Jos jedna tuzna vijest

Upravo kada sam zavrsavao prilog za danas, stize tuzna vijest iz Kanade: Dubravka nam je javila da je umro Cazim Kusmic, otac Zlajin, jos sredinom jula. Zao mi je sto o ovom tuznom dogadjaju nismo znali nista a vec je proslo gotovo mjesec dana.

Zlaji, ovako preko Interneta, upucujem moje iskreno saucesce, jer mi to jedino u ovoj situaciji preostaje. Sa Zlajom se nisam vidio godinama a cini mi se da je nas zadnji susret upravo bio vezan za Cazimovo preseljenje. Sreli smo se na Predgradju u onim ratnim godinama, kada je Zlaja isao da obidje stancic u koji se njegov tata morao preseliti. I on i ja smo se tada borili da nekako prezivimo ta gadna vremena i nismo ni sanjali da cemo obojica zavrsiti preko velike bare. 

Evo i kratkog teksta koji mi je Dubravka poslala, uz nekoliko uz nekoliko dodatnih slika koje mozete vidjeti ispod: 

Nas je zauvijek napustio Zlajin tata, Cazim Kusmic. 

Iznenada preminuo 17 jula 2006, u 81 godini zivota. 

Mislim da su ga mnogi posjetioci bloga poznavali, posebno oni iz zgrade u ulici Djede Kecmanovica. 

Dido Cazim je volio Vrbas, vozio camac, bicikl i lokomotive. Biciklom do posla i nazad, a posao mu je bio voznja lokomotive. Imao je veliko srce, puno ljubavi za svu djecu, koja su ga okruzivala. Generacije su se smjenjivale a on je stalno popravljao igracke, gledao s njima “Branka kockicu”, “Opstanak” i mnogobrojne crtice. 

U toku ovog zadnjeg rata, preturio je preko glave mnoge nasilne selidbe, svoju, i svojih prijatelja i familije. Bio je nezamjenljiv, univerzalan majstor sa svim mogucim alatima.. Par godina poslije rata vratio se u svoj stan. 

Njegova unuka Sonja je bila u Banjaluci s muzem i sinom cijeli mjesec juni. Dido je zadnji mjesec njegovog zivota proveo s njima, uzivajuci u drustvu svog praunuka. 

Napustio je ovaj svijet tiho i mirno, kako je i zivio.

Dida Ćazim i praunuk

Ista "ekipa" jos jednom

Igra s praunukom

Unuka Sonja i dida Ćazim

Zet, praunuk, unuka i dida Ćazim na Šehitlucima