizu.

Zao mi je sto nisam bio tamo da se bar za trenutak vratim u vremena od prije 15-tak godina. Mozda ce za to jos biti prilike a sa sada se moram zadovoljiti ovim slikama koje dijelim s vama.

Labels:

Monday, November 20, 2006

Promocija

Caja mi se javio iz Australije nakon povratka iz Banjaluke i poslao preko 30 slika s promocije i evo pred vama je prvi set. Slike su divne i odlicno oslikavaju atmosferu koja je popratila dogadjanja u novom paviljonu u gradskom parku, novembra mjeseca 2006.

Bilo je tu raje iz onog naseg (moga) doba ali i mladjih generacija. Iz fotografija se moze osjetiti duh 70-tih i nekakvo iscekivanje, kao da prisutni ocekuju da ce se vrijeme vratiti 15-tak godina unazad u ono doba kada smo bezbrizno setali gradom i susretali mnoga poznata lica, lica osoba s kojima smo se druzili ili smo ih samo poznavali s mjesta na kojima se raja okupljala. Gledajuci neke od fotografija (na primjer ovu iznad), sa lica prisutnih se moze se osjetiti sjeta za nekim zauvijek prohujalim vremenima. Cajinu knjigu nisam imao priliku citati ali osjecam da i ona odise tim istim duhom.

Danas sam pripremio fotografije prije i poslije nastupa 27. dimenzije a za one sa svirke cete se morati strpiti do sutra.

Labels: ,

8. Utakmica

Gdje svrati, nesreca se poslije hoce i raskomotiti.

Raspored zvijezda, sudbina ili prosto samo zao cas, ljudima kadkad uzrokuju bolan gubitak. Sabraniji onda ne ocajava previse, nego gleda da ne zaglavi u disku, sa meckom.

Na svjetskom prvenstvu devedesete, Jugoslavija igrala utakmicu protiv Argentine.

Ujutro toga dana, se na Sibovima kod Keme, okupi fina ekipa raspolozenih navijaca, da ceka prenos razvoja dogadjaja.
Pristavilo se janje, odmah zakuvalo raube - na ispadu.
Osim sto se najvise ugruva, najgori se slao na klupu za rezerve i tako tovario dodatno.

Momacki.

Nekoliko vrsta piva, medjutim, i Kemine sarme u vinovoj lozi - za mezu, su radili radnju, pa se i kibicovati dopadalo.

Namezio sam se.

Iz sata u sat se drustvo povecavalo, novodosli brzo ulazili u raspolozenje grupe. Desetak minuta prije pocetka susreta se sve aktivnosti razvalise i prisutni zauzese najpogodnije pozicije, za posmatranje.

Kada se slika na ekranu presalta na stadion, direktno, neka cudna elektrika prostruja kroz okupljene.

Istrcase akteri.

Sa jedne strane poredani jedni, sa druge drugi, u sredini sudije.
Intoniraju se himne, podje nasa.


Zapjevasmo.

Tu se struja poveza.

Dvadesetcetvoro usta – jedan glas,
dvadesetcetiri duse – jedno srce kucalo.
Istegnule se kicme, zamaglio ekran.
Zasvijetlile Caire.

Pjevali Imela, Koki, Goran Predic, Zlaja Cacin, Vojo – Vocka, Kole, Tone, Halima, Lule Taslidza, glumac Aga, Boris Przulj, Djandro, Noni, Drazen Vidovic, Kita, Kuba, Radenko - Mika, Sejo Jusufovic, Zozo Dosen, Sule Boric, Gogi Savic, domacin Kemo, balanser iz Budzaka - ne znam mu ime i ja.

Izgubismo, nesretno.


Knjigu Slije mozete naruciti direktno od autora na cajacaja@hotmail.com
Cijena knjige je samo 7 eura. Prva knjiga istog autora uzBLuz kosta 15 eura i mozete je jos uvijek naruciti: pozurite, zalihe su na izmaku!

Ako narucite obe knjige zajedno, autor je obecao i majicu (predpostavljam ovu sa promocije, uostalom, dogovorite se).

Labels:

Sunday, November 19, 2006

Edita

Danasnji prilog vec dugo ceka na objavljivanje. Susret banjalucana u St. Louis-u je davno prosao a ja jos uvijek imam novih lica koja itekako zasluzuju da se pojave na ovom nasem blogu.

Danas nesto kratko o jos jednoj veoma uspjesnoj mladoj osobi, kakvih je na ovim mojim stranicama prilican broj. Edita Karabas, kcerka Begina (kojeg smo jos ljetos upoznali na blogu a mnogi ga znaju jos iz prijeratnih dana iz banjaluckog Doma zdravlja) je ovdje u Americi zavrsila stomatoloski fakultet i sada nastavlja dalje. Tokom onih nekoliko dana susreta imali smo priliku da malo popricamo: Edita se tada spremala za Dayton, OH, gdje je dobila mjesto na univerzitetskoj klinici za zubarstvo (specijalizacija): tih dana su se pravili planovi oko preseljenja i smjestaja u novom gradu i novoj sredini.

Za mene je ta znalazljivost i hrabrost naseg podmlatka fascinirajuca: doci u Ameriku, uhvatiti se u kostac s svim izazovima koje novo okruzenje pruza mogu samo hrabri. Cinjenica da je Edita prvih nekoliko godina izbjeglistva provela u Njemackoj samo jos vise daje znacenja onom sto sam upravo spomenuo.

Labels: , ,

Saturday, November 18, 2006

Jesen u Branescima

Danas jedan prilog za dusu. Jesen polako izmice, dani postaju kraci, hladniji. Mario nam posla prilog koji me vrati u neka davna, lijepa, bezbrizna vremena, pa evo da ga i vama predstavim:

Miholjski adadjo ove jeseni me vise podsjeca na vrijeme djetinjstva kada je sve bilo nekako ugodno nego na smiraj kome tezi umorno tijelo. Tako je bilo nedavno u Branescima.

I ranije, to selo rasuto po blagim brezuljcima nije bilo daleko od Banjaluke, ali sada se nesto brze stigne: treba se odvojiti prije Celinca lijevo, pa preko Josavke, Mlinske Rijeke... i neposredno prije Ukrine skrenuti opet lijevo ka Vijacanima.

Selo ima farmu pilica i dobar put, bistu Danka Mitrova i grobove iz nekoliko posljednjih ratova, ali ipak su ljudi njegovo najvece dobro. Kako li je sada u Branescima? Da li je malaksalo sunce oduzelo sjaj mednom pejsazu? Nije li u dvoriste kod V. vec stigla 'vesela masina'? Nisam siguran da cu se odazvati na degustaciju kasne jeseni.

Skromno i tiho je u ovom lijepom selu. Ni dvoriste velike skole se ne odaziva djackom grajom. Vise je kosnica nego djecijih glavica. Ove godine se samo njih devetoro upisalo u prvi razred... ali zato je u Padovi tri puta vise Branescana u skoli. Prica se da je Branescanima zbog zanata koji ih tamo odveo gradonacelnik Padove obecao fabricicu gradjevinskog materijala. 'Padova je lijep grad, ali lijepi su i Branesci kako rece Vincenzo' - cuo sam od V.

I jos nesto, by the way, bundeve ovdje ne koriste za Halloween nego za tikvopitu!


Nekoliko lijepi slika mozete naci na ovoj stranici.

Labels:

Friday, November 17, 2006

Amila i Sejo Visic

Alma nam je svojim prilogom iz Bergena pomogla da, pored slavljenika, ponovo vidimo jos neka nama poznata lica. Za mene je to bila prilika da po prvi put nakon pocetka rata ponovo 'sretnem' Amilu i Seju Visica, nasu raju s kojima smo docekali jednu od posljednjih Novih godina u Banjaluci.

Na moje veliko iznenadjenje, Amila i Sejo su se javili kracim email-om i jos jednom fotografijom s vjencanja. Evo dijela tog javljanja:

Zelim da ti javim koliko sam ugodno iznenadjen ovim blogom koji radis. Zapravo ne bih ni znao da mi nisu javili da je na blogu vjencanje u Bergenu (vjencanje moje kcerke) koje ti je poslala nasa kuma Alma i kojoj se ovim putem zahvaljujemo. Zahvaljujemo se i svim porodicama koji su nam uputili cestitke.

