Rijeka
Dubravkim prilog, uz koji je moj komentar suvisan:Uvijek volim iskoristiti priliku da pricam o velikoj ljubavi mog djetinjstva. To je rijeka Vrbas, koja je bila blizu kuce u kojoj smo stanovali.
Rijeka se pruzala sredinom grada, darujuci okolo svjezinu bistre, hladne vode. Ona je bila mjesto gdje su se djeca okupljala, igrala i zabavljala.
U vrijeme mog djetinjstva, kad nije bilo televizora, kompjutera, automobila, rijeka je bila dio zivota, za svako dijete, koje je zivjelo u blizini..
Ta rijeka, brza i ljeti i zimi, odupirala se hladnoci i nikad se nije zaledila. Nabujala i zuta u proljece, spustajuci se niz planinu, donosila je sa sobom komade polomljenog drveca i blato u grad. Zelena boja je dominirala u ljetne dane. Zelena boja vode i rastinje oko rijeke. Tada su sva djeca iz komsiluka bila na obali.
Preko ljete smo imali specijalnu skolu. Starija i malo "iskusnija" djeca su ucila mladje da plivaju i pecaju. To je bio poseban nacin pecanja, na koji se moja mama zgrazala. Uzimali smo komad razbijenog stakla, stavljali ga na povrsinu vode suprotno vodenom toku, da bolje vidimo ribe. Ribe smo nabadali viljuskom. To su bile ribe, koje su jele smece na dnu, pesevi.
I tako iz dana u dan, provodeci vrijeme uz rijeku, djeca su bila okupirana nekim novim otkricem.
Na slici: Prezo i Dubravka s komsijama na Vrbasu u neka davna vremena.
posted by co | 12:02 AM
3 Comments:
Evo da pozdravim dobre ljude na celu sa mojom koleginicom Dubravkom.
Probudile su se moje uspomene vezane za istu rijeku, samo malo mirniju, znatno siru, snazniju i opasniju. Iz djetinjstva, Vrbasa se sjecam iz Srpca, nizvodno od Banjaluke. Moram demantovati Dubravku, Vrbas se nije nikad zaledio,iz mnogobrojnih razgovora sa starijima, saznao sam da te godine kad sam ja rodjen, bila je takva zima da se je Vrbas zaledio i ljudi su ga prelazili sa konjima i kolima. Sjecam se toga.
Svako vam dobro,
Cadjo.
Moram priznati da ja imam iste osjecaje za taj nas Vrbas na cijim sam obalama provela dobar dio djetinstva a i mladosti. I sada imam oziljak na ruci od razbijene tegle u kojoj sam nosila visce (za one ne upucene to je bio mamac za ribe. Nije bilo sladje ribe od malih pljoskica isprzenih na ulju. Uvijek sam imala smedje prste od oraha koje smo "harali" u komsinskim bastama.
Kad sam shvatila da cemo morati napustiti nas grad i Vrbas, posto sam bila bez posla i imala dovoljno vremena iskoristila sam prilku da djecu odvedem nekoliko puta na Vrbas i da ih upoznam sa njegovim skivenim ljepotama. Tada mi se pridruzila i Dubravka sa svojom Anom pa sam imala prilike da je bolje upoznam. Bila sam iznenadjena koliko smo toga imale zajednickog. Prije toga smo se znale samo preko nasih curica koje su bile dobre kolegice.
Dubravka, dok pisem ovaj comentar, ne mogu a da se ne sjetim jednog tvodg pisma u kojem pises kako je Banjaluka nakon naseg odlaska postala cist grad, a kako i nebi kad kad su ga cistili banjalucani koji su bili za vrijeme rata na radnoj obavezi, a koji su svaki posao uvijek radili posteno.
Pozdrav,
Nera
Aha, ti si bila ta sto je orahe hapala, sad se sve otkrilo ;o)). Ja sam odrastao na Studencu, pa mi je lov peseva sa komadom stakla i viljuskom bio radni zadatak. Naravno ronjenje pored velike i male sedre te vrhunac ronjenje kroz suplju sedru je bio obavezan test dokazivanja. Ono u vezi cistoce grada ne bih komentarisao iz zdravstevenih razloga. Pozdrav iz suncane Svedske,
Made
Post a Comment
<< Home