Kao sto znas preko Ekrema Kusmica, mi smo zajedno u Norveskoj. Ovdje nam je prekrasno, radimo, kuce kupili pa evo i djecu zenimo. Zivimo u jednom gradu juzno od Osla. Ovdje kod nas nema puno Banjalucana, 5-6 familija.

Banjaluku obolazimo dva puta godisnje i to ne mozemo docekati a kada smo tamo, nakon 3-4 dana jedva cekamo da se vratimo. Ne znam zasto ali sve je nesto nepoznato i strano.

Za one kojima treba osvjeziti pamcenje evo jedna fotografija moje familije (koja nije brojna) prilikom kcerkinog vjencanja.

Srdacan pozdrav, bice jos javljanja.

Po ne znam koji put moram da naglasim da mi je izuzetno drago kada se na blogu pojave nova 'stara' lica, kao ovaj put. Znam da ih ima jos mnogo i samo je pitanje vremena kada cemo ih sresti na ovom mjestu naseg druzenja.

Labels: ,

Thursday, November 16, 2006

Nesina svadba

Kao sto sam to prije par dana obecao, objavljujem nekoliko novih slika koje mi je Canak nedavno poslao. Nisam htio da ih sve odjednom stavim na blog jer toliko mladosti i ljepote na jednom mjestu nije dobro ni za ovaj blog (Cadjo, jesam li u pravu?).

Elem, slike su s proslogodisnje svadbe naseg Nese, kojeg smo svi upoznali nedavno kao sretnog oca. Bilo je to prvo Cankovo javljanje na ovaj blog, na zadovoljstvo vecine posjetilaca, jer od tog dana broj posjetilaca bloga neprestano raste.

Cini mi se da cemo, ako ovaj blog dovoljno pozivi, imati prilike da se nagledamo vjencanja i svadbi jer mlada generacija pristize i samo je pitanje dana ko ce biti slijedeci-a.

Na fotografiji gore su, s lijeva na desno: Bojana, Masa, Ivana, Dunja i Neso (slavljenici), Lana i Jelena. Nesu vec poznajete, a Dunja je sarajka koja, eto, postade banjalucka snaha, istina u dalekoj Kanadi.

Labels: , ,

Eh, na ovoj slici je vec malo vise raje. Puno je tu novih lica pa ce mi trebati dosta ovog virtualnog papira da ih sve predstavim. Podjimo redom:

Prva s lijeva je Sladjana Mandic, banjalucka sarajka, Cankova sestricna, koja se, kao i vecina nas obrela u svijetu, daleko od rodnog kraja. Sladjana radi kao profesor klavira u Londonu (Kanada), posao kojim se bavila i u Sarajevu. Biljanu ste vec upoznali a do nje je Sasa, dobojlija, talentovani student medicine, ratom prekinut u tome. Dosao u Kanadu, sam. Sada radi u bolnici u Londonu kao asistent u operacionoj sali. Prvi zet nove generacije u porodici Cota. Ozenjen je sa Ivanom (djevojacko Cota), koju vidimo na slici do njega. Ivana radi kao zubarski asistent i namjerava studirati dalje u tom smjeru. Odmah do Ivane je Dado Cota, njen brat, koji je trenutno vezan za telefoniju, ali sa mladima ovdje na ovim prostorima nikada ne znate gdje ce zavrsiti.

Tu je i jedna Lana (na pamet mi odmah pade Balasevic), kcerka Sladjanina. Lana je zavrsila biologiju i radi u svojoj struci. Evo, blizim se kraju: do Lane je Ljiljana Cota, Cankova druga sestricna. Oni koji su radili u banjaluckom Autoprevozu ce se je sigurno sjetiti. Ljiljana je zadovoljna i optimista, kao sto je uvijek bila: familija je na okupu, sto je najvaznije.

Cankove kcerke vec poznajete a jos samo da spomenem da je u pozadini David (kako mi rekose, Lanin bivsi djecko).

Umalo da zaboravih: na predhodnoj slici ste vidjeli Masu, Sladjaninu kcerku, koja ovdje studira za medicinsku sestru. Cini mi se da sam sastavio sve kockice a ako sam negdje pogrijesio, Canak ce me ispraviti.

Na kraju da napomenem da je fotografija napravljena ispred Cankove kuce. Njegovani travnjak i cvijece se bas najbolje ne vide pa cemo domacina zamoliti da nam posalje par fotografija koje cemo svrstati u kategoriju ‘Nasa dvorista i vrtovi’

Nekoliko dodatnih fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Wednesday, November 15, 2006

Raja iz djetinjstva

Proslo je dosta vremena od Sanjine zadnje (i jedine) poslijeratne posjete Banjaluci i vec sam mislio da ce Vrbasom proteci jos dosta vode prije nego je put navede u rodne krajeve. Za razliku od Davora koji svake godine redovito svraca u stare krajeve, Sanja nije pokazivala interesa da posjeti grad koji je pomalo pocela zaboravljati. Razlog za to nisam znao, valjda je tempo zivota ovdje u USA napravio svoje.

Medjutim, ove godine, prilikom planiranja semestra u Rimu, javi se zelja da se skokne do bivse Juge i posjeti preostala famili i nesto od ono malo raje iz prekinutog djetinjstva. Iako je kao mala napustila Banjaluku, ipak su ostala neka poznanstva i cini se da se sada, kada je proslo dovoljno vremena od onih nesretnih dogadjaja, javlja zelja da se ona ponovo obnove.

Danas je evo u drustvu Tiki (Tilije Bogdan) i Ljilje (Vilipic), kolegica iz iste zgrade. Godine su prosle, odraslo se i nekad male curice su sada vec djevojke koje bi tesko mogli prepoznati kada bi ih sreli na ulici. Uistinu, Tiliju sam imao prilike vidjeti prilikom posljednje posjete Banjaluci ali Ljilju ne bih nikada prepoznao. Znam da je tako i sa drugom djecurlijom iz te zgrade, za koje mnoge nemam pojma gdje se nalaze. Mozda ce neki od njih slucajno naletiti na ovaj blog i sjetiti se zgrade na Starcevici i parkinga u dvoristu zgrade gdje igri nikad nije bilo kraja.

Na ovoj stranici mozece naci jos par fotografija napravljenih za vrijeme ove oktobarske posjete, ljeta gospodnjeg 2006.

Labels:

Tuesday, November 14, 2006

In memoriam - Hozic Fikret

Danas evo izuzetno objavljujem dva priloga, jer jedan ne moze ici bez drugog. Izravan povod za ove priloge je bila fotografija koju dobih od Marija s nastupa grupe 27. dimenzija. Medju slikama naletih na jednu s imenima osoba za koje nisam bio siguran o kome se radi. Prazime je govorilo da sam u pravu, ali nisam bio siguran. Poslah Mariju upit, ali javi se Ljilja (Mario je negdje bio izisao) i potvrdi ono sto sam predpostavljao: na toj slici su bile supruga i kcerka naseg prijatelja Hozic Fikreta, koji je nesretno izgubio zivot tokom ovog posljednjeg rata.

Vjerujem da se mnogi od vas sjecaju Fikreta Hozica, naseg kolege iz Rudi Cajaveca, asistenta na Tehnickom fakultetu, dragog prijatelja i poznanika. Mnogi od onih koji su sada razasuti po svijetu su radili s Hozom (kako smo ga svi zvali) u OOUR-u RRT a jedno vrijeme smo Hozo i ja radili zajedno, u istom odjeljenju, prije mog odlaska i Cajaveca.

U onim ratnim danima, kada je normalan zivot stao, kontakti s vecinom raje su prestali. Djelokrug kretanja nam je vecini bio ogranicen (sjecate se kontrola i hapsenja raje po gradu), novosti su stizale samo od onih koji su imali potrebna dokumenta. Susreta gotovo i nije bilo, prijatelji su poceli napustati grad, veze su se gubile. Mene moja sudbina odvede prvo u Zagreb a onda dalje u Ameriku. Novosti o raji nije bilo, nije bilo nacina da se kontakti ponovo uspostave.

Tek nakon nekoliko godina boravka u Americi, kada se zivot vratio u koliko-toliko normalne tokove, pocele su se uspostavljati pokidane veze. Vijesti iz rodnog grada su pocele polako pristizati. Uglavnom su to bile tuzne vijesti, radosnih je bilo veoma malo.

Jednog dana od nekoga saznah da je moj i vas prijatelj Hozo poginuo negdje na bosanskom ratistu, gdje je bio prisilno odveden na kopanje rovove. Bio je to jos jedan od provjerenih nacina da se grad 'ocisti' od onih nepozeljnih. Kako se sve dogodilo, vjerojatno malo tko zna: biti na ratnoj liniji i kopati rovove na nicijoj zemlji, ispred imati 'svoje' a iza sebe one koji zele da te se rijese, nije dobitna kombinacija. Tako je eto zivot izgubio jedan od nasih prijatelja, ostavivsi iza sebe suprugu i dvoje maloljetne djece koji su trebali naci nacina da prezive u neprijateljskom okruzenju.

P.S. Fotografija je snimljena u Zaostrogu, 26. 4. 1970. na jednoj od Elektrijada.

Labels:

Selma i Nadjija

O Nadjiji, Hozinoj supruzi i djeci najbolje govori ovaj kratki Ljiljin tekst iz email-a, za koji vjerojatno nije znala da cu ga objaviti, ali eto, ja po obicaju, ne pitam za dozvole:

Selma i Nadjija su kcerka i supruga pokojnog Hoze, stradalog u ratu na tzv. radnoj obavezi negdje kod Doboja... Sjecam se te strasne vijesti, bila je zima, najledenija banjalucka zima koju pamtim.

Medjutim, gospodja Nadjija je cijelo vrijeme ostala u Banjaluci sa dvoje djece kakvim se svaki roditelj moze ponositi. I Selmi i mladjem Dzenanu sam kasnije predavala. Oboje su bili odlicni gimnazijalci.

Selma je zavrsila pedagoski fakultet i vec je pocela raditi kao nastavnik (odusevljeno prica o radu s djecom, nasla se potpuno u tom poslu) u osnovnoj skoli, a Dzenan je na trecoj godini Tehnoloskog fakulteta i ni jedna ocijena mu nije manja od 9! Oni su svo troje, na celu sa mamom Nadjijom, jedna izvanredna porodica koja i pored uzasnog gubitka i najgoreg moguceg ratnog iskustva opstade i sto je posebno i zadivljujuce oni su tako snazne licnosti, puni vedrine, mirnoce, sigurnosti, neke unutrasnje ljepote. Ja ih uvijek volim sresti i to bude obostrana radost.

Kazem, divim se prije svega Nadjiji koja je sa takvom snagom preuzela kormilo kada su ta djecica bila mala i u nemogucim uslovima odgojila dva predivna mlada covjeka. Ona meni predstavlja primjer stamenosti i mudrosti svojstvene Bosni u najpozitivnijem smislu te rijeci.

Selmu i Nadjiju je, kao sto sam vec napomenuo, Mario sreo na nedavnom skupu onih koji dosli na promociju nove Cajine knjige i tako nasta ovaj snimak. Ljiljinom komentaru ne bih imao mnogo toga dodati: u ono malo rijeci receno je puno toga i svi mi koji smo prosli kroz ova gadna vremena razumijemo sta to znaci prezivjeti u takvim uvjetima jer smo na svojoj vlastitoj koze osjetili puno toga. Nadjiji samo mogu da cestitam na njenoj izuzetnoj hrabrosti jer je ostvarila nesto sto je za mnoge bilo neostvarivo.

Monday, November 13, 2006

Familija Canak

On nekoliko prelijelih fotografija koje mi Canak posla na moje insistiranje, objavljujem jednu, za uvod: familija Canak na okupu. Red je da ih upoznamo sada kada nam se Pradrag pridruzio u ulozi aktivnog suradnika.

O Canku nisam mnogo znao od momenta kada je napustio Rudi Cajavec gdje smo radili jedno vrijeme zajedno, istina u razlicitim grupama. Sjecam se da je bio jedan od rijetkih koji je promijenio firmu (obicno se do penzije radilo u istoj) i tada nasi kontakti postaju rjedji. Znao sam da je jedno vrijeme radio na Radio Banjaluci a od pocetka zbivanja u nasim krajevima pa sve do nedavno, nisam imao nikakvih informacija o njemu, dakle vise od 12 godina.

Na cafekajak-u prije vise od godinu dana, naletih na jedan fotos s druzenje banjalucana u Torontu i to mi je bio prva informacija o njemu. Kada je otisao iz Banjaluke? Gdje sada zivi? Kako se snasao u Kanadi? Gdje mu je familija...? Mnogo pitanja bez odgovora.

Danas sam evo u prilici da pripremam ovaj prilog i znam i gdje stanuje, i sta radi, i kako mu se kceri zovu i jos mnogo toga i dijelim to sa vama svima. Ovo je jos jedna potvrda da treba da se javljamo jer da ovaj blog ne postoji, ko zna kad bih i da li bih ikad imao sansu da se s njim cujem, ispricam, a nadam se da cemo se imati prilike i vidjeti.

Na danasnjoj slici su: mladja kcer Bojana, supruga Biljana, Predrag i starija kcer Jelena. Slika je napravljena prilikom jednog vjencanja prosle godine, o cemu ce jos biti rijeci. Bojana je student, supruga Biljana radi u Toronto General Hospital, Canak ce nam sam ispricati cime se sada bavi (nakon sto je ispekao konobarski zanat) a Jelena je diplomirala i radi u jednoj osiguravajucoj kompaniji. Evo, ovoliko za ovaj put.

Labels: ,

Sunday, November 12, 2006

Plicanici

Made mi je jos poodavno poslao jednu sliku koju drzim u pripremi za objavu i evo danas stize na red.

Na slici je Made sa suprugom Gretom, na terasi kafea Diana, uzivaju na svedskom suncu. Slika je napravljena u Ystadu, malom pitoresknom turistickom gradu na samom jugu Svedske. Evo sto mi Made napisa o tom gradu koji je, sto mi nije bio poznato, bio mjesto gdje su mnoge izbjeglice iz bivse nam domovine nasle prvo utociste:

Vecina izbjeglica iz Bosne koji su dosli u Svedsku kopnom i brodom sjecaju se Ystada kao svoje prve destinacije u Svedskoj. Ali Ystad nije samo izbjeglicki centar (bio sve do 1995, poslije je taj centar ukinut), nego poznato turisticko mjesto koje privlaci mnoge njemacke, holandske i naravno danske turiste. Ako je ljeto lijepo, Ystad postaje svedska Kalifornija. Nekoliko kilometara pjescanih plaza napuni se brojnim turistima. Restorani, pansioni, i auto kampovi uz samu obalu bivaju prepuni gostiju. Max temperatura mora bude oko +21 (obicno izmedju 19 i 20) degC, malo prehladno za nase poimanje mora i kupanja u njemu, ali svi mi vrbaska djeca ne vidimo velikog razloga da se ne bucnemo u ovom tzv. moru.

Ystad je poznat i po kultnom junaku policajcu Kurtu Wallanderu cije je avanture opisao knjizevnik Henning Mankell u svojim romanima po kojima je snimljeno mnogo filmova. Masu informacija o tom prelijepom mjestu svako ko zeli moze naci na web adresi :
http://www.ystad.se/ .

U Ystadu sam sa porodicom zivio od dolaska u Svedsku 1993 pa sve do 1999 kada sam se preselio u Lund. U svakom slucaju na slici se mozes uvjeriti da je lijepo, slikano je u augustu mjesecu u setackoj zoni u centru grada u basti jednog kafica.

Labels:

Saturday, November 11, 2006

Vjencanje u Bergenu

Alma je jos jedan svjetli primjer mladje generacije koja se redovito javlja s prilozima. Ovaj put nam je poslala informaciju o jos jednom vjencanju u Norveskoj. Almi se zahvaljujem na prilogu a mladencima zelim mnogo srece u braku:

Sa malim zakasnjenjem saljem vam jedan prilog sa jos jedne svadbe.

Ovaj put ja sam bila u ulozi kume i mogu reci da ni taj posao nije nimalo lak. Vjencanje je bilo tako lijepo organizovano da sam se bojala da necu dorasti svom zadatku. Ali kao i obicno sve je ispalo predivno, pa cak i vrijeme koje je za Bergen neobicno u to doba.

Mladenci su bili moja draga prijateljica, jos iz djetinjstva, AidaVisic, koja je rodjena u Banjaluci, i Igor Krilic rodjen u Mostaru. Da su se nasle dvije srodne duse, u to niko nije sumnjao jer se to vidjelo iz svakog njihovog pokreta.

Sta reci o svadbi.... Puno pjesme, smijeha, muzike, iznenadjena uz dobro jelo i pice, ostalo se sve do zore. Mislim da cu vam ovim slikama barem malo docarati tu divnu atmosferu.


Alma

Labels: , ,

Friday, November 10, 2006

Slije - Zlatko Basic Caja

Raja, ovo se zove prava zurnalistika. Stvari se takoreci dogadjaju a mi vrsimo 'prenos u zivo'. Canak mi je jucer spomenuo da ce danas biti promocije Cajine nove knjige "Slije". Ja sam informaciju odmah proslijedio do Maria i zamolio ga da, ako moze, ode na promociju i poslalje nam izvjestaj. Mario je bio izuzetno vrijedan i evo rezultate njegovog rada upravo gledate. Slike cu objavljivati kako stignem: na poslu sam, trebao bih pripremiti informacije za studente o novom softveru za ispite, ali to moze cekati. I onako sam sam sebi gazda pa mogu odluciti sta cu kada uraditi:

Postoje dani kada sjecanja pobjedjuju brige koje svakodnevno nosimo u rancu obaveza.

E, danas ih je u Banjaluci pokrenuo Caja sa svojom rajom. Poslije 'Uz Bluz' nas Zlatko Basic je objavio svoju drugu knjigu prica, dokumentarnih sentimenata i prijatne patetike. Promocija je odrzana u novom prostoru muzickog paviljona, u parku 'kod Pere' uz goste i mnogo prijatelja 'tacno u podne'.

Nedavno susrecuci Caju povezao sam njegov dolazak iz Australije sa novom knjigom i nisam ni slutio da on svojim seretskim smjeskom to potvrdjuje. Od svoje dvanaeste godine nastupa s gitarom, kasnije se bavi raznim medijskim poslovima, a evo naucio je i da se pismeno izrazava... Znam ga kao kreativnog covjeka i uvijek sam bio za takve. U ratnim kontaktima sam se uvjerio u vise njegovih dovitljivosti.

Danas je Caja dirigirao horom Muzicke skole i Banjalucankama, a ponovo je predvodio bend koji je prije cca 35 ispilio kao predvodnik druge generacije. Okupila se i danas '27th dimension' i otprasila nekoliko svojih i svjetskih. "Decki su mladi, ali obecavaju!"Pjevali su Caja, pa Emir, pa Maja (Tatic, nasa cura sa dobrim i snaznim glasom).

Promociju je otvorio recenzent Zile (Miodrag Zivanovic) sa temom "Kako zadirkivati na daljinu". Ugodno je bilo sresti stare prijatelje iz inostranstva, iz zemalja bivse nam domovine kao i iz Banjaluke. Podsjetiti se, procaskati i kucnuti... Sjetio sam se i nasih blogera, a pricao sam s Cajinom Vesnom o mom uceniku Igoru i drugim lijepim stvarima sa juzne hemisfere. Od Bore sam doznao da ce on sa Zokom (Todorovicem) i Cajom producirati muzicki materijal u studiju Borivoja Vukadinovica u LA (koji je tamo uspjesan filmski producent). Pjevala bi Maja, OK.

Vazno je vjerovati da duh Grada iz nasih sjecanja nece nestati.

Nekoliko dodatnih slika s promocije i koncerta mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: , ,

Jos jedan novi pocetak

Emirin komentar - prilog na Novi pocetak stize za objavu par dana po slanju: nisam ga htio 'kaciti' za originalni, a posto je fotos tu, evo ga objavljujem kao zaseban prilog. Emira je obecala i nastavak, novi pocetak u USA, koji cemo vidjeti cim stigne. Ja predlazem da nam Emira posalje jos jedan nastavka jer mi se cini da je seljenje iz Washington-a D.C. u Kentucky u stvari treci pocetak. To bi bila kao nekakva trilogija, ako se tako kaze.

Pomalo sam razocaran da se vise raje nije ukljucilo u ovu, za mene, veoma interesantnu temu. Znam da je svako od nas prosao slican put i dogadjanja vjerojatno ima na pretek. Trebalo ih je samo 'baciti' na papir, eventualno pronaci kakvu slicicu, i eto interesantnog priloga. Jos uvijek nije kasno da se i drugi jave jer mislim da je ovaj blog odlicna prilika da ispricamo jedni drugima sta nam se desavalo u novom okruzenju tih prvih dana, mjeseci i godina. Vecina nas nece biti u prilici da o tome pricamo kada se sretnemo, a i tada se razgovor obicno okrene na drugu stranu.

Nakon malo duzeg uvoda, evo Emirinog prioga:

Evo jos jednog priloga kao dodatak ‘pocetku’. Mi smo imali ne jedan, vec dva velika pocetka. Prvi u Njemackoj, gdje smo bili 4 godine, a drugi u USA . I svaki razlicit. Pocetak u Njemackoj je bio tezak jer se trebalo prije svega naviknuti na misao da si u tudjem svijetu, da ljudi oko tebe imaju sasvim drugaciju sliku svijeta i zivota nego mi, pridosli iz ratnih uslova.

Na samom pocetku naseg boravka, dok smo jos bili u logoru za izbjeglice, stupili smo u vezu s nasim poznanicima s kojima smo se druzili svakog ljeta u kampu, na moru, gdje smo ih i upoznali desetak godina prije rata. Nasi poznanici, Stevo i Pelka Glisic, gastarbajteri, porijeklom iz okoline Bijeljine, odmah poslije prvog kontakta po dolasku u Njemacku, dosli su da nas posjete u logor za izbjeglice - azilante, Zirndorf, u koji smo bili smjesteni, u 11 sati navecer, poslije odradjene druge smjene. Prvi vikend su nas odveli kuci da ponovo osjetimo drazi ‘civilizacije’, cistocu, domacu hranu, a prije svega toplo ljudsko srce.


Kako je u to vrijeme u njihovom gradu bio ljetni festival ili po nasem vasar, oni su zeljeli da odemo tamo zajedno. Nama nije bilo do slavlja, ali smo otisli. A na vasaru, kao u pjesmi Djure Jaksica, svega, a najvise veslih ljudi i muzike. Oni koji su bili u Njemackoj za vrijeme raznih fest–ova, znaju sta znaci ludovanje. Razlicite orkestri sviraju razlicitu vrstu muzike, pivo, przene kobasice i pilici, vatromet i ljudi koji , iako su dobro ‘pod gasom’ ne zure da se svadjaju ili ne daj boze potuku. Bila je tolika guzva da nisam ni hodala po zemlji, masa me je nosila. Usred tog veselja, razdraganih faca, ja sam plakala i plakala, nisam se mogla zaustaviti. Nisam mogla da shvatim zasto je ‘nama’ tj. ljudima u nasoj zemlji bilo potrebno da se ratuje i unistava sve oko sebe, a manje od 1000 km dalje, ljudi se vesele, uzivaju u zivotu i to jos Nijemci, za koje se kod nas uvijek govorilo, da samo znaju raditi i nista vise.

A sad malo o Mc Donaldsu. Moje i Sasino prvo ‘radno mesto’. Kako smo samo bili sretni da pocinjemo raditi, da zivot pocinje liciti na onaj stari. Nema veze sto je Mc. Samo da se radi. Prvi dan, druga smjena, nocna, radi se do ponoci sa musterijama a onda se cisti sve do 2 ujutro. O ucenju i treningu necu ni pricati. Da samo znate koliko je vazno da li u hamburgeru imaju dvije ili 4 kapi senfa ili kecapa. Da li je luk izrezan na kockice velicine 4 ili 4,5mm, da li je kapljica kecapa zaostala poslije ciscenja negdje izmedju dva grila. To su sve sitnice zbog kojih vam sve i jedan radnik, dosao prije vas makar samo jedan dan, ispija krv na slamku, o menadjerima i gazdi da i ne govorim. Kasnije smo mi promijenili taj ‘dobri’ obicaj i pokazali im da se moze i treba pomagati novim radnicima. Kako rece Predrag, necu o tuznim i teskim stvarima a opet ne znam ni pisati kao on. Ipak, evo nekoliko crtica.

O nasem gazdi koji je bio uvijek ‘izgubljen slucaj’ kad ima puno musterija. Posebno kad je puna sala, a jos i vani u ‘drajvu’ desetak auta. Jednom sam morala traziti sitnis jer nisam vise imala nista u kasi . U slucaju kad je on u restoranu, njegovo je bilo da izdaje novac iz sefa. Kad sam mu se obratila, on sav u frci oko dolazecih musteruja rece " idi Her Medingeru " ( on je taj gosp. Medinger).

Nasi mali rodjaci desetgodisnjaci su bili tako vazni i svugdje su nas hvalili: " tetka i tetak rade u Mc-u", s tim je rastao i njihov ugled medju malom rajom u Svedskoj i Ceskoj...

Kad se jednom naviknes, sve izgleda lakse , drugacije, bolje. Za te tri i po godine tamo, stekli smo divne prijatelje s kojima i dan danas kontaktiramo, istina pismima i rijetko, jer se jezik zaboravlja. Ipak, redovno stizu cestitke i sitni pokloncici na obe strane. Bilo je s nama ljudi iz Poljske, Kazahstana, Rumunije, Turske, Indije.... Upoznali smo Kazahstan prije Borata.

Iako smo se par dana prije odlaska oprostili sa svim nasim prijateljima, zadnje vece, samo par sati prije odlaska za Frankfurt, odakle smo letjeli za USA , nasa dobra Frau Hertsch je dosla ponovo da se pozdravi sa litrom crnog, sirom i grozdjem. Bilo je i plakanja, i smijeha, radost da imamo takve prijatelje u tudjem svijetu, zalost sto odlazimo….sve se sastavilo…

Labels: , ,

Thursday, November 09, 2006

Povodom jedne pljacke

Prije polaska za Banjaluku da posjeti grobove rodbini, Mirjana je obecala nekoliko fotografija, posebno jer smo ocekivali da ce tih dana imati priliku da sretne neke od nasih prijatelja i poznanika koje do sada nismo imali prilike vidjeti na ovim stranicama. To je vrijeme kada mnogi od onih koji su morali napustiti svoj rodni grad dolaze bar na kratko da ga posjete. Unaprijed sam se radovao tim fotografijama ne sanjajuci da ce stvari krenuti u drugom smjeru. Tko bi mogao ocekivati da ce desiti sto se desilo, ali u danasnje vrijeme, kada mnoge stvari nisu kao sto su nekad bile, nista nas ne smije iznenaditi. Uz Mirjanino odobrenje evo objavljujem dijelove njenog email-a koji govore mnogo toga:

Dragi Co, Natasa me je zamolila da slikam B.Luku i ja bih to i ucinila ali....

Nas prvi dan u Banjaluci je zavrsio porazno. Skocili smo na Novo groblje da obidjemo svjeze napravljen grob Zeljkovih roditelja i produzili na parkiraliste prepuno ljudi kod ulaza u groblje. Vrijeme suncano i toplo oko podne, bas lijepo za setnju. Auto parkiramo 10-tak metara od cvijecarne i skocimo na grob moje bake sa kog se vidi parking. Ja dobro sakrijem moju tasnu u koju stavim i novcanik moje sestre. Skocimo na 10 min do groba i kad smo se vratili do auta imamo sta vidjeti. Razbijeno malo trokutno zadnje staklo i otkljucan auto. Ukradena moja torba tako da sam prvi dan ostala bez svega pa i digitalnog fotoaparata.

Slijedi zvanje policije jer ja sam stranac u nasem gradu. Dva sata je trebalo da sam konacno dobila zapisnik bez kojeg ne mogu ni poceti ponovno uredjivati dokumente. Tu saznajem da je u prosjeku od 8-10 provala ili kradja na dan. Bilansa ovog tjedna u nasem gradu, koji je bio posjecen od bivsih stanovnika sa svih strana svijeta, je iznosila preko 130 kradja, provala i pljacki.


Zena koja prodaje cvijece na groblju 10 metara od mog auta nije nista cula da je staklo puklo i razletilo se na sve strane. Kada sam zvala policiju telefonom cula je svaku rijec koju sam rekla a stajala sam pored auta. U policiji su nas nagovarali da ne trazimo nove dokumente jer da ce se moja tasna sigurno naci negdje u smetju ili okolo na travi.


Slijedi mukotrpno ganjanje sestrinih dokomenata u B.Luci i popravak razbijenog stakla. Pregled ociju i nabavka naocala bez kojih ja nemogu nista da uradim. Sin u Ljubljani blokira racune zbog ukradenih kartica, koje ja sad ponovno sredjujem. Totalno si paraliziran bez icega. Nasa najveca sreca je da su nam pasosi i saobracajna dozvola i GSM ostali kod moje sestre u stanu tako da smo se mogli vratiti bez vecih problema u Sloveniju.

Na kraju se pitam ko to zivi u nasem gradu, u sta se je taj grad pretvorio, i zar se bas nista ne moze organizirati da platis parking i cuvanje auta. Priznajem da sam bila neoprezna i "samo" sam sakrila tasnu u auta. U SUP-u sam srela zene koje su prosle isto kao ja a bile su opreznije, jedna je imala tasnu na ramenu pa su ju udarili po drugom ramenu (kazu "klasika") i dok se je ona okrenula odrezali su joj rucku od torbice. Druga prica da je dosla sa torbicom na grob i dok je uredjivala grob i 3 metra od njega bacila smece vise nije bilo torbice. Zakljucak je da nema pravila ako te neko prati.


Kad smognem malo vise snage napisati cu moja zapazanja o usponima i padovima u nasem gradu.

P.S.
Ja sam stranac (i prijavljujem se kao turista sto su u ovom slucaju i provjeravali) u nasem gradu u kojem sam zivjela "samo" 33 god., a danas ne postojim ni u jednom racunaru, iako su svi moji dokumenti izdani u Banjaluci pa poslije prevedeni u Sloveniju. JMB jos uvijek imam iz Banjaluke. Kako vidis nema samo Slovenija izbrisane.


Mirjana

Moram reci da razumijem Mirjanino razocarenje jer sam siguran da bih se u toj situaciji osjecao slicno, mozda cak gore. Vjerojatno bih mnogo ruznije reagirao jer me, i bez dodatnih problema, mnoge stvari u Banjaluci ubijaju u pojam i da mi treba malo pa da eksplodiram. Posljedica je to svega onoga sto nam se desilo, odnosa sadasnjih vlasti prema onima koji su otjerani iz rodnog grada, ukupnog nacionalistickog ambijenta koji na mene djeluje uzasno. Razlog za moje ogorcenje je i moj prvi posjet rodnom gradu nakon odlaska, koji se poklopio s danom pokusaja postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, kada je srediste grada bilo prepravljeno spodobama koje malo toga imaju s ljudskim bicima. Od takvih spodoba se nista drugo nije moglo i ne moze ni ocekivati.

Prateci sveukupnu situaciju na prostorima bivse Juge jasno je da je kriminal, korupcija i lopovluk zavladao: negdje vise, negdje manje (ovdje bih morao izdvojiti Sloveniju jer mi se cini da je tamo situacija potpuno drugacija). Citam o pljackama banaka u sred bijela dana, ubistvima neduznih samo zbog toga sto su se u pogresnom trenutku nasli na pogresnim mjestu, ubistava da bi se doslo do novca da bi se platio dug za kocku ili drogu...

Legalna vlast ne reagira, cak naprotiv. Svakom ko i malo razmislja glavom je bilo jasno da ce za 1. novembar mnogi koji su napustili rodni grad doci da posjete groblja i odaju postu svojim najmilijima. Lopovi su se odlicno organizirali jer su znali da je to prilika da se odlicno ‘zaradi’. Policija je bila nespremna. Zar je trabala posebna pamet da se za tih par dana pojacaju patrole na grobljima i ostalim mjestima gdje se ocekivao veliki broj ljudi? Da li to znaci da su lopovi pametniji od policajaca? Gdje je tu onaj najpamentniji, onaj koji je izabran na to mjesto na osnovu svojih sposobnosti da razmislja i stiti obican narod od kriminalaca? Sta je on radio tih dana? Da li se pripremao da spreman doceka te dane ili je, mozda namjerno ostao pasivan kako bi kriminalci mogli lakse obaviti svoj prljavi posao? Da li je to samo nastavak specijalnog rata da se onima koji su otjerani njihov rodjeni grad jos vise ogadi?

Cini mi se da se upravo radi o smisljenom ‘propustu’ jer sve sto se desavalo izgleda logicno: mnogo ljudi je doslo, kriminalci su to iskoristili i radili ono sto najbolje znaju. Na onim nasim prostorima je mnogo vaznije da se stada zbijaju u torove, manje je vazno kako se zivi, nitko ne mari na koji nacin ce neko biti prevaren i opljackan, malo je onih koji razmisljau od cega ce se zivjeti sutra. Mnogo je vaznije da nas ‘stiti’ nasa policija pa makar i sami osjetili posljedice na vlastitoj kozi.

Vec sam prije bio drugarski upozoravan da ne pisem ovakve stvari, da ne vidim sve crno u gradu iz kojeg sam potekao zbog prijatelja koji zive tamo, ali jedostavno ne mogu. Uzbudjuje me svaka nepravda a posebno mi tesko pada kada netko ko je jednom vec opljackan, biva to ponovo. Slicno sam se osjecao kada smo se proslog ljeta s kumovima iz Slovenije vracali s mora i kada nas je hrvatski policajac odmah po ulasku u Hrvatsku kod Bosanke Gradiske jednostavno opljackao, stavljajuci novac u vlastiti dzep za nepostojeci prekrsaj, znajuci da onako umorni i u 10 sati uvece necemo imati snage da ganjamo pravu. Nakon mog povratka u Ameriku, poslao sam poduzi email na odgovarajuce ministarstvo Hrvatske ali, naravno, nitko se nije potrudio da na njega odgovori.

Eto opet napisah puno toga, ali s razlogom. Zao mi je Mirjane i njene sestre i znam sta to znaci kada se ostane bez svih dokumenata. Novac je u svemu tome manje vazan ali osjecaj bespomocnosti i prepustenost na milost i nemislost lopovima, u svom gradu u kojem si odjednom stranac posebno tesko pada. Ali sta da se uradi kada biti covjek danas tako malo znaci!

Labels: ,

Wednesday, November 08, 2006

Aroma Cafe

Jos jedan Izetov prilog iz Los Angelos-a:

Prilikom nedavnog boravka u Los Angelesu Rada i Jasko su nas odveli na cevape u Aroma Cafe koji drze Adem i Amra Slipac, nasi banjalucani.

Adem je dugo godina radio u auto servisu Centar dok je Amra radila kao trgovac u Zenitu na djecijoj konfekciji. Pred rat su u Bojica Hanu, do Taninog kafica, u zgradi nekadasnje poste, otvorili prodavnicu auto dijelova Opel.

Ratna sudbina ih je dovela do Los Angelesa i prije tri godine se odlucuju da pokrenu biznis sa restoranom koji nudi Bosansku kuhinju. Njhov marljivi i uporan rad je dao ploda i restoran je postao mjesto gdje rado navracaju ljudi iz bivse Juge a isto tako i Ameri kojima se jako svidjaju jela koje oni spremaju: burek i druge pite, sarma, filovane paprike, lonac a cevapi su nezaobilazan dio njihove kuhinje.

Ja i Jasna smo imali srecu da ih obadvoje sretnem u restoranu. Dok je Adem sa drustvom bezbrizno kartao u maloj basti ispred restorana, Amra je marljivo spremala jela u kuhinji. Ona nam je ispricala kako je to sve pocelo, a bilo je tu dosta hrabrosti i reklo bi se velike zelje da se dokazu u novoj sredini. Pokazala nam je plakete i nagrade koje su dobili za kvalitet njihovih jela.

U njihov restoran dolazili su Rade Serbedzija, Kemal Monteno, Karl Malden, Goran Visnjic, Vlade Divac a tu mozete sresti i glavog tuzioca tog dijela Los Angelesa. Uz ovih nekoliko slika vise o restoranu Aroma mozete saznati sa njihovog web site-a.

Iako ga je Emira ranije objavila ja ga ponovo objavljujem jer ce zanimati neke nove blogovce:

http://www.aromacafe-la.com/

Labels: ,

Tuesday, November 07, 2006

Parc regional de la Riviere-du-Nord

Nakon Rima, danas se selimo malo na sjever, u Kanadu, u kojoj zadnjih desetak godina zivi veliki broj bivsih banjalucana. Familija Kusmic (Dubravka i Zlaja), moje komsije iz zgrade, zive u Montrealu (o kojem jos nismo imali priloga, a trebali bi). Za Montreal znam da je prekrasan grad a danas nas Dubravka vodi u jedno malo lijepo mjesto u blizini Montreala gdje Kusmici vole da navrate. Evo priloga:

Mjesto se zove Parc regional de la Riviere-du-Nord i putuje se oko 45 minuta prema sjeveru. Prije smo isli cesce dok ja Ana bila manja.

Rijeka nije velika ali je vema brza, puna bukova. Voda je vise braonkaste boje. Kad se priblizis obali, impresionira zastrasujuca snaga vode i velika buka. Tu je nekad bila mala fabrika celuloze i mala hidrocentrala od 1 MW, koja je napajala fabriku. Centrala je jos u dobrom stanju samo je zatvorena, a od fabrike celuloze su ostali samo temelji.

Oko rijeke su staze sa obe strane. Moze se ici biciklom ili pjeske a zimi su to staze za "cross-country " skijanje. Staze i suma podsjecaju na nase Sehitluke, a rijeka mozda malo na Vrbas.

Ovaj put saljem par slika sa nase zadnje posjete u avgustu 2006.

Ovdje je link gdje se mogu vidjeti ljepe jesenske slike. To je ustvari web neke grupe ljubitelja prirode:

http://www.avieforme.ca/feerie2005-riv_nord.htm

Ovdje se mogu naci sluzbene turisticke informacije za ljubitelje prirode:

http://english.montrealplus.ca/feature/hiking/8616/trails_laval_rivieredunord.jsp

Nismo nikad bili tamo po zimi. Prilkom ove zadnje posjete pao je dogovor da to uradimo ove zime, pa ako se to ostvari poslacemo vam slike.

Puno pozdrava od Kusmica iz Montreala

Labels:

Monday, November 06, 2006

Susret u Rimu

S mladima je ponekad jako tesko. Morate ih moliti, tjerati, ponekad prijetiti, da nesto urade. Evo ja vec mjesec dana pokusavam da dobijem jednu sliku od vlastite kcerke ali uz malo uspjeha.

Konacno neki dan stize mi hrpa slika. Vecina je napravljenja tokom Sanjine posjete Zagrebu, Pozegi i Banjaluci krajem oktobra, i neke namjeravam objaviti. Danasnja je snimljena u Rimu negdje pocetkom oktobra. Najbolje kolegice iz Banjaluke, sada stanovnice USA, su se srele na starom kontinentu, u vjecnom gradu. Dunja ovog semestra 'gostuje' u Berlinu a posjeta Rimu je bila unaprijed planirana. Sanja ovaj semestar pohadja u Rimu tako da su sticajem okolnosti njih dvije dosle u priliku da se ponovo sretnu nakon duze vremena.

O detaljima susreta ne znam nista, jer su rijeci vrijednije od zlata. Medjutim, ipak sam odlucio da fotos objavim, ako nista a ono bar da se nadje u arhivi, kada jednog dana budem svodio racune ovog bloga. Jos da napomenem da od Dunje nisam mogao dobiti nikakav prilog iz Berlina a tako bih ga rado objavio. Familija Vujinic je takodjer zatajila: tata bi mogao biti od neke koristi, ako nije potpuno izgubio autoritet.

Labels:

Sunday, November 05, 2006

Stare zgrade u novom ruhu

Moje kritike ponekad urode plodom, kao u ovom slucaju:

Posto sam se u jednom od priloga osjetio prozvanim (sa razlogom) kad je o novostima u gradu rijec, odlucio sam se malo vise aktivirati i to u svojstvu lutajuceg foto reportera.

Iskoristio sam divno oktobarsko sunce da uslikam dve stare zgrade u nasem gradu, koje su se od nedavno obukle u novo ruho.

Naravno da ce te ih svi prepoznati pa ne trebam ni napominjati sta sam uslikao.
Ima toga dosta novog pa me ocekujte sa narednim prilozima.

Puno pozdrava svim blogerima od Srkija.

Posto na ovaj blog navrate i mladji od kojih su neki bili premladi da upoznaju bolje svoj grad, a naki polako zaboravljaju, ipak moram objasniti da se radi o zgradi bivse skupstine opstine Banjaluka. Ovdje su se vadile (vjerujem da je to i sada slucaj) razne potvrde (rodni i vjencani listovi, punomoci itd) a takodjer su se obaljala sva vjencanja. Fotografiju jos jedna zgrade s obnovljenom sadadom mozete naci na ovoj stranici.

Labels:

Saturday, November 04, 2006

1. studenog

1. studenog, dan je Svih svetih. Dan spomena na nase mrtve. Državni je praznik u RH.

Mnogo prije zadnjeg rata gradjani RH posjecivali su toga dana svoje mrtve. Na taj dan gotovo cijeli Zagreb preseljava se u drugi Zagreb, star jednako kao i ovaj , s brojnim ulicama i vecim brojem stanovnika.

Povezanost ta dva Zagreba je nesto sto oplemenjuje dusu, sto nas vraca u dane kad smo se radovali zivotu i kad nam je smrt bila daleka i strana. Prisjecamo se svih nama dragih, najblizih koji su nas napustili, prijatelja, ali i poznanika bez obzira jesu li izabrali biti ljudi ili fukare. Na taj dan bas svi smo u mislima s njima i to je ono sto mu daje velicanstven osjecaj posebnosti i duhovnosti.

Ako se zeli upoznati jedan narod, najbolje i najbrze se to moze, ako se posjete njegova groblja. Tu se moze upoznati povijest naroda, njegov izbor vrijednosti, njegova duhovnost, njegova kultura,...

Zagrebacko groblje Mirogoj, pravi je primjer toga. Tu se mogu vidjeti uredjeni grobovi svih naroda na Balkanu, kao i grobovi Austijanaca, Madjara, Napoleonovih vojnika, poginulih u Galiciji, poginulih u 1. Svjetskom ratu, u 2. Svjetskom ratu na svim stranama - pobjednika i gubitnika, zrtava i zlocinaca, zatocenih i nestalih u zadnjem ratu, poginulih u Domovinskom ratu,..

Kako je strasna povijest mog naroda?
Koliko je samo boli i patnje protutnajlo ovim krajem?

Zasto o tom danu pisem? Htjela bih vas podsjetiti na jednog divnog covjeka, naseg Seada Sadica. Sejin grob nalazi se svega 2m od grobnice roditelja mog Miljenka. Nevjerojatna igra sudbine! Sejo je preminuo u tudjini, u bolnici u Kijevu. Radio je za UNHCR, mislim u Kazahstanu. Pokopan je na zagrebackom Mirogoju.

Seju poznajem dugo, od prvih dana dolaska u Banjaluku. Bio je dobar covjek, u svakom pogledu velik covjek, izuzetno inteligentan, obrazovan, duhovit s blagom dozom cinizma, sa sposobnosti dobrog zapazanja i prije svega izuzetnog dara za pisanje. Nikad necu zaboraviti njegove tekstove u Glasu, neposredno prije rata.

Nakon njihovog dolaska u Zagreb, susretali smo njega i Jagodu svakog Bozica kod zajedničkih banajlučkih prijatelja. Tesko nas je pogodilo saznanje o njegovoj bolesti, a jos teze vijest o smrti. Njegova Jagoda danas zivi na relaciji Sarajevo - Zagreb - Bol na Braču. U Sarajevu im je kcerka s djecom, a sin u Bolu. Srele smo se na Mirogoju, ona u dolasku, a ja s povratka nasima, nikad zaboravljenim.

Natasa

Nekoliko dodatnih slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels:

Friday, November 03, 2006

Antistres cipele

Srdjo nam se javio s prilogom koji potencijalno moze biti interesatan za sve nas. U ovo stresno doba dobro dodju antistres cipele. Zato raja, kada dodjete u posjetu starom kraju, obavezno navratite u ovu prodavnicu. Mozda vam pomognu da lakse savladate stres i ucinite vas zivot ljepsim. Posto je Srdja vec u ovim cipelama (pogledaj sliku), imamo koga pitati za rezultate. Evo priloga:

Zahvaljujuci inventivnosti i upornosti moje dobre drugarice Snjeze, nas grad je dobio nesto izuzetno. Radi se o prodavnici antistres cipela firme "Rieker" iz Svicarske.

Kao sto se vidi sa slika prodavnica je smjestena u trznom centru "Vidovic" koji je otvoren ovog proljeca.

Pored Zagreba ovo je jedina prodavnica ovakve vrste obuce na prostorima bivse YU. Trenutno je u prodavnici program jesen/zima i ima zaista predivnih modela (vise zenskih ) i toplo ih preporucujem svima.

Na http://www.rieker.com znatizeljni mogu naci vise informacija.

Pozdrav od Srkija.


Nekoliko 'propagandnih' fotografija mozete pogledati na ovoj stranici.

Labels: ,

Thursday, November 02, 2006

U posjeti Huzbasicima

Za divno cudo, Izet je konacno 'progovorio'. Materijala za blog je imao napretek ali priloga ni za lijeka. Sjecam se kada mi je davno, jos tamo prvih mjeseci ‘zivota’ ovog bloga, kada sam se zalio kako mi blog oduzima jako puno vremena i da ne znam dokle cu izdrzati, predlagao da ‘delegiram’ urednicku palicu raji: jedan mjesec bi priloge pripremao Mario, drugi Srdjo, treci on, i tako dalje. Prijedlog mi se ucinio zanimljiv ali sam znao da zbog mnogih tehnickih poteskoca, ne bi bio izvodljiv, ali me je ohrabrila njegova zelja da se aktivno ukljuci. Medjutim, sve je ostalo samo na prijedlogu. Njegovih komentara je bilo malo (na prste bi se mogli izbrojiti) a o prilozima da ne govorim.

Danas je na redu prvi (od nekoliko u pripremi) gdje nam je Izet napisao nesto o Radi i Jasminu Huzbasic, nasim prijateljima iz Los Anegeles-a, koje je posjetio nedavno. Ja sam ocekivao izvjestaj s lica mjesta ali ni sada nije kasno:

Za nedavnog boravka u Kaliforniji posjetili smo nasu Radu i Jasmina.

Putem ovog bloga znate da su oni prosle godine perselili iz Baltimora u Santa Claritu pored Los Angelesa. Razlog je bila dobra poslovna ponuda koju je Jasko dobio. Naime on je svoje znanje u izgradnji bazena, koje je stekao radeci u sarajevskom Unioninvestu (mislim da nisam profulao) trebao da iskoristi radeci za firmu koja se bavi projektiranjem i izgradnjom bazena.

Poslije pocetka, koji je uvijek tezak i skopcan sa novom sredinom, ljudima i obicajima, oni su poslije kratkog vremena stali na svoje noge. Jasko, pokazujuci svoje znanje, vrlo je brzo bio zapazen i sada radi kao manager, vodeci racuna o svemu da se bazen izgradi po projektu i uz postovanje stogih izvodjackih propisa. Bio sam sa njim na terenu i vidio da on taj posao radi zaista izvrsno.

Oni su vrlo brzo kupili kucu pa se Rada odlucila za rad od kuce. Ona radi za istu firmu odredjene administrativne poslove iz svog kucnog ofisa uz sve to obavljajuci sve kucne poslove, ispracajuci i docekujuci Jaska sa kafom i uvijek spremnim ruckom. Njihov sin Vedran je na tercoj godini studija i nazalost jos nismo imali srecu da ga upoznamo.

Uz Radine kuharske specijalitete nase druzenje je prohujalo. Imali smo ipak malo vremena da odemo na cevape u Aroma Cafe koji drze nasi banjalucani i da osjetimo miris BL cevapa u dalekoj Kaliforniji. Boraveci u Aromi napravio sam par slika pa cu to poslati na CoNN kao posebal prilog.

Pozdrav svim citaocima, kako Amir rece, CoNN-a.

Izet


P.S. Nekoliko fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Wednesday, November 01, 2006

Novi pocetak

Listajuci albume naletih na jednu sliku napravljenu na jednom, za mene, historijskom mjestu: Pittsburgh, Strip District, ja ispred zgrade Parma Sausage Products, firme u kojoj sam zapoceo svoj radni vijek ovdje u Americi. Parma Sausage proizvodi suhomesnate proizvode i eto ja sam bio te srece da sam svoj prvi posao dobio u firmi na pripremi tih istih suhomesnatih proizvoda uz satnicu od $5 (minimalna je tada, 1994 bila $4 i 25 centa).

Za trenutak mi se ucini da bi ovo mogao prilog koji ce zinteresirati i druge da se ukljuce jer je tema, po mom misljenju, zaista aktuelna. Iako sam mislio primpremiti prilog o 1. novembru, kada katolici (a u novije vrijeme i mnogi drugi) posjecuju groblja i odaju postu umrlima, odlucih se za nesto drugaciju temu. Po meni, Dan mrtvih i Novi pocetak imaju neku simbolicnu vezu. Vecina nas, nakon sto su nam normalni zivotni tokovi bili nasilno prekinuti, morali smo zapoceti novi zivot: kao da smo nakon nasilne smrti ozivjeli u nekom novom svijetu u kojem je trebalo poceti sve od pocetka.

Sjecam sa kao da se to desavalo jucer kako je sve pocelo. Nakon dolaska u USA kao izbjeglica, dugo sam trazio posao. Nitko me nije htio primiti cak ni na mjesta na kojima nije bila potrebna nikakva stucna sprema: kosenje trave, rad u trgovini,…Vrlo cesto odgovor je bio da sam prekvalificiran za posao (vjerovatnoca da cu brzo otici ako mi se ukaze prava sansa), iako sam vremenom naucio da se pri trazenju posla prilagodim situaciji. Vec sam poceo gubiti nadu da cu uspjeti naci bilo kakav posao ali kako to obicno biva, sansa se pojavi kad je najmanje ocekujes.

Jedno vece smo bili pozvani na veceru kod jedne familije iz Hrvatske (u to doba je to bilo uobicajena praksa u slucaju izbjeglica iz Bosne) i tokom razgovora dodje se do teme posla. Rekoh im da ne radim, da vec dugo pokusavam naci posao i da me je sramota zivjeti na drzavnoj pomoci, ali da do sada nisam imao srece. Domacin me upita kakav posao bih htio raditi. Ja mu odgovorih da nemam nekakvih posebnih zahtjeva i da bi mi bilo bitno samo da se zaposlim. On mi, sav sretan, ponudi posao u firmi gdje on radi: u vec spomenutoj Parma Sausage, gdje on radi vec 20-tak godina i gdje je vrlo zadovoljan poslom. Rece mi da samo dodjem u ponedeljak u 7 sati ujutro i da se za ostalo ne brinem. On ce vec srediti s vlasnikom da me primi.

Ostatak veceri prodje u zanimljivom razgovoru tako da u tim trenucima nisam razmisljao na sta sam pristao. Tek pri povratku kuci postadoh svjestan da u ponedeljak idem na posao u firmu koja proizvodi suseno meso. Kada sam razmisljao o mogucim poslovima u Americi, rad s mesom mi ni u jednom trenutku nije padao na pamet. Rangirao sam poslove koji bi me mogli zapasti ali mesnica, to nisam ni u snu pomislio. Od svih poslova odabrao sam onaj koji je za mene bio najgori: rad s mesom kojeg sam se oduvijek gadio. Ali sta da se radi, ponudu sam prihvatio i nije se moglo natrag.

Labels: , ,

U ponedeljak ustadoh oko 5 ujutro, kako bih uhvatio bus do downtown-a. Od downtown-a sam pjesacio jedno 30-tak minuta jer nisam bio siguran koji bus trebam uhvatiti do mog prvog radnog mjesta. Stigao sam na vrijeme i cekao pred firmom koja se otvarala 10-tak minuta prije pocetka rada, vremena dovoljno da se covjek presvuce i bude spreman za posao.

Nakon formalnosti (razgovor s vlasnikom i upoznavanje s ostalim zaposlenim), poceo je moj prvi radni dan u Americi. Radilo se brzo, bez minute odmora. Jedini prekid je bio odmor za rucak (30 minuta) kada se moralo napustiti prostorije firme (koja se za vrijeme odmora zakljucavala) a vracalo par minuta prije nastavka rada. Svi dani su bili slicni: obavljao sam razne poslove vezane za primpremu mesa i drugih mesnih proizvoda za susenje i polako postajao specijalista za neke. Ponekad nisam mogao vjerovati da se sve ovo dogadja meni. Cinilo mi se da mi netko drugi prica pricu o svom zivotu u Americi.

Bilo je tu svakakvih dogadjanja koji bi zahtijevali jos dosta papira (ili KB) i to cu ostaviti za drugi put. Ono sto mi je posebno ostalo u sjecanju je bio ritam rada: radilo se kao u nekoj proizvodnoj hali na traci. Svaki pokret je bio isplaniran kako bi se gubilo najmanje vremena. Toliko puta sam se u mislima sjetio filma Moderna Vremena u kojem Charli Chaplin zavrce sarafe na nekom velikom zupcaniku koji je dio neke ogromne masine. U mementu kada bi se malo opustio, postojala je opasnost da upadne izmedju dva zupcanika i jadni Charli bi morao da upregne svu svoju umjesnost kako bi se izvukao iz opasnosti. Eto, tako sam se ponekad osjecao radeci poslove u jednoj fabrici mesa, shvacajuci sta zapravo znaci rijec kapitalizam.

Srecom, ovo moje iskustvo nije trajalo dugo. Dvije nedelje od pocetka rada, zatekoh poruku na telefonskoj sekretarici: poziv sa Duquesne University.

Potrosih evo dosta papira i vremena pisuci o necemu kroz sto smo mnogi zadnjih godina prolazili, nadajuci se da ce mi se i drugi pridruziti. Da vidimo da li cu opet biti u krivu, kao sto je to do sada uglavnom bio slucaj.

P.S. Pretrazih Internet i evo nadjoh home page moje prve firme pa je evo dijelim s vama. Mozda se netko odluci za nabavku njenih proizvoda: za kvalitet mogu licno garantirati.

www.parmasausage.com

Labels: , ,